Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Kž-47/2023-5

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Nevena Cambja, kao predsjednika vijeća, te Damira Romca i Marie Majić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sare Bušić, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika UŠ i dr., zbog kaznenih djela iz čl. 315. st. 1. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17 i 118/18 - u daljnjem tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama okrivljenika UŠ i CŠ podnesenim protiv presude Općinskog suda u Čakovcu pod poslovnim brojem K-159/2020-41 od 4. svibnja 2022., u sjednici održanoj 11. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe okrivljenika UŠ i CŠ kao neosnovane i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski sud u Čakovcu proglasio je krivim okrivljenika UŠ, zbog kaznenog djela napada na službenu osobu iz čl. 315. st. 1. KZ/11, a okrivljenicu ČŠ, zbog jednog kaznenog djela prisile prema službenoj osobi u pokušaju iz čl. 314. st. 1. i 2. u svezi čl. 34. KZ/11 i jednog kaznenog djela prisile prema službenoj osobi u pokušaju iz čl. 314. st. 1. u svezi čl. 34. KZ/11, te je, okrivljenika UŠ, temeljem čl. 315. st. 1. KZ/11, osudio na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci, dok je okrivljenici OŠ, prethodno za kazneno djelo iz čl. 314. st. 1. i 2. u svezi čl. 34. utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i jednog mjeseca, a za kazneno djelo iz čl. 314. st. 1. u svezi čl. 34. KZ/11 joj je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, nakon čega je, temeljem čl. 51. KZ/11, okrivljenicu ČŠ osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, a potom joj je, temeljem čl. 57. st. 1. i 2. KZ/11, izrekao djelomičnu uvjetnu osudu na način da se dio kazne zatvora u trajanju od osam mjeseci ima izvršiti, dok se ostatak izrečene kazne zatvora u trajanju od deset mjeseci neće izvršiti ako okrivljenica u vremenu provjeravanja od tri godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

2. Temeljem čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - u daljnjem tekstu: ZKP/08) okrivljenici UŠ i ZŠ su obvezani platiti troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. točka 6. ZKP/08 i to oboje u paušalnom iznosu od po 500,00 kuna, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude i pod prijetnjom ovrhe.

3. Protiv navedene presude žalbu je podnio okrivljenik UŠ, po branitelju Jasminu Avdagiću, odvjetniku u Šibeniku, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni, s prijedlogom da se presuda suda prvog stupnja ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, a podredno da se presuda preinači na način da se okrivljenika oslobodi od optužbe odnosno da mu se odredi blaža kaznenopravna sankcija.

4. Žalbu je podnijela i okrivljenica ZŠ, po branitelju Božidaru Klepaču, odvjetniku u Varaždinu, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se presuda suda prvog stupnja ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, a podredno da se presuda preinači na način da joj se izrekne blaža kazna.

5. Odgovor na žalbe je podnijelo Općinsko državno odvjetništvo u Čakovcu, s prijedlogom da se žalbe okrivljenika UŠ i CŠ odbiju kao neosnovane te da se potvrdi prvostupanjska presuda.

6. Spis je, u suglasju s odredbom čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu: ZKP/08-22), dostavljen na uvid Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, koje ga je vratilo ovom sudu na daljnje nadležno postupanje.

7. Žalbe okrivljenika UŠ i CŠ su neosnovane.

8. Nisu u pravu okrivljenici UŠ i ZŠ kada presudu suda prvog stupnja pobijaju zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

8.1. Okrivljenik UŠ u žalbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojala bitna povreda odredaba kaznenog postupka, dok okrivljenica ZŠ navodi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. točka 11. ZKP/08, sa tvrdnjom da se pobijana presuda ne može ispitati jer da u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a navedeni razlozi da su potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni te da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

8.2. Suprotno takvim žalbenim navodima okrivljenika ovaj sud, kao sud drugog stupnja, nije utvrdio da se pobijana presuda ne može ispitati, niti da bi izreka presude bila nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude, ili da u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili da bi ti razlozi bili nejasni ili proturječni, niti je utvrđeno da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava ili iskaza danih u postupku i samih tih isprava ili iskaza, već je presuda jasna i razumljiva, u njoj su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, koji su potpuno jasni, te postoji potpuna usklađenost izreke i obrazloženja presude.

9. Nisu u pravu okrivljenici UŠ i ZŠ niti kada pobijaju presudu suda prvog stupnja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

9.1. U svojoj žalbi okrivljenik UŠ na opširan i detaljan način analizira provedene dokaze i prvostupanjsku presudu dajući drukčije zaključke od onih koje iznosi prvostupanjski sud u pobijanoj presudi te navodi kako su svjedoci policajci u svojim iskazima bili kontradiktorni, tako da se otvara sumnja da su se svjedoci optužbe dogovorili da svjedoče na štetu okrivljenika jer ih je očito iritiralo što ih je ovaj snimao mobitelom i govorio im da je to hrvatska policija. Ističe se i kako se iz snimke sa mobitela jasno vidi kako snimatelj, odnosno okrivljenik UŠ, drži mobitel i izbliza snima privođenje te govori „evo ovo je hrvatska policija“ te kako nakon toga snimatelja unutar nekoliko sekundi netko ruši na tlo. Navodi se da kako bi bilo moguće da okrivljenik drži mobitel u ruci i snima, a istovremeno s obje ruke odgurne svjedoka policajca ĐŠ, kada se iz same snimke jasno vidi da je snimatelj, dok drži mobitel, srušen na tlo. Na koncu se navodi kako je sud prvog stupnja utvrđivao kontradiktornost obrana okrivljenika i svih drugih svjedoka, osim kontradiktornosti iskaza samih policajaca, a da su upravo iskazi svjedoka policajaca kontradiktorni te nisu u skladu ni s jednim iskazom okrivljenika i svih ostalih svjedoka koji su bili očevici događaja, za koji svi ističu da je bila bezrazložna brutalnost i agresivnost policije u postupanju.

9.2. Okrivljenica ZŠ također detaljno analizira provedene dokaze i prvostupanjsku presudu te navodi kako je neživotno i nelogično da bi ona napadala djelatnike policije, a nakon toga pasivno pristala da je oni vuku i savladavaju bez da bi pritom pružala otpor ili na neki drugi način onemogućavala djelatnike policije u obavljanju njihove službene dužnosti. Ističe se i kako je okrivljenica ZŠ, inkriminirane prigode, kao i okrivljenik UŠ, bila pod utjecajem alkohola, pa da je u postupku trebalo provesti toksikološko vještačenje u pogledu njezine ubrojivosti, s time da izmjerena koncentracija alkohola od 1,37 g/kg ukazuje na realnu mogućnost da je bila u bitno smanjenom ubrojivom stanju.

9.3. Sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje, davši valjane razloge koje, kao ispravne, jer imaju potporu u stanju u spisu, prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

9.4. Sud prvog stupnja opravdano drži da su obrane okrivljenika UŠ i CŠ, kojima poriču počinjenje kaznenih djela, neuvjerljive. Naime, sud prvog stupnja je savjesnom i svestranom ocjenom obrane oboje okrivljenika i svih izvedenih dokaza, kako svakog za sebe, tako i u njihovom međusobnom odnosu, ispravno i potpuno utvrdio činjenično stanje pobliže opisano u izreci presude i na isto ispravno primijenio kazneni zakon, zaključivši da su okrivljenici počinili predmetna kaznena djela na način kako je opisano u izreci pobijane presude.

9.5. Prema tome, pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da je okrivljenik UŠ, inkriminirane prigode, napao policijskog službenika ĐŠ koji je obavljao službenu dužnost, čime je počinio kazneno djelo napada na službenu osobu iz čl. 315. st. 1. KZ/11, dok je okrivljenica ZŠ, iste prigode, pokušala s namjerom spriječiti službene osobe (policijske službenike VŠ i ŽŠ) u obavljanju službene radnje koje su u okviru njihovih ovlasti, čime je počinila dva kaznena djela prisile prema službenoj osobi u pokušaju i to u odnosu na policijskog službenika VŠ kojem je nanijela tjelesnu ozljedu, kazneno djelo iz čl. 314. st. 1. i 2. u svezi čl. 34. KZ/11, a u odnosu na policijskog službenika ŽŠ, kazneno djelo iz čl. 314. st. 1. u svezi čl. 34. KZ/11.

9.6. Naprijed navedena utvrđenja proizlaze iz provedenog dokaznog postupka, a posebno iz uvjerljivih, detaljnih, logičnih i u bitnome identičnih iskaza svjedoka policijskih službenika VŠ, ŽŠ, ĐŠ i AŠ, koji nemaju nikakvog razloga neosnovano teretiti okrivljenike, već su ovi svjedoci, kao policijski službenici i očevici događaja, iskazivali o onome što su vidjeli i doživjeli inkriminirane prigode, pa je iskaze tih svjedoka sud prvog stupnja ispravno prihvatio vjerodostojnima.

9.7. Što se tiče snimke događaja koja je pregledana u dokazne svrhe, a na koju se u svojoj žalbi poziva okrivljenik UŠ, treba kazati kako je u pravu sud prvog stupnja kada navodi da ta video snimka događaja sadrži snimku događanja koja su uslijedila nakon inkriminiranih radnji okrivljenika, zbog čega se ne radi o relevantnom dokazu za odlučivanje o krivnji okrivljenika.

9.8. U odnosu na žalbene navode okrivljenice CŠ da sud prvog stupnja nije proveo toksikološko vještačenje kako bi se utvrdila njezina ubrojivost u vrijeme počinjenja kaznenih djela, treba istaknuti kako obrana okrivljenice tijekom postupka nije predlagala provođenje takvog vještačenja, niti je tijekom postupka osporavana njezina ubrojivost, tako da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je okrivljenica u vrijeme počinjenja kaznenih djela bila ubrojiva.

9.9. Imajući u vidu navedeno, nije utemeljena žalbena osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koju u žalbama ističu okrivljenici UŠ i ZŠ.

10. Nema pravo okrivljenica ZŠ niti kada tvrdi da je sud prvog stupnja počinio povredu kaznenog zakona. Ona ne navodi koju povredu kaznenog zakona ima u vidu, ali se iz sadržaja njezine žalbe može zaključiti kako smatra da se presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Međutim, to što okrivljenica pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja, ne opravdava predmetni žalbeni osnov.

10.1. Kako su iz rezultata dokaznog postupku utvrđeni svi bitni elementi kaznenih djela prisile prema službenoj osobi u pokušaju, za koja je okrivljenica proglašena krivom, to u ovom slučaju ne postoji povreda kaznenog zakona koja bi se eventualno nadovezivala na utvrđeno činjenično stanje.

11. Ispitujući pobijanu presudu, u smislu čl. 476. st. 1. točke 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22 i 36/24 - u daljnjem tekstu: ZKP/08-24), ovaj sud, kao sud drugog stupnja, nije našao da bi sud prvog stupnja počinio neku drugu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, a niti neku od povreda kaznenog zakona na štetu okrivljenika, na koje pazi po službenoj dužnosti.

12. Nemaju pravo okrivljenici UŠ i ZŠ ni kada pobijaju presudu suda prvog stupnja zbog odluke o kazni.

12.1. U žalbi okrivljenika UŠ se ističe kako sud prvog stupnja, prilikom odmjeravanja vrste i visine kaznene sankcije, nije uzeo u obzir da je okrivljenik romsko dijete koje je udomljeno i završilo srednju školu i da on nikad nije kažnjavan te da je u vrijeme događaja navršio tek 18 godina, pa da je određivanje zatvorske kazne u potpunosti suprotno svakoj svrsi kažnjavanja jer da će u zatvorskom sustavu, umjesto rada i razvoja, on biti samo izložen štetnim utjecajima, pa da mu je bilo primjerenije izreći uvjetnu osudu ili kaznu zatvora zamijeniti radom za opće dobro.

12.2. U žalbi okrivljenice CŠ se navodi kako sud prvog stupnja, prilikom ocjenjivanja otegotnih i olakotnih okolnosti, nije cijenio olakotnu okolnost njezine alkoholiziranosti u inkriminirano vrijeme, zbog čega joj je trebalo izreći blažu kaznu, a obzirom na niz olakotnih okolnosti i činjenicu da se radi o jednom izuzetku u njezinom ponašanju kojom prilikom je, zbog svoje alkoholiziranosti, neopravdano pokušala zaštititi nećaka, imajući pri tome pogrešnu predodžbu da svojim ponašanjem neće počiniti kaznena djela.

12.3. Sud prvog stupnja je, prigodom izbora vrste i mjere kazne, pravilno prosudio težinu inkriminiranih radnji okrivljenika UŠ i CŠ te je vodio računa o svim olakotnim i otegotnim okolnostima na njihovoj strani, pa je, sagledavajući sve navedene okolnosti, pravilno prema njima primijenio adekvatne kaznene sankcije.

12.4. Pravilno je sud prvog stupnja, prigodom izbora vrste i mjere kazne, kao olakotne okolnosti, okrivljenicima cijenio njihovu raniju neosuđivanost, dok je okrivljeniku UŠ cijenio i njegovu mlađu životnu dob, a trebalo je cijeniti i njegove teške životne prilike u kojima je odrastao, dok je okrivljenici CŠ cijenio i činjenicu što je majka sedmero djece, od kojih je troje maloljetno s time što je jedno maloljetno dijete bolesno, dok nekih posebnih otegotnih okolnosti na strani oboje okrivljenika nije našao. Sud prvog stupnja je u pravu kada nije, kao olakotnu okolnost, okrivljenici OŠ cijenio činjenicu da je, inkriminirane prigode, bila alkoholizirana jer se u takvo stanje sama dovela svojom krivnjom.

12.5. Stoga je, u konkretnom slučaju, ispravno sud prvog stupnja, okrivljenika UŠ osudio na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci, dok je okrivljenicu ČŠ, uz prethodno utvrđene kazne zatvora za oba kaznena djela, pravilno osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, a potom joj izrekao djelomičnu uvjetnu osudu na način da se dio kazne zatvora od osam mjeseci ima izvršiti, dok se dio kazne zatvora od deset mjeseci neće izvršiti ako okrivljenica u vremenu provjeravanja od tri godine ne počini novo kazneno djelo, koje kaznene sankcije se ukazuju u cijelosti primjerenima i prilagođenima težini počinjenih kaznenih djela i stupnju krivnje okrivljenika UŠ i ČŠ, radi čega je za očekivati da će se njima postići odgovarajuća svrha kažnjavanja propisana odredbom čl. 41. KZ/11.

13. Nema pravo okrivljenica ZŠ niti kada se žali na odluku o troškovima kaznenog postupka, ne navodeći razloge zbog čega se žali na tu odluku. Međutim, sud prvog stupnja je pravilno, sukladno odredbama ZKP/08, okrivljenicu obvezao na plaćanje troškova kaznenog postupka, uzevši u obzir složenost i trajanje postupka te imovinske prilike okrivljenice.

14. Slijedom svega iznijetog, žalbe okrivljenika UŠ i CŠ valjalo je odbiti kao neosnovane, pa je temeljem čl. 482. ZKP/08-24, presuđeno kao u izreci.

Split, 11. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Neven Cambj