Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-110/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Vitomira Boića predsjednika vijeća, Ankice Jakovina sutkinje izvjestiteljice i Dragice Sirovice Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koju zastupaju punomoćnici-odvjetnici Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3432/22-19 od 27. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj 11. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja VV kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3432/22-19 od 27. listopada 2023. pod stavkom II. izreke u dijelu kojim nije udovoljeno njegovom zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka.

II. Odbija se žalba tužene Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje navedena presuda.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, broj 068-50-2032496 od 13. listopada 2003. sklopljenog između tužitelja i tužene, a koja glasi: “0,50% od iznosa kredita, jednokratna naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“ (stavak I. izreke) te se nalaže tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 1.792,53 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 14. listopada 2003. do isplate, te mu naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.189,90 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 27. listopada 2023. do isplate (stavak II. izreke), dok se odbija zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka (stavak III. izreke).

2. Protiv dijela navedene presude pod stavkom II. izreke u dijelu kojim nije udovoljeno njegovom zahtjevu za naknadom troškova parničnog postupka žali se tužitelj zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom sudu drugoga stupnja da presudu u pobijanom dijelu preinači uz naknadu troškova sastava žalbe.

3. Također, protiv navedene presude žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Žalbe stranaka nisu osnovane.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi od 0,50 % iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i isplata iznosa isplaćenog po toj osnovi.

6. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena, jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama zbog čega se može ispitati.

7. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 326. i čl. 186. c. ZPP o čemu će biti govora u nastavku obrazloženja.

8. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor sklopili 13. listopada 2003. Ugovor o kreditu broj 068-50-2032496 na iznos od 550.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, te da je čl. 3. ugovoreno da se u iznosu od 0,50% iznosa kredita, jednokratno naplaćuje naknada prilikom prvog korištenja kredita te da je po toj osnovi tužitelj isplatio tuženoj iznos od 1.792,53 EUR-a.

9. Suprotno žalbenim navodima tužene sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada je utvrdio ništetnom odredbu čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena naknada u visini od 0,50% od iznosa kredita koja se plaća jednokratno.

10. Naime, prvostupanjski sud utvrdio je temeljem iskaza tužitelja i svjedoka ZV da je odredba čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade od 0,50% od iznosa kredita bila sastavni dio standardnog ugovora sastavljenog od tužene, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je tužitelju nametnuta kao obveza koja nije propisana Zakonom o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23, dalje: ZOO) te je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

11. Valja istaći da osim što u čl. 3. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tužena u ovom postupku nije dokazala (niti obrazložila) koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

12. U odnosu na ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo shvaćanje: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tužena) nije dokazala stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovore odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.

13. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je o svemu navedenom vodio računa, odnosno i po ocjeni ovog suda navedena odredba je ništena jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke i tužitelj kao potrošač na nju nije mogao utjecati. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer mu nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (koji se objektivno nastali troškovi podmiruju iz te naknade).

14. Da je tome tako proizlazi iz iskaza tužitelja i svjedoka ZV koji je bio prisutan sklapanju Ugovora koji je naveo da o jednokratnoj naknadi nije bilo pregovora već se radilo o situaciji „uzmi ili ostavi“.

15. Pri tome treba ukazati da je i Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi zauzeo stajalište prema kojem čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tužena nije dokazala koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio u tome dijelu ništetnim čl. 3. Ugovora o kreditu.

16. Ovdje valja naglasiti i to da sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tužena imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv, da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

17. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tužene koje je isticala tijekom postupka, a ponavlja ih sada i u žalbi, da se u konkretnom slučaju imajući u vidu iznos predmetnog Ugovora (preko 1.000.000,00 tadašnjih kuna) ne radi o potrošačkom kreditu sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16 i 128/22), valja istaći da je sud pravilno utvrdio da se navedeni zakon koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010. ne može primijeniti na konkretni Ugovor sklopljen 13. listopada 2003.

18. Osim toga, sud je temeljem iskaza tužitelja te svjedoka ZV, kao i podataka [obrt] utvrdio da tužitelj nije bio evidentiran kao iznajmljivač nekretnine kupljene u [adresa] iznosom dobivenim od navedenog kredita.

19. Prema tome pravilno je sud prvoga stupnja utvrdio da tužitelj ima položaj potrošača jer je fizička osoba, a kredit je uzet za kupnju nekretnine pa je na tuženoj bio teret dokaza da je to bilo za potrebe njegove trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a ne na tužitelju da dokazuje suprotno tj. da dokazuje negativnu činjenicu. Kod ovakvog odlučivanja valja ukazati da iz niti jedne isprave i niti jednog dokaza ne proizlazi da je tužitelj nekretninu kupio za poslovne svrhe.

20. Na temelju prednjih utvrđenja primjenom odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO pravilno je sud prvoga stupnja naložio tuženoj da isplati tužitelju iznos od 1.792,53 EUR-a naplaćenog temeljem navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu sa zateznom kamatom od dana izvršene uplate do plaćanja od strane tužene.

21. Također, sud prvoga stupnja pravilno je otklonio tuženikov prigovor zastare potraživanja jer se pravo na isticanje ništetnosti u smislu odredbe čl. 328. ZOO ne gasi, pa kako je posljedica ništetnosti u smislu odredbe čl. 323. ZOO obveza vraćanja stečenog bez osnove sukladno odredbama čl. 1111. do čl. 1120. ZOO, zastara nastupa prema odredbi čl. 214. st. 2. ZOO protekom zakonom određenog vremena, zastara nije počela teći jer je ništetnost odredbe Ugovora utvrđena tek u pobijanoj presudi (takvo pravno stajalište doneseno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), slijedom čega nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 326. i čl. 186. c. ZPP na koju je u žalbi ukazivala tužena.

22. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, pravilno je sud prvoga stupnja prilikom odlučivanja o troškovima parničnog postupka odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava podneska od 4. listopada 2022. obzirom da takav podnesak ne prileži spisu. Pri tome valja naglasiti da tužitelj niti u žalbi ničim ne dokazuje da je sporni podnesak dostavljen u spis putem sustava elektronske komunikacije

23. Tužena u žalbi ničim ne osporava visinu dosuđenih troškova postupka, a kako ovaj sud ne pazi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, to i ovaj sud odluku o troškovima postupka utemeljenu na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP nalazi pravilnom i zakonitom, kako po osnovu, tako i po visini odmjerenih troškova.

24. Stoga je valjalo odbiti žalbe stranaka kao neosnovane i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi presudu suda prvog stupnja.

U Velikoj Gorici 11. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Vitomir Boić