Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1343/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Zinke Bulka predsjednice vijeća, Ankice Jakovina sutkinje izvjestiteljice i Vitomira Boića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Marija Maričević, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ul. grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, kojega zastupa punomoćnica Ivana Štih, odvjetnica u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv dijela presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2565/2021-17 od 18. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 11. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Euroherc osiguranje d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2565/2021-17 od 18. listopada 2024. u pobijanom dijelu pod stavkom I., III. te V. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja nalaže se tuženiku Euroherc osiguranje d.d. naknaditi tužiteljici TI štetu isplatom iznosa od 2.047,25 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim: na iznos od 1.061,78 EUR-a od 21. kolovoza 2020. do isplate te na iznos od 985,47 EUR-a od 27. listopada 2023. do isplate (stavak I. izreke) dok se tužiteljica odbija sa dijelom zahtjeva za isplatu zateznih kamata na iznos od 1.061,78 EUR-a tekućim od 5. svibnja 2020. do 21. kolovoza 2020. te na iznos od 985,47 EUR- a tekućim od 5. svibnja 2020. do 27. listopada 2023. (stavak II. izreke). Nadalje, nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.545,90 EUR- a sa zateznim kamatama tekućim od 18. listopada 2024. do isplate (stavak III. izreke), dok se tužiteljica odbija sa dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 393,10 EUR-a, a sa zateznim kamatama tekućim od 18. listopada 2024. do isplate (stavak IV. izreke), a tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova postupka (stavak V. izreke).

2. Protiv dijela navedene presude pod stavkom I., III. te V. izreke žali se tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnoga prava, s prijedlogom sudu drugoga stupnja da prvostupanjsku presudu u žalbom pobijanom dijelu preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu u žalbom pobijanom dijelu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bilo koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, niti žalitelj konkretno navodi o kojim bi se to bitnim povredama odredaba parničnog postupka radilo.

5. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom postupku i na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi čl. 8. ZPP valjano je utvrdio činjenično stanje.

6. Tako je utvrdio:

-da je tužiteljica stradala kao vozač vozila reg. oznake [registarska oznaka] u prometnoj nezgodi koja se dogodila 5. ožujka 2020. u [adresa] kada se osiguranik tuženika ČI upravljajući vozilom reg. oznake [registarska oznaka] zbog neoprezne i nepropisne vožnje nije zaustavio na znak „stop“, uslijed čega je vozilu kojim je upravljala tužiteljica oduzeo prednost prolaska te je tom prilikom došlo do udarca u bočnu stranu vozila tužiteljice u kojem štetnom događaju je ona zadobila tjelesne ozljede;

-da je za nastanak štetnog događaja odgovoran isključivo osiguranik tuženika;

-da je tužiteljica u prometnoj nezgodi zadobila ozljede u vidu natučenja glave, istegnuća mišića vrata i natučenja lijeve strane prsa, da je zbog zadobivenih ozljeda trpjela fizičke bolove jakog intenziteta u trajanju od jednog dana, srednjeg intenziteta u trajanju od šest dana te slabog intenziteta u trajanju od trideset pet dana, da je pretrpjela primaran strah jačeg intenziteta i kratkog trajanja, sekundarni strah jačeg intenziteta u trajanju od dva dana, srednjeg intenziteta u trajanju od pet dana te kasni strah u trajanju od dvadeset dana, da su ozljede kod tužiteljice uzrokovale smanjenje životnih i radnih aktivnosti u omjeru od 2%, te da je tužiteljici bila potrebna tuđa pomoć i njega u trajanju od petnaest dana dva sata dnevno, a potom sedam dana po jedan sat dnevno;

-da je liječenje tužiteljice završeno 5. svibnja 2020.;

-da se tužiteljica 21. kolovoza 2020. obratila tuženiku sa zahtjevom za naknadu štete.

7. Takva činjenična utvrđenja suda prvoga stupnja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima tuženika.

8. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvoga stupnja primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 1100. st. 2. Zakona o obveznim odnosim (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO) kada je tužiteljici zbog povrede prava osobnosti dosudio naknadu štete u iznosu od 1.061,78 EUR-a, te primjenom odredbe čl. 223. st. 1. ZPP na ime tuđe pomoći njege iznos od 985,47 EUR-a ili ukupno iznos od 2.047,25 EUR-a, jer je i prema stajalištu ovog drugostupanjskog suda dosuđena naknada u cijelosti primjerena pretrpljenim povredama.

9. Što se tiče žalbenih navoda tuženika da je tužiteljica nakon zaključenja prethodnog postupka podneskom od 27. listopada 2023. preinačila tužbu na način da je povisila tužbeni zahtjev te da je za povišeni dio zahtjeva nastupila zastara potraživanja, a da je sud prvoga stupnja takav njegov prigovor otklonio pozivajući se na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske prihvaćeno na sjednici Građanskog odjela održanoj 27. svibnja 2024., broj Su-IV-123/2024-5, prema kojem u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, a da je odlukom suda EU u spojenim predmetima C-554/21, C-622/21 i C-727/21 od 11. srpnja 2024. utvrđeno kako je pravni mehanizam donošenja pravnog shvaćanja na sjednicama drugostupanjskih, visokih i Vrhovnog suda u cilju ujednačavanja sudske prakse protivan pravu Unije, radi čega je očito kako sudovi svih stupnjeva nisu vezani za njihova pravna shvaćanja pa niti za navedeno predmetno pravno shvaćanje, valja istaći slijedeće.

10. Kada je riječ o zastari generički određenog tužbenog zahtjeva, povećanje postojećeg tužbenog zahtjeva kao oblik preinačenja tužbe u okolnostima kada se taj povećani zahtjev temelji na istoj – neizmijenjenoj činjeničnoj osnovi od one koja je do tada bila, treba sagledavati u kontekstu materijalnopravnih obilježja i svrhe koju zastara u smislu odredbi čl. 214. – čl. 246. ZOO ima u našem pravu.

11. Naime, uz istaknuti materijalnopravni prigovor zastare, zbog isteka zakonom određenog vremena u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, utuživa obveza pretvorila se u neutuživu - naturalnu, zbog čega vjerovnik svoje pravo ne može ostvariti prisilno preko suda, već je dužnik u dispoziciji hoće li ispuniti svoju naturalnu obvezu ili ne.

12. Svrha zastare temelji se na interesima pravne sigurnosti da se zaštiti postojeće stanje ako ono traje duže vrijeme, tj. da u određenom pravnom odnosu ne bude neizvjesnosti ako vjerovnik u određenom vremenu ne postavi zahtjev za ostvarenje svog prava. Tako kod okolnosti da se dužnik (tuženik) protivi ispunjenju već u tužbi niže postavljenog generički određenog tužbenog zahtjeva, samim povećanjem - preinakom postojećeg zahtjeva temeljem iste – neizmijenjene činjenične osnove nije ispunjena svrha koju zastara ima u našem pravu, već i glede razlike u kojoj je zahtjev povećan – preinačen treba uzeti da je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241.

ZOO došlo već s podnošenjem tužbe.

13. Točno jest, kako to tuženik navodi da su u ranijoj sudskoj praksi u odnosu na ovo pitanje postojala i drugačija pravna shvaćanja. Međutim, o odgovoru na ovo pitanje, a upravo zbog različite prakse na 2. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. zauzeto je navedeno pravno shvaćanje koje slijedi sudska praksa u nizu odluka (Rev 864/2023 od 10. travnja 2024., Rev 1024/2023-2 od 3. siječnja 2024., Rev 555/2024 od 12. lipnja 2024., Rev 49/2024 od 5. lipnja 2024, Rev 647/2023 od 18. lipnja 2024. i dr.). Takvom pravnom shvaćanju valja dodati i pravno shvaćanje Europskog suda za ljudska prava (T protiv RH, zahtjev br. 14692/18 presuda od 20. veljače 2024.). Dakle, navedeno shvaćanje u skladu je sa shvaćanjem Europskog suda za ljudska prava te je time takvo pravno shvaćanje dobilo potpunu stabilnost u sudskoj praksi.

14. U odnosu na žalbene navode tuženika glede tijeka zateznih kamata na dosuđeni iznos neimovinske i imovinske štete, valja istaći da prema odredbi čl. 1103. ZOO zatezne kamate na iznos naknade neimovinske štete teku od dana podnošenja zahtjeva u mirnom postupku odgovornom osiguratelju, a ako takav zahtjev nije bio podnesen, onda od podnošenja tužbe, i to za onu štetu koja je u tom trenutku nastala, odnosno, koja je u tom trenutku po redovnom tijeku bila predvidiva.

15. Iz sadržaja spisa proizlazi da je tužiteljica odštetni zahtjev tuženiku podnijela 21. kolovoza 2020., a da je njezino liječenje završeno 5. svibnja 2020., dakle, prije podnošenja odštetnog zahtjeva, slijedom čega je pravilno sud prvoga stupnja postupio kada je tužiteljici na iznos glavnice od 1.061,78 EUR-a dosudio zateznu kamatu od podnošenja odštetnog zahtjeva 21. kolovoza 2020. do isplate, a na iznos naknade imovinske štete na ime tuđe pomoći i njege u dosuđenom iznosu od 985,47 EUR-a počevši od 27. listopada 2023. kada je za navedeni iznos preinačila tužbeni zahtjev do isplate.

16. Tuženik u žalbi ničim ne osporava visinu dosuđenih troškova postupka, a kako ovaj sud ne pazi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, to i ovaj sud odluku o troškovima postupka utemeljenu na odredbi čl. 154. st. 5. i čl. 155. st. 1. ZPP nalazi pravilnom i zakonitom, kako po osnovu, tako i po visini odmjerenih troškova.

17. Iz navedenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod stavkom I., III. te V. izreke.

18. U nepobijanom dijelu (stavak II. i IV. izreke),p presuda prvostupanjskog suda ostaje neizmijenjena (čl. 365. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 11. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Zinka Bulka