REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1757/2024-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Ani Santini Gazilj, u pravnoj stvari tužitelja SE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Vukadin, odvjetnik u Odvjetničkom društvu VUKADIN I PARTNERI j.t.d. u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, 02535697732, OIB: 02535697732, koje zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 11. veljače 2025., u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja Hrvoja Vukadina - odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika SEU - odvjetničke vježbenice, dana 11. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je djelomično ništetan ugovora o kreditu koji su dana 17.11.1995. godine, a koji je ovjeren po Javnom bilježniku Vladimir Marćinko broj:

OV-4655/95 od 17.11.1995. godine, sklopili tužitelj SE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50 i to na način da je djelomično ništetan članak 8. stavak 8. ugovora u djelu u kojem je korisnik kredita obvezan platiti troškove, a koji troškovi se odnose na naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50 isplatiti tužitelju SE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] iznos od 134,59 eur sa zateznim kamatama tekućim od dana 11. svibnja 2004. godine pa do isplate, po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. određuje po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Djelomično se odbija tužbeni zahtjev u dijelu radi utvrđenja ništetnosti dijela odredbe iz čl. 8. st. 8. Ugovora o kreditu od dana 17.11.1995. godine, a preko dosuđenoga točkom I izreke presude.

IV Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50 naknaditi tužitelju SE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] trošak parničnog postupka u iznosu 1.076,55 eur sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 11. ožujka 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 17. studenog 1995. godine potpisao ugovor o kreditu, ovjeren po javnom bilježniku Vladimiru Marčinku broj: OV- 4655/95 od 17. studenog 1995. godine, po kojem je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 120.000,00 DEM. Tužitelj navodi da je u članku 8. stavak 8. ugovora o kreditu ugovorena odredba po kojoj tuženik ima pravo naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, tzv. „troškove“ te da je tuženik zaista i naplatio predmetnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 134,59 eur dana 11. svibnja 2004. godine. Tužitelj navodi da je naplata naknade temeljem ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba koja je ništetna, da banka u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije objasnila parametre koji utječu na visinu troška za predmetnu naknadu i što konkretno u predmetni trošak ulazi, da predmetna ugovorna odredbe nepoštena jer tuženik osim kamata koje redovito dobiva kao naknadu za sklapanje ugovora, naplaćuje još neku fiktivnu i ničime u stvarnosti odredivu naknadu. Tužitelj navodi da je time došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, da se o konkretnoj odredbi ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo te da je sporna ugovorna odredba propisala jednu nedorečenu formulaciju, po kojem je upravo banka ovlaštena sama donijeti odluku o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita. Tužitelj navodi da je ugovorna odredba kojom je predviđeno da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita korisnika kredita tuženik ovlašten zaračunati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge tuženika nepoštena jer se o istoj nije posebno unaprijed pregovaralo, tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj ugovorne odredbe te je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništava u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/03. Tužitelj navodi da su odredbe stavljene u ugovor u sklopu unaprijed formuliranog obrasca, tipskog ugovora, koji je pripremio tuženik o čijem sadržaju na niti jedan način tužitelj nije mogao utjecati. Tužitelj navodi da sukladno članku 104. ZOO posljedica ništetnosti ugovorne odredbe jest da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a sukladno članku 210. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, stjecatelj je dužan vratiti ga dok sukladno članku 214. ZOO nepošten stjecatelj je dužan vratiti stečeno od dana stjecanja. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže donošenje presude kojom se utvrđuje se da je djelomično ništetan predmetni ugovor o kreditu od dana 17. studenog 1995. godine, i to na način da je djelomično ništetan članak 8. stavak 8. ugovora u djelu u kojem je korisnik kredita obvezan platiti troškove te kojom presudom se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 134,59 eur s zateznim kamatama tekućim od 11. svibnja 2004. do isplate, uz naknadu troška parničnog postupka s zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva, ističe da je tužba u cijelosti neosnovana te da tužitelj pogrešno smatra da bi u ovoj stvari uživao zaštitu s osnove Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, sada NN 41/14, dalje u tekstu: ZZP) te s osnove Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13 i 09/15, u daljnjem tekstu: ZPK), a to zato što je u trenutku sklapanja predmetnog ugovora bio u statusu odvjetnika. Tuženik dalje ističe kako je odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva, da, osim što je tuženik na tu odredbu ukazao tužitelju u samom Ugovoru i u Općim uvjetima, tuženik je tužitelja o tome informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog Ugovora o kreditu na način da je službenik tuženika koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem, tužitelju jasno objasnio da postoji obveza tužitelja na isplatu naknade u slučaju prijevremene otplate kredita na plaćanje naknade za takvu prijevremenu otplatu. Tuženik navodi da prema odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003,, dalje u tekstu: ZZP) nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive te se, u tom smislu, tuženik poziva na Direktivu Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim ZZP-om u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo te navodi da je odredbom čl. 4. st. 2. navedene Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. predmetne Direktive propisano da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Tuženik se poziva i na Preambulu Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi točkom (18) (Direktiva 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, dalje u tekstu: Direktiva) kao mjerilo prosječnog potrošača postavlja potrošača koji je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja, navodi da Direktiva nadalje utvrđuje da test prosječnog kupca nije statistički test te da se moraju uzeti u obzir socijalni, kulturni i jezični čimbenici te da će nacionalni sudovi i druga tijela morati izvršavati pravo vlastitog prosuđivanja, odnosno isto utvrđivati u skladu s odredbama Direktive te da je, u tom smislu, potrebno utvrditi jesu li prilikom ulaska u poslovni odnos sa potrošačem bila ispunjena tri glavna uvjeta iz Direktive, odnosno utvrditi je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, je li potrošač bio pažljiv prilikom sklapanja ugovora te je li potrošač bio oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja. Tuženik navodi da sukladno odredbama ZZP-a, ugovorna odredba smatrat će se nepoštenom ako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik smatra kako je, uzimajući u obzir okolnosti ovog pojedinačnog predmeta, a osobito odnos naplaćene naknade i prijevremeno vraćenog iznosa kredita, nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, da su tužitelju pružene sve obavijesti i informacije o navedenoj naknadi prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, očito da navedena odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka na štetu potrošača pa da je slijedom navedenog, neosnovana tužiteljeva tvrdnja da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita uzrokovala značajna neravnoteža u pravima i obvezama među strankama, pa da bi se zbog toga ta odredba imale smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom. Tuženik navodi da kako tuženiku uslijed prijevremene otplate kredita, odnosno dospijeća kredita suprotno prvotno ugovorenom, nastaje šteta i trpi određene troškove, ugovorena je naknada za prijevremenu otplatu kredita, koja predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete i troškova pa da je upravo stoga, u smislu ravnoteže u pravima i obvezama, ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita određena u trenutku prijevremene otplate ovisno o tadašnjim okolnostima, a ne u apsolutnom, fiksnom iznosu. Ujedno, tuženik ističe i kako naknada za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i rizike poslovanja tuženika vezano uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope. Tuženik naglašava da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu s tužiteljem imao mogućnost izbora, međutim, tužitelj je između svega ponuđenog svjesno odabrao upravo predmetni ugovor o kreditu sa svim njegovim uvjetima i odredbama i to prvenstveno iz razloga što je tužitelj ocijenio da mu predmetni ugovor, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Tuženik navodi da je tužitelj poslovno sposobna osoba koja je prije samog zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije te je tu činjenicu i potvrdio potpisom predmetnih ugovora, a osim toga da su tužitelju ponovno pojašnjena međusobna prava i obveza ugovornih stranaka od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Tuženik navodi da iz svega navedenog jasno proizlazi kako je tužitelj bio upoznat sa spornom ugovornom odredbom, kako je ista tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te kako je bila predmet pojedinačnih pregovora, zbog čega ista odredba ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača niti se može utvrditi nepoštenom, a posljedično tome i ništetnom. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na potraživanje iznosa od 134,59 eur. Zaključno, tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška parničnog postupka tužitelju.

2.1. U podnesku od 3. siječnja 2025. tuženik je istaknuo kako ne osporava visinu već samo osnovu tužbenog zahtjeva.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom dijela ugovorne odredbe iz čl. 8. st. 8. Ugovora o kreditu broj od 17. studenog 1995. i to dijela kojim je ugovoreno da je tužitelj kao korisnik kredita u slučaju prijevremene otplate kredita dužan platiti tuženiku troškove te zahtjev tužitelja za isplatu plaćene naknade za prijevremenu otplatu kreditu u iznosu od 134,59 eur s zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja do isplate.

4. Među strankama nije sporno da su dana 17. studenog 1995. godine zaključile ugovor o kreditu te da je tužitelj 11. svibnja 2004. platio tuženiku naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 134,59 eur.

5. Među strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva.

6. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u: knjigovodstvenu karticu (list 7-13 spisa), izračun prijevremene otplate kredita na dan 11. svibnja 2024. (list 14 spisa), uplatnice (list 15 spisa), ugovor o kreditu od 17. studenog 1995. (list 16-18 spisa), izjavu od 17. studenog 1995. (list 19 spisa) te izveo dokaz saslušanjem tužitelja.

7. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje u tekstu ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

8. Uvidom u ugovor o kreditu od 17. studenog 1995. utvrđeno je da je isti zaključen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita u kunskoj protuvrijednosti od 120.000,00 DEM po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s namjenom za kupnju stana, uz kamatu od 10% godišnje, uz rok otplate kredita 180 mjeseci, u jednakim mjesečnim ratama plativim u kunama po srednjem tečaju kreditora za DEM važećem na dan plaćanja, da su u čl. 8. ugovoreni ostali uvjeti pa je tako čl. 8. st. 8. ugovoreno da korisnik kredita može kredit iz članka 1. ugovora vratiti prije isteka roka otplate iz točke 5. ovog Ugovora, u tom slučaju korisnik kredita obvezuje se iznos neotplaćenog dijela kredita s pripadajućim kamatama i troškovima, koje banka obračunava u DEM, uplatiti u kunama po srednjem tečaju za DEM iz tečajne liste PBZ d.d., važećeg na dan plaćanja.“, da je na ugovoru ovjeren potpis tužitelja kao korisnika kredita po javnom bilježniku Vladimiru Marčinku dana 17. studenog 1995. pod brojem OV-4655/95.

9. Uvidom u informativni izračun za prijevremenu otplatu kredita na dan 11. svibnja 2004. utvrđeno je da naknada za prijevremenu otplatu kredita iznosi 134,59 eur, pri čemu valja ponoviti da među strankama nije sporno da je tužitelj dana 11. svibnja 2004. platio tuženiku naknadu za prijevremenu otplatu kredita u navedenom iznosu.

10. U svom iskazu, kojeg je sud ocijenio kao iskren i životan, tužitelj je naveo da je 1996. godine kupio stan za rješavanje stambenog pitanja za djecu, radi čega je u Privrednoj banci Zagreb d.d. realizirao kredit i, kada je zaradio nešto novca, 2004. godine da je odlučio prije vremena vratiti kredit. Tužitelj je iskazao da, kada je zaključivao ugovor, su mu u banci dali njihov standardni obrazac da potpiše, u kojem je pisalo da može vratiti kredit prije vremena s tim da plati i troškove, da je imao mogućnost potpisati takav ugovor ili odbiti, a kolika će naknada biti za prijevremenu otplatu da mu je bilo nejasno te da je doznao tek kasnije, kad ju je platio. Tužitelj je iskazao da je u vrijeme sklapanja ugovara o kreditu bio odvjetnik, da uvjete banke nije ni vidio jer da banka iste ni ne daje klijentima.

11. Odredbom čl. 46. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Sl. SFRJ br. 29/78, 39/85, 46/85, 45/89, 57/89, Narodne novine br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, dalje: ZOO) propisano je da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, ne činjenju ili trpljenju, dok je st. 2. navedenog čl. propisano da ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva.

11.1. Odredbom čl. 47. ZOO-a propisano je da, kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv da je ugovor ništav.

11.2. Odredbom čl. 50. st. 2. ZOO-a propisano je da ako treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu da je ugovor ništav.

12. Iz sporne odredbe čl. 8. st. 8. ugovora o kreditu proizlazi da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz plaćanje troškova.

13. Međutim, ugovoreni troškovi u Ugovoru o kreditu su naknade koje se korisnik kredita obvezuje platiti, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno, a u smislu odredbe čl. 46. st. 2. ZOO-a naknada kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

14. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se o pojedinim odredbama ugovora o kreditu nije pregovaralo, a i iz samog ugovora o kreditu proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru pa se po prirodi stvari o odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati.

14.1. Također, iz ugovora o kreditu ne proizlazi da je tužitelj upoznat s aktima tuženika ali i samim uvidom u akte tuženika tužitelj kao potrošač nije mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja plaćanja troška u slučaju prijevremene otplate kredita iz sporne odredbe.

15. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da je odredba čl. 8. st. 8. predmetnog ugovora o kredita, u dijelu u kojem je ugovorena obveza korisnika kredita (tužitelja) da plati troškove u slučaju prijevremene otplate kredita, određena odnosno odrediva, a isto tako nije dokazao da se prilikom sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo o tom spornom dijelu odredbe.

16. Sud nalazi da općenita formulacija iz spornog dijela odredbe čl. 8. st. 8. ugovora o kreditu, glede plaćanja troškova nije u skladu s načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao davatelja kredita, s obzirom da je na temelju takve formulacije tužitelj mogao znati da je naknadu dužan platiti ali nije mogao ocijeniti zašto, kako i temeljem čega je dužan naknadu platiti.

17. Iz sadržaja sporne ugovorne odredbe i nedostatka jasno definiranih parametara za naknadu, koji bi pritom bili razumljivi tužitelju kao korisniku kredita, proizlazi da naknada nije bila određena, a niti odrediva, slijedom čega sud nalazi utvrđenim da sadržaj takve ugovorne odredbe nije jasan niti razumljiv.

17.1. U takvim okolnostima, a imajući u vidu da je tužitelj u svom iskazu naveo da je predmetni ugovor o kreditu zaključio kao fizička osoba u svrhe koje nisu bile namijenjene njegovom zanimanju odnosno poslovnoj djelatnosti, činjenica da je tužitelj u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kredita bio odvjetnik nije odlučujuća.

18. S obzirom na utvrđeno, očito je da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljem u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi i da ga je upoznao s parametrima o kojima ovisi iznos troškova odnosno naknade za prijevremenu otplatu kredita te o posljedicama istog. Naime, banka je dužna upoznati klijente s elementima koji utječu na određivanje troškova u ovom slučaju naknade za prijevremenu otplatu kredita kao i s posljedicama koje bi isto moglo imati na visinu njihove obveze jer je znanje i iskustvo banke u kreditnom poslovanju u svakom slučaju superiorno u odnosu na znanje korisnika kredita (tužitelja), što u konkretnom slučaju nije učinjeno s obzirom na općenitu i nedorečenu formulaciju o naknadama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, koja formulacija je tužitelju nerazumljiva. Dakle, tužitelju su u samom ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni razlozi i pojedinosti glede naknade kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje za njega iz ugovora mogu proizaći, pri čemu nije dovoljno da je tužitelj samo općenito znao da je dužan platiti troškove u slučaju prijevremene otplate kredita. Kako je odredba ugovora o kreditu glede troškova, u ovom slučaju naknade za prijevremenu otplatu kredita, od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti plaćanja iste, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

19. U ovom postupku je utvrđeno da je sporni dio odredbe čl. 8. st. 8. predmetnog ugovora o kreditu nije određen niti odrediv pa je ista odredba u smislu odredbe čl. 47. ZOO-a i čl. 50. st. 2. ZOO-a djelomično ništava.

20. U odnosu na prigovor tuženika da je ugovor o kreditu solemniziran valja istaknuti da je uvidom u predmetni ugovor o kreditu utvrđeno da je na istom javni bilježnik potvrdio istinitost potpisa tužitelja. Međutim, čak i da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu, u nedostatku jasno definiranih parametara, nije mogao tužitelju objasniti zašto je dužan platiti troškove iz odredbe čl. 8. st. 8. predmetnog ugovora o kreditu niti je imao takve zakonske ovlasti.

21. Slijedom navedenog tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 8. st. 8. Ugovora o kreditu u dijelu kako je to navedeno u točki I izreke presude valjalo je prihvatiti kao osnovan i na temelju odredbe čl. 47. ZOO-a i čl. 50. st. 2. ZOO-a odlučiti kao u točki I izreke presude.

22. Tužitelj tužbeni zahtjev temelji na navodima o razlozima ništetnosti naknade za prijevremenu otplatu kredita. Obzirom je sud vezan činjeničnim navodima tužbe te da je u postupku, u smislu odredbe čl. 46. i čl. 50. st. 2. ZOO-a utvrđeno da naknada za prijevremenu otplatu kredita nije bila određena niti odrediva, sud je prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe iz čl. 8. st. 8. Ugovora o kreditu, u djelu u kojem je korisnik kredita obvezan platiti troškove, a koji troškovi se odnose na naknadu za prijevremenu otplatu kredita dok je u preostalom dijelu, preko dosuđenoga, zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odbijen kao neosnovan.

22.1. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III izreke presude.

23. U odnosu na prigovor zastare valja istaknuti da sukladno pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva u svakom slučaju počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

24. Obzirom je u ovoj pravnoj stvari točkom I izreke presude utvrđena djelomično ništetnom odredba čl. 8. st. 8. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu naknadu za prijevremenu otplatu kredita to je time počela teći zastara po pitanju naknade, pa prigovor zastare nije osnovan u smislu odredbe čl. 371. ZOO- a.

25. Kako među strankama nije sporno da je tužitelj dana 11. svibnja 2004. platio tuženiku naknadu za prijevremenu otplatu kredita to je, slijedom navedenog, tuženik sukladno odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a dužan vratiti tužitelju što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim odnosno bez osnove sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

26. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 104. st. 1. ZOO-a, čl. 210. st. 1. ZOO-a, čl. 214. ZOO-a, čl. 277. st. 1. ZOO-a, čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/22) odlučiti kao pod točkom II izreke presude.

27. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP- a, obzirom tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva radi kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi, i na odredbi čl. 155. ZPP-a.

27.1. Tužitelju je trošak parničnog postupka odmjeren prema tbr. 7., tbr. 8. i tbr. 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje u tekstu OT) i to za sastav tužbe u iznosu 200,00 eur (tbr.7.tč.1.OT), za sastav podneska od 4. travnja 2024. u iznosu od 200,00 eur (tbr.8.tč.1.OT), za zastupanje na ročištima dana 12. studenog 2024. i dana 11. veljače 2025. u iznosu od po 200,00 eur za svako (tbr.9.tč.1.OT), sve uvećano za 25% PDV-a (Tbr.42. OT) što ukupno iznosi 1.000,00 eur.

Tužitelju je dosuđen trošak sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 26,55 eur i sudske pristojbe za presudu u zahtijevanom iznosu od 50,00 eur.

Slijedom navedenog tužitelju je dosuđen trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.076,55 eur.

27.2. Tužitelju u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a nije dosuđen trošak sastava podnesaka od 26. lipnja 2024. (požurnica), od 3. prosinca 2024. i od 8. siječnja 2025. jer nisu bili potrebni za parnicu. Tužitelju nije dosuđen trošak pristupa ročištu za objavu presude obzirom isto nije potrebno za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a) te obzirom da se presuda po objavi ističe na internetskoj stranici e-oglasna ploča suda te je uredno pozvane stranke mogu preuzeti i neposredno u sudu (čl. 335. st. 9. i 10. ZPP-a).

27.3. Odluka o kamati na dosuđeni trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a i odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

27.4. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV izreke presude.

U Zagrebu, dana 11. ožujka 2025.

Sudac:

Ana Santini Gazilj

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

1. tužitelj po pun. - uz rješenje za sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 53,09 eur

2. tuženik po pun.

3. spis