REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-2054/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mirni Panjan, na temelju pisanog prijedloga više sudske savjetnice-specijalista ARP, u pravnoj stvari tužitelja: AUTO ARBANAS d.o.o., Velika Gorica, Sisačka 45, OIB: 98352441242, kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica u OD Župan, Babić & Antunović d.o.o. u Zagrebu, Horvatova ulica 80 a, protiv tuženika: TRIGLAV OSIGURANJE d.d., Zagreb, Ulica Antuna Heinza 4, OIB: 29743547503, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Lui, odvjetnik u OD Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu, Zelinska 4, radi isplate, zaključio je glavnu i javnu raspravu 30. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, te je 11. ožujka 2025. objavio i

p r e s u d i o

I. Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 566,26 EUR (slovima: petsto šezdeset šest eura i dvadeset šest centi) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. lipnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od petnaest dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju na iznos od 566,26 EUR (slovima: petsto šezdeset šest eura i dvadeset šest centi) zakonsku zateznu kamatu tekuću od 15. lipnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope iznad tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od petnaest dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 490,58 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude, 11. ožujka 2025., pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim se nalaže tuženiku da tužitelju na dosuđeni iznos parničnog troška od 490,58 eura plati zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope iznad tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude, 11. ožujka 2025., pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Parnični postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenut je tužbom tužitelja protiv tuženika radi isplate iznosa od 566,26 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tužitelj u tužbi navodi da je u prometnoj nezgodi od 20. svibnja 2024. nastala šteta na vozilu marke MAZDA 5, registarske oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika, AR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]. Da je predmetnu štetu tuženik obvezan nadoknaditi sukladno polici obveznog osiguranja štetnika koju isti ima ugovorenu kod tuženika, prema odredbama Zakona o osiguranju te Zakona o obveznim odnosima. Da je oštećenik štetni događaj prijavio tuženiku, čiji da su djelatnici 20. svibnja 2024. pregledali vozilo, procijenili štetu i napravili zapisnik o izvidu štete, referentni broj:

2024/0010204/001. Da visina štete sukladno izvidu šteta tuženika ne obvezuje niti osiguranje niti oštećenika (niti servis koji vrši popravak), što da i sam tuženik navodi na svom izvidu štete, a da isto nije sukladno niti pozitivnim propisima RH. Da je tuženik utvrdio da je šteta pravno osnovana i poslao obavijest o uplati, no da je samo djelomično podmirio iznos predmetne štete. Da je nakon štetnog događaja oštećenik svoje vozilo odlučio popraviti kod tužitelja čija je primarna djelatnost popravak vozila (limarija i lakiranje), koji je predmetno vozilo sukladno zahtjevu vlasnika i popravio, odnosno vratio u stanje prije nastanka štetnog događaja, a sve sukladno pravilima struke, te da oštećenik kao potrošač ima pravo svojom slobodnom voljom odabrati gdje će svoje vozilo popraviti i da nije dužan za popravak vozila odabrati servis koji je ugovorni partner tuženika. Nadalje, da su o svemu jasno i decidirano svoja stajališta iznijeli i Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja, kao i Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga. Da je oštećenik za popravak svog vozila odabrao tužitelja, koji ima službenu cijenu sata rada po kojoj radi, a da u uvjetima police obveznog/kasko osiguranja nije (niti ne smije biti) određeno po kojoj cijeni će drugi poslovni subjekt izvršavati svoj rad niti ne smije biti određeno gdje će se popravljati vozilo. Da je tužitelj vozilo preuzeo i izvršio popravak prema pravilima struke te je za svoju uslugu ispostavio račun, br. 2331-01-91 od 14. lipnja 2024., a koji račun u ukupnom iznosu od 2.029,24 EUR (PDV uključen) mu je dužan podmiriti tuženik kako bi nadoknadio štetu oštećeniku. Da je tužitelj račun popravka poslao na ovjeru i znanje tuženiku putem e-maila te je tuženik odgovorio i ovjerio odnosno likvidirao račun, ali samo na iznos od 1.462,98 EUR, dok razliku od 566,26 EUR po računu tuženik nije platio, opravdavajući se da je to cijena rada limara i lakirera koji oni priznaju, pa da je prema tome upravo ta razlika u cijeni sata rada predmet ovoga spora. Dakle, da tuženik sasvim neosnovano sebi uzima za pravo da određuje cijenu sata rada/usluge drugog gospodarskog subjekta. Sukladno svemu navedenome, da je tuženik platio iznos od 1.462,98 EUR po računu, no ne i iznos od 566,26 EUR, pa nije u potpunosti nadoknadio štetu. Ističe kako je tuženik samim plaćanjem dijela predmetnog potraživanja priznao pravnu osnovu štete. Da se naknada štete vezana za police obveznog ili kasko osiguranja sastoji se u tome da je temeljna dužnost štetnika (a time i odgovornog osiguratelja) da uspostavi prijašnje stanje, prije nego što je šteta nastala (čl. 1085. st. 1. ZOO-a), a da to znači plaćanje stvarnih troškova popravka vozila, s time da stvaran trošak popravka vozila predstavlja račun popravka vozila koji je tužitelj u ovom slučaju uručio tuženiku. U ovom predmetu da tuženik sasvim neopravdano i bez ikakvog pravnog uporišta umanjuje cijenu sata rada auto servisa registriranog za tu djelatnost, a da je takvo postupanje zabranjeno što su potvrdili stavovi i nadležnih državnih agencija, kao i sudska praksa. Obzirom na sve navedeno, ustupitelj, odnosno, oštećenik kao vlasnik popravljenog vozila te ovlaštena osoba tužitelja da su sklopili 20. lipnja 2024. ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja kojim je ustupitelj prenio potraživanje u iznosu od 566,26 EUR na primatelja tj. tužitelja, o čemu da je obaviješten ovdje tuženik.

3. U svom odgovoru na tužbu tuženik je priznao pasivnu legitimaciju, nastanak štetnog događaja i odgovornost, no, u cijelosti je osporio osnovanost i visinu utuženog potraživanja, kao i tijek zakonskih zateznih kamata, navodeći kako je isplatom iznosa od 1.462,98 eura u cijelosti namirio oštećenika za štetu koju je isti pretrpio u predmetnom štetnom događaju. Naime, da je tuženik 20. svibnja 2024. sačinio Izvid štete odnosno oštećenja na vozilu registarskih oznaka [registarska oznaka], u kojem da je utvrđeno da je šteta djelomična, te da je za popravak iste potrebno 4,20 sati autokaroserijskih radova i 10,90 sati autolakirerskih radova. Da je oštećenica AR vozilo [registarska oznaka] odlučila popraviti kod tužitelja, za koji popravak da joj je tužitelj izdao račun br. 2331-01-91 od 14. lipnja 2024., na kojem je, između ostalog, naznačeno da se popravak sastoji od limarskih radova u količini od 4,20 sati, lakirerskih radova u količini od 10,90 sati, i da je za obje vrste radova cijena jednog sata rada 60,00 eura uvećano za 25% PDV-a, pa da je ukupan iznos popravka 2.029,24 eura. Da je tuženik priznao citirani račun u svim dijelovima osim u cijeni sata limarskih i lakirerskih radova. Da je tuženik stava da je cijena sata od 60,00 EUR + PDV za limarske i lakirerske radove (sadržana na računu tužitelja) prekomjerna te da ne odgovara prosječnim cijenama takvih radova i usluga na području na kojem je popravak obavljen (Zagreb i okolica), odnosno da od njih visoko odskače, radi čega da je priznao oštećeniku, pokušavajući biti maksimalno korektan i fleksibilan, cijenu popravka, odnosno cijenu tih limarskih radova od 30,00 EUR + PDV 25 % po satu. Da navedena cijena od 30,00 EUR po satu + PDV 25 %, kada se umnoži s količinom sati popravka vozila reg. oznake [registarska oznaka] od 15,10 h (navedenih na računu br. 2331-01-91 od 14. lipnja 2024.) te tome pridodaju ostale stavke po navedenom računu, daje iznos od 1.462,98 EUR koliko je tuženik isplatio, i to po uputi oštećenice, izravno na račun servisa tužitelja, a da u odnosu na ostatak iznosa po računu br. 2331-01-91 od 14. lipnja 2024. u visini od 566,26 EUR, tuženik smatra da ga nije dužan podmiriti, već da ga je dužan snositi vlasnik vozila AR koja je po vlastitom nahođenju, izborom tužitelja kao servisa s visoko nadprosječnim cijenama popravka vozila na području na kojem je popravak izvršen, sama uvećala nastalu štetu jer je prilikom izbora servisa povrijedila odredbu čl. 10. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, te da su se time ispunile pretpostavke iz čl. 1092. st. 1. ZOO-a, prema kojoj odredbi oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na razmjerno sniženu naknadu. Tuženik isto tako ističe da tržišna utakmica i pravo na vlastite propisane cijene, a na koju toliko upire tužitelj u svojoj tužbi, ne znači obvezu osiguratelja štetnika, kao druge strane pravnog odnosa, na pogodovanje lukrativnim težnjama bilo oštećenika, bilo njegovog servisa u „kombinaciji“ s oštećenikom. Tuženik ističe i da je u potpunosti irelevantno za predmetnu pravnu stvar, sa aspekta naknade štete, tumačenje Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja od 20. veljače 2020., koje je tužitelj dostavio uz tužbu i na koje se u istoj poziva, a obzirom da i sama Agencija u istom tumačenju navodi kako je tumačenje i primjena konkretne situacije sa aspekta posebnih propisa i pravila o odgovornosti za štetu i naknadi štete u nadležnosti sudova. U konačnici, tuženik je osporio i tijek zakonskih zateznih kamata na način kako ih tužitelj potražuje i predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti kao neosnovan.

4. Podneskom od 30. prosinca 2024. tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu tuženika, navodeći da se protivi svim navodima iz odgovora na tužbu koje ocjenjuje neosnovanima, te da u cijelosti ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva. Ukazuje na temeljnu, tj. osnovnu dužnost štetnika sukladno odredbi čl. 1085. st. 1. ZOO-a da uspostavi prijašnje stanje koje je postojalo prije nego je šteta nastala, što da u konkretnom slučaju znači plaćanje stvarnih troškova popravka vozila oštećenika, kojima je to stanje ustanovljeno, dakle, plaćanje punog iznosa računa, odnosno utuženog iznosa od 566,26 eura. U odnosu na dio u kojem tuženik navodi kako je u konkretnom slučaju riječ o iznad prosječnoj cijeni popravka na području na kojem je popravak obavljen (Zagreb i okolica), tužitelj je istaknuo kako je on ovlašteni servis za Mazda vozila sa sjedištem na području Velike Gorice, a u odnosu na navode tuženika kako je tužitelj fakturirao cijenu sata rada u iznosu od 23,89 EUR samo 7 mjeseci ranije, istaknuo je kako je s tuženikom imao sklopljen ugovor o poslovnoj suradnji, koji je isti raskinuo s tuženikom i počeo fakturirati cijenu sata rada prema službenom cjeniku s početkom datuma od 1. prosinca 2023., kao što je i naznačeno u cjeniku, pa da su tako i računi koje je tuženik dostavio nesporno iz razdoblja prije 1. prosinca 2023., te da kao takvi nisu mjerilo službene cijene sata rada koje je tužitelj izračunao prema bilanci od prošle godine i koja je cijena sata rada pravična obzirom da je isti ovlašteni Mazda servis na području Velike Gorice. Da je sama činjenica što tuženik kao osiguravatelj štetnika ne prihvaća visinu satnice rada tužitelja kao ovlaštenog servisera, potpuno neodlučna i ne znači da tuženik taj trošak nije dužan nadoknaditi. Da tuženik nema pravo sam ocjenjivati vrijednost rada, odnosno visinu satnice tužitelja kao ovlaštenog servisera, kao niti na bilo koji način ograničavati svoju obvezu u odnosu na visinu satnice, a kako stranke svoje odnose slobodno uređuju, to da su dužne u smislu odredbe čl. 9. ZOO-a i izvršavati preuzete obveze, naravno pod pretpostavkom da to nije u suprotnosti Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (a u konkretnom slučaju nije).

5. Podneskom predanim na ročištu od 30. siječnja 2025. tuženik se očitovao na navode tužitelja, ocijenivši ih neosnovanim i, u bitnome, je ostao kod istaknutih prigovora, navoda i predloženih dokaza.

6. Citirane podneske sud je uzeo u obzir temeljem odredbe čl. 299. a st. 5. Zakona o parničnom postupku („Narodne Novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22, 114/22. I 155/23.; dalje: ZPP).

7. Na sporne okolnosti sud je izveo dokaze uvidom u slijedeće isprave: račun broj 2331-01-91 od 14. lipnja 2024. (list 9 spisa), e-mail komunikaciju (list 10 spisa), zapisnik o izvidu štete od 20. svibnja 2024. (list 11 spisa), e-mail komunikaciju (list 12 spisa), Cjenik tužitelja (list 13 spisa), Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja od 20. lipnja 2024. (list 14-15 spisa), notifikaciju o ustupanju tražbine (list 16-17 spisa), sudsku praksu (list 18-23, 26-47, 52-57, 78-90 spisa), e-mail komunikaciju (list 24-25 spisa), dopis Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja od 20. veljače 2020. (list 48-51 spisa), usporedni računi i plaćanja (list 67-77, 94-116 spisa).

8. Između stranaka je sporna pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva, ali s obzirom na razliku u cijeni sata rada, te tijek zatraženih zateznih kamata na glavnicu.

9. Dakle, bez obzira što je tuženik osporio i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, navedeno je sporno samo zbog razlike u cijeni sata rada tužitelja i satnice koju tuženik priznaje, a što proizlazi iz podnesaka predanih sudu tijekom postupka. S obzirom na navedeno, a kako nije sporna pasivna legitimacija, odgovornost tuženika i nastanak štetnog događaja, sud nije proveo dokaz pribave police obveznog osiguranja ugovorene kod tuženika, niti dokaz prometnim vještačenjem na okolnost visine cijene rada, niti saslušanje tužitelja i oštećenika, jer je isto ocijenio nepotrebnim, što je detaljnije obrazloženo u nastavku ove odluke.

10. Ocjenom tako provedenih dokaza, a temeljem odredbe čl. 8. ZPP-a, sud je tužbeni zahtjev tužitelja, osim u dijelu stope zakonskih zateznih kamata na glavnicu i na trošak, ocijenio osnovanim.

11. Uvidom u Zapisnik o izvidu štete na vozilu (list 11 spisa) sud je utvrdio da je izvid napravio tuženik 20. svibnja 2024. za vozilo oštećenice AR iz [adresa], registarske oznake [registarska oznaka], marke MAZDA 5 (CR) COMFORT, te je predviđeno 4,20 autokaroserijskih sati rada na vozilu za njegov popravak, te 10,90 autolakirerskih sati rada, a šteta se vodi pod brojem 2024/0010204/001.

12. Uvidom u račun tužitelja broj 2331-01-91 od 14. lipnja 2024. (list 9 spisa) utvrđeno je da je tužitelj isti izdao Gavran Mariji iz Zagreba, za vozilo registarske oznake [registarska oznaka], na temelju izvida štete tuženika broj 2024/0010204/001, i to na iznos od 2.029,24 eura, iz kojeg je vidljivo da je cijena sata rada tužitelja na autolimarskim i autolakirerskim radovima 60,00 eura plus PDV. S time da u pogledu broja sati rada potrebnih za popravak, iznosi u potpunosti odgovaraju procjeni iz izvida štete tuženika, odnosno količina autolimarskih sati rada je 4,20 sati, a količina autolakirerskih sati rada je 10,90 sati. Dakle, prema stavu suda, a i prema navodima i prigovorima tuženika istaknutim tijekom postupka, krucijalna je razlika u cijeni sata rada koju tužitelj naplaćuje u odnosu na cijenu sata rada koju tuženik priznaje.

13. Sud je stava da oštećenik može slobodno izabrati radionicu u kojoj će popraviti svoje vozilo u mjestu svog boravišta, u bilo kojem servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila po cijeni koju taj servis redovito naplaćuje svojim klijentima, a ukoliko i postoje druge radionice s jeftinijom cijenom radnog sata, da nije riječ o eventualnom doprinosu oštećenika šteti iz čl. 1092. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO), kao i da tuženik nema ovlast niti pravo određivati autoservisima cijene sata rada, što proizlazi i iz stručnog mišljenja Vijeća za zaštitu tržišnog natjecanja Klasa: 034- 08/18-01/093, URBROJ: 580-09/84-2020-043 od 20. veljače 2020. (list 48-51 spisa).

14. Kako je uvidom u Cjenik tužitelja (list 13 spisa) utvrđeno da je cijena sata rada iskazana u računu u skladu sa istim, a koju cijenu sata rada je tužitelj fakturirao pod istim uvjetima i iznosima i svojim ostalim klijentima, tužitelju je u odnosu na neplaćenu razliku cijene sata rada nastala šteta iz čl. 1046. ZOO-a, a koja se dakle odnosi na ostatak iznosa za cijenu sata rada na koji tužitelj prema cjeniku ima pravo, u ukupnom iznosu od 566,26 eura, sve s obzirom na valjani ugovor o cesiji (list 14-15 spisa), te mu je tuženik, kao osiguratelj osobe odgovorne za štetu, a što u konkretnom slučaju nije sporno, navedeni iznos temeljem čl. 1085. st. 1. i 4. ZOO-a dužan naknaditi u skladu s čl. 84. st. 1. ZOO-a, pa je odlučeno kao pod točkom I izreke ove presude. Opreza radi se navodi i kako je u Cjeniku (list 13 spisa) vidljivo da tužitelj u svom poslovanju klijentima kojima pruža svoje usluge obračunava i PDV.

15. S obzirom na sve navedeno, sud je ocijenio nepotrebnim provoditi dokaz financijskim vještačenjem uvidom u poslovne knjige i račune tužitelja koje je isti izdavao strankama za obavljanje usluga autolimarskih i autolakirerskih radova u periodu od 1. ožujka 2023. do kraja studenoga 2024., na okolnost stvarne cijene tih radova koje su strankama izdane, uvažavajući činjenicu da je ovjereni Cjenik (s lista 13 spisa) datiran s 1. prosinca 2023., ujedno cijeneći i datum nastanka štete te datum izdavanja računa (koji tijekom postupka nisu bili sporni), pa je ocijenio osnovanim i navode tužitelja istaknute u odnosu na navedeno tijekom postupka (u podnesku od 30. siječnja 2024.).

16. Budući da prema odredbi čl. 81. st. 1. ZOO-a s tražbinom na primatelja prelaze i sporedna prava, u koja spada i pravo na kamate, na tužitelja je prešlo i pravo oštećenika na zatezne kamate, pa je sud u skladu s čl. 29. st.1. i 2. ZOO-a, odlučio kao pod točkom I izreke ove presude.

17. Dakle, sukladno navedenoj odredbi, na tužitelja je prešlo i pravo oštećenika na zatezne kamate. Prema odredbi čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj: 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14.; dalje: ZOOP) oštećena osoba ima pravo na zatezne kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. Iz činjenice da je izvid štete napravljen 20. svibnja 2024. proizlazi da je oštećenik podnio zahtjev prije tog dana, no kako tužitelj potražuje zatezne kamate od kasnijeg dana (15. lipnja 2024.), o tome je odlučeno u granicama zahtjeva sukladno odredbi čl. 2. ZPP-a, a prigovor tuženika tijeku zateznih kamata je ocijenjen neosnovanim.

18. Stopa zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO- a za ostale odnose jer oštećenik i tuženik nisu u odnosu koji bi proizlazio iz trgovačkog ugovora (točka I izreke presude), slijedom čega je tužitelj odbijen sa zahtjevom za zatraženu zakonsku zateznu kamatu preko navedene stope, odnosno kad je riječ o odnosu koji proizlazi iz trgovačkog ugovora (točka II izreke ove presude).

19. Odluka o parničnom trošku iz točke III i IV izreke presude temelji se na čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. i 2. i čl. 164. st. 1. i 2. ZPP-a.

20. S obzirom na uspjeh tužitelja u sporu i vrijednost predmeta spora, a u skladu s čl. 154. st. 1. ZPP-a, tužitelju su priznati troškovi: sastava tužbe od 4.10.2024.- 50 bodova, odnosno 100,00 eura po Tbr. 7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23.; u daljnjem tekstu: Tarifa), trošak sastava podneska od 30.12.2024.- 50 bodova, odnosno 100,00 eura prema Tbr.8.t.1. Tarife, trošak zastupanja na ročištu 30.1.2025.- 50 bodova odnosno 100,00 eura prema Tbr.9.t.1. Tarife, te trošak pristupa ročištu za objavu- 25 bodova odnosno 50,00 eura prema Tbr.9.t.3. Tarife, odnosno ukupno 350,00 eura, sve uvećano za 25% PDV-a prema Tbr.46. Tarife u iznosu od 87,50 eura, što sveukupno iznosi 437,50 eura. Tužitelju je osnovanim ocijenjen i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 eura te sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 eura sukladno Tar.br.1. i 2. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj: 37/23.), pa je odlučeno kao pod točkom III izreke ove presude.

21. O kamatama na troškove parničnog postupka odlučeno je primjenom odredbe čl. 30. Ovršnog zakona te čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (točka III izreke presude).

22. Stopa zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO- a za ostale odnose jer oštećenik i tuženik nisu u odnosu koji bi proizlazio iz trgovačkog ugovora, slijedom čega je tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadu zakonske zatezne kamate na priznati parnični trošak preko navedene stope (točka IV izreke ove presude).

23. S obzirom na uspjeh tužitelja u sporu u odnosu na glavno potraživane, a u skladu s čl. 154. st. 1. ZPP-a tuženik nema pravo na naknadu troškova postupka.

U Zagrebu 11. ožujka 2025.

Sudac:

Mirna Panjan

Nacrt odluke izradila

viša sudska savjetnica-specijalist:

ARP

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od petnaest (15) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka. U sporu male vrijednosti (do 6.630,00 eura) presuda se ne može pobijati žalbom zbog nepotpuno ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

DNA:

- tužitelju: AUTO ARBANAS d.o.o., Velika Gorica, Sisačka 45, OIB: 98352441242, po punomoćnici Meliti Babić, odvjetnici u OD Župan, Babić & Antunović d.o.o. u Zagrebu, Horvatova ulica 80 a, uz nalog za sudsku pristojbu na presudu od 26,54 eura

- tuženiku: TRIGLAV OSIGURANJE d.d., Zagreb, Ulica Antuna Heinza 4, OIB:29743547503, po punomoćniku Hrvoju Luiju, odvjetniku u OD Mađarić &

Lui d.o.o. u Zagrebu, Zelinska 4

- kal. 30 dana