REPUBLIKA HRVATSKA
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula
Posl. br. P-509/2023-20
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Puli-Pola po sucu toga suda Danieli Subotić Biondić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BURŠIĆ SM iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Aleksandru Puhu, odvjetniku iz Pule, protiv tuženice REPUBLIKE HRVATSKE, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Puli- Pola, Građansko-upravnom odjelu, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon glavne rasprave zaključene dana 12. veljače 2025. godine u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika Aleksandra Puha, odvjetnika iz Pule i zakonske zastupnice tuženika SMU, zamjenice u Odo u Puli-Pola, te održanog ročišta za objavu presude dana 10. ožujka 2025. godine, istoga dana
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je tužitelj vlasnik za cijelo (u 1/1 dijela) nekretnina oznaka k. č. br. [katastarska čestica] oranica, površine 1770 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i k. č. br. [katastarska čestica] oranica, površine 3589 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], te se ovlašćuje tužitelja da na temelju ove presude, po njenoj pravomoćnosti, zatraži i ishodi uknjižbu prava vlasništva na nekretninama oznaka k. č. br. [katastarska čestica] oranica, površine 1770 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i k. č. br. [katastarska čestica] oranica, površine 3589 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] na svoje ime i za cijelo, uz istovremeno brisanje prava vlasništva s imena tuženice, a što je tuženica dužna trpjeti, sve u roku od 15 dana.
II Nalaže se tuženici da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.370,89 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 10. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
III Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.
Obrazloženje
1.Tužitelj u tužbi navodi da se prije podnošenja ove tužbe, sukladno čl. 186.a Zakona o parničnom postupku, obratio sa zahtjevom za mirno rješenje spora Općinskom državnom odvjetništvu u Puli kao nadležnom državnom odvjetništvu. Općinsko državno odvjetništvo u Puli je odgovorilo na zahtjev za mirno rješenje spora dana 23. rujna 2015., pod brojem N-DO-122/2015, kojeg je tužitelj primio 28. rujna 2015., te je u istome potvrdilo primitak zahtjeva za mirno rješenje spora i odgovorilo da rješenje spora nije moguće u izvansudskom postupku jer je potrebno provesti dokazni postupak saslušanjem svjedoka i očevidom na licu mjesta. Tuženica je zemljišnoknjižni vlasnik, u 1/1 dijela, nekretnina oznaka k. č. br. [katastarska čestica] oranica od 1770 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i k. č. br. [katastarska čestica] oranica od 3589 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Tužitelj je pravomoćnom presudom naslovnog Suda, poslovni broj P-2347/07-38 od 26. svibnja 2008. stekao pravo vlasništva dosjelošću nekretnine oznake k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. U tom postupku je, među ostalim, utvrđeno da predmetna nekretnina čini cjelinu posjeda tužitelja zvanog „ S“. Zemljište zvano „Kapitel“, pored navedene nekretnine, obuhvaća i sljedeće nekretnine oznaka k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica] sve k. o. [katastarska općina]. Nadalje je istom presudom utvrđeno da je pravni prednik tužitelja - njegov pok. otac NM stupio u posjed tog zemljišta 1948. godine, a nakon njegove smrti 1959. da je u posjed stupio tužitelj, da su obojica kroz čitavo to razdoblje, dakle više od 70 godina, samostalno, pošteno, zakonito i istinito posjedovali navedeno zemljište zvano „Kapitel“, kao i da ni jedan od zakonskih nasljednika pok. NM ne osporava tužiteljev posjed odnosno vlasništvo na tom zemljištu. Nekretnine oznaka k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica] obje k. o. [katastarska općina], koje su predmet ove tužbe čine, dakle dio zemljišta zvanog „Kapitel“ te se kao takve nalaze u samostalnom i kvalificiranom posjedu tužitelja i njegovih pravnih prednika najmanje od 1948. godine, odnosno preko 70 godina. Pok. otac tužitelja ušao je u posjed tog zemljišta, zvanog „Kapitel“, pa tako i predmetnih nekretnina, po uputi i uz znanje tadašnjih vlasti u sklopu poslijeratne agrarne reforme s ciljem privođenja namjeni napuštenog poljoprivrednog zemljišta. Tužitelj, dakle sam i putem svog pravnog prednika posjeduje predmetne nekretnine kao prostornu i gospodarsku cjelinu neprekinuto, u kontinuitetu, nesmetano i bez ikakvog prigovora, ograničenja, osporavanja ili potraživanja kako od trećih osoba tako i od strane tuženice njenih pravnih prednika, i to kroz zakonom propisano vrijeme i koristi ih za obavljanje, prvenstveno, poljoprivredne proizvodnje. Slijedom navedenog, jasno je da predmetne nekretnine predstavljaju stvarno vlasništvo obitelji tužitelja, odnosno tužitelja stečeno putem dosjelosti te da je tužitelju, kao nositelju stvarnih vlasničkih ovlaštenja glede istih, potrebno omogućiti mirno uživanje vlasništva, a to podrazumijeva i omogućavanje upisa takvog njegovog prava u zemljišne knjige radi usklađenja stvarnog i formalnog stanja te publiciranja istinitog i potpunog pravnog statusa predmetnih nekretnina. Zbog svega navedenog predlaže da Naslovni sud donese presudu kako je pobliže opisano u izreci.
2. Tuženica se u odgovoru na tužbi protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti budući da iz tužbe i dokaza priloženih tužbi ne proizlazi da su ispunjene pretpostavke iz čl. 159. i 160. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na predmetnim nekretninama. Nesporno je da je na nekretnini oznake k. č. br. [katastarska čestica], oranica, površine 1770 m2, k. o. [katastarska općina], kao vlasnik u zemljišnim knjigama upisana Republika Hrvatska u 1/1 dijela od 2006.godine, što je vidljivo iz povijesnog vlasničkog lista broj 9459, pod brojem broj Z- 8936/06 kao i da je na nekretnini oznake k. č. br. [katastarska čestica] oranica površine 3589 m2 k. o. [katastarska općina], kao vlasnik u zemljišnim knjigama upisana Republika Hrvatska u 1/1 dijela od 1994. godine, što je vidljivo iz povijesnog vlasničkog lista broj 3865. Tužitelj u tužbi navodi da je vlasnik k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]; da je pravo vlasništva te nekretnine stekao temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Puli-Pola, posl.br. P-2347/07 od 26.svibnja 2008. godine, da se k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica] obje k. o. [katastarska općina] nalaze u posjedu tužitelja i njegovih pravnih prednika preko 70 godina, da je pok. otac tužitelja ušao u posjed zemljišta zvanog "Kapitel" po uputi i uz znanje tadašnjih vlasti u sklopu poslijeratne agrarne reforme, da su isti bili samostalni, pošteni, zakoniti i istiniti posjednici i da niti jedan od zakonskih nasljednika pok. NM, ne osporava tužiteljev posjed odnosno vlasništvo na tom zemljištu. Iz cijelog historijata tužbe, tužitelj ne navodi kada je saznao da njegov pravni prednik, pa ni on sam nije knjižni vlasnik utuženih nekretnina. Tužitelj navodi da niti jedan od zakonskih nasljednika pok. NM ne osporava tužiteljev posjed odnosno vlasništvo na tom zemljištu ali u tom pravcu ne predlaže niti jedan dokaz, niti dokaz o pravnom sljedništvu, slijedom čega predlaže sudu da pozove tužitelja na dostavu povijesnog posjedovnog lista, te dokaze o pravnom sljedništvu. Tužitelj također, ne dostavlja niti jedan dokument odnosno ispravu iz koje bi proizlazilo po kojoj je osnovi pravni prednik tužitelja i tužitelj bio u posjedu utuženih nekretnina, već se samo paušalno navodi da je njegov pokojni otac ušao u posjed po uputi i uz znanje tadašnjih vlasti u sklopu posljeratne agrarne reforme s ciljem privođenja namjeni napuštenog poljoprivrednog zemljišta. Notorno je i razvidno logično da nikome ne može "promaknuti" da koristi 3589 m2, tuđeg zemljišta. Ovdje nije riječ o "uobičajenoj" tužbi na dosjelost gdje tužitelj drži da posjeduje susjedno zemljište od svojega u nekoj maloj površini te da kao laik za geodetsku struku nije znao niti morao / mogao znati da je riječ o drugoj parceli. Držimo da su tužitelj i pravni prednici tužitelja znali odnosno imali su razloga posumnjati da im ne pripada pravo na posjed. Tvrdnje tužitelja su tek paušalne. Stoga, predmetni posjed, koliko god dugo da je eventualno vršen od strane tužitelja i njegovih prednika nije istinit, definitivno niti pošten, a poglavito nije zakonit. Podredno, a s obzirom da je riječ o nekretnini u vlasništvu Republike Hrvatske, ranije u Društvenom vlasništvu s pravom korištenja Općine Pula, tužena ističe kako slijedi. S obzirom na to da se na nekretninama u društvenom vlasništvu nije moglo stjecati pravo vlasništva dosjelošću, u tom se slučaju trebaju primijeniti pravna pravila OGZ-a (paragrafi 1452-1477), prema kojima tužitelj treba dokazati da je preko svojih pravnih prednika bio u kvalificiranom posjedu nekretnina duže od 40 godina, do 6. travnja 1941. (vrijeme dosjelosti), što je uvjet za stjecanje prava vlasništva dosjelošću prema tada važećim pravilima OGZ-a. Smatramo da nije protekao rok od 40 godina ovdje upitnog poštenog posjedovanja (čl.159. st.4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima). Zakon o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Narodne novine br. 53/91) koji je stupio na snagu 8. listopada 1991. brisao je odredbu čl. 29. koja je izrijekom propisivala da se dosjelošću ne može steći pravo vlasništva na stvarima u društvenom vlasništvu. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/03, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17) koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997. faktično je vratio u naš pravni sustav pravila o dosjelosti bivšeg OGZ-a. Tako je odredbom čl. 388. st. 4. istog Zakona propisano da se u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu kao i za stjecanje drugih stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću računa vrijeme proteklo prije tog dana. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-I- 58/1997, U-235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenog 1999. ukinute su odredbe članka 388. st.4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koje su omogućavale retroaktivnu primjenu roka dosjelosti na nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu. U obrazloženju svoje odluke Ustavni sud Republike Hrvatske u bitnome je naveo da su posjednici stvari na nekretninama u društvenom vlasništvu znali da te nekretnine nisu sposobne za dosjedanje, da su to znale i osobe koje su imale pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja na tim nekretninama pa da nisu imale nikakvu opasnost gubitka tih nekretnina zbog dosjedanja te da zbog toga nisu morali koristiti odgovarajuća sredstva radi zaštite svojih prava, a da bi se se stoga moglo dogoditi da netko zbog toga izgubi neko svoje imovinsko pravo. Također je obrazložio da odredba čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1996. ima i retroaktivno djelovanje te da se i zbog toga ne može primijeniti. Odluka Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Republike Hrvatske (zahtjev 35298/04) od 11. lipnja 2009. odnosi se samo na slučajeve u kojima je utvrđenje prava vlasništva nekretnina u društvenom vlasništvu dosjelošću ostvareno i utuženo u razdoblju između 1. siječnja 1997. do 14. prosinca 1999. na temelju izvorne odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a, a što ovdje nije slučaj. Slijedom svega navedenoga predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja kao neosnovanog uz naknadu troška parničnog postupka tuženici sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate.
3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u odgovor na zahtjev (list 8), zemljišno knjižni izvadak (list 10-14), izvode iz katastarskog plana (list 15-18), prijepis posjedovnog lista (list 19), zk izvadak i povijesno stanje (list 20-32), sudsku odluku (list 33-36), zk izvadak (list 49-147), proveden je uviđaj na licu mjesta (list 156-160), provedeno je vještačenje po vještaku mjernične struke ZM (list 162-170), proveden je dokaz saslušanjem svjedoka CM i KM te tužitelja kao parnične stranke te je izvršen uvid u svu dokumentaciju priležeću spisu.
4. Temeljem tako provedenih dokaza sud tužbeni zahtjev nalazi osnovanim.
5. Dana 20. studenog 2024. godine proveden je uviđaj na licu mjesta uz prisutnost vještaka mjerničke struke Tina Verbanca na kojem je tužitelj pokazao sudu i tuženiku parcele koje su predmet spora pa je utvrđeno da su na k. č. br. [katastarska čestica] zasađene masline, prema kazivanju tužitelja stare oko 20 godina. Nadalje je utvrđeno da se na k. č. br. [katastarska čestica] ulazi sa k. č. br. [katastarska čestica] za koju je tužitelj naveo da istu obrađuje u dogovoru s vlasnikom, dok se k. č. br. [katastarska čestica] nadovezuje na k. č. br. [katastarska čestica] na kojoj su isto zasađene masline i sa istom čini cjelinu.
6. Nastavno iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka mjernične struke Tina Verbanca od 27. studenog 2024. ( list 162-170 spisa) proizlazi da je dana 20. studenog 2024. uz prisutnost Općinskog suda u Puli i stranaka izvršen očevid na licu mjesta na k. č. [katastarska čestica] u k. o. [katastarska općina] te je izvršena identifikacija predmetnih nekretnina k. č. [katastarska čestica] je upisana kao oranica površine 1770 m2 u naravi predstavlja maslinik, k. č. [katastarska čestica] je upisana kao oranica površine 3589 m2 u naravi predstavlja maslinik. Parcele u naravi predstavljaju cjelinu. Izrađena je fotodokumentacija i skica lica mjesta na kojoj su oker bojom markirane predmetne nekretnine.
6.1. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka mjernične struke kao stručan i objektivan, a niti stranke nisu imale primjedbe na isti.
7. Svjedok CM u svom je iskazu naveo da zna koje su nekretnine predmet ovog postupka, radi se o dvije nekretnine iako ne bi znao navesti katastarske brojeve čestica ali zna da su tamo zasađene masline i to već zadnjih 20-ak godina. Ovdje tužitelj je njegov prijatelj i pomaže mu čak u održavanju odnosno branju tih maslina, međutim poznato mu je da su i prije nego su masline zasađene, dakle i prije unazad 20 godina on i njegova obitelj to koristili, tamo je bila zasađena i djetelina. Svakako je bilo održavano i sjeća se da je njegova majka brinula o tome a i on sa njom. Na upit suda da li ga je nekad netko ometao u korištenju navedenih nekretnina navodi da ja to nikada nije vidio te na upit da li mu se tužitelj požalio da bi ga netko smetao ili branio mu navodi da nije. Uvijek je dojam da se on prema tim parcelama odnosio kao da su njegovo vlasništvo. Na daljnji upit gdje je nastao problem i kada, navodi da to ne zna. Uvijek je smatrao da su te parcele njihove, sada su pričali o tome i rekao mu je da valjda nije upisan kao vlasnik. Inače je još kao mladić dolazio u [adresa] i posjećivao tužitelja, od tada ga zna, njega i njegovu obitelj. Navodi da nije živio u [adresa] ali je bio toliko dobar sa tužiteljem da je čak kupio zemlju u [adresa], a ima od toga već 40 godina. Oca od tužitelja ne poznaje jer je ipak rođen 1949. a njegov otac je godinu dana kasnije umro pa o tome nema saznanja ali može pretpostaviti da je i on koristio te nekretnine. Opet ponavlja da je to pretpostavio jer je vidio da je sve obrađeno i nije nikad pomišljao da bi to nekad netko drugi radio. Nije mu poznato na koji način su tužitelj ili njegovi prednici ušli u posjed predmetnih nekretnina. Nisu nikad ni pričali o tome niti ga je to zanimalo. Na upit koliko često je viđao tužitelja na predmetnim nekretninama navodi da je to teško reći u brojkama ali je odlazio tamo barem 20-taka, puta godišnje, ne može reći da ga je svaki put vidio ali nekad ga je vidio a odlazio je iz razloga jer je ili brao šparuge ili je puno i hodao a i družio se sa tužiteljem.
8. Svjedok KM u svom iskazu navodi da tužitelja poznaje sigurno 55 godina jer su tada i počeli druženje obzirom je on njegov rod sa sestrom i pomagao mu je oko ovih nekretnina jer se tamo uvijek nešto radilo. Sada je tamo lijepi maslinik i on je tamo odradio određene stvari sa mehanizacijom međutim ranije se isto sijalo i pšenica i ječam. Bila su to vremena kada su pomagali jedni drugima, kako on njemu sa svoje strane tako i tužitelj njegovoj obitelji. Uvijek je smatrao da je to njegovo vlasništvo jer se on tako ponašao prema tome a na upit suda da li zna zbog čega je nastao problem i zbog čega je nastao ovaj sudski spor navodi da ne zna i pita se zašto. Na upit suda navodi da se tužitelj uvijek odnosio prema predmetnim nekretninama kao da su njegovo vlasništvo i da nikad nitko drugi nije imao interes za iste. Na upit tuženika navodi da oca tužitelja nije poznavao ali kao što je spomenuo majku je i sjeća je se upravo na tim parcelama. Sjeća se njene građe i kako je tamo radila.
9. Tužitelj SM u svom je iskazu naveo kako nema nikakvih primjedbi na iskaze svjedoka koji su iskazivali već su oni opisali sve upravo kako je bilo a na upit suda može samo pojasniti da je njegov otac još 1948. doselio u to mjesto [adresa] i počeo obrađivati ovu zemlju koju čine i predmetne parcele. Još kao mali se sjeća da mu je pomagao na poslu jer tako se tada živjelo ali bio je mali kada je tata umro tako da nikad nije uspio sa njim razgovarati na koji način je on ušao u posjed tih parcela iako može izričito potvrditi da mu nikad nitko nije branio da to koristi i sve dok je on to koristio a poslije i on cijeli život ih nikad nitko u tome nije sprječavao niti im rekao da to ne smiju. Čak naprotiv susjedi su znali doći pomoći, s njima popiti i počastiti se. Prije ovih zasađenih maslina sadilo se najviše žito jer su imali krave, tako se tada živjelo, imali su tri krave, dva mula, dva tovara i tri prasca. Na upit suda kada je shvatio da nije upisan kao vlasnik na predmetnim nekretninama navodi da i danas ne može shvatiti da nije vlasnik i uopće ne može to sebi predočit a na daljnji upit kada je otišao kod odvjetnika navodi kad je morao tada je otišao.Koliko zna njegov otac nije nikad tražio nikakve dozvole za predmetne nekretnine, on je uvijek govorio da je to njegovo.
10. Iz tako provedenog dokaznog postupka, odnosno iz suglasnih iskaza tužitelja i saslušanih svjedoka proizlazi da tužitelj samostalno i putem svojih pravnih prednika (svog oca i majke) preko 50 godina koristi predmetnu nekretninu na način da istu obrađuje. Pritom saslušani svjedoci u svojim iskazima navode kako nisu poznavali oca tužitelja obzirom na godište rođenja svjedoka i činjenicu da je otac preminuo prije majke tužitelja, ali se sjećaju majke tužitelja koja je radila na predmetnim nekretninama, održavala i obrađivala iste. Tužitelj i njegovi prednici su čitav niz godina bili samostalni pošteni posjednici, pa je tako nakon smrti oca upravo tužitelj nastavio koristiti i obrađivati predmetnu nekretninu. Nadalje iz provedenih dokaza, iskaza naprijed navedenih svjedoka, proizlazi da nitko tužitelju niti njegovu ocu ili majci nikada nije osporavao da predmetnu nekretninu koriste i obrađuju.Tužitelj je predmetnu parcelu oduvijek smatrao svojim vlasništvom te se na taj način prema njoj i odnosio, a tek je neposredno prije pokretanja ovog postupka saznao tko je u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik iste kada je zatražio pravnu pomoć i pokrenuo ovaj postupak. Sve navedeno proizlazi iz iskaza tužitelja kao i imenovanih svjedoka.
11. Slijedom svega navedenog sud cijeni iskaze saslušanih svjedoka i tužitelja kao objektivne, uvjerljive i logične, budući su isti u bitnome podudarni, a saslušani svjedoci imaju neposredna saznanja o relevantnim činjenicama budući su tužitelju i pomagali u radovima pri obradi predmetne parcele, branju maslina i obavljanja drugih radova na nekretnini.
12. Iz provedenih dokaza nije bilo moguće utvrditi po kojem je osnovu prednik tužitelja stupio u posjed predmetne nekretnine, ali je utvrđeno da niti tužitelja niti njegove prednike nikada nitko u posjedu nije smetao niti im na bilo koji način dao do znanja da predmetne parcele nisu njihovo vlasništvo. Stoga je ocjena suda da su tužitelj i njegovi prednici bili u poštenom posjedu predmetnih nekretnine. Uostalom posjed se smatra poštenim ako se ne dokaže suprotno, a tuženik na kojima je teret dokazivanja navedenih činjenica, tijekom postupka iste nije dokazao.
13. Tužena u odgovoru na tužbu čini nespornim da je na nekretnini oznake k. č. br. [katastarska čestica], oranica, površine 1770 m2, k. o. [katastarska općina], kao vlasnik u zemljišnim knjigama upisana Republika Hrvatska u 1/1 dijela od 2006.godine, što je vidljivo iz povijesnog vlasničkog lista broj 9459, pod brojem broj Z- 8936/06 kao i da je na nekretnini oznake k. č. br. [katastarska čestica] oranica površine 3589 m2 k. o. [katastarska općina], kao vlasnik u zemljišnim knjigama upisana Republika Hrvatska u 1/1 dijela od 1994. godine, što je vidljivo iz povijesnog vlasničkog lista broj 3865. Međutim tužena nadalje smatra kako obzirom da je riječ o nekretnini u vlasništvu Republike Hrvatske, ranije u Društvenom vlasništvu s pravom korištenja Općine Pula, što proizlazi iz povijesnog zemljišno knjižnog izvadka, te s obzirom na to da se na nekretninama u društvenom vlasništvu nije moglo stjecati pravo vlasništva dosjelošću, da se u tom se slučaju trebaju primijeniti pravna pravila OGZ-a (paragrafi 1452-1477), prema kojima tužitelj treba dokazati da je preko svojih pravnih prednika bio u kvalificiranom posjedu nekretnina duže od 40 godina, do 6. travnja 1941. kao uvjet za stjecanje prava vlasništva dosjelošću prema tada važećim pravilima OGZ-a, odnosno u bitnome da nije protekao rok od 40 godina niti poštenog posjedovanja te da iz tog razloga tužbeni zahtjev nije osnovan.
13.1. U vezi s navedenim valja napomenuti da je točno da su se do 1. rujna 1980. primjenjivala pravna pravila Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ), a na temelju Zakona o načinu primjene pravnih pravila donesenih prije 6. travnja 1941. OGZ je za dosjelost zahtijevao pošteni posjed i rok posjedovanja od 30 godina (prema paragrafu 1468.), a za nekretnine posebnih kategorija vlasnika (države, crkve, općina) 40 godina (prema paragrafu 1472.). Prema čl. 28. st. 2. i 4. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Službeni list SFRJ broj 6/80., 36/90., dalje ZOVO), koji se primjenjivao u razdoblju od 1. rujna 1980. do 31. prosinca 1996., savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar (redovnom) dosjelošću protekom deset godina, a (samo) savjesni posjednik (izvanrednom dosjelošću) protekom dvadeset godina. Dana 1. siječnja 1997. stupio je na snagu Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Odredbom čl. 159. toga zakona kao temeljne pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću predviđene su – samostalan posjed određene kakvoće i vrijeme dosjelosti određeno zakonom. U slučaju redovite dosjelosti, dakle one koja se temelji na kvalificiranom (zakonitom, istinitom i poštenom) posjedu, za stjecanje prava vlasništva dosjelošću potreban je rok od deset godina, dok kod izvanredne dosjelosti, koja se temelji samo na poštenom posjedu, taj rok iznosi dvadeset godina. Prema čl. 159. st. 4. ZVDSP kada se radi o nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske i jedinica lokalne samouprave, ti su rokovi dvostruko duži pa za redovitu dosjelost rok iznosi dvadeset, a za izvanrednu četrdeset godina. Odredbom čl. 160. st. 2. ZVDSP propisano je da se u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava i vrijeme za koje su prednici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici odnosno kao pošteni samostalni posjednici. Nadalje Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima je u čl. 388. st. 4. bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjeloću nekretnina koje su na dan 08. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga, dakle u čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarim pravima bilo je propisano da se u rok za stjecanje nekretnina koje su na dan 08. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Nastavno je dana 17. studenog 1999. Ustavni sud RH ukinuo odredbu čl. 388. st. 4. ZV-a iz 1996. godine (Odluka broj U-I- 58/1997. od 17. studenog 1999., Narodne novine 137/99). Međutim u odnosu na navedeno i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredaba izjasnio se Europski sud za ljudska prava u više svojih presuda kao što su N protiv Republike Hrvaske po zahtjevu broj 32457/05, Trgo protiv Republike Hrvatske po zahtjevu broj 32598/04 i dr., u tim presudama je zauzeto pravno shvaćanje da u okolnostima kada se podnositelj zahtjeva – tužitelj koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba snositi posljedice greške koje je počinila sama država donijevši takav neustavan propis. Dakle kao posljedica njegovog ukidanja vlasništvo imovine koje je određena osoba stekla dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U vezi s time Europski sud za ljudska prava ponavlja u svojim odlukama da rizik bilo kakve greške koja su počinila državna tijela mora snositi država odnosno da se te greške svakako ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes. Po shvaćanju ovoga suda, stajalište Europskog suda za ljudska prava zauzeto u pravomoćno dovršenom predmetu Trgo protiv Hrvatske primjenjivo je i u ovom predmetu radi sprječavanja povrede prava na mirno uživanje imovine iz čl. 1. Protokola 1. EKLJP, koja predstavlja ratificirani međunarodni ugovor, odnosno propis po snazi jači od zakona, a primjenjivati Konvenciju znači primjenjivati i sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava, posebice onih presuda u odnosu na Hrvatsku koje ukazuju na opasnost od ponovne povrede ljudskih prava. U konkretnom slučaju je stajalište iz presude Trgo protiv Hrvatske primjenjivo jer se radi o nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu te su uknjižene kao vlasništvo Republike Hrvatske, a prihvaćanjem tužbenog zahtjeva ne bi se vrijeđala prava trećih osoba na tim nekretninama, budući da nije utvrđeno da bi se itko pozivao na postojanje takvih prava. Valja napomenuti da i Vrhovni sud Republike Hrvatske i dalje zastupa stajalište izraženo u presudi Trgo protiv Hrvatske pa se tako u rješenju poslovni broj Rev 4243/2019-2 od 3. ožujka 2020. pozvao na stajališta iznesena u revizijskim odlukama poslovni broj Rev-1480/2016 od 5. studenog 2019., Rev-2771/2013 od 13. kolovoza 2013., Rev-291/14 od 17. travnja 2018.
14. Stoga u konkretnom slučaju stajalište je suda da u rok dosjelosti treba računati i vrijeme prije 08. listopada 1991. obzirom je u postupku utvrđeno da je i prije toga dana od strane tužitelja i njegovih prednika trajao pošten i istinit posjed u korist tužitelja i njegovog prednika to posebno jer se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a nego na temelju drugih odredaba toga Zakona. Isto tako nije od značaja što je predmetna tužba podnesena nakon odluke Ustavnog suda RH od 17. studenog 1999. u kojem pravcu je i sudska praksa Vrhovnog suda RH zauzela stajalište da nije bitno kada je tužba podnesena već je bitno da su u razdoblju važenja izvorne odredbe čl. 388. st. 4. bile ispunjene sve pretpostavke iz odluke Trgo protiv RH za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, dakle moguće je uračunavati u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću i vrijeme posjedovanja prije 08. listopada 1991. odnosno dok je nekretnina bila u društvenom vlasništvu ako su pretpostavke za posjedovanje ispunjene u razdoblju do 17. studenog 1999. i ako na nekretnini ne postoji suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.
15. Slijedom svega navedenog utvrđeno je da je tužitelj u smislu odredbe čl. 18. st. 2. i st. 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima osobno i putem pravnih prednika u samostalnom poštenom posjedu predmetne nekretnine preko 40 godina odnosno da je preko 40 godina bio u poštenom samostalnom posjedu već do 17. studenog 1999., pa su time ostvareni uvjeti da se smatra kako je tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva na kč. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i kč. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], na način da je neprekidnim posjedovanjem kako je naprijed navedeno postao vlasnik istih, sve sukladno odredbi čl. 159. st. 1. i 4. te čl. 160. ZV-a.
16. Zbog svega navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci.
17. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.1. Zakona o parničnom postupku pa je tužitelju priznat trošak zastupanja po odvjetniku i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr.8/1), za sastav prijedloga za zabilježbu spora 25 bodova (Tbr.19/1), za zastupanje na ročištu 05.04.2023. 50 bodova (Tbr.9/2), za zastupanje na uviđaju 20.12.2024. 100 bodova (Tbr.9/1), za sastav podneska od 20.12.2024. 25 bodova (Tbr.8/3) i za zastupanje na ročištu 12.02.2025. 100 bodova (Tbr.9/1) što uvećano za PDV iznosi 1.000,00 eur. Tužitelju je nadalje priznat trošak provedenog vještačenja u iznosu od 304,43 eur te trošak sudske pristojbe na tužbu 33,23 eur i na presudu u iznosu od 33,23 eur pa je tužitelju ukupno priznat trošak od 1.370,89 eur.
U Puli, 10. ožujka 2025. godine
S u d a c
Daniela Subotić Biondić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba može izjaviti žalbu putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu i to u roku od 15 dana od dana održanog ročišta za objavu presude za stranku koja je uredno obaviještena o istome, a od primitka iste za neuredno obaviještenu stranku o ročištu za objavu.
Dna:
- tužitelju po pun.
- tuženiku po Odo u Puli-Pola, GUo
