REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Pr-2852/2021-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Marini Braje Meznarić, u pravnoj stvari tužiteljice ĐS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Luki Vukšiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika KLINIČKA BOLNICA SVETI DUH iz Zagreba, Sveti Duh 64, OIB: 65119154523, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 18. veljače 2025., u prisutnosti punomoćnika tužiteljice Luke Vukšića, odvjetnika i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 11. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku KLINIČKA BOLNICA SVETI DUH iz Zagreba, Sveti Duh 64, OIB: 65119154523, isplatiti tužiteljici ĐS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 25,47 eura, sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, osim u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu, tekućom na iznose od:

-3,84 EUR od 16.03.2016. pa do isplate,

-6,16 EUR od 16.05.2016. pa do isplate,

-0,35 EUR od 16.06.2016. pa do isplate,

-2,66 EUR od 16.07.2016. pa do isplate,

-0,93 EUR od 16.08.2016. pa do isplate,

-8,47 EUR od 16.09.2016. pa do isplate,

-3,06 EUR od 16.11.2016. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II Odbija se tužiteljica u dijelu tužbenog zahtjeva, a da joj tuženik isplati zateznu kamatu na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenom bruto iznosu.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 456,81 eura, sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je u utuženom periodu bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu zdravstvenog djelatnika – medicinska sestra, te mu je u cjelokupnom utuženom razdoblju zbog prirode posla svog radnog mjesta rad bio organiziran u turnusima, noću, subotom, nedjeljom, blagdanom, prekovremeno. Za razdoblje do 01.03.2018. plaća tužitelja regulirana je Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/13, 96/15, 29/18 - nadalje KU/13), a za razdoblje od 01.03.2018. Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 29/18, 35/19, 78/19, 92/19 i 56/20 - nadalje KU/18). Odredbom čl. 51. st. 9. KU/13 (čl. 49. st. 9. KU/18) propisano je da se prekovremenim radom smatra svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati, a redovni mjesečni fond radnih sati su sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu, odnosno na bazi 40-satnog radnog tjedna, s time da mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s 8 sati. Odredbom čl. 1. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj (NN 33/96, 96/01, 13/02, 112/05, 59/06, 55/08, 74/11, 130/11) regulirano je koji se sve dani u Republici Hrvatskoj smatraju neradnim danima. Prekovremeni rad tužitelja predstavlja rad ostvaren iznad redovnog mjesečnog fonda radnih sati u koji ne ulaze dani blagdana. Tuženik u svojem obračunu plaće nema prikazan mjesečni fond radnih sati, već samo mjesečni fond sati, te stoga prekovremene sate krivo obračunava i isplaćuje. Tuženik nije evidentirao, pa stoga niti isplaćivao naknadu za cjelokupni prekovremeni rad, u mjesecima kada je u radni dan od ponedjeljka do petka, bio blagdan i neki drugi neradni dan sukladno zakonu pa je u tim mjesecima i nastajala razlika u plaći. Usporedbom stvarno odrađenih sati s redovnim mjesečnim fondom radnih sati, ukazuje se razlika samo u mjesecima u kojima je blagdan bio radni dan. Tužitelj koji je odradio na blagdan koji pada u dane od ponedjeljka do petka ima pravo na osnovnu plaću uvećanu za naknadu za rad na blagdan. Ukoliko tako stvarno odrađeni sati na kraju mjeseca prelaze mjesečni fond radnih sati, tužitelj ima pravo i na naknadu za prekovremene sate. Tuženik tužitelju nije isplatio naknadu za prekovremeni rad sukladno navedenim propisima za razdoblje od prosinca 2015. pa nadalje. Tuženik nije tužitelju isplaćivao dodatak na plaću s naslova posebnih uvjeta rada za sve efektivno odrađene sate i to u postotku određenom čl. 57. KU/13 (čl. 55. KU/18) i Popisom radnih mjesta i poslova zdravstvenih i nezdravstvenih radnika koji imaju pravo na dodatak, iako je tužitelj efektivno sve sate rada (redovni i prekovremeni rad) odradio u otežanim uvjetima rada. Isto tako, tuženik nije tužitelju isplaćivao dodatak na plaću zbog iznimne odgovornost za život i zdravlje ljudi za sve efektivno odrađene sate u određenom postotku od osnovne plaće sukladno čl. 59. KU/13, (čl. 57. KU/18), iako je tužitelj efektivno sve sate rada (redovni i prekovremeni rad) bio odgovoran za život i zdravlje ljudi. Odredbom čl. 60. st. 1. ZR/09, odnosno čl. 81. ZR/14 propisano je da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad). Odredbom čl. 37. st. 2. KU 9/05, odnosno čl. 36. st. 2. KU 143/13 propisano je da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije. Odredbom članka 36. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju propisano je kako osiguranici u okviru prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja imaju pravo na naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti, odnosno spriječenosti za rad zbog korištenja zdravstvene zaštite, odnosno drugih okolnosti iz članka 39. istoga Zakona (naknada plaće). U konačnici tužitelj potražuje razliku plaće s osnove dodatka za posebne uvjete rada i dodatka za odgovornost za život i zdravlje ljudi, sve na prekovremeno odrađene sate, te posljedično tome razliku naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad. Potražuje ukupan iznos od 25,47 eura zajedno sa zateznom kamatom, te troškove parničnog postupka sa zateznom kamatom.

2. Tuženik nije dao odgovor na tužbu.

3. Sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu te je proveden dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o.

4. Ocijenivši izvedene dokaze sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 88/22 i 114/22), ovaj sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/13, dalje u tekstu KU/13) koji je bio zaključen na vrijeme od četiri godine (članak 2. KU-a) propisano je u članku 47. da plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na plaću, da osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Nadalje je propisano da su dodaci na osnovnu plaću: dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća. Člankom 51. KU/13-a propisano je da se osnovna plaća uvećava za prekovremeni rad 50%.

5.1. Člankom 57. propisano je da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću.

5.2. Dodatkom I naprijed navedenom KU-u (NN 96/15) koji je stupio na snagu 01.10.2015., propisano je u članku 5. da se iza članka 59. u Kolektivnom ugovoru dodaje članak 59.a koji glasi: "Iznimno od članka 59. ovog Ugovora, zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi i ostali zdravstveni radnici i nezdravstveni radnici koji sudjeluju u procesu dijagnostike i liječenja ostvaruju dodatak na plaću uz iznosu od 4% od osnovne plaće.“.

5.3. Temeljnim Kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnom službama (NN 141/12) koji se primjenjuje također na tužitelja, plaća radnika je u članku 51. definirana na jednaki način kao i u Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja iz 2013.

6. Po stavu suda tužitelju pripada uvećanje plaće za otežane uvjete rada za svaki sat kada je tužitelj radio u otežanim uvjetima rada, pa tako i za sve odrađene prekovremene sate. Ukoliko postoje otežani uvjeti rada, oni postoje i u redovnom i u prekovremenom radu. Dakle, tužitelju pripada za efektivno odrađene sate rada uvećanje plaće za otežane uvjete rada bilo kao sate redovnog mjesečnog fonda radnih sati, bilo kao prekovremenih sati. Isto se zasniva na odredbi članka 57. KU/13-a, koji propisuje da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja kod kojeg postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću, sve sukladno Popisu radnih mjesta i poslova zdravstvenih radnika i nezdravstvenih radnika koji imaju pravo na taj dodatak.

7. U pogledu zahtjeva tužitelja za uvećanje plaće za dodatak za odgovornost za život i zdravlje ljudi za sve efektivno odrađene sate, sud smatra osnovanim potraživanje tužitelja od 01.10.2015., budući je odredbom članka 59.a predmetnoga KU/13-a (članak 5., Dodataka I KU-a koji je na snazi od 01.10.2015.) utvrđeno da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi i ostali zdravstveni radnici i nezdravstveni radnici koji sudjeluju u procesu dijagnostike i liječenja ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 4%. Prema mišljenju suda taj dodatak obračunava se za svaki efektivno odrađeni sat rada (redovnog ili prekovremenog) i to tako da se utvrdi vrijednost osnovne plaće za sat rada i na njega obračuna dodatak.

8. Odredbom čl. 60. Zakona o radu (NN 149/09, 61/11, 73/13) i čl. 81. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17), propisano je da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj KU, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koje predstavljaju naknadu za rad). Isto tako je čl.36. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/13) i čl. 34. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 29/18), propisano da se za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radniku isplaćuje naknada u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu. Nadalje, da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije.

9. U pogledu Pravilnika o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, valja ukazati da je donesen temeljem članka 38.st.1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju koji propisuje da pravo na naknadu plaće zbog privremene nesposobnosti, odnosno spriječenosti za rad radi korištenja zdravstvene zaštite, odnosno drugih okolnosti iz članka 39. tog Zakona, pripada osiguranicima iz članka 7.st.1.t.1. -4., te 6.,8.,9.,20. i 25. tog Zakona, ako posebnim propisom nije drukčije utvrđeno. U konkretnom slučaju isto je uređeno Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama (NN 141/12) kojim je to pravo uređeno povoljnije člankom 59.st.1., kojim je propisano da ako je zaposlenik odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana, pripada mu naknada plaće u visini 85% od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje.

10. Stoga kako je zbog neisplaćenih i umanjenih iznosa po gore navedenim osnovama došlo i do umanjenja naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, to je obračun trebao biti sačinjen prema prosjeku tužiteljeve mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca prije korištenja godišnjeg odmora, a naknada za privremenu nesposobnost za rad u visini 85% od tužiteljeve plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje.

11. Tužitelj je tužbeni zahtjev u cijelosti uskladio s izračunom iz nalaza i mišljenja vještaka Petre Blašković, koji nalaz i mišljenje sud smatra stručnim i objektivnim, a na isti stranke nisu imale primjedbe.

12. S obzirom da zatezne kamate teku od prvog dana zakašnjenja sukladno odredbi čl. 29. st.1. ZOO-a dok je dospijeće obveze poslodavca da isplati plaću najkasnije 15.-tog u mjesecu za prethodni mjesec, imajući u vidu odredbu čl. 92. st. 3. Zakona o radu (NN 94/14, 127/17), proizlazi da zatezne kamate na plaću koja je dospjela teku od

16.-tog u mjesecu za prethodni mjesec.

13. Dosuđeni bruto iznos sastoji se od neto iznosa, te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a u smislu odredbe članka 15. stavak 3. Zakona o porezu na dohodak (NN 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14 i 143/14), i članka 17. stavak 3. Pravilnika o porezu na dohodak (NN 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 20/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13 i 157/14) zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi, ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju. Iz navedenog proizlazi da bruto iznosi koji su u konkretnom slučaju dosuđeni, te koji se isplaćuju po sudskoj presudi sve do trenutka isplate u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak nisu u potpunosti dospjeli na naplatu, odnosno u tom slučaju porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju na naplatu tek s isplatom same plaće (Gž R-624/14 od 16.04.2015., Gž R-376/15 od 02.06.2015., Gž R-440/15 od 24.02.2015., Gž R-508/14 od 14.04.2015.). Stoga je valjalo odlučiti kao u st. II. ove odluke.

14. Odluka o zateznoj kamati temelji se na čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41./08., 125/11. 78/15, 114/22 - dalje ZOO), te Uredbi o izmjenama Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" broj: 156/22).

15. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. ZPP-a, a trošak je odmjeren tužitelju koji je bio zastupan po odvjetniku, temeljem važeće Odvjetničke Tarife i to prema Tbr. 7.9. u visini od 50 bodova, odnosno 100,00 eura, u kojoj je valjalo pridodati PDV u visini 25,00 eura, te trošak financijskog vještačenja u visini od 331,81 eura. Stoga je ukupni parnični trošak tužitelju, priznat i dosuđen u visini od 456,81 eura. Odluka o zateznoj kamati na troškove parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a.

16. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izrekama ove presude.

U Zagrebu 11. ožujka 2025.

Sudac:

Marina Braje Meznarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku 15 dana, od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Tuženiku