REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj: P-142/2024-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužiteljice – protutuženice ŠU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Ilija Boić, odvjetnik u Zaboku, Matije Gupca 28, protiv tuženice – protutužiteljice ŠUĐ s boravištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Dobrila Primorac, odvjetnica u Zagrebu, Ulica Črnomerec 19, radi isplate, nakon dana 28. siječnja 2025. održane i zaključene javne glavne rasprave, u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i tuženice osobno uz punomoćnicu, dana 11. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženici – protutužiteljici ŠUĐ da isplati tužiteljici ŠU iznos od 1.083,59 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 29. srpnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice – protutuženice ŠU za isplatu preostalog iznosa od 663,07 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamata.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice – protutuženice ŠU za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 1.083,59 EUR za razdoblje od 26. ožujka 2024. do 28. srpnja 2024.

IV. Odbija se kao neosnovan protutužbeni zahtjev tuženice – protutužiteljice ŠUĐ, koji glasi: "Nalaže se tužiteljici – protutuženici ŠU da tuženici ŠUĐ isplati iznos od 3.814,28 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

V. Nalaže se tuženici – protutužiteljici ŠUĐ da tužiteljici – protutuženici ŠU naknadi troškove postupka u iznosu od 836,71 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 11. ožujka 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice - protutuženice ŠU za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa iz točke V. izreke ove presude.

VII. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice – protutužiteljice ŠUĐ za naknadu troškova postupka, u cijelosti.

Obrazloženje

1. 1. Tužiteljica je u tužbi navela da je tuženici u mjesecu studenome 2022. pozajmila iznos od 10.500,00 kn, odnosno 1.393,22 EUR, kako bi tuženica vratila dugovanja, a nakon toga pozajmila joj je daljnji iznos od 5.000,00 kn ili 663,44 EUR, kako bi tuženica platila dijagnostičku pretragu – magnetsku rezonancu. Tužiteljica je napomenula da su stranke u vrijeme navedenih novčanih transakcija bile u odnosu životnog partnerstva, koje je u međuvremenu prekinuto. Tuženica se obvezala tužiteljici pozajmljeni iznos novca vratiti u iznosima od po 50,00 EUR mjesečno, počevši od siječnja 2023. i tog se dogovora držala sve do mjeseca lipnja 2023., kada je prestala vraćati pozajmljeni novac. Od ukupno pozajmljenoj iznosa novca od 2.056,66 EUR tuženica je tužiteljici vratila ukupno 310,00 EUR, a preostali iznos od 1.746,66 EUR joj odbija vratiti. Tužiteljica je napomenula da je tuženici iznos od 10.500,00 kn pozajmila putem bankovne transakcije, dok joj je preostali iznos od 5.000,00 kn pozajmila u gotovini. Tuženica joj je pak iznos od 210,00 EUR vratila putem bankovnih transakcija, a iznos od 100,00 EUR joj je vratila u gotovini.

1. 2. Tužiteljica je istaknula tužbeni zahtjev da se tuženici naloži isplata iznosa od 1.746,66 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana podnošenja tužbe, pa do isplate.

2. 1. U odgovoru na tužbu tuženica je priznala činjenicu da joj je tužiteljica u dva navrata na račun uplatila po 5.000,00 kn, radi podmirenja troškova magnetske rezonance, koji je u to vrijeme bio potreban. Navela je da se doselila u [adresa] iz Bosne i Hercegovine zbog partnerstva s tužiteljicom, koje je trajalo od svibnja 2019. do rujna 2023. Tuženica je navela da je svu svoju pokretnu imovinu dala tužiteljici ili uložila u navedeno partnerstvo, nadajući se da je to zalog za njihovu zajedničku budućnost te da od tužiteljice nikada nije potraživala svoja ulaganja ili uplate, čak niti onda kad je partnerstvo raskinuto. Kako tužiteljica sada od nje potražuje iznos iz tužbe, tuženica je navela da je prisiljena istaknuti svoje tražbine prema tužiteljici, što joj do sada nije bila namjera.

2. 2. Tuženica je navela da je 6. lipnja 2022. prodala svoje osobno vozilo marke Audi 8E za iznos od 3.750,00 EUR i da je sav taj novac dala tužiteljici, koja je vodila kućanstvo. Tuženica je navela da tužiteljicu nikad nije pitala u koje je svrhe potrošen taj novac, iako je ona svo vrijeme partnerstva bila zaposlena i dobivala je plaću, smatrajući da tako pridonosi zajedničkom životu i budućnosti. Nadalje, tijekom zajedničkog života i to 17. studenoga 2022. tuženica je svojim novcem platila popravak osobnog vozila u vlasništvu tužiteljice, marke Renault Clio III, u iznosu od 747,50 EUR. U ljeto 2020. tužiteljici je uplatila iznos od 400,00 EUR (3.000,00 kn), radi podmirenja troškova liječenja tužiteljičinog psa. Slijedom navedenog, tužiteljici je isplatila ukupno 4.897,50 EUR, dok je tužiteljica njoj isplatila 1.083,22 EUR, pa je prijebojem tih tražbina tužiteljica tuženici ostala dužna iznos od 3.814,28 EUR.

2. 3. Tuženica je stoga istaknula protutužbeni zahtjev da se tužiteljici naloži da joj isplati iznos od 3.814,28 EUR.

3. 1. U odgovoru na protutužbu tužiteljica je navela da joj tuženica nije dala novac od prodaje svog osobnog vozila, već da je dio tog novca ostavila svojima majci i sestri u Bosni i Hercegovini, a ostatak tog novca da je zadržala za sebe, s time da je razlog prodaje navedenog vozila bio u tome da tuženica nije imala sredstava za život. Nadalje, tužiteljica je navela da je 17. studenoga 2022. tuženici posudila svoj osobni automobil kako bi tuženica otišla u posjetu svojoj obitelji u Bosnu i Hercegovinu te da nije imala saznanja da bi na njezinom vozilu vršeni bilo kakvi popravci u Bosni i Hercegovini. Nadalje, tužiteljica je navela da je u ljeto 2020. tuženici pozajmila iznos od 6.000,00 kn, obzirom da je tuženica odlazila na sezonski rad u Novalju, a nije imala sredstava za život dok ne primi prvu plaću. Mjesec dana kasnije, nakon što je tuženica primila prvu plaću, tužiteljica je tražila povrat barem polovice pozajmljenog iznosa, odnosno 400,00 EUR jer joj je novac bio potreban za liječenje psa. Tuženica joj je tada vratila polovicu pozajmljenog iznosa, ali navedene iznose tužiteljica nije obuhvatila tužbom, iako joj tuženica po toj osnovi duguje preostalu polovicu iznosa i to 400,00 EUR. Tužiteljica je istaknula prigovor zastare na navedenu tražbinu tuženice.

3. 2. U odgovoru na protutužbu tužiteljica je također navela da već dulji niz godina ima stalan posao, dok je tuženica povremeno radila sezonske poslove, ili bi radila u kafiću u nepunom radnom vremenu. Pred kraj životnog partnerstva, tuženica je pronašla stalan posao, ali s upola manjim primanjima od primanja tužiteljice. Zbog navedenog, tužiteljica je navela da je od početka financirala većinu zajedničkih troškova, a osim toga je pokrivala i dugove tuženice u Bosni i Hercegovini, navedeni novac nije tražila natrag, a niti je to obuhvatila tužbom.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dokumentaciju na str. 4-10, 19- 20 i str. 33 spisa, saslušao je stranke u svrhu dokazivanja te je saslušao svjedoke IU, SU, ČU i ĆU.

5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan, a protutužbeni zahtjev je neosnovan u cijelosti.

6. 1. Među strankama je bilo nesporno da su 13. rujna 2021. sklopile životno partnerstvo, koje je raskinuto 27. lipnja 2023.

6. 2. Tužiteljica i tuženica navele su da svoje zahtjeve (tužbeni i protutužbeni zahtjev) temelje na zakonskim odredbama ugovora o zajmu.

6. 3. Tuženica je priznala činjenicu da joj je tužiteljica u dva navrata isplatila iznos od po 5.000,00 kn, radi podmirenja troškova magnetske rezonance, dok se o isplati preostalog iznosa navedenog u tužbi nije izričito izjasnila. Osporila je da bi s tužiteljicom sklopila ugovor o zajmu.

6. 4. Tužiteljica je osporila da bi joj tuženica dala novac od prodaje svog osobnog automobila, da bi o svom trošku dala popraviti njezin automobil te da bi joj pozajmila novac za troškove liječenja psa. Za uplatu iznosa od 400,00 EUR od strane tuženice tužiteljica je navela da se zapravo radilo o povratu polovice iznosa, kojeg joj je tužiteljica ranije pozajmila.

7. 1. Uvidom u potvrde o izvršenim bankovnim transakcijama na str. 4-10 spisa utvrđeno je da je tužiteljica na račun tuženice uplatila ukupno 10.500,00 kn (500,00 kn 25. studenoga 2022., 5.000,00 kn 17. studenoga 2022. i 5.000,00 kn 21. studenoga 2022.)

7. 2. Tuženica je pak na račun tužiteljice uplatila ukupno 210,00 EUR (50,00 EUR 11. travnja 2023., 60,00 EUR 11. siječnja 2023., 50,00 EUR 26. lipnja 2023. i 50,00 EUR 11. svibnja 2023.)

8. Uvidom u ugovor na str. 19 spisa utvrđeno je da je tuženica 6. lipnja 2022. sklopila ugovor o posredovanju u trgovini motornim vozilima s Autopraonicom "Situacija" iz Doboja za osobni automobil marke Audi 8E, proizveden 2005., kojim se Autopraonica "Situacija" kao posrednik obvezala tužiteljici kao komitentu posredovati u prodaji motornog vozila. Cijena vozila utvrđena je u iznosu od 7.500,00 KM, s time da se tužiteljica obvezala posredniku platiti proviziju, a ugovorenu cijenu trebao je platiti kupac u trenutku sklapanja ugovora.

9. Uvidom u račun na str. 20. spisa utvrđeno je da je tuženici u Bosni i Hercegovini izdan račun za popravak osobnog automobila Renault Clio III, reg. oznake [registarska oznaka] na iznos od 1.495,00 KM.

10. 1. Tužiteljica je iskazala da je tuženici dala 10.000,00 kn u mjesecu studenome 2022. kako bi tuženica vratila svoja dugovanja. Tužiteljica je navela da je u banci uzela pozajmicu i od te pozajmice je navedeni iznos pozajmila tuženici. U vezi toga njih dvije nisu sklopile nikakav pisani ugovor, a njihov usmeni dogovor bio je takav da će joj tuženica vraćati novac po 50,00 EUR mjesečno, s time da nisu detaljno dogovorile početak vraćanja novca, a niti konačni rok za vraćanje novca, već su se dogovorile da će joj tuženica vraćati dug ovisno o visini svojih primanja. Nekoliko tjedana kasnije tuženici je pozajmila dodatnih 5.000,00 kn za troškove magnetske rezonance. Kako je prethodno u banci dobila zajam, imala je tih 5.000,00 kn i to je pozajmila tuženici, a niti za taj iznos novca nisu detaljno dogovorile način i rok vraćanja tog iznosa.

10. 2. Prvi dio novca od 50,00 EUR tuženica joj je vratila u mjesecu siječnju 2023., novac joj je vraćala do mjeseca lipnja 2023., vratila joj je ukupno oko 300,00 EUR, a potom su raskinule životno partnerstvo i tuženica joj ostatak novaca nije vratila.

10. 3. Tužiteljica je navela da je ona banci zajam trebala vraćati u iznosima od 128,00 EUR, a taj zajam banci još uvijek otplaćuje.

10. 4. Nadalje, tužiteljica je izjavila da je tuženica prodala svoj osobni automobil, ali da je većinu novca dobivenog prodajom automobila ostavila članovima svoje obitelji u Bosni i Hercegovini, a njoj nije dala taj novac. Tuženica joj je pričala o cijeni po kojoj je prodala svoj auto, ali tužiteljica to nije zapamtila jer to nije bio njezin auto, niti njezin novac, one su naime imale svaka svoje novce.

10. 5. Tužiteljica je osporila da bi tuženica dala popraviti njezin auto u Bosni i Hercegovini i da bi taj popravak platila.

10. 6. Nadalje, tužiteljica je iskazala da je u mjesecu lipnju 2020. bila kod tuženice uz Bosni i Hercegovini, ona se spremala na sezonski posao u Hrvatskoj, nije imala novaca te joj je ona na bankomatu podigla i dala 6.000,00 kn, bez da je te novce tražila natrag od nje. Međutim, uskoro joj se razbolio pas te je tuženicu zamolila da joj da 400,00 EUR, kako bi platila troškove liječenja psa. Napomenula je da je tuženici u više navrata davala novce koje nije tražila natrag, a tuženica joj sad ne želi vratiti niti one novce koje joj je pozajmila.

10. 7. Odgovarajući na pitanja, tužiteljica je iskazala da su tuženica i ona živjele zajedno do veljače 2022., kada je tuženica otišla od nje. Novac joj je vraćala do mjeseca lipnja te godine. Tuženici se više puta obraćala porukama preko telefona tražeći da joj vrati pozajmljeni novac, ali joj ona novac nije vraćala, već joj je govorila da joj ništa nije dužna, a rekla joj je i da će pozvati policiju zbog iznude.

10. 8. Na pitanje zbog čega je u tužbi navela da je tuženici pozajmila 10.500,00 kn, a potom i 5.000,00 kn, a u iskazu je izjavila da se radi o iznosu od 10.000,00 kn te potom o iznosu od 5.000,00 kn, tužiteljica je izjavila da je tih 500,00 kn pozajmila tuženici, ali da se više ne sjeća kada i u koju svrhu. Navela je da je često odlazila k tuženici u Bosnu i Hercegovinu, a tada bi putovala sa svojim osobnim automobilom marke Renault Clio, proizvedenim 2011. Izjavila je da u Bosni i Hercegovini nikad auto nije vozila na popravak ili na servis, jednom je samo tražila pumpicu za raspršivač tekućine i to je tamo platila 10,00 EUR. U Bosni i Hercegovini nije imala problema s kvačilom na tom automobilu, kvačilo je inače bilo povišeno od dana kad je taj auto kupila, ali ga nikada nije mijenjala. S tim kvačilom često ima problema, ali ne u tom smislu da ne bi mogla voziti taj auto.

11. 1. Tuženica je iskazala da je tužiteljica u banci uzela zajam u iznosu od 40.000,00 ili 50.000,00 kn. Za troškove magnetske rezonance dala joj je dva puta po 5.000,00 kn, ali niti u jednom trenutku nije bilo govora o tome da bi se radilo o zajmu jer su njih dvije živjele zajedno u životnom partnerstvu. Osim navedenih 10.000,00 kn tužiteljica joj ništa drugo nije dala, niti pozajmila. Kako su živjele u životnom partnerstvu, ona je tužiteljici povremeno uplaćivala određene iznose novca na račun, neke račune je plaćala ona, a neke tužiteljica. Navela je da je tužiteljica iz sredstava zajma kojeg je dobila od banke namjeravala kupiti računalnu opremu, što je i učinila, a kupila je i gitaru za 100,00 EUR i stolicu za 5.000,00 kn. Nakon što je prestao njihov zajednički život, nisu više imale zajedničkih režijskih i ostalih troškova te tužiteljici više ništa nije plaćala.

11. 2. Tuženica je također iskazala da je u mjesecu lipnju 2022. prodala svoj automobil za 3.750,00 EUR i taj novac je dala tužiteljici za potrebe vođenja kućanstva. Od tužiteljice je dobila punomoć za upravljanje njezinim osobnim automobilom te je povremeno s tim automobilom putovala u Bosnu i Hercegovinu. Kako je u automobilu postojao problem s kvačilom, a popravci su jeftiniji u Bosni, nego u Hrvatskoj, odvezla je auto na popravak i za to je platila oko 750,00 EUR. Godine 2020. tužiteljica je imala probleme s bolesnim psom te joj je za troškove liječenja psa dala 400,00 EUR.

11. 3. Tuženica je navela da nije očekivala da će joj tužiteljica vratiti novac kojeg joj je dala jer su živjele u životnom partnerstvu i tuženica je to doživljavala kao zajednički život sa zajedničkim troškovima i potrebama.

11. 4. Odgovarajući na pitanja, tuženica je navela da nikada ranije nije imala namjeru od tužiteljice potraživati bilo kakav novac, ali nakon što je tužiteljica protiv nje podnijela tužbu, bila je na neki način prisiljena uzvratiti joj protutužbom. Navela je da su tužiteljica i ona prestale zajedno živjeti u veljači 2023. Do tada su živjele u iznajmljenom stanu, najamnina je iznosila oko 3.000,00 kn mjesečno, a režijski troškovi oko 100,00 EUR mjesečno. Nakon veljače 2023. ona se odselila od tužiteljice, ali su i dalje bile u životnom partnerstvu te joj je tužiteljica slala poruke da joj je teško vraćati zajam banci, pa joj je ona i nakon veljače 2023. znala uplatiti određene iznose novca. Izjavila je da ne može točno definirati koliko je dugo trajalo njihovo životno partnerstvo u stvarnosti, nakon što se odselila od tužiteljice, one su i dalje bile u kontaktu te je postojala mogućnost da će se pomiriti, trebalo im je zapravo jedno razdoblje da razmisle što žele.

12. Svjedok ĆU iskazao je da nema saznanja o međusobnim imovinskim odnosima stranaka. Poznato mu je da je tuženica imala osobni automobil marke Audi, kojeg je prodala u Bosni i Hercegovini. U Hrvatskoj se koristila vozilom marke Renault, bijele boje, zna da je nešto trebalo popravljati na tom autu i to nešto u vezi kvačila, on je tuženici savjetovao da to učini u Bosni jer su tamo takvi popravci jeftiniji, a tuženica mu je rekla da je auto dala popraviti u Bosni te da je cijena popravka iznosila oko 700,00 EUR. Svjedok je izjavio da ne zna tko je bio vlasnik toga auto, smatra da je to bila tuženica jer je vozila taj auto.

13. Svjedok ZU iskazao je da nema saznanja o imovinskim odnosima stranaka. Tuženicu poznaje iz djetinjstva jer je ona često dolazila u [adresa] i tamo su se družili. Tuženica je od njega tražila savjet u vezi popravka automobila marke Renault Clio, a on joj je savjetovao da to učini u Bosni jer su tamo popravci jeftiniji nego u Hrvatskoj, poznato mu je da su tužiteljica i tuženica išle u Bosnu te mu je tuženica pokazala račun za popravak auta kako bi usporedili cijene takvog popravka u Bosni i u Hrvatskoj. Prema njegovom saznanju, Renault Clio bio je u vlasništvu tužiteljice, a tuženica je imala auto marke Audi, kojeg je prodala kad se doselila u [adresa].

14. 1. Svjedokinja IU, inače tužiteljičina sestra, iskazala je da joj je poznato da je krajem 2022. tužiteljica uzela pozajmicu, a to joj je poznato jer je ona prethodno uzimala pozajmicu, pa ju je tužiteljica pitala za postupak ishođenja iste. Kako redovito komuniciraju kao sestre, tužiteljica joj je rekla da je tuženici dala 10.000,00 kn kako bi vratila neki dug u Bosni i da joj je naknadno dala još 5.000,00 kn za troškove magnetske rezonance. Zna da su stranke dogovorile da će tuženica tužiteljici vraćati te novce u iznosima od 50,00 EUR ili kuna, zna da je tuženica tužiteljici vraćala te novce dok su bile u životnom partnerstvu, koje je prestalo u lipnju 2023. Nakon toga je prestao njihov kontakt, sve do smrti tužiteljičinog oca, kada ju je tuženica nazvala da joj izrazi sućut, a tužiteljica ju je pitala hoće li joj tada vratiti novce jer je iste trebala, između ostalog, i za troškove pogreba oca, a nakon toga ju je tuženica blokirala na društvenim mrežama i novce joj više nije vraćala.

14. 2. Odgovarajući na pitanja, svjedokinja je izjavila da joj je poznato da tužiteljica u vlasništvu ima automobil marke Renault Clio, ne zna ništa o popravcima tog auta, zna da je tužiteljica tuženici posuđivala taj auto kad bi tuženica išla u Bosnu, zna da je tuženica imala auto marke Audi, ali ne zna što se s tim autom dogodilo.

15. 1. Svjedokinja SU, inače tužiteljičina majka, iskazala je da joj je poznato da je tužiteljica tuženici pozajmila oko 10.000,00 kn, a kasnije još 5.000,00 kn za troškove magnetske rezonance te da joj je tuženica vratila samo manji dio tog novca. Svjedokinja je navela da je neposredno nakon smrti njezinog supruga, odnosno oca tužiteljice, tuženica tužiteljicu odblokirala na društvenim mrežama i izrazila joj je sućut zbog smrti oca, a tužiteljica ju je tom prilikom pitala može li joj vratiti dužni iznos novca radi podmirenja troškova pogreba oca, nakon čega ju je tuženica ponovno blokirala na društvenim mrežama. Kako je bila cijelog života aktivno uključena u život svoje djece, svjedokinja je izjavila da joj je poznato da su stranke tijekom životnog partnerstva dijelile troškove zajedničkog života na način da je tužiteljica većinu vremena radila i u pretežitom dijelu podmirila financijske troškove zajedničkog života, dok je tuženica radila povremeno i to u nepunom radnom vremenu te je njezina uloga u podmirenju troškova zajedničkog života bila minimalna.

15. 2. Odgovarajući na pitanja, svjedokinja je izjavila da je tužiteljica bila i još uvijek je vlasnica vozila marke Renault Clio, bijele boje, proizvedenog 2011. Svi popravci i servisi na tom vozilu vršeni su u Hrvatskoj. Nema neposrednih saznanja o tome je li tužiteljica tuženici posudila taj auto za odlazak u Bosnu, ali je moguće da je to učinila jer su stranke bile u životnom partnerstvu. Niti ona, a niti tužiteljica nemaju saznanja o tome da bi na tužiteljičinom autu u Bosni bilo popravljeno kvačilo kako to tvrdi tuženica, jer je to kvačilo i dalje u lošem stanju. Sjeća se da je tuženica imala starije vozilo marke Audi, s tim vozilom je dolazila k njima prije i jedno vrijeme tijekom trajanja životnog partnerstva s tužiteljicom te misli da je tuženica nakon nekog vremena taj auto prodala. Svjedokinja je navela da je tužiteljica imala starijeg psa, koji je trebao ozbiljnu veterinarsku skrb i liječenje, ali nema saznanja o tome da bi tuženica tužiteljici za liječenje tog psa dala ili pozajmila kakav novac.

U odnosu na tužbeni zahtjev:

16. 1. Tužiteljica tvrdi da je tuženici pozajmila novac u iznosu od 10.500,00 kn putem bankovne transakcije i još 5.000,00 kn u gotovini, dakle ukupno 15.500,00 kn. Tuženica je priznala činjenicu da joj je tužiteljica dala dva puta po 5.000,00 kn, dakle ukupno 10.000,00 kn, ali je osporila da bi joj dala veći iznos novca.

16. 2. U spisu postoje potvrde o uplatama, prema kojima je tužiteljica tuženici uplatila 17. studenoga 2022. 5.000,00 kn, 21. studenoga 2022. 5.000,00 kn i 25. studenoga 2022. 500,00 kn, dakle ukupno 10.500,00 kn.

16. 3. Iskaz tužiteljice da je tuženici dala novac od daljnjih 5.000,00 kn potvrđuju u svojim iskazima sestra i majka tužiteljice, a materijalnih dokaza o tome nema u spisu. Kako su iskaz tužiteljice potvrdile u svojstvu svjedoka njezina majka i sestra, koje su zbog srodstva s tužiteljicom pristrane u korist tužiteljice, a s druge strane one bi o toj pozajmici u gotovini mogle imati samo posredna saznanja prema pričanju tužiteljice, u nedostatku bilo kakvih materijalnih dokaza o davanju tih 5.000,00 kn tuženici te u nedostatku neposrednih saznanja o tome od nepristranih svjedoka, nije bilo moguće s potpunom sigurnošću utvrditi da je tužiteljica tuženici u gotovini dala tih dodatnih 5.000,00 kn.

16. 4. Slijedom navedenog, sud smatra dokazanim da je tužiteljica tuženici uplatila ukupno 10.500,00 kn.

16. 5. Iz priloženih potvrda o uplatama utvrđeno je da je tuženica tužiteljici uplatila 11. siječnja 2023. 60,00 EUR, 11. travnja 2023. 50,00 EUR, 11. svibnja 2023. 50,00 EUR i 26. lipnja 2023. 50,00 EUR, a tužiteljica je u tužbi priznala da joj je tuženica u gotovini platila još 100,00 EUR, dakle ukupno 310,00 EUR.

17. 1. Sporan je pravni temelj gore utvrđenih uplata između stranaka. Tužiteljica tvrdi da je pravni temelj istih ugovor o zajmu, dok je tuženica osporava da bi se radilo o zajmu te tvrdi da se radilo o međusobnim uplatama radi podmirenja zajedničkih i osobnih potreba stranaka kao životnih partnera, odnosno o međusobnim darovanjima novaca između njih dvije.

17. 2. Prema odredbi čl. 499. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.) - u daljnjem tekstu: ZOO), ugovorom o zajmu obvezuje se zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenljivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće.

17. 3. Prema navedenoj zakonskoj odredbi, zajam je konsenzualan ugovor koji nastaje sporazumom stranaka, a ujedno je i neformalan ugovor za čije sklapanje nije propisan poseban oblik. Zajam je dvostranoobvezni pravni posao, kojim nastaju obveze za obje ugovorne strane (obveza zajmodavca je predati zajmoprimcu određeni iznos novca, dok je obveza zajmoprimca vratiti zajmodavcu isti iznos novca poslije stanovitog vremena).

17. 4. Nasuprot tome, prema odredbi čl. 479. ZOO-a, ugovor o darovanju nastaje kad se darodavatelj obveže prepustiti obdareniku bez protučinidbe stvar ili imovinsko pravo, a obdarenik to prihvati.

17. 5. Povezujući iskaze stranaka s materijalnim dokazima (potvrdama o novčanim transakcijama na računima), sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju radilo o ugovoru o zajmu jer iskaz tužiteljice da je s tuženicom dogovorila povrat uplaćenog iznosa novca u mjesečnim iznosima od po 50,00 EUR potvrđuje činjenica da je tuženica doista tužiteljici tri puta na račun uplatila iznose od upravo 50,00 EUR i jednom 60,00 EUR, sve to zaključno do 26. lipnja 2023., odnosno do dana prije raskida životnog partnerstva. Zaključak da se nije radilo o darovanju novca, već o zajmu, potvrđuje i činjenica da je zajednički život stranaka prema iskazu tuženice prestao u mjesecu veljači 2023., kada stranke više nisu mogle imati zajedničkih troškova jer više nisu živjele zajedno, a nakon čega je tuženica izvršila još tri uplate po 50,00 EUR na račun tužiteljice pa je nelogično da bi joj nakon prestanka zajedničkog života i dalje darovala bilo kakve novce.

17. 6. Zaključno, iz provedenih dokaza utvrđeno je da su stranke u mjesecu studenome 2022. sklopile usmeni ugovor o zajmu, temeljem kojeg je tužiteljica tuženici pozajmila ukupni iznos od 10.500,00 kn, odnosno 1.393,59 EUR, a tuženica se obvezala primljeni iznos vratiti joj u mjesečnim ratama od 50,00 EUR.

17. 7. Kako je ranije navedeno, tužiteljica nije dokazala da bi tuženici pozajmila daljnji novčani iznos od 5.000,00 kn, odnosno 663,61 EUR, pa je sud odbio dio tužbenog zahtjeva za isplatu navedenog iznosa.

17. 8. Tužiteljica je u tužbi priznala da joj je tuženica vratila zajam u iznosu od 310,00 EUR (210,00 EUR bankovnom transakcijom, a 100,00 EUR u gotovini na ruke), pa je od dokazanog, odnosno utvrđenog iznosa zajma od 1.393,59 EUR potrebno oduzeti iznos od 310,00 EUR (koliko je tuženica prema tvrdnji tužiteljice vratila), nakon čega proizlazi da joj tuženica duguje preostali iznos zajma od 1.083,59 EUR.

18. 1. Tužiteljica je tužbenim zahtjevom zatražila isplatu zakonskih zateznih kamata od dana podnošenja tužbe pa do isplate.

18. 2. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da stranke nisu ugovorile rok vraćanja zajma.

18. 3. Prema odredbi čl. 504. st. 1. ZOO-a, ako ugovaratelji nisu odredili rok za vraćanje zajma, niti se on može odrediti iz okolnosti zajma, zajmoprimac je dužan vratiti zajam nakon isteka primjerenog roka koji ne može biti kraći od dva mjeseca računajući od zajmodavčeva zahtjeva.

18. 4. Tužiteljica nije dokazala da je prije podnošenja tužbe od tuženice tražila da joj vrati zajam, pa se primjereni rok od 2 mjeseca iz čl. 504. st. 1. ZOO-a treba računati od primitka tužbe jer je tek primitkom tužbe tuženica upoznata sa zahtjevom tužiteljice za vraćanje zajma. Kako je tuženica primila tužbu 28. svibnja 2024., primjereni rok od 2 mjeseca istekao je 28. srpnja 2024., pa tužiteljica ima pravo na isplatu zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice od 1.083,59 EUR od

29. srpnja 2024., pa do isplate.

19. Sud je stoga prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.083,59 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 29. srpnja 2024. do isplate, a odbio je kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu u preostalom dijelu od 663,07 EUR te zahtjev tužiteljice za isplatu zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos od 1.083,59 EUR za razdoblje od podnošenja tužbe (26. ožujka 2024.) pa do isteka primjerenog roka od 2 mjeseca od primitka tužbe od strane tuženice (do 28. srpnja 2024.)

U odnosu na protutužbeni zahtjev:

20. 1. Tuženica protutužbom od tužiteljice potražuje po osnovi ugovora o zajmu:

- iznos od 3.750,00 EUR (7.500,00 KM), koji se odnosi na cijenu dobivenu prodajom osobnog automobila Audi 8E, za koji iznos tuženica tvrdi da ga je dala tužiteljici kao životnom partneru, koja je vodila zajedničko kućanstvo, smatrajući da tako pridonosi zajedničkom životu i budućnosti,

- iznos od 747,50 EUR (1.495 KM), koji se odnosi na troškove popravka osobnog automobila marke Renault Clio III, koji je u vlasništvu tužiteljice,

- iznos od 400,00 EUR, kojeg je uplatila na račun tužiteljice radi podmirenja troškova liječenja psa tužiteljice,

- što sveukupno iznosi 4.897,50 EUR.

20. 2. Tuženica je navedeni iznos umanjila (izvršila prijeboj) za iznos od 1.083,22 EUR, za koji je priznala da joj ga je tužiteljica isplatila, nakon čega protutužbenim zahtjevom od tužiteljice potražuje isplatu iznosa od 3.814,28 EUR.

20. 3. Tuženica je na pripremnom ročištu navela da svoje tražbine prema tužiteljici temelji također na ugovoru o zajmu.

21. Iz ugovora o posredovanju u trgovini motornim vozilima na str. 19 proizlazi da je tuženica istoga sklopila radi prodaje svog osobnog automobila marke Audi 8E te da je cijena vozila utvrđena u iznosu od 7.500,00 KM. Tužiteljica je osporila da bi joj tuženica predala novac dobiven prodajom navedenog automobila, a tuženica tu činjenicu ničim nije niti dokazala.

22. Iz računa na str. 20 spisa utvrđeno je da je isti izdan za popravak vozila tužiteljice (Renault Clio III) i to za set kvačila sa zamajcem i za uslugu servisa, sve u iznosu od 1.495,00 KM. Tužiteljica je osporila činjenicu da bi navedena usluga popravka i servisa navedenog vozila uopće bila izvršena, pa tako i da bi tuženica platila navedenu uslugu.

23. 1. Tužiteljica je priznala činjenicu da joj je tuženica uplatila iznos od 400,00 EUR za podmirenje troškova liječenja psa, ali je osporila da bi joj tuženica time pozajmila navedeni iznos novca, već je naprotiv tvrdila da je to zapravo bilo vraćanje polovice duga tužiteljice temeljem ranijeg ugovora o zajmu (koji nije predmet ovog postupka).

23. 2. Iako je tuženica na pripremnom ročištu navela da svoje tražbine prema tužiteljici temelji na ugovoru o zajmu, iz njezinog iskaza proizlazi suprotno. Tuženica je, naime, iskazala da je iznos od prodaje svog auta dala tužiteljici radi podmirenja troškova zajedničkog života, a da joj je iznos od 400,00 EUR dala za liječenje psa jer joj je bilo žao što je tužiteljičin pas bio bolestan, a auto tužiteljice dala je popraviti kada je s istim otputovala u Bosnu. Ono što je najvažnije, jest iskaz tuženice u dijelu kada je navela da nije očekivala nikakav povrat novaca od tužiteljice, da joj nije bila namjera bilo što od tužiteljice potraživati te da je sve to doživljavala kao podmirenje zajedničkih troškova i potreba u okviru njihovog životnog partnerstva. Ako tuženica do primitka tužbe nije imala namjeru bilo što od predmetnih iznosa potraživati od tužiteljice, onda niti tužiteljica nije mogla slutiti da bi se radilo o zajmu. Iz navedenog proizlazi da se za iznose novca koji su predmet protutužbe stranke uopće nisu sporazumjele o vraćanju tog novca, a kamoli o načinu i dinamici vraćanja, odnosno nije bilo sporazuma o bitnim sastojcima ugovora o zajmu te o međusobnim pravima i obvezama stranaka u smislu odredbe čl. 499. ZOO-a.

24. 1. S obzirom na sadržaj iskaza tuženice, sud je njezin protutužbeni zahtjev i pravne odnose stranaka u vezi iznosa koji su predmet protutužbe, razmotrio ne samo u smislu ugovora o zajmu, već i u smislu odredbi Zakona o životnom partnerstvu osoba istoga spola ("Narodne novine", br. 92/2014 i 98/2019 – u daljnjem tekstu: ZŽP).

24. 2. Prema odredbi čl. 51. st. 1. i 2. ZŽP-a, partnerska stečevina je imovina koju životni partneri steknu radom za vrijeme trajanja životnog partnerstva ili potječe iz te imovine. Životni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u partnerskoj stečevini, ako nije drukčije dogovoreno.

24. 3. Prema odredbi čl. 52. st. 1. i 2. ZŽP-a, imovina koju životni partner ima u trenutku sklapanja životnog partnerstva ostaje njegova vlastiti imovina. Vlastita imovina je i imovina koju je životni partner stekao tijekom životnog partnerstva na pravnom temelju različitom od navedenoga u čl. 51. toga zakona.

24. 4. Prema odredbi čl. 54. st. 1. i 2. ZŽP-a, na imovinske odnose životnih partnera koji nisu obuhvaćeni tim zakonom na odgovarajući način primjenjuju se odredbe posebnog zakona kojim se uređuju obiteljski odnosi, a odnose se na to područje. Na partnersku stečevinu primjenjuju se odredbe posebnog zakona kojima se uređuju pitanja stvarnog obveznog prava, ako tim zakonom nije drukčije propisano.

25. 1. Nesporno je da su stranke bile u životnom partnerstvu od 13. rujna 2021. do 27. lipnja 2023.

25. 2. Iz činjeničnih navoda protutužbe te iz iskaza stranaka utvrđeno je da stranke tijekom trajanja životnog partnerstva nisu stekle nikakvu imovinu, pa tako niti novcem koji je predmet protutužbe. Tuženica nije dokazala da bi novac od prodaje svog automobila dala tužiteljici ili da bi ga uložila u stjecanje kakve imovine, odnosno nove vrijednosti. Za nesporno plaćen iznos od 400,00 EUR iz iskaza stranaka je utvrđeno da je potrošen za liječenje tužiteljičinog psa, dakle niti tim novcem nije stečena nikakva zajednička imovina. Konačno, snošenjem troškova popravka tužiteljičinog automobila, kojim se nesporno koristila i tuženica, također nije stečena nikakva zajednička imovina, a niti je dokazano da bi se time povećana vrijednost vozila tužiteljice. Kako stranke nisu stekle nikakvu zajedničku imovinu tijekom trajanja njihovog životnog partnerstva, nakon raskida njihovog životnog partnerstva tuženica ne može osnovano bilo što potraživati od tužiteljice po pravilima o stjecanju bez osnove, a niti postoji stvarno-pravni temelj njezinog protutužbenog zahtjeva.

26. Sud je stoga u cijelosti odbio protutužbeni zahtjev kao neosnovan.

27. Odluka o troškovima parničnog postupka donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11.

- službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19.).

28. 1. Sud je utvrdio uspjeh stranaka u parnici zasebno u odnosu na tužbu i na protutužbu jer se u smislu odredbi ZPP-a, radi o dvije zasebne tužbe.

28. 2. Vrijednost predmeta spora prema tužbi iznosi 1.746,66 EUR, od čega je tužbeni zahtjev prihvaćen u iznosu od 1.083,59 EUR, a odbijen je u iznosu od 663,07 EUR. Tužiteljica je stoga u odnosu na tužbu u kvantitativnom smislu uspjela u visini od 62%, dok uspjeh tuženice iznosi 38%. Uspjeh stranaka u kvalitativnom smislu isti je uspjehu u kvalitativnom smislu jer za odbijeni dio tužbenog zahtjeva nije dokazano niti postojanje ugovora o zajmu, niti visina zajma.

28. 3. Vrijednost predmeta spora prema protutužbi iznosi 3.814,28 EUR, a protužbeni zahtjev je odbijen u cijelosti, pa uspjeh tužiteljice u postupku (kvantitavni i kvalitativni) po protutužbi iznosi 100%, a tuženice 0%.

29. 1. Stranke su podnijele zajedničke zahtjeve za naknadu troškova postupka: za postupak po tužbi i za postupak po protutužbi.

29. 2. Kako bi tužiteljici odmjerio nastale troškove postupka s obzirom na zajednički zahtjev za naknadu troškova, sud je zbrojio njezin uspjeh po tužbi (62%) s njezinim uspjehom po protutužbi (100%), čime je dobiveno 162%. Od navedenog postotka oduzet je postotak uspjeha tuženice u odnosu na tužbu od 38%, dok njezin uspjeh u odnosu na protutužbu iznosi 0%, čime je dobiveno 124% u korist tužiteljice. Nakon toga sud je postotak uspjeha tužiteljice od 124% podijelio s dva (dva postupka – po tužbi i po protutužbi), radi utvrđivanja prosječnog uspjeha u postupku u kojem se zajedno raspravljalo o tužbi i o protutužbi. Na opisani način dobiven je prosječni uspjeh tužiteljice u ovom cijelom postupku u visini od 62%, pa je u tom postotku tužiteljici sud dosudio troškove koji su bili potrebni za svrhovito vođenje parnice.

29. 3. Tužiteljici su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, kako slijedi:

- za sastav tužbe po tbr. 7./1. u visini od 100 bodova,

- za sastav odgovora na protutužbu po tbr. 8./1. u visini od 100 bodova,

- za zastupanje na ročištima po tbr. 9./1. i to: 22. listopada 2024., 19. studenoga 2024. i 28. siječnja 2025. u visini od 100 bodova za svako ročište,

- što ukupno iznosi 500 bodova, a uz vrijednost boda od 2,00 EUR, troškovi zastupanja tužiteljice iznose 1.000,00 EUR, kojem iznosu je dodan PDV po stopi od 25% (250,00 EUR), pa ukupni tužiteljičini troškovi zastupanja po punomoćnici iznose 1.250,00 EUR.

29. 4. Troškovima zastupanja tužiteljice po punomoćniku dodani su i troškovi plaćene sudske pristojbe na tužbu (33,18 EUR) i na presudu (66,36 EUR).

29. 5. Slijedom navedenog, tužiteljičini troškovi postupka ukupno iznose 1.349,54 EUR, od čega joj je dosuđeno 62% troškova prema prosječnom uspjehu u ovoj parnici, što iznosi 836,71 EUR.

29. 6. Preko dosuđenog iznosa, sud je odbio tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova postupka kao neosnovan.

29. 7. Sud je u cijelosti odbio zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka jer su troškovi postupka dosuđeni tužiteljici koja je u većoj mjeri uspjela u parnici, pa tuženica nema pravo na naknadu istih.

30. Slijedom navedenog, presuđeno je kao u izreci.

U Zaboku 11. ožujka 2025.

Sudac

Nada Mohač

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa presude.

Dostaviti:

1. Odvjetnik Ilija Boić, Zabok, Matije Gupca 28, uz rješenje o pristojbi na tužbu (66,36 EUR)

2. Odvjetnica Dobrila Primorac, Zagreb, Ulica Črnomerec 19, uz rješenje o pristojbi na presudu o protutužbi (84,59 EUR)