REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-10502/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Križanec, Car-Pavlić & Poparić j.t.d., protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 23. siječnja 2025., održane u nazočnosti tužitelja osobno, uz punomoćnika Marka Križaneca, odvjetnika u Zagrebu iz Odvjetničkog društva Križanec, Car-Pavlić & Poparić j.t.d. i punomoćnika tuženika Ivana Tomljanovića, odvjetnika iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, dana 10. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu (Troškovi), Ugovora o kreditu, broj: 266-343/2004, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine - zasnivanjem založnog prava na nekretnini, potpisanog/sklopljenog dana 11. studenog 2004. godine od strane (pravnog prednika) tuženika (tada HYPO ALPE- ADRIA BANK d.d.), kao kreditora, tužitelja, kao korisnika kredita i založnog dužnika, te FJT, kao sudužnika, koji je solemniziran dana 12. studenog 2004. godine od strane Javnog bilježnika Anđelka Stanića, pod posl. brojem: OU- 1032/2004, u dijelu kojem je određeno da se da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 0,63 % (nulacijelihšezdesettri posto) jednokratno, te da se korisnik kredita obvezuje snositi sve troškove u vezi s izradom Ugovora, kao i druge eventualno nastale nuzgredne troškove.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.082,72 EUR/8.157,72 kn, sa zateznim kamatama, tekućim od dana 19. studenog 2004. godine do isplate, a koja kamata je do 31. prosinca 2007. godine određena prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za period od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa nadalje do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročene parnične troškove u iznosu od 1.325,36 EUR, sa zateznim kamatama, tekućim od dana 10. ožujka 2025. pa do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je dana 23.11.2023. godine podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate, u kojoj navodi da je dana 11. studenog 2004. godine tuženik (tada HYPO ALPE-ADRIA BANK d.d.), kao kreditor, tužitelj, kao korisnik kredita i založni dužnik, te FJT, kao sudužnik, sklopili Ugovor o kreditu, broj: 266- 343/2004, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine - zasnivanjem založnog prava na nekretnini (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), koji je solemniziran dana 12. studenog 2004. godine od strane Javnog bilježnika Anđelka Stanića, pod posl. brojem: OU-1032/2004 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu).

2. Prema odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu određeno je da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 0,63 % (nulacijelihšezdesettri posto) jednokratno, te da se korisnik kredita obvezuje snositi sve troškove u svezi sa izradom Ugovora, kao i druge eventualno nastale nuzgredne troškove. Tužitelj navodi da mu je dana 18. studenog 2004. godine naplaćena, sukladno gornjoj odredbi Ugovora o kreditu, navedena jednokratna naknada u iznosu od 8.157,72 kn, ustegom od iznosa odobrenog kredita.

3. Ugovor o kreditu je sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, te se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Ovom odredbom Ugovora o kreditu tuženik je odredio plaćanje jednokratne naknade od 0,63 % od iznosa kredita (kao i sve troškove u svezi sa izradom Ugovora, kao i druge eventualno nastale nuzgredne troškove), a iz navedene odredbe ugovora o kreditu nije vidljivo na što se navedena naknada odnosi, od kojih se to troškova sastoji ista naknada te zašto je određena baš u tom iznosu (postotku od iznosa kredita) - radi se, dakle, o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe.

4. Također, temeljem gornje odredbe Ugovora o kreditu samo je jedna ugovorna strana – tuženik odredio iznos naknade za obradu kredita, te je takav načina određivanja naknade potpuno netransparentan za tužitelja kao potrošača, a što je prouzročilo neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana pa je takva odredba ugovora, protivna načelu savjesnosti i poštenja, i posljedično ništetna. Tužitelj ističe da prema odredbi čl. 81 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je odredbom st. 2 istog članka Zakona o zaštiti potrošača određeno da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je njezina ništetnost (čl. 87 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača).

5. Nadalje, tužitelj napominje da je sukladno odredbi čl. 1021 Zakona o obveznim odnosima određeno da se ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe Zakona o obveznim odnosima proizlazi da bi tuženik mogao od tužitelja naplatiti temeljem sklopljenog ugovora o kreditu samo glavnicu i ugovorene kamate, a ne i spornu "ulaznu " jednokratnu naknadu.

6. Sukladno odredbi čl. 323 st. 1 Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti ugovora/ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora/ugovorne odredbe, dok sukladno odredbi čl. 1111 st. 1 Zakona o obveznim odnosima kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok odredba stavka trećeg istog članka Zakona određuje da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, s time da je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti tužitelju i zatezne kamate na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana stjecanja (čl. 1115 Zakona o obveznim odnosima). Imajući u vidu gore navedeno, osim utvrđenja ništetnosti navedena ugovorne odredbe Ugovora o kredita, tužitelj u ovom postupku potražuje od tuženika povrat isplaćene jednokratne naknade za obradu kredita u iznosu od 1.082,72 EUR/8.157,72 kn, sa zateznim kamatama od dana 19. studenog 2004. godine do isplate.

7. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže Naslovnom sudu donijeti sljedeću presudu: „Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu (Troškovi), Ugovora o kreditu, broj: 266-343/2004, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine - zasnivanjem založnog prava na nekretnini, potpisanog/sklopljenog dana 11. studenog 2004. godine od strane (pravnog prednika) tuženika (tada HYPO ALPE- ADRIA BANK d.d.), kao kreditora, tužitelja, kao korisnika kredita i založnog dužnika, te FJT, kao sudužnika, koji je solemniziran dana 12. studenog 2004. godine od strane Javnog bilježnika Anđelka Stanića, pod posl. brojem: OU- 1032/2004, u dijelu kojem je određeno da se da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 0,63 % (nulacijelihšezdesettri posto) jednokratno, te da se korisnik kredita obvezuje snositi sve troškove u vezi s izradom Ugovora, kao i druge eventualno nastale nuzgredne troškove.

Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.082,72 EUR/8.157,72 kn, sa zateznim kamatama, tekućim od dana 19. studenog 2004. godine do isplate, prema stopi koju do 31. prosinca 2007. godine određuje čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02, 153/04), a od 01. siječnja 2008. godine prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročene parnične troškove, sa zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

8. Tužitelj u daljnjem tijeku postupka, nakon tuženikova odgovora na tužbu u svom podnesku od 14.02.2024. godine navodi da tužitelj sve navode odgovora na tužbu, koji su u protivnosti sa sadržajem tužbe, osporava u cijelosti kao neosnovane, a iz razloga koje će elaborirati u nastavku ovog podneska.

9. Tužitelj navodi kako prima na znanje priznanje visine tužbenog zahtjeva, kao i činjenice da je utužena naknada za obradu kredita naplaćena tužitelju od strane (pravnog prednika) tuženika, dok se poriče osporavanje osnovanosti tužbenog zahtjeva.

10. Tužitelj osporava osnovanost tuženikovih prigovora vezano uz tužiteljevo svojstvo potrošača, jer tužitelj navodi da je tužitelj kao fizička osoba sklapao pravni posao na tržištu (ugovor o namjenskom kreditu s tuženikom), a taj je posao sklopljen u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pa je evidentno da je tužitelj u konkretnom slučaju (bio) potrošač, u smislu čl. 3 toč. 1 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Svrha/namjena sklopljenog ugovora o kreditu je bila financiranje/kupnja kuće u [adresa] za obiteljske potrebe tužitelja i njegove obitelji (tadašnje supruge FJT i njihove troje mlt djece), a koja je kuća korištena za vlastite/obiteljske potrebe tužitelja. Navedena svrha vidljiva je i iz čl. 2. navedenog ugovora o kreditu, u kojoj odredbi predmetnog ugovora o kreditu je decidirano određeno da se tužitelju "odobrava stambeni kredit", pa tako da navedeni ugovor nije potrošački ugovor o kreditu, jer bi inače to bilo navedeno u ugovoru o kreditu i bila bi navedena druga svrha sklapanja kredita, a imajući u vidu da je riječ o namjenskom ugovoru o kreditu.

11. Osporava se tvrdnja tuženika da bi "tužitelj nekretninu kupljenu sredstvima ostvarenim zaključenjem predmetnog ugovora o kreditu koristio za iznajmljivanje" , jer je navedenu nekretninu, kao što je gore već rečeno, tužitelj kupio i koristio isključivo za osobne/obiteljske potrebe.

12. Tužitelj osporava vjerodostojnost dostavljene isprave ("kreditni prijedlog"), odnosno, osporava se istinitost navoda u navedenoj ispravi da bi tužitelj izjavio da je njegova namjera da "prizemlje kao samostalnu cjelinu iznajmljuje" ili da je razmatrao navedenu nekretninu kao "veliki poslovni potencijal"; tužitelj navedeni kreditni prijedlog nikada do trenutka zaprimanja ovog odgovora na tužbu nije vidio, navedeni dokument nije potpisan od strane tužitelja, te ga tužitelj kao takvog osporava (predlaže se sudu obvezati tuženika na dostavu navedene isprave u izvorniku, temeljem odredbe čl. 108 st. 3 ZPP-a). Uostalom, ukazuje se na kontradikciju navedene isprave, u smislu stručnog mišljenja pravnog savjetnika, koje je dano 13. siječnja 2005., a ugovor o kreditu je sklopljen dana 12. studenog 2004., što dovoljno govori o vjerodostojnosti same isprave. Tužitelj inzistira da je namjena ugovora o kreditu bila, kao što je gore već rečeno, rješavanje stambenog pitanja tužitelja i njegove obitelji, a nikakva poslovna svrha, niti je bila na umu tužitelju, niti je spominjana u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a niti je nekretnina za vrijeme trajanja ovog ugovora o kreditu korištena u poslovne svrhe.

13. Uostalom, u ovosudnom spisu, P-7429/2019, koji se vodio između istih stranaka radi povrata stečenog bez osnove (u vezi istog ugovora o kreditu) po osnovi ništetnosti odredbe predmetnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja u skladu s jednostranim odlukama banke jasno je utvrđeno da je tužitelj potrošač.

14. Zaključno, ako tuženik raspolaže relevantnim dokazom da tužitelj nije potrošač, tužitelj poziva tuženika da takav dokaz dostavi u spis. S tim u vezi se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno stajalište da je teret dokaza u tom smislu (da tužitelj nije potrošač) na tuženiku kao banci, a ne na tužitelju kao potrošaču, koji ne može dokazivati negativnu činjenicu, a kako je jasno navedeno u pravnom shvaćanju predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na sastanku održanom dana 23. studenog 2023. godine.

15. U odnosu na tvrdnju tuženika da se "tužitelj neosnovano poziva na primjenu presude Visokog trgovačkog suda, poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj: Revt- 249/2014", tužitelj odgovara da se u tužbi uopće nije pozvao na utvrđenja suda iz kolektivnog spora zaštite interesa potrošača, pa se takvi navodi tuženika ukazuju besmislenim. Protivno navodima tuženika iz odgovora na tužbu, tuženikovo postupanje u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bilo u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, a posljedica čega je ništetnost sporne ugovorne odredbe. Naime, predmetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu jest ništetna, i to iz razloga što je protivna odredbi čl. 81 st. 1 i st. 2, u vezi čl. 87 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03).

16. Po predmetnoj spornoj ugovornoj odredbi, koju je unaprijed pripremio/sastavio tuženik, protivno neistinitim tvrdnjama tuženika, nije se pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaja na sadržaj navedene ugovorne odredbe, a navedenom odredbom uzrokovana je značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a kako je već tužitelj detaljno obrazložio u tužbi, pa da usprkos protivljenju tužitelja, tužitelj je bio primoran platiti navedenu naknadu za obradu kredita, jer se obrazac ugovora, koji je pripremio tuženik, nije, prema izričitom stajalištu tuženika, mogao mijenjati, a bez plaćanja navedene naknade za obradu kredita tužitelj nije mogao dobiti kredit, pa je tako ova odredba jednostrano nametnuta tužitelju od strane tuženika kao jače/dominantne ugovorne strane, a o navedenoj naknadi stranke nisu pojedinačno pregovarale. Sasvim je jasno da je na taj način došlo do ozbiljne neravnoteže, a budući je pravni položaj u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog Ugovora narušen, jer mu je nametnuta dodatna obveza, koja nije predviđena nacionalnim pravnim zakonodavstvom

17. Tužitelj napominje da tvrdnja tuženika da se spornom naknadom za obradu kredita naplaćuju troškovi "u vezi s gospodarskom djelatnošću tuženika, kao što su troškovi infrastrukture ili osoblja " naprosto je konstruirana za potrebe ovog postupka. Na upit tužitelja tuženik tužitelju nije pojasnio koje to stvarne troškove tužitelj plaća tuženiku plaćanjem naknade za obradu kredita, a niti to u odgovoru na tužbu konkretno navodi, pa da se ovom naknadom plaćaju konkretni troškovi, kako to sada neistinito tvrdi tuženik, ne bi naknadu bila obračunata u postotku od iznosa kredita, nego u konkretnom/nominalnom iznosu, uz navođenje određenih troškova koje tuženik time plaća.

18. Tužitelj se svojim podneskom od 17.04.2024. godine očituje na zaprimljeni podnesak tuženika od dana 14. veljače 2024. godine, te navodi da osporava u cijelosti sve navodi gornjeg podneska tuženika kao pravno neosnovani i činjenično netočni. Tužitelj napominje da tuženik u ovom svom podnesku ne iznosi ništa novo, već reciklira sadržaj odgovora na tužbu, ponavljajući već izrečene tvrdnje, koje opetovanim iznošenjem neće dobiti nove značenje ni novu/jaču pravnu snagu, a niti će postati istinite.

19. Tužitelj navodi da je vezano uz dokazivanje svojeg statusa kao potrošača predložio brojne dokaze, koje opetovano navodi, dok s druge strane, tuženik nije dokazao baš ništa u tom pogledu, usprkos tome što je teret dokaza na tuženiku, a ne tužitelju kao potrošaču, kako je to jasno navedeno u pravnom shvaćanju predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na sastanku održanom dana 23. studenog 2023. godine.

20. Što se tiče daljnjih navoda tuženika o tome "kako se na odredbu o naknadi za obradu kredita odnosi isključenje testa poštenosti, tužitelj još jednom naglašava da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed pripremio tuženik, da se o ugovornim odredbama, pa tako i o spornoj ugovornoj odredbi o troškovima obrade kredita, nije moglo pojedinačno pregovarati (radi se o uvjetovanju tuženika da sklopi ugovor prema unaprijed formuliranom obrascu ugovora od strane tuženika), a također tužitelju nije bila objašnjena navedena ugovorna odredba, u smislu objašnjenja razloga zbog kojih tužitelj mora platiti navedenu naknadu, te koji se to točni troškovi navedenom naknadom podmiruju. Slijedom iznsenog, tužitelju je kao potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno u vrijeme sklapanja ugovora nije mogao sagledati, te je bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika, kao dominantnu ugovornu stranu. Tuženik je tužitelju nametnuo navedenu odredbu, jednostrano određujući visinu navedene naknade, pa imajući u vidu sve navedene okolnosti, jasno je ta odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača, pa je stoga navedena odredba kao takva nepoštena, protivno načelu savjesnosti i poštenja.

21. Tužitelj naglašava da je praksa Suda EU jasnog stajališta da se potrošač (u konkretnom slučaju tužitelj) nalazi u slabijem/podređenom položaju u odnosu na banku (u konkretnom slučaju tuženik), i to kako u pogledu mogućnosti pregovaranja, tako i u odnosu na razinu obaviještenosti, pa je stoga od odlučnog značaja da se tužitelju kao potrošaču na transparentan način objasne razlozi i pojedinosti mehanizma troškova za obradu kredita, a što je u konkretnom slučaju evidentno izostalo. Akceptirajući gore navedene okolnosti konkretnog slučaja, jasno je da tuženik nije ispoštovao načelo transparentnosti, a tužitelj je stavljen u položaj da mora platiti navedenu naknadu za obradu kredita, na koju (ugovornu odredbu) uopće nije mogao utjecati, pa je, dakle, navedena odredba nepoštena i kao takva ništetna.

22. Zaključno, a s obzirom na tuženikovo osporavanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, tužitelj dostavlja u spis presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 673/2023, od 13. veljače 2024. godine, iz koje je vidljivo pravno shvaćanje revizijskog suda, koje konvenira s pravnim stajalištem tužitelja u tužbi. Slijedom navedenog, tužitelj ustraje u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva, te potražuje troškove prema troškovniku koji dostavlja u spis i na iste troškove potražuje zatezne kamate od presuđenja pa do isplate.

23. U odgovoru na tužbu tuženik čini nespornim visinu tužbenog zahtjeva kao i činjenicu da je naplaćena naknada za obradu kredita, ali u cijelosti osporava osnovu tužbe iz razloga koji objašnjava u svom odgovoru na tužbu.

24. Tuženik osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu, koje svojstvo se ne presumira, već je na tužitelju teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopio u poslovne već privatne svrhe. Tuženik obrazlaže da je iz samog kreditnog prijedloga vidljivo kako je tužitelj nekretninu kupljenu sredstvima ostvarenim zaključenjem predmetnog ugovora o kreditu koristio za iznajmljivanje, pa da se obzirom na navedeno u ovom konkretnom slučaju ne radi o potrošačkom ugovoru. Budući da su postupci za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojima su donesene presude na koje se tužitelj poziva u pogledu osnovanosti svog zahtjeva pokrenuti na temelju članka 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014), te da se te presude odnose na potrošačke kredite, tuženik ističe da se zbog gornje argumentacije tužitelj ne može pozivati na utvrđenja iz citiranih presuda, jer predmetni kredit nije potrošački kredit.

25. Zaključno, tuženik osporava potrošačka svojstva Ugovora o kreditu koji je predmet spora dok tužitelju osporava svojstvo potrošača. Tuženik na navedene okolnosti predlaže saslušati tužitelja te radnika tuženika koji je radio na obradi spornog Ugovora o kreditu.

26. Tuženik ističe da se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku, s obzirom da odredba o naknadi za obradu kredita nije bila predmet kolektivnog postupka.

27. U odgovoru na tužbu, tuženik osporava da bi bila ništetna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu na temelju koje je tuženik imao pravo naplatiti naknadu za obradu kredita, jer je ista odredba, kako navodi tuženik, što je Ugovorna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 266-343/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 11. studenog 2004.g. (dalje: Ugovor o kreditu) na temelju koje je tuženik naplatio naknadu za obradu kredita, jasno i razumljivo sastavljena te je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne ugovorne odredbe za njega proizlaze. Spornom odredbom se na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužitelja jednokratno podmiriti takve troškove u iznosu od 0,63%, a tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi, kako ne spori ni samom tužbom i kako je uostalom potvrdio potpisom na Ugovoru o kreditu. Između ostalog, sporna naknada je i prije sklapanja Ugovora o kreditu bila javno objavljena u Tarifi naknada tuženika te je upravo ta naknada sadržana u Ugovoru o kreditu, te se tuženik poziva na odredbe Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13 EEZ) i na koju se tužitelj poziva, tužitelj neosnovano tumači na način da je trebao biti informiran o radnjama koje je tuženik na temelju Ugovora o kreditu trebao obaviti i za koje je naplaćena sporna naknada, odnosno da je spornom ugovornom odredbom trebala biti detaljno predviđena struktura navedenih troškova.

28. Tuženik ističe da je predmetne ugovorna odredbe u skladu sa sudskom praksom Suda EU, zahtjev transparentnosti iz Direktive 93/13 EEZ samo zahtijeva da potrošači budu informirani o posljedicama ugovornih odredbi, a ne o njihovu smislu. Drugim riječima, važno je da prije sklapanja ugovora potrošaču nisu zatajeni nikakvi troškovi. Tuženik smatra da nisu od utjecaja na ovaj postupak ni navodi tužitelja da bi mu naknadom za obradu kredita bila nametnuta prekomjerna ili ekonomski neopravdana obveza budući da, kako je već rečeno, pitanje primjerenosti cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, u smislu odredbi Direktive 93/13 EEZ izuzeto je iz provjere eventualne nepoštenosti budući da ne postoji nikakva tablica ili objektivan pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti.

29. Tuženik smatra da se treba zaključiti da je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva. Tužitelj je razumno morao shvatiti prirodu usluge obrade kredita, a osim toga razumjeti da ne postoji preklapanje ove naknade s drugim naknadama ili uslugama koje se u okviru Ugovora o kreditu naplaćuju. Pravna priroda ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i njezine financijske posljedice za tužitelja nisu se promijenile od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, a kod prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću i koji je sklapanjem Ugovora o kreditu pristao na naplatu troškova obrade kredita koji su u tom trenutku određeno bili navedeni (0,63 %) moralo je postojati shvaćanje njegovih obveza i gospodarskih posljedica ugovorne odredbe kojom su ti troškovi predviđeni.

30. Tuženik smatra da tužitelju nije trebao davati nikakva dodatna objašnjenja vezano uz to od čega se predmetni troškovi sastoje.

31. Tuženik ističe da Zakonom o zaštiti potrošača kao ni Zakonom o potrošačkom kreditiranju u koji su implementirane odredbe navedene direktive nisu propisane obveze informiranja različite od onih navedenih u citiranim odredbama Direktive 2008/48. Odredbom čl. 5. st. 1. točka (i) Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje se da informacije koje pravodobno treba pružiti potrošaču sadrže, cit. „…sve druge naknade koje proizlaze iz ugovora o kreditu te uvjete prema kojima se te naknade smiju mijenjati.“, pa slijedom navedenog tuženik smatra da su neosnovani navodi tužitelja da bi sporna ugovorna odredba bila nejasna ili nerazumljiva.

32. Tuženik posebno ističe da naplata naknade za obradu kredita, a kako to ne spori ni sam tužitelj, nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama, te da sporna ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva zbog čega nema razloga da se ocijeni nepoštenom u smislu odredbi čl. Zakona o obveznim odnosima niti kojeg drugog zakona, već je to uobičajena ugovorna odredba u bankarskom poslovanju i ista je obuhvaćena pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača“ u smislu čl. 3. Direktive 2008/48 EZ6, a koja ne sadržava nikakvo ograničenje u pogledu vrste ili opravdanja troškova na koje se potrošače može obvezati u okviru ugovora o kreditu. Direktiva 2008/48 EZ ne sadržava ni odredbe koje uređuju ograničenje troškova kredita ili njihovu raspodjelu na trgovca i potrošača.

33. Slijedom navedenog, može se zaključiti da je tuženiku dopušteno obvezati potrošača na naplatu troškova u vezi s gospodarskom djelatnošću tuženika, kao što su troškovi infrastrukture ili osoblja, kako je to nesporno potvrđeno i u praksi Suda EU, pa da tako u ovom konkretnom slučaju ne postoje pretpostavke na temelju kojih bi se sporna ugovora odredba mogla utvrditi ništetnom.

34. Tuženik nadalje ističe da sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na sve ostale dijelove ugovora, pa kada bi se iz predmetnog Ugovora o kreditu eliminirale sve gore navedene odredbe, ugovora uopće ne bi bilo. Sukladno navedenom, razvidno je kako je upravo tužitelj taj koji je, u bitnom, odredio sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti. Ugovor o kreditu prema tome nije unaprijed formulirani ugovor, a teret dokaza o suprotnom je na tužitelju.

35. Tuženik navodi da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na spornu ugovornu odredbu, imao stvarnu mogućnost utjecati, odnosno pregovarati o njezinom sadržaju, a radnik tuženika pojasnio je tužitelju značenje sporne ugovorne odredbe.

36. Uzimajući u obzir definiciju prosječnog potrošača, za naglasiti je i da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Sve da se u ovom postupku i utvrdi da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, navedeno još uvijek ne znači da je ugovorna odredba nepoštena s obzirom da se za njezinu eventualnu nepoštenost moraju ispuniti i daljnji zahtjevi, a to su neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja mora biti znatna i postojati na strani potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Utvrđenje da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, ima za posljedicu tek zaključak da sporna ugovorna odredba nije izuzeta od testa nepoštenosti, a ne i to da je ugovorna odredba ništetna. Navedene pretpostavke međutim nisu ispunjene, kako je obrazloženo ranije.

37. U konačnici, tuženik u svom odgovoru na tužbu ističe i prigovor zastare s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora.

38. Zaključno, ističe se da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve kad bi njegov zahtjev i bio osnovan, što tuženik u cijelosti osporava. Slijedom navedenoga, predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od petnaest dana od dana donošenja presude do isplate.

39. U daljnjem tijeku postupka, tuženik u cijelosti osporava navode iz podneska tužitelja od 14. veljače 2024.g.

40. U odnosu na navode tužitelja o njegovom potrošačkom svojstvu, kao i potrošačkom svojstvu ugovora o kreditu, tuženik ističe da nije dovoljno da se tužitelj, u vezi dokazivanje ove odlučne činjenice, puko pozove na činjenicu da je ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba, pa da na toj činjenici stane svaka daljnja obveza dokazivanja pretpostavki za potrošačku zaštitu. To iz razloga što bi se u slučaju prihvaćanja ovakvog stava tužitelja svatko mogao pozvati na zaštitu iz Zakona o zaštiti potrošača bez dokazivanja osnovnih uvjeta po kojem se osoba uopće i može pozivati na te zakonske odredbe, a to su: 1.) da tužitelj ima svojstvo prosječnog potrošača te 2.) da su sredstva predmetnog kredita kao i stvari kupljene sredstvima kredita korištene isključivo u potrošačke svrhe. Naime, potrošačko svojstvo osnovna je pretpostavka za pozivanje na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, a suprotno od navoda tužitelja, upravo je na tužitelju teret dokaza na spomenutim činjenicama budući da Zakon o zaštiti potrošača ne poznaje presumpciju prema kojoj je određena osoba potrošač dok se ne dokaže suprotno. U tom smislu govori i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III/1519/2021 od 15.7.2021.g.

41. Nadalje, tuženik ističe kako se na odredbu o naknadi za obradu kredita odnosi isključenje testa poštenosti propisano čl. 84. ZZP/03, a koje glasi kako slijedi, cit: „Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.“, a navedeno iz razloga što je odredba o naknadi za obradu kredita sastavni dio cijene Ugovora o kreditu.

42. Tuženik navodi da je naknada za obradu kredita cijena Ugovora o kreditu govori i trenutno važeći Zakon o potrošačkom kreditiranju, u čl. 2. st. 1 t. 7., koji navodi kako, cit: „ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu“, kao i čl. 2. st. 1. t. 8. cit: „ukupan iznos koji plaća potrošač jest zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača“. Tuženik tako tvrdi da iz formulacije gore navedenih zakonskih odredbi jasno proizlazi kako zakonodavac navedenim zakonom, kao lex specialis za ugovore o kreditu, propisuje što je obuhvaćeno cijenom u istima, te se tuženik poziva na sudsku praksu koja ide u prilog ovim tvrdnjama tuženika.

43. Tuženik tvrdi da je razina obaviještenosti odnosno informiranosti potrošača (a iz same stilizacije odredbi proizlazi da je tužitelj bio u cijelosti informiran) jedna od odlučujućih činjenica za određivanje ništetnosti odredbi u sporovima poput predmetnog, govori i recentna odluka Ustavnog suda pod posl. br. U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.g., koja je donesena u postupku u kojem je glavni predmet spora bila odredba o promjenjivosti kamatne stope, koja je jednako kao i odredba o naknadi za obradu kredita, odredba o cijeni Ugovora o kredita. U odnosu na test transparentnosti, tuženik tvrdi kako je činjenica ugovaranja postotka dokaz o jasnoći, razumljivosti i uočljivost sporne odredbe, dok u prilog tvrdnji da se pregovaralo te da su potrošači imali utjecaja na spornu ugovornu odredbu govori činjenica da svi potrošači nisu imali isti ugovoreni postotak naknade, te da iz navedenog proizlazi da se pojedinačno, sukladno dogovoru sa svakim potrošačem, pregovaralo oko odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kreditu, a na koju okolnost je tuženik već predložio saslušanje radnika tuženika.

44. Slijedom navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka.

45. U daljnjem tijeku postupka, tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev te ostaje kod odgovora na tužbu i ostalih navoda, kao i dokaznih prijedloga iznesenih tijekom postupka, te navodi da ukoliko na ročište 29. kolovoza 2024.g. pristupi svjedokinja TJ, tuženik predlaže da sud istu sasluša na okolnosti pregovaranja o spornim odredbama ugovora, a ukoliko ista ne pristupi na ročište, tuženik ovim putem odustaje od saslušanja iste.

46. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi troškove ovog postupka.

47. Tuženik opetovano navodi da odustaje od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedokinje TJ te predlaže naslovnom sudu da o istome obavijesti Općinski sud u Dubrovniku na poslovni broj spisa Pom-54/2024.

48. Kroz daljnji tijek postupka, tuženik i u svom podnesku od 10.10.2024. godine navodi da za potrebe zakazanog ročišta tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev te ostaje kod odgovora na tužbu i ostalih navoda, kao i dokaznih prijedloga iznesenih tijekom postupka, a ukoliko naslovni sud na ročištu 16. listopada 2024.g. zaključi raspravljanje, tuženik predlaže donijeti presudu kojom se tužbeni zahtjev tužitelja odbija te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku trošak specificiran u istom podnesku tuženika zajedno sa zateznom kamatom od donošenja odluke do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi troškove ovog postupka.

49. Do zaključenja glavne rasprave, tuženik predlaže da sud koristi iskaz zamolbeno saslušane svjedokinje, obzirom da je tuženikov odustanak od izvođenja tog dokaza zaprimljen kod suda nakon što je već zatraženo, a ubrzo i provedeno saslušanje zamolbenim putem svjedokinje TJ, s kojim prijedlogom se tužitelj suglasio.

50. Sud je u tijeku postupka proveo dokaze: uvidom u spis dostavljenu dokumentaciju, saslušao zamolbeno svjedokinju TJ pred Općinskim sudom u Dubrovniku, te koristio zapisnik posl. broj Pom-54/2024 od dana 16.10.2024. godine s njezinim iskazom kao dokaz uz suglasnost stranaka, saslušao tužitelja osobno kao stranku na ročištu kod ovog suda dana 22.01.2025., pa kako stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, to je sud riješio da se daljnji dokazi neće provoditi.

51. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti kao u izreci ove presude.

52. Nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita sklopio predmetni kredit s tuženikom kao kreditorom, tj. bankom, nije sporan iznos isplaćenog kredita, kao i da je plaćena tzv. ulazna naknada i njezin iznos, tj. iznos koji je predmet potraživanja tužitelja u ovoj pravnoj stvari, ali je sporno da li je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja, da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, da li je ništetna odredba čije utvrđenje ništetnosti traži tužitelj u ovoj pravnoj stvari, da li je tužitelju bila poznata visine ove ugovorne obveze, da li je predmetni ugovor bio potrošački te da li tužitelj ima status potrošača u ovoj pravnoj stvari i predmetnom ugovoru, te da li je tuženik bio savjestan, a time i tijek zatezne kamate na zatraženi iznos.

53. Sud je na okolnosti iz tužbe i odgovora na tužbu proveo sve navedene dokaze, pa je tako iz iskaza tužitelja saslušanog osobno kao stranke, tužitelj rođen 1965. po zanimanju suradnik u odgojno-obrazovnom procesu, da je tužitelj i inače bio klijent banke tuženika, pa je tamo i dizao predmetni kredit koji mu je trebao za rješavanje stambenog pitanja njega i njegove, te je tužitelj kupio kuću koju je renovirao kako bi bila podobna za njihovo stanovanje.

54. Kada je tužitelj došao u banku kod bankara, bio je ponuđen kredit u CHF i on je, kako navodi, takvu ponudu prihvatio, jer mu je trebao novac da riješi njihovo stambeno pitanje. Kada se razgovaralo o kreditu bila je spomenuta i ulazna naknada, ali ne i mogućnost da se o njoj pregovara niti da tužitelj išta mijenja. Koliko pamti, naknada za obradu kredita tj. ulazna naknada je isplaćena od samog iznosa kredita, ali je prošlo puno vremena, pa sud neka vrijeme plaćanja te naknade cijeni prema Ugovoru i podacima u spisu. Tužitelj navodi da mu nitko nije objasnio zašto je ta naknada upravo u navedenom postotku od iznosa kredita, niti od čega bi se ona točno sastojala.

55. Tužitelj ističe da je on morao platiti tu naknadu ako je želio dobiti taj kredit. Ovaj kredit je otplaćen i tužitelj iskazuje da ga je on osobno otplatio. Tužitelj navodi da je on pročitao Ugovor prije nego što ga je sklapao, ali nije mogao pregovarati o ovoj odredbi, već samo o zatraženom iznosu i roku otplate te da je bio u poziciji "prihvati ili ostavi". U gradu [adresa] tužitelj je kupio i renovirao ovu kuću za koju mu je trebao kredit, ali se tužitelj nakon razvoda braka 2010.godine iselio iz te kuće, te su kuću morali prodati radi podjele imovine. Sud je utvrdio da tužitelj na poseban upit punomoćnika tuženika odgovara da uopće nije dolazilo u obzir da utječe na postotak i visinu troška obrade kredita, a nije imao niti financijskih znanja da bi mogao nešto realno promijeniti sebi u korist.

56. Sud je iz zamolbenog saslušanja svjedokinje TJ utvrdio daje ona iskazala da ne zna točno kada je tužitelj uzimao stambeni kredit, ali zna da su u ponudi imali stambene kredite u CHF i u EUR-ima, a da je kamatna stopa bila povoljnija za kredite u CHF. Navodi da su se klijentima davali informativni podaci o uvjetnima kreditiranja, te da su se izračunali mjesečni anuiteti te utvrdila kreditna sposobnost. Svjedokinja navodi da je nakon odobrenja kredita pravna služba izrađivala tipske ugovore koji su išli na solemnizaciju kod javnog bilježnika, a nakon uknjižbe hipoteke da se dogovarala isplata kredita. Krediti su isplaćivali u kunama u protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju te su se plaćali anuiteti, a nakon ekonomske krize, naglo je porastao tečaj CHF u odnosu na kune, što je za klijentima značilo puno veće mjesečne anuitete. Sud je utvrdio da je tužitelj sigurno bio upoznat sa značenjem odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu, obzirom da je bio njihov klijent i ranije, te navodi da pretpostavlja da je iznos jednokratne naknade bio manji od uobičajene, te da se radilo o stambenom kreditu. Svjedokinja je iskazala da tužitelj nije mogao utjecati na visinu ove naknade, niti da je bila mogućnost pregovaranja o istoj, jedino ako je postojao još neki drugi poslovni odnos, te da u odnosu na to od čega se sastoji predmetna naknada i da li je tužitelj bio upoznat s istim, svjedokinja iskazuje da je to uobičajena naknada te je tužitelj morao biti upoznat s istom.

57. Svjedokinja navodi da se kredit nije mogao dobiti bez sporne naknade, da tužitelj nije mogao utjecati na ugovorne odredbe, unijeti svoje i sl., svjedokinja navod da se radilo o tipskim Ugovorima i da tužitelj nije mogao unijeti svoje odredbe ili mijenjati postojeće odredbe Ugovora.

58. Svjedokinja je pojasnila da predmetna ulazna naknada je uobičajeni prihod banci i da se o njoj posebno ne raspravlja, te da se ta naknada uvijek određuje u postotku. Svjedokinja navodi na poseban upit punomoćnika tužitelja, da je iznos kredita umanjen za naplaćenu naknadu, a da tužitelj vraća cijeli iznos kredita uvećan za kamate, dok na poseban upit da li stambeni kredit spada pod potrošačke kredite, svjedokinja odgovora da je u konkretnom slučaju bio u pitanju kredit za rekonstrukciju kuće te da se radi o stambenom kreditu.

59. Sud je iskaze tužitelja i svjedokinje prihvatio u bitnome kao istinite, a gdje se govori o namjeni kredita, o tipskom Ugovoru o kreditu, načinu određivanja ulazne naknade u postotku, te o tome što je bila svrha kredita, kao i da je tužitelj nije mogao utjecati na visinu te naknade, kao niti stavljati svoje ugovorne odredbe u sam Ugovor o kreditu, te u tom dijelu kao međusobno podudarne, dane životno, logično i uvjerljivo, a u skladu s cjelokupnom relevantnom dokumentacijom dostavljenom po tužitelju.

60. Sud je utvrdio da to što je svjedokinja mogla objasniti tužitelju o ulaznoj naknadi, ostaje nepoznato, jer to objašnjenje nije dao niti tuženik sudu i tužitelju u ovoj pravnoj stvari, osim da se, očito, radi o „uobičajenom prihodu banke“, jer su ti dijelovi iskaza tužitelja i svjedokinje u bitnome međusobno podudarni i odgovaraju dokumentaciji dostavljenoj u spis. Nadalje, nije od značaja za odluku suda o predmetu ovog spora da li je tužitelju bio podnuđen i kredit u kojoj drugoj valuti, osim u CHF, jer valuta kredita nije predmet ovog spora, pa razlika u iskazima tužitelja i svjedokinje vezano uz isto nije od značaja za odluku suda u ovoj pravnoj stvari.

61. Treba napomenuti da je tužitelj opravdano doveo u pitanje vjerodostojnost navoda o namjeni predmetnog kredita i „navodima tužitelja“ o istome, a kao u obzirom da je kronološki logično da se prvo stavlja kreditni prijedlog, pa tek onda odobrava i isplaćuje kredit, dok prema ovoj dokumentaciji dostavljenoj po tuženiku, bez potpisa tužitelja, s potpisom pravnog savjetnika tuženika AJ od dana 13.01.2005. godine, dok je kredit odobren i realiziran još sredinom studenog 2004. godine, pa sud ovom dokumentu ne poklanja vjeru, jer ima bitne nedostatke i nelogičnosti u odnosu na preostalu dokumentaciju i navode stranaka u tijeku postupka, nedostaje joj potpis tužitelja kao dokaz vjerodostojnosti navoda tužitelja, a datum je kronološki apsurdan obzirom na vrstu i svrhu dokumenta, kao i kronologiju ostalih događanja vezano uz predmetni pravni posao.

62. Na osnovi ovih iskaza i relevantne dokumentacije kojoj sud poklanja vjeru, jer je autentična, a time posebice uvidom u predmetni Ugovor o kreditu, sud je utvrdio da je tužitelj dokazao da je on upravo stambeni kredit u ovom slučaju koristio za renovaciju kuće u [adresa] na [adresa] za osobne potrebe i stanovanje njega i njegove obitelji, a tuženik nije dokazao suprotno, pa niti kontroverznim kreditnim prijedlogom, sastavljenim i potpisanim službenikom banke nakon realizacije kredita, tj. odobrenja i isplate, te naplate ulazne naknade po istom kreditu? Teret dokazivanja da je tužitelj učinio nešto nedopušteno ili suprotno tužiteljevim tvrdnjama je na tuženiku, što kazuje i relevantna sudska praksa, jer tužitelju nije moguće dokazivati tzv. negativne činjenice, a kako to neosnovano tvrdi tuženik.

63. Sud je tako, ovom iskazu tužitelja saslušanog osobno kao stranke, poklonio vjeru u cijelosti, jer je dan objektivno, životno i uvjerljivo, u skladu s dokumentacijom koja prileži spisu i u cijelosti potvrđuje sve navode koje tužitelj iznosi u ovoj svojoj parnici. Način ugovaranja i naplate utužene ulazne naknada nesporno je ništetan, jer ukazuje da je izostalo svako pojedinačno pregovaranje u odnosu na isto, a prema standardima koje je iznjedrila aktualna sudska praksa, da je potpuno jasno i dokazano da tužitelj nije imao nikakvu mogućnost utjecati na spornu ugovornu odredbu, čiju ništetnost traži u ovoj presudi, kao i da ih je platio i da traži povrat onoga što je neosnovano tuženik na navedeni način stekao od njega, pa se prema utvrđenju ovog suda, ne radi niti o naknadi štete, niti o plaćanju povremenih davanja, već potraživanju od tuženika stečenog bez pravne osnove. Tužitelj je prema utvrđenju ovog suda je dokazao i osnov i visinu, kao i dospjelost svog tužbenog zahtjeva, te svoj status potrošača, kao i ništetnost ugovorne odredbe kao što traži isto u petitu tužbenog zahtjeva pod toč. I. i kao što je sud presudio pod toč. I. izreke ove presude. Sam ugovor o kreditu navodi da se radi o namjenskom potrošačkom kreditu za kupnju novog vozila, pa time status tužitelja kao potrošača, proizlazi i iz samog teksta i sadržaja tog Ugovora, a vozilo kupljeno istim kreditom je korištenu u osobne svrhe. U bitnome, iskaz svjedokinje TJ je potvrdio navode tužitelja, pa je sud i njezin iskaz, cijeneći sve okolnosti bitne za ocjenu, prihvatio u bitnome kao istinit i utvrdio da potvrđuje tvrdnje tužitelja iznesene u ovom postupku.

64. Sud je temeljem stanja spisa utvrdio da je tuženik učinio nespornim da je tužitelj s osnova tzv. ulazne naknade, tj. za obradu kredita platio novčani iznos koji i potražuje od tuženika u ovom sporu od ranijih 8.157,72 kn, tj. sadašnjih 1.082,72 EUR, tj. 0,63% od iznosa kredita (kao i sve troškove u svezi s izradom Ugovora, kao i druge eventualno nastale uzgredne troškove), i da je isti iznos plaćen kod prvog korištenja kredita dana 18.11.2004. godine, a prema potvrdi samog tuženika.

65. Sud je utvrdio da je tužitelj dokazao da je upravo utuženi iznos platio, da ga je banka oduzela od ukupnog iznosa isplaćenog mu kredita, te da nema objašnjenja niti u Ugovoru o kreditu, kao niti u općim aktima tuženika, a niti u ovoj parnici danim očitovanjima tuženika kako je i po kojoj osnovi nastala utvrđena visina naknade od upravo 0,63% iz čl. 5. Ugovora, naplaćene tužitelju u svrhu realizacije kredita od tadašnjih 8.157,72 kn, tj. sadašnjih 1.082,72 EUR, koje tužitelj potražuje od tuženika kao stečeno od tužitelja bez pravne osnove, a da je iz stanja spisa, kao i iz samog iskaza tužitelja, ali i svjedokinje zaposlenice tuženika, potpuno jasno da tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na visinu te naknade, niti izražene u postotku, niti izražene u nominalnom iznosu, da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je itko tužitelju, a u ovoj parnici niti ovom parničnom sudu, točno naznačio od čega se ta naplaćena naknada sastoji, na što se točno odnosi, na koje usluge tuženika pojedinačno razgraničio, već je, prema utvrđenju ovog suda potpuno jasno da se radi o naplati nečeg za što tuženik nema niti opravdanja niti obrazloženja, već je izraz njegove moći nad potrošačem tj. tužitelju, koji jasno navodi da mu je novac iz kredita trebao, te da je morao platiti sve što se od njega tražilo, ako je htio dobiti isplatu tog kredita. Nije sporno da je ova naknada prihod tuženika, ali je sud stava da je stečen ništetnom ugovornom odredbom i nesavjesnim postupanjem tuženika.

66. Za obvezno pravne odnose, za sve vrijede ista pravila pa i za tuženika, koji se očito ne osjeća da bi bio jednak u odnosu na ZOO kao i drugi građani, fizičke i pravne osobe, subjekti pravnih odnosa. Ovo je jasan prikaz nepoštenog i nemoralnog postupanja tuženika, gdje dovodi tužitelja kao potrošača u neravnopravan položaj na potrošačevu štetu, naplaćuje mu koliko hoće i kako hoće, a potrošač na to pristaje bez mogućnosti da na isto utječe, jer se nalazi u podčinjenom i neravnopravnom položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu koja pri tom krši sva osnovna načela obvezanog prava, te time i odredbe ZOO-a.

67. Prema utvrđenju ovog suda nije sporno da Odluke i drugi podzakonski tuženikovi interni akti na koje se tuženik poziva u svom odgovoru na tužbu, čime prema odredbi čl. 295. ZOO-a sastavni dio predmetnog ugovora, ali niti jedan taj akt ne daje objašnjenje od čega se pojedina naknada sastoji, zašto baš u određenom postotku i sl.

68. Dakle, ovom ugovornom odredbom čl. 5., tuženik je u postotku naveo kolika će biti naknada spram iznosa cijelog kredita, već ovisi o njegovoj odluci koju sam donosi bez ikakvog utjecaja tužiteljice kao potrošača na istu odluku tuženika i visinu te naknade, niti je tuženik dao bilo kakvo objašnjenje na što se ista naknada odnosi, te zašto ju uopće tuženik i naplaćuje, osim što je to prihod tuženika, te u tome tuženik ne vidi problem vezano uz ovaj način određivanja i ugovaranje predmetne naknade. Iz iskaza saslušanog tužitelja, jasno proizlazi, a što je sud nesporno utvrdio, da se o toj naknadi također nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, niti mu je itko objasnio od čega se sastoji i zašto bi ju morao platiti, kao što niti tuženik u tijeku ovog postupka ne daje jasan i nedvosmislen odgovor na to od čega se ta naknada sastoji i zašto ju je kao i ulaznu naknadu stavio u svoj tipski ugovor, postupajući time nesavjesno, nemoralno, nezakonito (protivno odredbama ZOO-a vezano uz opća načela), jer je tuženik naplaćivao od korisnika kredita, tj. tužitelja kao potrošača, naknade koje je htio i kako je htio, u visini u kojoj je htio, bez ikakvog utjecaja potrošača na isto, bez da bi potrošaču, tj. tužitelju dao bilo kakvo objašnjenje za isto, kao što nije dao niti sudu u ovoj parnici.

69. Sud je utvrdio da upravo argumenti koje navodi tuženik u ovoj parnici o osnovanosti i opravdanosti svog postupanja kod ugovaranja sporne tzv. ulazne naknade, tj. naknade za obradu kredita, su argumenti koji idu isključivo u korist tuženika, jer je jasno da tuženik nije želio ništa riskirati, već se unaprijed osigurao ništetnim dijelovima ugovorne odredbe da ne bi bio na gubitku, te svalio teret takvog svog postupanja u cijelosti na tužitelja kao potrošača, sve suprotno odredbama čl. 3., čl. 4., čl. 5., čl. 6., čl. 7., čl. 8., čl. 10., - sve ZOO-a, što ponašanje tuženika u ovoj pravnoj stvari, da nema niti jednog drugog posebnog propisa koji bi isti ugovorni odnos regulirao, čine protuzakonitim, a po svojoj prirodi i nemoralnim, jer je tuženik tužitelja doveo u nepovoljnu poziciju, a time je predmetna odredba ugovora ništetna, sve u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a (kao u izreci ove presude pod toč. I.). Obzirom da je sud utvrdio odredbu ugovora obuhvaćene toč. I. petita tužbenog zahtjeva kao pod toč. I. izreke ove presude, ništetnom, to se ima primijeniti i odredbe čl. 323. ZOO-a, kao i odredba čl. 1111., te odredbe čl. 1115. – sve ZOO-a.

70. Kako se prema ZOO-u zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ne gasi, tj. za njega nema zastare, deklaratorni dio tužbenog zahtjeva, zasigurno nije u zastari, dok je sud utvrdio da u odnosu na tužiteljev kondemnatorni zahtjev, nije u zastari u smislu odredbi čl. 225. ZOO-a u vezi odredbi čl. 323. te čl. 1111. i čl. 1115., čl. 215. st. 1. i čl. 216. - sve ZOO-a, te da je tuženikov prigovor zastare neosnovan u cijelosti, i to iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, gdje se radi o zaštiti potrošača, što tužitelj jeste, znači da za tužitelja počinje teći zastarni rok nakon pravomoćnosti izreke ove presude pod toč. I. izreke ove presude, obzirom na potraživanje isplate zbog stečenog bez pravne osnove po tuženiku vezano uz utvrđenje konkretno ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi, tj. obradi kredita. Utvrdivši ništetnost dijela ugovorne odredbi kao pod toč. I. izreke ove presude, sud je dosudio tužitelju pod toč. II. izreke ove presude ukupno zatražen iznose plaćene naknada, jer je taj iznos postavljeni u visini koja odgovora dokumentaciji koju je o tom plaćanju načinio sam tuženik, a tuženik je učinio i nespornim visinu tako postavljenog zahtjeva, ali i nadalje osporavao osnovanost tog zahtjeva, kao i cijelog tužbenog zahtjeva tužitelja.

71. Vezano uz prigovor zastare, sud je utvrdio da se tužitelj osnovano poziva na pravni stav Građanskog odjela Vrhovnog suda RH koji je na sjednici održanoj dana 20. siječnja 2020. donio Zaključak broj Su-IV-47/2020-2 kojim revidira pravno shvaćanje o zastarama potraživanja na temelju ništetnosti, na način da zastara potraživanja počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke u kojoj je utvrđena ništetnost, pa tako i prema odlukama Suda EU, zastara se treba računati od dana utvrđenja ništetnosti tj. od donošenja pravomoćne sudske presude u konkretnom sporu u kojoj je utvrđena ništetnost ugovorene odredbe, pa tako potraživanje ne može biti u zastari prije nego što se ta činjenica utvrdi, a kako je to svojim pravnim shvaćanjem utvrdio Vrhovni sud RH, a koje shvaćanje je u potpunosti usklađeno s pravom EU i presudama Suda EU.

72. Dakle, kako tek ovom tužbom u ovoj pravnoj stvari, tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 5. predmetnog ugovora, koji dio tužbeno zahtjeva je sud u cijelosti utvrdio osnovanim kao pod toč. I. izreke ove presude, to tek po pravomoćnosti tog dijela ove presude, počeo bi teći opći zastarni rok od pet godina za zahtjev za potraživanje plaćeno po tužitelju, a kako je to sud dosudio tužitelju pod toč. II. izreke ove presude. Slijedom navedenog, neosnovan je tuženikov prigovor zastare, kao i svi njegovi istaknuti prigovori u ovom postupku, te je sud utvrdio da tuženik nije dokazao od čega bi se sastojala i zašto bi se naplaćivala ulazna naknada, pa se takva poslovna praksa tuženika, prema utvrđenju ovog suda smatra nepoštenom, nezakonitom i ništetnom. Sud je utvrdio da tužiteljev zahtjev za isplatu nije manje prirode, kao niti da bi postojao niti jedan zakonski razlog koji bi onemogućavao ili sprječavao tužitelja da ustane ovom tužbom za utvrđenje ništetnosti i potraživanje isplate temeljem iste od tuženika, koji je novčani iznos kojeg tužitelj potražuje isplatu, neosnovano stekao od tužitelja.

73. Sud je temeljem sadržaja ugovornih odredbi navedenih u tužbenom zahtjevu tužitelja, kao i na osnovi iskaza tužitelja, sve primjenom odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 270, kao i čl. 271. – sve ZOO-a utvrdio ugovorne odredbe navedene pod toč. I. petita tužbenog zahtjeva, u konkretnom potrošačkom ugovoru, ništetno, vodeći računa da sud i po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, kao i da zahtjev za isticanje ništetnosti ne zastarijeva, a sve u smislu i odredbi čl. 327. i 328. ZOO-a, te kao pod toč. I. izreke ove presude.

74. Obzirom da je ova ugovorna odredba ništetna, to tužitelj u smislu odredbe čl. 323 st. 1. i čl. 1111, kao o odredbe čl. 1115 ZOO-a, ima pravo tražiti od tuženika povrat onoga što je tuženik od tužitelja stekao bez pravnog osnova, tj. primjenom ništetnih ugovornih odredbi, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na zatražen iznos kao što je to zatraženo po tužitelju u tužbenom zahtjevu postavljenom u tužbi, sve kao pod toč. II. izreke ove presude, a to iz razloga što je iz ranije navedenih i obrazloženih utvrđenja ovog suda, sud utvrdio da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja svake ove uplate, obzirom da je tuženik sam sastavio u tipskom ugovoru iste odredbe i dao ih na potpis i sklapanje tužitelju u auto kući, čak i bez dolaska tužitelja u poslovnicu tuženika, pa slijedom iznesenog, te primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a. Slijedom ovih utvrđenja, sud je tužitelju dosudio i zateznu kamatu tekuću na zatražene iznose počev od svakog pojedinog stjecanja od strane tuženika, obzirom da je za ovaj sud nesavjesnost tuženika u vrijeme stjecanja od potrošača – tužitelja, neupitna, a kamate su zatražene prema danu plaćanja pojedine naknade što proizlazi iz dokumentacije dostavljene u spis, tj. od dana nakon samog plaćanja pa do isplate, a kako je to sud već i ranije obrazložio.

75. Sud je slijedom iznesenog utvrdio da je tužitelj dokazao svoj status prosječnog potrošača, osnov, visinu i dospjelost svog tužbenog zahtjeva, kao i da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme predmetnog stjecanja od tužitelja, a sve tuženikove prigovore, sud je utvrdio neosnovanim, kako je to već ranije obrazloženo.

76. Odluka suda o stopi zateznih kamata donesena je za period do 31. prosinca 2007. godine prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za period od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8 ZOO-a (NN 35/05), za period od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8-9 ZOO-a (NN 78/15), a za period od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine, prema čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 114/22) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, a za period od 30. prosinca 2023. godine, pa nadalje, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), a kao u izreci ove presude, pod toč. II. i III. izreke ove presude.

77. Odluka suda o parničnim troškovima ovog postupka donesena je primjenom propisa članka 154 st. 1. i čl. 155 ZPP-a, a isti se sastoji od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik, te troška sudske pristojbe na tužbu i na presudu.

78. Trošak je određen na slijedeći način: sastav tužbe, podnesak 14.02.2024., podnesak 17.04.2024., ročište 08.07.2024., ročište 16.10.2024., ročište 23.01.2025.

– svaka od ovih parničnih radnji po 75 bodova; ročište 29.08.2024. – 37,50 bodova; podnesak 05.12.2024. – 18,75 bodova, što čini ukupno 506,25 bodova, a vrijednost jednog boda zajedno s paušalom je 2,00 EUR, što čini 1.012,50 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za 25% PDV-a, što čini iznos 253,13 EUR, te čini zbir od 1.265,63 EUR, čemu je valjalo dodati trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 19,91 EUR, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 39,82 EUR, što čini ukupan trošak tužitelja u ovoj parnici u iznosu od 1.325,36 EUR i dosuđen je tužitelju kao pod toč. III. izreke ove presude.

79. Odluka suda o zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak, koje teku od dana donošenja presude prvog stupnja, što je dan 10. ožujka 2025. godine, pa do isplate, zasniva se na propisu članka 30. st. 2 Ovršnog zakona.

80. Slijedom svega iznesenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 10. ožujka 2025.

Sudac:

Tanja Hučera

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun. uz poziv na platež sudske pristojbe na presudu u iznosu od 39,82 EUR

2. tuženiku po pun.