REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] E 5

Poslovni broj: Us I-1526/2023-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužitelja EV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Željko Štapek, odvjetnik u Karlovcu, Kralja Tomislava 10A, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi odobrenja dugotrajnog boravišta, 11. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

Poništava se rješenje tuženika KLASA: UP/I-216-02/22-20/331, URBROJ: 511- 01-204-23-4 od 19. travnja 2023. te se predmet vraća tuženiku na ponovni postupak u kojem je isti dužan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju ove odluke.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika KLASA: UP/I-216-02/22-20/331, URBROJ: 511-01-204- 23-4 od 19. travnja 2023. odbijen je zahtjev tužitelja podnesen 22. veljače 2022. za izdavanje odobrenja za dugotrajno boravište u [adresa], s obrazloženjem da je u razdoblju od pet godina do dana podnošenja zahtjeva tužitelj izbivao sveukupno iz Republike Hrvatske 1 godinu, 1 mjesec i 15 mjeseci, višekratno, zbog čega da ne ispunjava uvjet za odobrenje dugotrajnog boravišta kako je to propisano odredbom čl. 150. st. 2. Zakona o strancima (Narodne novine broj 133/20., 114/22., 151/22.; dalje: ZoS).

2. Tužitelj pravodobno podnesenom tužbom osporava zakonitost navedenog rješenja. Navodi da je osporavano rješenje nerazumljivo i kontradiktorno u dijelu u kojem tuženi navodi da je tužitelj izbivao izvan Republike Hrvatske 1 godinu, 1 mjesec i još 15 mjeseci. Navodi da je rješenje nejasno i u dijelu u kojem je navedeno da tužitelj ima ukupno 372 evidentirana zapisa ulazaka i izlazaka i Republike Hrvatske, odnosno nije jasno označava li ta brojka broj ulazaka ili izlazaka ili zbirno i ulazaka i izlazaka. Potom da tuženik u obrazloženju ne navodi na koje dane se točno odnosi izbivanje niti kako je obračunavao iste. Ističe da je u relevantnom razdoblju tužitelj bio zaposlen u trgovačkom društvu AB GRADNJA d.o.o. te kako se iz evidencije radnog vremena mogu utvrditi koje dane je tužitelj izbivao. Predlaže sudu da poništi osporavano rješenje i sam riješi upravnu stvar, odnosno da vrati predmet na ponovni postupak.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbene navode tužitelja ustrajući u cijelosti u navodima i razlozima sadržanim u obrazloženju osporavanog rješenja. Smatra da rješenje zadovoljava kriterije iz odredbe čl. 98. st. 5. Zakona o općem upravnom postupku. Pojašnjava da se izlasci i ulasci od istoga dana ne uračunavaju u sveukupna izbivanja državljanina trećih zemalja. Tuženik da je pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio zakon prilikom donošenja rješenja, slijedom čega predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

4. U sporu je održana rasprava te je strankama, u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, na koju raspravu je pristupio tuženik dok uredno pozvani tužitelj nije pristupio, stoga je sud temeljem ovlaštenja iz članka 91. stavak 3. ZUS-a raspravu održao u njegovoj odsutnosti.

5. Sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora i spisu predmeta upravnog postupka koji je prethodio ovom sporu te je na temelju odredbe članka 114. stavka 3. ZUS-a utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Odredbom čl. 150. st. 1. ZoS-a propisano je da se dugotrajno boravište može odobriti državljaninu treće zemlje koji do dana podnošenja zahtjeva u Republici Hrvatskoj ima neprekidno pet godina odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu. Smatra se da je državljanin treće zemlje neprekidno boravio u [adresa] i ako je u razdoblju od pet godina izbivao iz Republike Hrvatske višekratno do deset mjeseci ukupno ili jednokratno do šest mjeseci (stavak 2.). U trenutku odlučivanja o zahtjevu za odobrenje dugotrajnog boravišta državljanin treće zemlje mora imati odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu u Republici Hrvatskoj (stavak 3.).

7. U ovom sporu nije sporno da je tužitelj imao odobren privremeni boravak u Republici Hrvatskoj u svrhu rada od 20. siječnja 2017. do 31. prosinca 2023. te da je 22. veljače 2022. podnio zahtjev za izdavanje odobrenja za stalni boravak.

8. Sporno je jesu li ispunjeni zakonski uvjeti za odobrenje dugotrajnog boravišta tužitelja u [adresa], odnosno je li tužitelju osporavanim rješenjem pravilno odbijen zahtjev za izdavanje takvog odobrenja.

9. Iz spisa predmeta proizlazi da je rješenjem tuženika odbijen zahtjev tužitelja za odobrenje dugotrajnog boravišta uz obrazloženje da je izbivao sveukupno iz Republike Hrvatske 1 godinu, 1 mjesec i 15 mjeseci, višekratno, te navođenje samo datuma najdužeg izbivanja u relevantnom razdoblju.

10. Iz Evidencije radnog vremena tužitelja sačinjenom po njegovom poslodavcu AB GRADNJA d.o.o. proizlazi da je tužitelj radio u određenim razdobljima za koje je tuženik naveo da je izbivao izvan Republike Hrvatske (26. studenoga do 3. prosinca 2018., 7. prosinca do 14. prosinca 2018., 31. svibnja 2019., 5. lipnja do 10. lipnja 2019., 13. rujna 2019., 23. rujna do 7. listopada 2019.).

11. Iz odredbe čl. 98. st. 5. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine br. 47/09., 110/21.; dalje: ZUP) proizlazi da se obrazloženje odluka/rješenja donesenih u upravnom postupku sastoji od činjeničnog i pravnog dijela koje čine cjelinu i koji se, ovisno o prirodi upravne stvari međusobno isprepliću. U činjeničnom dijelu navode se podaci o relevantnim činjenicama koje je javnopravno tijelo utvrdilo u postupku, a u pravnom dijelu navode se odredbe materijalnog propisa na temelju kojih je riješena upravna stvar i odgovarajuća njihova interpretacija u primjeni na utvrđeno činjenično stanje.

12. Valjano obrazloženje, po prirodi stvari, predstavlja neophodnu pretpostavku jer bez takvog obrazloženja nije moguće ocijeniti pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja niti zakonitost osporene odluke u upravnom sporu. Obrazloženje rješenja je za stranku važan dio rješenja, neovisno o tome da li je riječ o rješavanju složenije ili jednostavnije upravne stvari (bilo činjenično, bilo pravno), a u svakom slučaju kada se, po stranku, donosi negativna odluka. Po mišljenju ovoga suda, jedino ovakav pristup obvezatnosti dostatnog obrazloženja odluka donesenih u upravnom postupku osigurava zajamčeno pravo na pravnu zaštitu protiv pojedinačnih upravnih akata te oživotvorenje načela zakonitosti i jednakosti svih stranka pred zakonom, jer stranka koja iz obrazloženja rješenja ne zna razloge za donošenje baš takve odluke javnopravnog tijela dolazi u neravnopravan položaj u odnosu na stranku kojoj su razlozi odbijanja njezina zahtjeva poznati. Također, sud napominje da ostvarivanje načela zakonitosti u upravnom postupku znači da je tijelo koje rješava određenu upravnu stvar dužno u svemu se pridržavati materijalnih propisa koje primjenjuje u rješavanju upravne stvari te propisa kojima je reguliran postupak rješavanja određene upravne stvari.

13. Kako iz obrazloženja rješenja tuženika nije na jasan način izložen obračun dana koji su uzeti kao dani izbivanja tužitelja iz Republike Hrvatske niti koje je ukupno utvrđeno trajanje izbivanja (obzirom na nejasan navod tuženika od „1 godine, 1 mjeseca i 15 mjeseci“), to ovaj sud nalazi da je osporavanom odlukom povrijeđen zakon na štetu tužitelja budući ista nije valjano i potpuno obrazložena, sukladno ranije citiranoj odredbi čl. 98. st. 5. ZUP-a.

14. Nadalje, integracija državljana trećih zemalja koji imaju dugotrajno boravište u državama članicama ključni je element promicanja ekonomske i socijalne kohezije, temeljnog cilja Zajednice koji je naveden u Ugovoru o osnivanju Europske zajednice (uvodna izjava 4. uz Direktivu Vijeća 2003/109/EZ od 25. studenog 2003. o statusu državljana trećih zemalja s dugotrajnim boravištem). U tom svjetlu, pojam zakonitoga i neprekinutog boravka ne može se, po stajalištu ovog suda, jednako tumačiti u odnosu na sve vrste izbivanja iz konkretne države članice. Situacija u kojoj je izbivanje vezano uz privatne razloge, ili uz poslovne razloge nevezane uz ekonomske aktivnosti u dotičnoj državi, nema jednaka bitna pravna obilježja kao povremena izbivanja skopčana s poslovnim aktivnostima čija se gospodarska baza nalazi u toj državi članici (ovdje: u Hrvatskoj). Potonje aktivnosti u funkciji su ostvarivanja svrhe privremenog boravka stranca odobrenog u svrhu rada (a u sporu nije sporno da je upravo to bila svrha odobrenja privremenog boravka tužitelja), pod pretpostavkom da stranka može dokazati da su i odredišta i trajanja konkretnih izbivanja neposredno vezani uz prirodu njenog posla i poslovne obveze (to se ne može dokazati pukom činjenicom svojstva poslodavca čija tvrtka posluje i u inozemstvu).

15. Povezano s time, tuženik je propustio utvrditi koja izbivanja tužitelja iz Republike Hrvatske i u kojem trajanju ne razumijevaju prekid kontinuiteta boravka u Hrvatskoj, u kontekstu iznesenoga u prethodnoj točki ovog obrazloženja, a uzevši u obzir podatke o radnom vremenu iz Evidencije radnog vremena AB GRADNJA d.o.o. iz kojih proizlazi da je u određene dane izbivanja tužitelj radio.

16. Stoga, obzirom da se uslijed gore opisanih nedostataka pobijano rješenje nije moglo ispitati, to je valjalo na temelju odredbe čl. 117. st. 1. ZUS-a tužbeni zahtjev usvojiti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje. U ponovnom je postupku tuženik obvezan donijeti odluku u roku u od 60 dana od dana dostave pravomoćne presude (čl. 151. st. 2. ZUS-a) pri čemu je obvezan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda (čl. 119. st. 4. ZUS-a). Dakle, u ponovnom postupku će tuženik pozvati tužitelja da, u okviru mjerodavnoga petogodišnjeg razdoblja, precizira i dokaže koja su izbivanja iz Republike Hrvatske i u kojem nužnom trajanju bila povezana s radom, ocijeniti navode i dokaze koje tužitelj dostavi, kao i cjelinu dokaznog materijala u skladu s člankom 9. ZUP-a, primjenom pravnog stajališta ovog suda prema kojem se, u odnosu na stranca kojem je u Republici Hrvatskoj odobren privremeni boravak u svrhu rada, prekidom kontinuiteta boravka u Republici Hrvatskoj ne smatraju povremena poslovna izbivanja u inozemstvu koja su u funkciji poslovanja tvrtke sa sjedištem u [adresa] i ostvarivanja svrhe privremenog boravka, te utvrditi ispunjava li tužitelj pretpostavku kontinuiteta boravka, odnosno ispunjava li pretpostavke za odobrenje dugotrajnog boravišta u [adresa], te po tako utvrđenom činjeničnom stanju donijeti rješenje koje će biti sastavljeno sukladno odredbi čl. 98. st. 5. ZUP-a na način da će adekvatno obrazložiti utvrđene dane izbivanja.

17. Slijedom, sud je pozivom na citirane odredbe, odlučio kao u izreci presude.

18. Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelju nije nastala obveza plaćanja sudskih pristojbi sukladno čl. 22. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18., 51/23.; dalje: ZSP).

U Rijeci 11. ožujka 2025.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude žalba nije dopuštena (čl. 127. st. 1. ZUS-a).