Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Kž-265/2024-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Nevena Cambja, kao predsjednika vijeća, te Damira Romca i Ivone Rupić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sare Bušić, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika ĆU, zbog kaznenih djela iz čl. 149. st. 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 i 101/17 - u daljnjem tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi privatnog tužitelja IU podnesenoj protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem K-292/2024-7 od 22. svibnja 2024., u sjednici održanoj 11. ožujka 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba privatnog tužitelja IU kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Općinski kazneni sud u Zagrebu je, temeljem čl. 453. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22 i 36/24 - u daljnjem tekstu: ZKP/08), oslobodio od optužbe okrivljenika ĆU, zbog dva kaznena djela klevete iz čl. 149. st. 1. i 2. KZ/11.
2. Temeljem čl. 149. st. 3. ZKP/08 privatni tužitelj je obvezan podmiriti troškove kaznenog postupka.
3. Protiv navedene presude žalbu je podnio privatni tužitelj IU, po opunomoćeniku Krešimiru Vilajtoviću, odvjetniku u Zagrebu, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se okrivljenika proglasi krivim i osudi po zakonu. Opunomoćenik privatnog tužitelja je u žalbi zatražio da on i privatni tužitelj budu obaviješteni o održavanju sjednice vijeća na kojoj će se odlučivati o žalbi.
4. Odgovor na žalbu nije podnesen.
5. O sjednici drugostupanjskog vijeća obaviješteni su privatni tužitelj IU, njegov opunomoćenik Krešimir Vilajtović, odvjetnik u Zagrebu, te okrivljenik ĆU i njegov branitelj Marko Marković, odvjetnik u Zagrebu.
5.1. Sjednica vijeća je, temeljem čl. 475. st. 3. ZKP/08, održana u odsutnosti nedošlih, a uredno izviještenih privatnog tužitelja IU, njegovog opunomoćenika Krešimira Vilajtovića, odvjetnika u Zagrebu te okrivljenika ĆU i njegovog branitelja Marka Markovića, odvjetnika u Zagrebu.
6. Žalba privatnog tužitelja IU je neosnovana.
7. Nije u pravu privatni tužitelj kada presudu suda prvog stupnja pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. točka 11. ZKP/08 sa tvrdnjom da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a oni razlozi koji su navedeni da su potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni.
7.1. Suprotno takvim žalbenim navodima ovaj sud, kao sud drugog stupnja, nije utvrdio da bi pobijana presuda bila nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude, ili da presuda uopće nema razloga ili da u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili da bi ti razlozi bili nejasni ili proturječni, niti je utvrđeno da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava ili iskaza danih u postupku i samih tih isprava ili iskaza, već je presuda jasna i razumljiva te postoji potpuna usklađenost izreke i obrazloženja presude.
8. Ispitujući pobijanu presudu, u smislu čl. 476. st. 1. točke 1. i 2. ZKP/08, ovaj sud, kao sud drugog stupnja, nije našao da bi sud prvog stupnja počinio neku drugu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, a niti neku od povreda kaznenog zakona, na koje pazi po službenoj dužnosti.
9. Nije u pravu privatni tužitelj niti kada presudu suda prvog stupnja pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvog stupnja utvrdio sve odlučne činjenice i dao logične i valjane razloge, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.
9.1. U žalbi privatnog tužitelja se navodi da je sud prvog stupnja utvrdio kao nespornu činjenicu da je okrivljenik autor inkriminiranih novinskih članaka i da isti sadrže inkriminirane navode koji se odnose na privatnog tužitelja te da su inkriminirani navodi objektivno podobni da naškode časti i ugledu privatnog tužitelja, da bi u nastavku svog obrazloženja sud prvog stupnja sve pokušao relativizirati kroz konstatacije da tema tih članaka nije privatni tužitelj i da se ne radi o činjeničnim tvrdnjama. Također se ističe da je sud prvog stupnja na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka izveo pogrešan zaključak glede izostanka kaznenopravne odgovornosti okrivljenika.
9.2. U žalbi se navodi i kako je okrivljenik iznesenim neistinitim i zlonamjernim tvrdnjama postupao duboko klevetnički prema privatnom tužitelju, iako je bio svjestan činjenice da je privatni tužitelj sve svoje dužnosti koje je od 1966. do danas obavljao u pravosuđu, parlamentu i izvršnoj vlasti obnašao časno i pošteno, a što da je imalo za posljedicu nanošenje izravne štete časti i ugledu privatnog tužitelja jer se radi o iznesenim brutalnim neistinama i lažima okrivljenika.
9.3. U žalbi se ističe kako se okrivljenik pokušava braniti kroz ustavno pravo na slobodu izražavanja, ali da to pravo nije apsolutno jer da čl. 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i čl. 38. Ustava Republike Hrvatske, ne jamče neograničenu slobodu izražavanja jer da sloboda izražavanja može biti ograničena ako je to nužno u demokratskom društvu. U žalbi se navodi kako, pri ocjenjivanju razmjernosti, treba razlikovati izjave o činjenicama od vrijednosnih sudova, uz napomenu da okrivljenik u inkriminiranim tekstovima koristi apsolutne i finalne formulacije te uopće ne dopušta alternative svojim tvrdnjama, čime da pokazuje i dokazuje kako svijest, tako i htijenje u pogledu neistinitih činjeničnih tvrdnji, što je i sama esencija i bit klevetničke namjere, koja je u ovom slučaju neupitno izravna. Ističe se kako sud prvog stupnja u pobijanoj presudi, vezano uz razmjernost, istu ne spominje i ne obrazlaže, iako je u ukidnom rješenju ukazano na potrebu provođenja takvog testa u pogledu prava okrivljenika na slobodu izražavanja i prava privatnog tužitelja na zaštitu časti i ugleda, odnosno ocijeniti čije pravo preteže.
9.4. Suprotno takvim žalbenim navodima, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio kako djela koja su okrivljeniku stavljena na teret po zakonu nisu kaznena djela jer se ovdje ne radi o činjeničnim tvrdnjama čija se istinitost može objektivno utvrditi, već se radi o vrijednosnom sudu okrivljenika, odnosno o njegovoj subjektivnoj ocjeni i mišljenju te inkriminirani navodi predstavljaju kritičku analizu i osvrt na hrvatsku društveno- političku zbilju, a tema tih navoda nije bila isključivo osoba privatnog tužitelja, već određene društvene pojave, čiji je jedan od aktera, po mišljenju okrivljenika, i privatni tužitelj. Osim toga, ovaj sud, kao sud drugog stupnja, drži da na strani okrivljenika, koji je novinar, postoji sloboda izražavanja kao jedno od temeljnih načela demokratskog društva, dok je privatni tužitelj javna osoba koja je tijekom svoje političke karijere obnašala različite dužnosti, pa uzevši u obzir pravo privatnog tužitelja na zaštitu časti i ugleda, odnosno cijeneći je li postojala prijeka društvena potreba koja zahtijeva da se pravu privatnog tužitelja na zaštitu njegovog ugleda dade prednost pred pravom okrivljenika na slobodu izražavanja i općeg interesa za zaštitu slobode izražavanja, treba voditi računa da je okrivljenik iznio inkriminirane izjave kao kolumnist Novog lista, dok je privatni tužitelj političar poznat široj javnosti, od kojeg se očekuje da ima visok stupanj tolerancije na novinske članke, tako da, u konkretnom slučaju, ipak preteže pravo okrivljenika na slobodu izražavanja i općeg interesa za zaštitu slobode izražavanja, zbog čega inkriminirani navodi ne predstavljaju kaznena djela klevete.
10. Budući da privatni tužitelj navodima žalbe nije doveo u pitanje pravilnost zaključaka suda prvog stupnja, a ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju povredu zakona na koju pazi po službenoj dužnosti prema čl. 476. st. 1. točke 1. i 2. ZKP/08, to je žalbu privatnog tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu sukladno čl. 482. ZKP/08.
Split, 11. ožujka 2025.
Predsjednik vijeća
Neven Cambj
