Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Kž-49/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tomislava Brđanovića, predsjednika vijeća, te Rajka Kipkea i Igora Pavlica, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženog ŠI, zbog kaznenih djela iz čl. 139. st. 2. u svezi sa st. 4., čl. 139. st. 2. i čl. 235. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17., dalje: KZ-a), odlučujući o žalbi optuženika protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj: K-349/2018-105 od 9. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 11. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba optuženog ŠI i potvrđuje pobijana presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja optuženi ŠI proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 139. st. 2. u svezi sa st. 4. KZ-a, dva kaznena djela iz čl. 139. st. 2. KZ-a i kaznenog djela iz čl. 235. st. 1. KZ-a u stjecaju na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude, te su mu utvrđene pojedinačne kazne zatvora i to za kazneno djelo iz čl. 139. st. 2. u svezi sa st. 4. KZ- a, na temelju istog zakonskog propisa, u trajanju od šest mjeseci, za dva kaznena djela iz čl. 139. st. 2. KZ-a, na temelju istog zakonskog propisa, u trajanju od po četiri mjeseca za svako i za kazneno djelo iz čl. 235. st. 1. KZ-a, na temelju istog zakonskog propisa, u trajanju od tri mjeseca, nakon čega je na temelju čl. 51. KZ-a osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, s time da mu je na temelju čl. 56. KZ-a izrečena uvjetna osuda na način da se jedinstvena kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ako u roku od tri godine, po pravomoćnosti presude, ne počini novo kazneno djelo, pri čemu će mu se, u slučaju opoziva izrečene uvjetne osude, u istu uračunava vrijeme optuženikovog uhićenja i provedeno u istražnom zatvoru od 21. rujna 2023. u 22,30 sati do 28. rujna 2023.

1.1. Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj:

152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24, dalje: ZKP-a) oštećeni OI je s postavljenim imovinskopravnim zahtjevom upućen u parnicu.

1.2. Na temelju čl. 98. st. 1. i st. 2. t. 2., 4. i 5. ZKP-a optuženiku su produljene mjere opreza zabrane posjećivanja Grada Dubrovnika, zabrana približavanja OI (rođenom 1964.), MI i OI (rođenom 1986.) iz Dubrovnika, Tivatska 5, na udaljenost manju od 100 metara, zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s naprijed imenovanim osobama, bilo osobno, bilo telefonskim putem, koje su mu bile određene rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku broj: Kir-559/2017 od 20. studenoga 2017.

1.3. Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP-a određeno je da troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. t. 1. – 8. ZKP-a padaju na teret optuženika i to paušalni trošak kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. t. 6. ZKP-a u iznosu od 1.000,00 eura, trošak vještačenja optuženika u ukupnom iznosu od 751,90 eura, trošak braniteljice po službenoj dužnosti u iznosu od 925,00 eura, dakle, sveukupno 2.676,90 eura, kao i trošak punomoćnika oštećenika, koji iznos je dužan podmiriti u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe, uplatom na račun državnog proračuna Republike Hrvatske, koji je preciziran u izreci pobijane presude, s time da je u narednom roku od 15 dana dužan sudu dostaviti pisani dokaz o izvršenoj uplati.

2. Ponajprije valja konstatirati da izreka pobijane presude nije napisana u skladu sa Sudskim poslovnikom, budući da se sastoji od više dijelova koji nisu označeni rimskim brojevima (čl. 59. st. 2.).

3. Protiv te presude je optuženi ŠI osobno i putem branitelja Dragana Pištala, odvjetnika, pravovremeno podnio žalbe zbog „nepotpuno i nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja, te bitne povrede Zakona“, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na „ponovni postupak i odluku“, odnosno da se „poništi“ i da se optuženika „u cijelosti oslobodi bilo kakve kaznene odgovornosti“.

4. Općinsko državno odvjetništvo u Dubrovniku je u odgovoru na žalbe osporilo optuženikovu žalbenu argumentaciju i predložilo da županijski sud obje žalbe odbije i potvrdi prvostupanjsku presudu.

5. Optuženik i njegov branitelj nisu se očitovali na odgovor na žalbu državnog odvjetnika.

6. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP-a spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je državni odvjetnik isti s podneskom broj: KŽ-DO-57/2025 od 28. siječnja 2025. vratio ovome sudu drugog stupnja.

7. Na ovome mjestu valja konstatirati da su predmetne žalbe razmatrane i obrazložene kao jedna jedinstvena cjelina, jer su sadržajno komplementarne.

8. Žalba nije osnovana.

9. Optuženik smatra da pobijana presuda nije podobna za preispitivanje, budući da ne sadrži nikakvo obrazloženje vezano za odluku o produljenju mjera opreza iz čl. 98. ZKP-a i da nedostaju razlozi o stanju svijesti kod optuženika u momentu kada oštećenici kreću vozilom prema njegovom sinu, što je kod njega izazvalo povećani afektivitet, čime zapravo upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP-a, mada se izrijekom ne poziva na tu zakonsku odredbu. Optuženik također u žalbi navodi da je tražio izuzeće raspravnog suca o kojem nije odlučeno i da je prijepis pisane presude dobio tek nakon pola godine od njena donošenja, iz čega se dade razabrati da žalitelj ujedno ističe i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 2. i st. 3. ZKP-a, iako isto tako izričito ne naznačuje te zakonske odredbe, što vrijedi i za bitnu postupovnu povredu iz čl. 468. st. 2. ZKP-a, koja proizlazi iz optuženikovog prigovora da je snimka nadzorne kamere nezakoniti dokaz.

10. Suprotno naprijed iznijetim žalbenim navodima ovaj sud drugog stupnja nalazi da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih proceduralnih povreda koje sugerira žalitelj.

10.1. Točna je žalbena tvrdnja da prvostupanjski sud nije obrazložio odluku o produljenju mjera opreza prema optuženiku iz čl. 98. st. 1. i 2. t. 2., 4. i 5. ZKP-a, međutim ta se odluka niti ne unosi u izreku osuđujuće presude, već se glede nje donosi posebno rješenje s pravom žalbe. Prema tome sud prvog stupnja je počinio tehničku pogrešku kada je izrekom pobijane osuđujuće presude obuhvatio i odluku o produljenju mjera opreza, no time nije ostvario niti jednu od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. ZKP-a pa, dakle, ni onu iz čl. 468. st. 1. t. 11. toga Zakona, tim više što iz stanja prvostupanjskog kaznenog spisa proizlazi da je sud prvog stupnja vezano za odluku o produljenju mjera opreza protiv optuženika iz naprijed naznačenih zakonskih odredbi donio i posebno rješenje poslovni broj: K-349/2018-106 od 9. svibnja 2024. (listovi 385-387), koje je u povodu optuženikove žalbe potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj: Kž-452/2024 od 30. prosinca 2024. (listovi 435 i 436).

10.2. Protivno stavu žalitelja prvostupanjski sud je obrazložio subjektivno obilježje djela, odnosno stanje svijesti optuženika u vrijeme počinjenja predmetnih delikata i to u točkama 20. i 23. obrazloženja osporene presude.

10.3. Optuženik u žalbi tvrdi da je 7. svibnja 2024. zatražio izuzeće raspravnog suca, priloživši pisani zahtjev kojeg, međutim, nema u prvostupanjskom spisu, barem ne u takvoj formi i s upravo takvim sadržajem. Umjesto toga u prvostupanjskom kaznenom spisu, na listu 363, nalazi se optuženikov podnesak od 7. svibnja 2024., naslovljen: Ispričnica vezano za poziv koji sam dobio povodom rasprave za dan 09.05.2024. godine u 13,00 sati sudnica broj 5 na Općinskom sudu u Dubrovniku, u kojem optuženik ujedno traži izuzeće raspravnog suca de facto iz istog razloga koji se spominje i u zahtjevu za izuzeće koji je optuženik priložio uz žalbu. O tom zahtjevu za izuzeće s lista 363 sud prvog stupnja je odlučio, odbivši ga (rješenje poslovni broj: 29 Su-579/2024 od 9. svibnja 2024. – listovi 365 i 366). Dakle, o optuženikovom zahtjevu za izuzeće raspravnog suca je odlučeno, a prema čl. 34. st. 5. ZKP-a stranka se u novom zahtjevu za izuzeće ionako ne može pozvati na razloge koji su već bili isticani u prijašnjem zahtjevu za izuzeće koji je odbijen.

10.4. Iz prvostupanjskog kaznenog spisa vidljivo je da je sud prvog stupnja pobijanu presudu objavio 9. svibnja 2024., a da ju je pisano izradio i otpremio 20. studenoga 2024. Prema tome prvostupanjski sud se doista nije držao instruktivnog roka za pisanu izradu i otpremu presude iz čl. 458. st. 1. ZKP-a, međutim time nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP-a za koju se traži kumulativno ispunjenje dvaju uvjeta: prvo, da je sud pri donošenju presude nepravilno primijenio koju odredbu ZKP-a, kojem uvjetu je konkretno udovoljeno; i drugo, da je to utjecalo ili moglo utjecati na presudu, koji pak uvjet konkretno nije ostvaren, jer probijanje instruktivnog roka za pisanu izradu i otpremu presude nije imalo nikakav relevantni utjecaj na samu presudu i njen meritum.

10.5. Ne može se uvažiti uopćena, nekonkretizirana i neargumentirana optuženikova žalbena napomena da je snimka nadzorne kamere, koja je izvedena u sklopu dokaznog postupka, nezakoniti dokaz. Optuženik ničime ne obrazlaže i ne precizira ovakvu svoju tvrdnju, koja stoga ostaje na razini paušalne i proizvoljne konstatacije. Uz to ovaj žalbeni sud, koji na nezakonitost dokaza pazi po službenoj dužnosti, nije našao razloga zbog kojeg bi spomenuta snimka bila nezakoniti dokaz, tim više što je kamera postavljena na vidljivom mjestu u cilju zaštite privatnog posjeda ( što je razvidno iz same snimke), a optuženik je očito znao za njeno postojanje i posljedično tome bio svjestan činjenice da se inkriminirani događaj snima.

10.6. Slijedom iznijetih razloga žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka nije prihvaćena, a ispitivanjem pobijane presude u smislu obveze iz čl. 476. st. 1. t. 1. ZKP-a, ovaj drugostupanjski sud nije uočio da je sud prvog stupnja počinio ma koju drugu od bitnih proceduralnih povreda na čije postojanje u žalbenom postupku protiv presude pazi po službenoj dužnosti.

11. Osporavajući prvostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik u žalbi u bitnome ističe da ostaje kod navoda koje je istaknuo tijekom postupka, poziva se na činjenicu da nije dokazana vrijednost predmetnog telefona, da nisu izvedeni „relevantni i činjenični dokazi kojim bi se mogla potkrijepiti ovakva presuda“, smatra da je „proglašen krivim zbog nepostojećeg i nedokazivog kaznenog djela „prijetnje“ i „oštećenja tuđe stvari“, drži da je u čitavom ovom događaju on žrtva, zajedno sa sinom KI, bavi se subjektivnom diskreditacijom obitelji oštećenika i nerazriješenim imovinskopravnim odnosima s njima, te naposljetku prigovara da u dokaznom postupku nije ispitan svjedok NI, bagerist, koji je prisustvovao inkriminiranom događaju.

12. Suprotno naprijed iznijetim žalbenim primjedbama sud prvog stupnja je na temelju valjane ocjene svih izvedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice koje se tiču konkretnih inkriminacija, pri čemu je za svoje pravno relevantne činjenične zaključke iznio uvjerljive, logične i argumentirane razloge, koje optuženik žalbom nije doveo u razboritu sumnju.

12.1. Ponajprije treba reći da sud prvog stupnja nije imao nikakvog razloga posumnjati u vjerodostojnost i istinitost iskazivanja oštećenih OI, starijeg, OI, mlađeg, i MI, budući da su oni ustrajno, sasvim određeno i jasno, te nedvosmisleno i suglasno opisali inkriminirani događaj kojemu su neposredno svjedočili, tim više što njihova verzija predmetnog incidenta korespondira sa snimkom nadzorne kamere, čiji sadržaj je sud prvog stupnja precizno i konkretno iznio, obrazložio i logično povezao s ostalim dokazima u točkama 11. – 13. obrazloženja pobijane presude, a što je ovaj žalbeni sud u cijelosti prihvatio. Upravo pak ovi dokazi u svojoj ukupnosti i uzajamnoj koherentnoj povezanosti upućuju na osnovanost zaključka prvostupanjskog suda da se optuženik kritične zgode ponio upravo na način kako mu se stavlja na teret predmetnom optužbom, čime je u objektivnom i subjektivnom smislu ostvario sva bitna obilježja bića kaznenih djela prijetnje i oštećenja tuđe stvari.

12.2. Optuženikovo neargumentirano i nedokazano dezavuiranje oštećenika i njihove cjelokupne obitelji bez ikakvog je relevantnog utjecaja na konkretnu sudsku ocjenu ovih personalnih dokaza, dok što se tiče potencijalnog svjedoka NI, valja primijetiti da tijekom čitavog trajanja prvostupanjskog kaznenog postupka optuženik uopće nije predlagao njegovo ispitivanje. Međutim, i bez toga sud prvog stupnja raspolagao je dovoljno kvalitetnim i kvalificiranim dokazima za pravilnu meritornu odluku.

12.3. Što se tiče vrijednosti predmetnog mobitela treba odgovoriti žalitelju da to nije odlučna činjenica kada je u pitanju osnovni oblik kaznenog djela oštećenja tuđe stvari iz čl. 235. st. 1. KZ-a. Drugim riječima, za opstojnost kaznenog djela iz čl. 235. st. 1. KZ-a nije potrebno utvrditi vrijednost oštećene, uništene ili izobličene pokretne stvari.

12.4. Budući da optuženikova obrana u cijelosti proturječi ostalim izvedenim dokazima preciziranima u točki 12.1. ovog obrazloženja, sud prvog stupnja je posve opravdano istu otklonio, ocijenivši je nevjerodostojnom i usmjerenom isključivo na izbjegavanje kaznenopravne odgovornosti za predmetne delikte.

12.5. Stoga žalba optuženika niti u ovom dijelu nije prihvaćena.

13. S obzirom da se optuženik ne žali zbog povrede kaznenog zakona, ovaj je sud drugog stupnja pobijanu presudu u tom segmentu ispitao u skladu s obvezom iz čl. 476. st. 1. t. 2. ZKP-a, pri čemu nije uočio da bi sud prvog stupnja na bilo koji način na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon.

14. Pobijana presuda je u smislu odredbe čl. 478. ZKP-a ispitana i u odluci o uvjetnoj osudi. Prilikom odabira vrste i mjere kaznenopravne sankcije sud prvog stupnja je valjanim vrednovanjem olakotnih okolnosti u vidu optuženikove dosadašnje neosuđivanosti i godina života (sada ima navršene 82 godine), te one otegotne u vidu izrazite grubosti i ustrajnosti u počinjenju inkriminiranih delikata, optuženiku pravdano utvrdio pojedinačne kazne zatvora u naznačenim visinama i zatim ga osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, uz istodobnu primjenu uvjetne osude s vremenom provjeravanja od tri godine. Naime, ovaj žalbeni sud također nalazi da je takva kaznena sankcija u svakom pogledu primjerena stupnju krivnje (izravna namjera prvog stupnja), pogibeljnosti djela i osobi optuženika, te ujedno podobna za ostvarenje opće i posebne svrhe kažnjavanja u skladu s čl. 41. KZ-a.

15. Slijedom svega izloženog valjalo je na temelju čl. 482. ZKP-a donijeti odluku kao u izreci ove presude.

U Varaždinu 11. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Tomislav Brđanović