REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. Pr-1854/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Danijeli Marotti Andrić, u pravnoj stvari tužitelja NŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marku Samaržiji, odvjetniku iz Odvjetničkog ureda Marko Samaržija & Iva Hrkać Samaržija u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačkog električnog tramvaja d.o.o., Zagreb, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 4. veljače 2025., u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Marka Samaržija, odvjetnika i punomoćnice tuženika AŠ, Su-198/23, 11. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačkom električnom tramvaju d.o.o., OIB: 82031999604, isplatiti tužitelju, NŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove razlike plaće bruto iznos od 5.192,43 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 67,26 EUR od 11.03.2019.,

- na iznos od 114,80 EUR od 11.04.2019.,

- na iznos od 133,92 EUR od 11.05.2019.,

- na iznos od 136,13 EUR od 11.06.2019.,

- na iznos od 125,82 EUR od 11.07.2019.,

- na iznos od 121,60 EUR od 11.08.2019.,

- na iznos od 124,12 EUR od 11.08.2019.,

- na iznos od 133,25 EUR od 11.10.2019.,

- na iznos od 124,79 EUR od 11.11.2019.,

- na iznos od 121,91 EUR od 11.12.2019.,

- na iznos od 130,89 EUR od 11.01.2020.,

- na iznos od 122,57 EUR od 11.02.2020.,

- na iznos od 114,51 EUR od 11.03.2020.,

- na iznos od 111,83 EUR od 11.04.2020.,

- na iznos od 104,58 EUR od 11.05.2020.,

- na iznos od 114,55 EUR od 11.06.2020.,

- na iznos od 115,93 EUR od 11.07.2020.,

- na iznos od 121,79 EUR od 11.08.2020.,

- na iznos od 134,46 EUR od 11.09.2020.,

- na iznos od 122,53 EUR od 11.10.2020.,

- na iznos od 121,57 EUR od 11.11.2020.,

- na iznos od 133,82 EUR od 11.12.2020.,

- na iznos od 141,95 EUR od 11.01.2021.,

- na iznos od 116,27 EUR od 11.02.2021.,

- na iznos od 119,73 EUR od 11.03.2021.,

- na iznos od 122,20 EUR od 11.04.2021.,

- na iznos od 134,67 EUR od 11.05.2021.,

- na iznos od 122,47 EUR od 11.06.2021.,

- na iznos od 120,71 EUR od 11.07.2021.,

- na iznos od 131,47 EUR od 11.08.2021.,

- na iznos od 139,74 EUR od 11.09.2021.,

- na iznos od 119,01 EUR od 11.10.2021.,

- na iznos od 123,73 EUR od 11.11.2021.,

- na iznos od 144,28 EUR od 11.12.2021.,

- na iznos od 125,57 EUR od 11.01.2022.,

- na iznos od 137,83 EUR od 11.02.2022.,

- na iznos od 119,64 EUR od 11.03.2022.,

- na iznos od 121,40 EUR od 11.04.2022.,

- na iznos od 123,82 EUR od 11.05.2022.,

- na iznos od 134,12 EUR od 11.06.2022.,

- na iznos od 118,87 EUR od 11.07.2022.,

- na iznos od 122,33 EUR od 11.08.2022.,

po stopi koja se do 31. prosinca 2022., određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu kao neosnovan.

III. Tuženik je dužan tužitelju naknaditi troškove ovo postupka u iznosu od 1.312,50 eura, zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 11. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška za preostali iznos preko dosuđenog.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je od 11.02.2019., zaposlen kod tuženika temeljem:

Ugovora o radu na određeno vrijeme od 11. veljače 2019., na radnom mjestu "Vozač autobusa I", šifra radnog mjesta ZS182, u razdoblju od 11.02.2019. do 10.02.2020., Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 5. veljače 2020. na radnom mjestu "Vozač autobusa I" šifra radnog mjesta ZS182, u razdoblju od 11.02.2020. do 31.07.2022., Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 22. srpnja 2022. na radnom mjestu "Vozač autobusa III" šifra radnog mjesta ZS184, u razdoblju od 01.08.2022. do 18.04.2023., Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 19. travnja 2023. na radnom mjestu "Vozač autobusa" šifra radnog mjesta MS115, u razdoblju od 19.04.2023. nadalje. Tužitelj i danas radi kod tuženika na radnom mjestu "Vozač autobusa" šifra radnog mjesta MS115. Od kada je zasnovao radni odnos s tuženikom (11.02.2019.) do danas, tužitelj neprekidno radi iste poslove i obavlja iste radne zadatke (vozač autobusa). Od početka trajanja radnog odnosa kod tuženika, pa do danas, tužitelj je raspoređen na mjesto rada 03670 Vozač autobusa Autobusni promet Podsused te prometuje autobusnim redovnim linijama tuženika koje su organizacijski raspoređene pod AP Podsused, što je vidljivo iz obračuna plaće tužitelja. U razdoblju od 11.02.2019. do 31.12.2022. tužitelju je tuženik, neosnovano, povredom odredbe čl. 90. i 91. Zakona o radu, kojima je određena jednakost plaća istih radnih mjesta, obračunavao plaću primjenom umanjenog koeficijenta složenosti poslova. Tuženik je, umjesto da primjeni koeficijent 2,40 određen tada važećim Kolektivnim ugovorom za radnike tuženika za radno mjesto vozača autobusa, primjenjivao umanjeni koeficijent 2,20, pa je tužitelju u tom razdoblju neosnovano umanjena plaća te je nastala razlika od plaće koju je primao prema onoj koju je trebao primati. Ta neosnovana „korekcija“ koeficijenta je vidljiva iz obračuna plaća tužitelja, jer se navodi da je koeficijent 2,40, a koeficijent korekcije -0,20. Naime, radnicima koji su obavljali poslove radnog mjesta vozač autobusa, a koji obavljaju iste radne zadatke i pod istim uvjetima kao i tužitelj, plaća se nezakonito u utuženom razdoblju obračunavala primjenom različitog koeficijenta. Dakle, nekim tuženikovim radnicima koji obavljaju iste poslove kao i tužitelj, mjesečna plaća je obračunavana primjenom koeficijenta 2,40, čime su u konačnici ostvarivali bitno višu plaću od tužitelja koji za isti takav obavljeni rad dobio nižu plaću primjenom koeficijenta 2,20 prilikom obračuna plaće. Naglašava se da se često događalo, jer se radi o radnom mjestu čiji se poslovi obavljaju kao smjenski rad, da nakon što bi se odradila smjena na tom radnom mjestu, vozača zamjenjuje drugi vozač koji nastavlja voziti isti autobus na istoj liniji u svojoj smjeni, obavljajući iste radne zadatke, ali pritom dobiva veću plaću od vozača kojeg je prethodno zamijenio. Tako je tužitelj u odnosu na radnike koje je on mijenjao ili koji su njega zamijenili na istom radnom mjestu, odnosno koji su obavljali isti posao vozača autobusa, u utuženom razdoblju, bio diskriminiran u pogledu obračuna plaće po koeficijentu složenosti poslova 2,20 spram 2,40. Odredbama čl. 7. "Ugovora o radu na određeno vrijeme" od 10. veljače 2019. (dalje u tekstu: UOR1) i čl. 5. "Ugovora o radu na neodređeno vrijeme" od 5. veljače 2020. (dalje u tekstu: UOR2) propisano je da će se plaća tužitelja obračunavati i isplaćivati plaća sukladno Kolektivnom ugovoru za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o., a korištenjem koeficijenta složenosti poslova koji iznosi 2,20. Kolektivnim ugovorom za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački holding d.o.o., koji je bio na snazi u utuženom razdoblju te Pravilnikom o radu tuženika koji je bio na snazi u utuženom razdoblju određeno da plaću radnika za puno radno vrijeme i normalni učinak čini zbroj umnoška osnovice i koeficijenta karakteristične skupine poslova i zadaća u koju je razvrstano radno mjesto na koje je radnik raspoređen, stalnog dodatka i dodatka na radni staž. Prema sistematizaciji tuženika radna mjesta su u utuženom razdoblju razvrstavaju u 10 grupa složenosti poslova. Vozač autobusa prema sistematizaciji iz KU i Pravilnika spada u V. skupinu, a za koja je radna mjesta propisan koeficijent složenosti od 2,11 do 2,4. Tužitelju je, u utuženom razdoblju, temeljem UOR 1 i UOR2 određen koeficijent složenosti poslova u visini od 2,20, dok je važećim Kolektivnim ugovorom utvrđen onaj u visini od 2,40, pa se na tužitelja primjenjuje kolektivni ugovor kao povoljnije pravo. Poziva se na odredbe čl. 90. st.4. i čl. 91. Zakona o radu te drži da se tuženik trebao pridržavati te zakonske obveze. Prema sudskoj praksi, ove odredbe se moraju tumačiti široko, i ne odnose se samo na samo na jednakost plaća žena i muškaraca, nego i na jednakost plaća radnika koji, bez obzira na naziv radnog mjesta, iste poslove u istim uvjetima rada, kao u ovom predmetu. Vozači autobusa tuženika kojima se, u utuženom razdoblju, plaća obračunavala po koeficijentu 2,40, obavljali su isti posao u istim uvjetima kao i tužitelj, imali su istu potrebnu stručnu spremu, vještine, odgovornost i uvjete u kojima se rad obavlja te bi sve navedene osobe, kao vozači autobusa, mogle zamijeniti jedan drugoga u odnosu na posao koji obavljaju. Slijedom iznesenog, iako je temeljem UOR1 i UOR2 određeno da se tužitelju plaća obračunava i isplaćuje primjenom koeficijenta složenosti poslova od 2,20, tuženik je bio dužan, obračunavati i isplaćivati plaću tužitelju primjenom koeficijenta složenosti poslova od 2,40.

1.1. Konačno uređenim tužbenim zahtjevom podneskom od 19. srpnja 2024., ispravljenim na ročištu održanim 4. veljače 2025., tužitelj potražuje isplatu ukupnog iznosa od 5.192,43 eura bruto na ime razlike plaće, koji je razvrstan na pojedinačne mjesečne iznose glavnica, s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 11.-tog u narednom mjesecu za prethodni mjesec. Tužitelj potražuje i naknadu parničnog troška sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja. Navodi da je nesporno da je tužitelj radnik kod tuženika temeljem Ugovora o radu. Sukladno Katalogu radnih mjesta po grupama složenosti poslova- grupa složenosti poslova V. (VKV,SSS) 2,11-2,40, a koji je sastavni dio Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tuženika iz 2015. godine utvrđena su slijedeća radna mjesta: vozač autobusa I – koeficijent složenosti poslova 2,20, vozač autobusa II – koeficijent složenosti poslova 2,30, vozač autobusa III – koeficijent složenosti poslova 2,40. Navedeni raspon koeficijenta složenosti poslova u skladu je s čl.71 TKU-a, a prema kojem se radno mjesto vozača svrstava u V. grupu složenosti poslova sa koeficijentom složenosti poslova od 2,11 – 2,40. Navedeni raspon koeficijenta složenosti poslova u skladu je s čl.70 KU-a iz 2019. u trenutno važećeg KU iz 2023., a prema kojem se radno mjesto vozača svrstava u II. grupu složenosti poslova sa koeficijentom složenosti poslova od 2,01 – 3,00. Tužitelj prima plaću u skladu s koeficijentom radnog mjesta za koje je potpisao ugovor o radu. Suprotno navodima tužitelja postoje razlike između svih vozača prema radnom iskustvu, vještinama i radu koji obavljaju obzirom da voze različite autobusne linije. Predlaže u cijelosti odbiti tužbu i tužbeni zahtjev.

2.1. Podneskom od 15. srpnja 2024. tuženik u spis dostavlja obračun zatraženog potraživanja tužitelja.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka pročitao svu dokumentaciju koja prileži spisu, saslušani su svjedoci LŠ, ĐŠ i DŠ te je saslušan tužitelj kao stranka u postupku.

4. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u pretežitom dijelu osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao radnika tuženika za isplatom razlike plaće između pripadajućeg koeficijenta složenosti 2,40 i obračunatog koeficijenta složenosti 2,20. u utuženom razdoblju.

6. Između stranaka u postupku nije sporno da je tužitelj zaposlenik tuženika te da je tuženikom 11. veljače 2019. sklopio Ugovor o radu na određeno vrijeme za radno mjesto „Vozač autobusa I“, AP Podsused, a zatim ugovor o radu na neodređeno vrijeme za isto radno mjesto i to 5. veljače 2020. Nadalje, tužitelj je 22. srpnja 2022. sklopio novi Ugovor o radu na neodređeno za radno mjesto „Vozač autobusa III“, AP Podsused, s ugovorenim koeficijentom složenosti poslova 2,40. U ugovoru o radu na određeno vrijeme od 11. veljače 2019. te u Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 5. veljače 2020., koji su bili na snazi u utuženom razdoblju, tužitelju je određen koeficijent složenosti poslova u visini od 2,20 na temelju kojeg je tuženik tužitelju obračunavao i isplaćivao plaću. Među strankama također nije sporno da su prema kategorizaciji radnih mjesta kod tuženika, u Pravilniku o organizaciji radnih mjesta Zagrebačkog holdinga d.o.o. podružnice Zagrebački električni tramvaj, u prilogu broj 3., u grupi složenosti poslova V, kategorizirana radna mjesta ''Vozač autobusa I'' s koeficijentom 2,20, zatim '' N autobusa II'' s koeficijentom 2,30, te '' N autobusa III'' s koeficijentom 2,40, čime je tuženik propisao različite visine plaće za ove kategorije vozača autobusa. U postupku također nije sporno da je tuženik u utuženom razdoblju tužitelju obračunavao i isplaćivao mjesečnu bruto plaću prema koeficijentu 2,20, što proizlazi iz isplatnih lista tuženika o isplati plaće tužitelju za navedeno razdoblje. Nije sporno ni da prema Kolektivnom ugovoru tuženika isplata plaća kod tuženika dospijeva svakog desetog dana u mjesecu za prethodni mjesec. Nakon što je tuženik podneskom od 15. srpnja 2024. dostavio izračun razlike bruto plaće tužitelja ukoliko bi njegov koeficijent plaće bio 2,40, a tužitelj podneskom od 19. srpnja 2024. prihvatio izračun tuženika i specificirao tužbeni zahtjev, među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva, odnosno iznos razlike u bruto plaći koji bi pripao tužitelju da je njegov tužbeni zahtjev osnovan u visini od 5.192,43 eura.

7. U postupku je sporno jesu li poslovi na radnom mjestu ''Vozač autobusa I'' i ''Vozač autobusa III'' kod tuženika u naravi isti poslovi, u smislu čl. 91. Zakona o radu (Narodne novine broj: 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23, dalje u tekstu: ZR), za koje je poslodavac dužan isplaćivati jednaku osnovnu plaću za jednak rad, odnosno ima li tužitelj, slijedom toga, pravo na naknadu razlike u bruto plaći u iznosu razlike između koeficijenta 2,20 i 2,40 za utuženo razdoblje.

8. Iz platnih lista tuženika o isplati plaće tužitelju za razdoblje od veljače 2019. do srpnja 2022. vidljivo je da je tuženik tužitelju za cijelo razdoblje isplaćivao plaću prema koeficijentu složenosti poslova 2,20, s tim da je kao radno mjesto navedeno 03670 Vozač autobusa AP Podsused s koeficijentom 2,40, a zatim je navedena korekcija koeficijenta -0,20.

9. Svjedok LŠ u svom iskazu navodi da radi kod tuženika na radnom mjestu vozača autobusa, isto kao i tužitelj. Poslovi njegovog radnoga mjesta podrazumijevaju vožnju autobusa, prodaje karte, pregledava stanje u autobusu, vrši komunikaciju s putnicima. Sve navedene poslove obavlja i tužitelj. U utuženom periodu koeficijent svjedoka bio je 2,40.

10. Svjedok DŠ u svom iskazu navodi da radi kod tuženika na radnom mjestu vozača autobusa, isto kao i tužitelj. Poslovi njegovog radnoga mjesta podrazumijevaju vožnju autobusa, prodaje karte, pregledava stanje u autobusu, vrši komunikaciju s putnicima. Sve navedene poslove obavlja i tužitelj. U utuženom periodu koeficijent svjedoka bio je 2,40.

11. Svjedok ĐŠ u svom iskazu navodi da radi kod tuženika na radnom mjestu vozača autobusa, isto kao i tužitelj. Poslovi njegovog radnoga mjesta podrazumijevaju vožnju autobusa, prodaje karte, pregledava stanje u autobusu, vrši komunikaciju s putnicima. Sve navedene poslove obavlja i tužitelj. U utuženom periodu koeficijent svjedoka bio je 2,40.

12. Tužitelj u svom iskazu navodi da radi kod tuženika od 11. veljače 2019. na radnom mjestu vozača autobusa. Poslovi njegovog radnoga mjesta uključuju vožnju autobusa, prodaju karata, pregledava stanje u autobusu, komunicira s putnicima. Sve navedene poslove obavljaju svi vozači autobusa te nema razlike među njima osim u slučaju kada netko obavlja mentorstvo. Koeficijent složenosti poslova u utuženom periodu mu je bio odobren u iznosu od 2,20, a sada taj koeficijent iznosi 2,60 kojeg je dobio u travnju 2024. Navodi da mu je koeficijent složenosti poslova od veljače 2019. do kolovoza 2022. bio 2,20, od kolovoza 2022. do travnja 2024. je bio 2,40, a sada isti iznosi 2,60. Navodi da se od utuženog perioda do danas nisu dogodila nikakve promjene vezano uz vrstu posla koje obavlja, složenost niti obima posla odnosno od početka rada kod tuženika obavlja istu vrstu poslova.

13. Sud je iskaze saslušanih svjedoka LŠ, ĐŠ i A kao i iskaz tužitelja kao parnične stranke prihvatio u cijelosti kao životne, uvjerljive i međusobno suglasne te suglasne s materijalnom dokumentacijom u spisu. Iz navedenih iskaza nedvojbeno proizlazi da su svjedoci LŠ, ĐŠ i DŠ radnici tuženika koji rade na radnom mjestu vozača autobusa kao i tužitelj, no dok su saslušani svjedoci prema svojim iskazima u utuženom razdoblju primali plaću prema koeficijentu 2,40, tužitelj jedini iskazuje da je njegov koeficijent za izračun plaće u utuženom razdoblju iznosio 2,20 sve do srpnja 2022. nakon čega mu poslodavac isplaćuje plaću prema koeficijentu 2,40, iako radi iste poslove kao i u razdoblju kada je primao plaću prema koeficijentu 2,20. Sud je utvrdio da iz iskaza saslušanih svjedoka i tužitelja proizlazi da su u utuženom periodu navedeni svjedoci i tužitelj obavljali iste poslove na radnom mjestu vozača autobusa kod tuženika. Iz navedenoga proizlazi da ne postoji razlika u sadržaju poslova na radnim mjestima vozača autobusa I i vozača autobusa II i III, kao što je to u postupku tvrdio tuženik, već da se radi o potpuno istim poslovima vozača autobusa.

14. Prema odredbi čl. 91. st. 1. ZR propisano je da je poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radnici i radniku za jednak rad i rad jednake vrijednosti, dok odredba čl. 91. st. 2. ZR-a određuje da se o radu jednake vrijednosti radi ako dvije osobe različitoga spola obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju, ako je rad koji jedna od njih obavlja slične naravi radu koji obavlja druga, a razlike između obavljenog posla i uvjeta pod kojima ih obavlja svaka od njih nemaju značaja u odnosu na narav posla u cijelosti ili se pojavljuju tako rijetko da ne utječu na narav posla u cijelosti te ako je rad koji jedna od njih obavlja jednake vrijednosti kao rad koji obavlja druga, uzimajući u obzir kriterije kao što su stručna sprema, vještine, odgovornost, uvjeti u kojima se rad obavlja te je li rad fizičke naravi. Pri tome odredbe ZR-a o jednakosti plaća za jednaki rad i rad jednake vrijednosti koje se odnose na jednakost plaća žene i muškarca sud tumači ekstenzivno tako da se ne odnose samo na osobe različitoga spola nego općenito na jednakost plaća svih radnika koji obavljaju jednake poslove bez obzira na naziv radnog mjesta, kao što je ovdje slučaj. Takvo shvaćanje proizlazi i iz sudske prakse, primjerice u presudi Županijskog suda u Rijeci, Poslovni broj: Gž R-432/2020. od 12. rujna 2022.

15. Prema odredbi čl. 91. st. 4. ZR-a ništetna je odredba ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugoga pravnog akta protivna čl. 91. st. 1. ZR-a, stoga su ništetne i odredbe Ugovora o radu koje je tužitelj sklopio s tuženikom, a kojima je koeficijent za obračun plaće tužitelju na radnom mjestu vozača autobusa utvrđen u visini 2,20 umjesto u visini od 2,40, jer je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao isti posao u istim uvjetima kao i drugi zaposlenici tuženika na radnom mjestu vozača autobusa te je mogao zamijeniti bilo kojeg vozača autobusa koji je u navedenom razdoblju primao plaću prema koeficijentu 2,40.

16. Stoga je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 5.192,43 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od svakog 11. u mjesecu u odnosu na isplatu plaće za prethodni mjesec, a sve za utuženo razdoblje.

16.1. Tužitelj osnovano potražuje zakonsku zateznu kamatu na temelju odredbe članka 29. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO), koja teče od svakog 11. u mjesecu u odnosu na potraživanje za prethodni mjesec. Međutim, istog je valjalo odbiti s dijelom zahtjeva za isplatom zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu. Dosuđeni bruto iznos sastoji se od neto iznosa, te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a u smislu odredbe članka 15. stavak 3. Zakona o porezu na dohodak (NN 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14 i 143/14), i članka 17. stavak 3. Pravilnika o porezu na dohodak (NN 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 20/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13 i 157/14) zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi, ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju. Iz navedenog proizlazi da bruto iznosi koji su u konkretnom slučaju dosuđeni te koji se isplaćuju po sudskoj presudi sve do trenutka isplate u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak nisu u potpunosti dospjeli na naplatu, odnosno u tom slučaju porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju na naplatu tek s isplatom same plaće (Gž R-624/14 od 16. travnja 2015., Gž R-376/15 od 2. lipnja 2015., Gž R-440/15 od 24. veljače 2015., Gž R-508/14 od 14. travnja 2015.).

16.2. Odluka o visini zakonske zatezne kamate temelji se na članku 3. ZID ZOO (NN 78/15).

17. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a u svezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a, budući tužitelj nije uspio u postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu svoga zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. S obzirom da je tuženik izgubio parnicu dužan je tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka. Visina troška tužitelja određena je sukladno odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje OT), budući je tužitelj zastupan po odvjetniku, a prema vrijednosti predmeta spora i konačno preciziranom tužbenom zahtjevu.

18. Tako su tužitelju priznati slijedeći troškovi: za sastav tužbe 100 bodova (prema Tbr. 7/1 OT), za sastav obrazloženog podneska od 10. lipnja 2024. 100 bodova (prema Tbr. 8/1 OT), za zastupanje na ročištu održanom 13. lipnja 2024. 100 bodova (prema Tbr. 9/1 OT), za sastav podneska od 19. srpnja 2024. 25 bodova (prema Tbr. 8/4 OT), za zastupanje na ročištu održanom 23. siječnja 2025. 100 bodova (prema Tbr. 9/1 OT) te za zastupanje na ročištu održanom 4. veljače 2025. 100 bodova (prema Tbr. 9/1 OT), a što ukupno iznosi 525 bodova, a što uz vrijednost boda od 2,00 eura, uvećano za trošak PDV-a od 25% sveukupno trošak tužitelja iznosi 1.312,50 eura, a koji trošak je dužan platiti tuženik.

18.1. Tužitelju su temeljem članka 27. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 80/22), dosuđene zatezne kamate na parnični trošak po stopi zatezne kamate određene čl. 29. st. 2. ZOO-a, tekućima od presuđenja do isplate.

19. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak za sastav podneska od 12. siječnja 2024. kojim obavještava sud da je platio sudsku pristojbu na tužbu, budući da taj podnesak nije bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tužitelj je oslobođen plaćanja sudske pristojbe prema čl. 16. st. 1. toč. 3. Zakona o sudskim pristojbama (NN 157/13), kao radnik u radnom sporu, pa stoga ima pravo zatražiti povrat uplaćenog iznosa na ime sudske pristojbe na tužbu, a taj trošak ne može ići na teret tuženika. Tužitelju je za sastav podneska od 19. srpnja 2024. priznat trošak po Tbr. 8/4 OT budući da u konkretnom slučaju isti ne predstavlja obrazloženi podnesak već isti spada u kategoriju „ostali podnesci“. Troškovi pristojbe na presudu tužitelju nisu priznati, jer isti za tužitelja nisu niti nastali. Slijedom navedenog, zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu preko dosuđenog je odbijen.

20. Iz navedenih razloga valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu, 11. ožujka 2025.

Sutkinja:

Danijela Marotti Andrić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi pismeno, u 4 primjerka, putem ovog suda.

DNA:

1. punomoćniku tužitelja

2. tuženiku