Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita

Posavskog 5

Poslovni broj: P-202/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku po sucu toga suda Andrei Vasiljević, u pravnoj stvari tužitelja GŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima Milenku Jakšić i Vanji Jakšić, odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Milenko Jakšić i Vanja Jakši, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi ništetnosti te isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene 12. veljače 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka te tužitelja osobno, temeljem članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 10. ožujka 2025.,

p r e s u d i o je

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 158-50-6789019, sklopljenog između tužitelja i tuženika, 20. svibnja 2015., sadržana u čl. 3. st. 1. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

„Naknada za obradu kredita: 1,60 % (jedan zarez šezdeset posto) od iznosa kredita, maksimalno 1.000,00 HRK (jednatisuća kuna), jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju GŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 132,72 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 20. svibnja 2015. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju GŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.257,72 €, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 10. ožujka 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj na ovome sudu 5. lipnja 2024., tužitelj GŽ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] (dalje; tužitelj), u bitnom navodi da je sa tuženikom Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69 OIB: 53056966535 (dalje; tuženik), sklopio 20. svibnja 2015. Ugovor o kreditu broj: 158-50- 6789019 (dalje: Ugovor o kreditu), a koji je sklopljen u [adresa] između tužitelja kao korisnika kredita i RBA banke d.d. kao davatelja kredita. Tužitelju je odobren kredit u iznosu od 200.000,00 HRK. Odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu tuženik je obvezao tužitelja da plati banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,60 % od iznosa kredita (maksimalno 1.000,00 HRK), jednokratno, naplaćenu prilikom prvog korištenja kredita, bez da mu je prethodno i naknadno jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, zašto je baš određena naknada u visini od 1,60 % od iznosa kredita, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija i profesionalno trgovačko društvo. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem. Tužitelju je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku-trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Nadalje, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktični mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita. U svakom slučaju, takva djelatnost svakako predstavlja osnovnu djelatnost gospodarskog subjekta, trgovca, ovdje kreditora.

2. U odgovoru na tužbu zaprimljenom kod ovog suda 18. srpnja 2024., tuženik osporava tužbeni zahtjev u cijelosti, smatra isti neosnovanim, ističe prigovor zastare te predlaže da se tužitelj odbije sa tužbom i tužbenim zahtjevom.

3. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (stranice 6-11 spisa), potvrdu tuženika o naplati naknade (stranica 40 spisa), saslušan je tužitelj kao stranka.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) - u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. Uvidim u ugovor o kreditu i priloženu potvrdu tuženika, utvrđeno je da su stranke 20. svibnja 2015. sklopile ugovor o kreditu broj 158-50-6789019, kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 200.000,00 kn. Točkom 3. kredita utvrđeno je da naknada za obveze kredita iznosi 1,60% od ukupnog iznosa (maksimalno 1.000,00 HRK) jednokratno i naplaćuje se kod prvog korištenja kredita. Nesporno je utvrđeno da je tuženik prilikom isplate kredita naplatio tužitelju naknadu u iznosu od 1.000,00 kn.

6. Tijekom postupka, a na okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu te pregovaranja o odredbama tog ugovora, sud je saslušao tužitelja GŽ. Tužitelj u svom iskazu navodi da je kod tuženika podigao kredit za kupovinu osobnog automobila budući da je radio u Zagrebu, a živio u [adresa] sa roditeljima te mu je bio potreban automobil za odlazak na posao. U Raiffeisen banci u [adresa] je radila kolegica njegove sestrične, te je s njom komunicirao vezano uz kredit. Ona mu je rekla koliko novaca može dobiti, na koje vrijeme i koliko će mu biti rata kredita i na temelju tih njenih informacija on je letimično pogledao ugovor o kreditu i potpisao ga, nije tada ni vidio da u ugovoru o kreditu postoji bilo kakva naknada niti ga je djelatnica nešto o tome obavijestila i o tome mu ništa nije bilo poznato niti jasno, a nije ništa pitao jer to nije vidio. U vrijeme podizanja kredita je živio sa roditeljima, otac mu je bio umirovljenik, a majka je radila u cvjećarni na minimalcu, on je imao plaću 4.500,00 kn do 5.000,00 kn mjesečno i od svoje plaće je minimalno 1.000,00 kn mjesečno odvajao za troškove režija i potrepština kako bi pomogao roditeljima, budući da su njihova primanja bila mala. Sukladno tome, iznos od 1.000,00 kn koji mu je naplaćen s osnova kredita, značilo bi pokrivanje troškova jednog mjeseca u smislu pomaganja obiteljskom uzdržavanju. Ugovor o kreditu je sastavila banka jer kada je došao, ugovor je već bio sastavljen. On nije mogao pregovarati o niti jednoj odredbi ugovora o kreditu, a u vrijeme podizanja kredita je radio u vojnoj policiji u Zagrebu i nije imao nikakvo trgovačko društvo niti obrt. Tek kada je prešao kao klijent kod tuženika, primijetio je na računu taj manji iznos koji mu je skinut, no nije znao na što se odnosi niti je prigovarao istome.

7. Dakle, iz iskaza saslušanog tužitelja, a kojeg u tom dijelu ne dovode u pitanje provedeni dokazi, sud je utvrdio da je upravo tužitelj bio potrošač, a u smislu čl. 5. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14, 110/15, 14/19, 19/22, dalje:

ZZP, a koji se u konkretnom slučaju, a obzirom na vrijeme sklapanja ugovora ima primijeniti), budući da je u konkretnom slučaju tužitelj u pravni odnos sa tuženikom (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu čl. 5. ZZP-a budući da je upravo kao bankarska institucija nudio kredite a što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti) a radi rješavanja stambenog pitanja. Dakle tužitelj je postupao isključivo kao fizička i to radi kupovine automobila, radi se isključivo o osobnim i obiteljskim potrebama (dakle ne i za obavljanje zanimanja niti je takva okolnost tijekom postupka dokazana). Nastavno iz iskaza tužitelja, sud nije utvrdio da bi u svezi predmetnog ugovora tuženik s tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi (mjesna nadležnost), već protivno tome tužitelj osporava takvu činjenicu ističući da je ugovor u cijelosti samostalno sastavljen, kao tipski, od strane tuženika, te je kao takav dan na potpis tužitelju. Činjenica da li je tuženik imao kakve informativne letke u svezi navedenog ugovora o kreditu i troškovima kredita koju prilaže u spis, nije od utjecaja na osnovanost zahtjeva tužitelja, a kod utvrđenja da prilikom pregovaranja tužitelju nije ništa posebno objašnjeno niti mu je na transparentan način objašnjeno da će snositi troškove vezano uz kredit. Ono što proizlazi iz iskaza tužitelja je da tužitelju nije na transparentan način predočeno što znači trošak kredita niti zašto i koliko se isti plaća. Dakle, tužitelj kao potrošač, ne samo da nije imao mogućnost pregovaranja u svezi spornih ugovornih odredaba, jer je tuženik samostalno sastavio sve ugovorne odredbe po obrascu, već sam tuženik tužitelju nije dao potpunu i transparentnu informaciju vezanu za ugovaranje troškova kredita, a isto podupire i to što tužitelj nije sklapao ugovor o kreditu kod tuženika, već u auto kući.

8. Naime, odredbom čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/14) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog čl. da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 3. istog čl. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

9. Iz naprijed navedenog, ovaj sud zaključuje (a obzirom na teret dokaza iz čl. 49. ZZP/14) da se u svezi Ugovora o kreditu nije pregovaralo pojedinačno niti o jednoj spornoj ugovornoj odredbi (troškovima kredita).

10. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o kreditu, ugovor o kreditu sastavljen je kao standardni ugovor tuženika, slijedom čega je upravo na samom tuženiku, bilo da dokaže da se o pojedinačnim ugovornim odredbama (u konkretnom slučaju o ugovorenoj naknadi koja predstavlja troškove obrade i osiguranja kredita) pojedinačno pregovaralo, a što tuženik nije dokazao.

11. U smislu članka 51. ZZP-a/14 je propisano da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Člankom 52. ZZP-a je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom članka 55. stavka 1. ZZP-a/14 je propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Člankom 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni. U smislu članka 4. ZOO-a propisano je kako u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Člankom 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno je člankom 7. stavkom 1. ZOO-a propisano da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je člankom 8. ZOO-a propisano da se svatko dužan suzdržati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Odredbom člankom 10. stavkom 2. ZOO-a je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). U smislu članka 322. ZOO-a određeno je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

12. Dakle, upravo je iz Ugovora o kreditu, iskaza tužitelja, vidljivo je da u konkretnom slučaju, a vezano za odredbu članka 3. predmetnog ugovora (a kojim je ugovorena naknada koja predstavlja troškove obrade kredita) tužitelj prije sklapanja ugovora nije upozoren na to kako će ta naknada utjecati na iznos odobrenog kredita, te da je ugovor unaprijed sastavljen prema obrascu od strane tuženika i takav dan tužitelju na potpis, a da se prije samog sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovaralo o svakoj od spornih ugovornih odredaba.

13. Nastavno, u odnosu na odredbu članka 53. ZZP-a/14, ovaj sud ukazuje na utvrđenje prema kojemu ne pronalazi da bi odredba o naknadi, u konkretnom slučaju bila jasna, uočljiva i lako razumljiva. Riječ je o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju, ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 NŽ od 23. travnja 2015., par. 50.) Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara naknade, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba ugovora o kreditu, između ostalog i naknadi (u vidu troškova osiguranja i obrade kredita) koju će platiti i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi ta naknada i kako ona utječe na iznos kredita koji će se isplatiti tuženiku, a tuženik nije dokazao da je to i učinio. Takvim postupanjem, tuženik nije na transparentan način informirao potrošača o navedenoj naknadi ugovaranjem koje je nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama između tuženika i tužitelja, prvenstveno zbog toga što se o njoj nije pregovaralo, a posljedično što ista nije jasna, razumljiva i lako uočljiva, a utjecala je na konačnu isplatu kredita tužitelju na način da je ugovorena isplata jednog iznosa, a zapravo je isplaćen umanjeni iznos.

14. Slijedom iznesenog osnovom iskaza tužitelja, ali i samog Ugovora o kreditu i promotivnih uvjeta, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj u svezi predmetnog ugovora o kreditu isključivo pregovarao o visini kredita i mjesečnom anuitetu (tada početnom).

15. Budući da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je upravo tužitelj kao potrošač s tuženikom sklopio ugovor o potrošačkom kreditu, a koji ugovor mu je ponuđen za tu svrhu, bez prethodnog pregovaranja sa tuženikom o pojedinačnim odredbama i bez prethodnog objašnjenja, informiranja i upozorenja na naknadu koju će morati platiti i koja će mu u konačnici smanjiti iznos kredita koji će mu se isplatiti, navedena naknada sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 49. stavka 1. ZZP/14 koje su prema odredbi članka 55. stavka 1. ZZP-a/14 ništetne. U skladu s tim, u presudama Suda Europske unije C-84/19 od 3. rujna 2020. i C-224/19 od 16. srpnja 2020. također je utvrđeno da banke ne smiju ugovarati nikakve troškove ulaznih naknada za obradu kredita i osiguranje kredita i da su takve ugovorne odredbe nepoštene jer dovode do značajne neravnoteže u pravima i obvezama između ugovornih strana na štetu potrošača jer su bile unaprijed formulirane od strane tuženika kao trgovca na što tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja.

16. Plaćanje naknade koja smanjuje iznos kredita koji je početno ugovoren za isplatu, a o kojoj naknadi se nije pojedinačno pregovaralo niti informiralo potrošača već se samo navelo kao odredbu u Ugovoru i time dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno tužitelja i tuženika na štetu potrošača(ovdje tužitelja) predstavlja nepoštenu odredbu. Tuženik je u odgovoru na tužbu isticao da navedeno snošenje naknade nije uzrokovala znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora. Navedeno ovaj sud ne smatra osnovanim iz razloga da iznos od 132,72 eura za tuženika kao bankarsku instituciju ne predstavlja velik iznos i sukladno tome neravnotežu u pravima, međutim za tužitelja kao prosječnog čovjeka, predstavlja iznos kojim onom može zadovoljiti svoje osnovne potrebe u jednom mjesecu (u svom iskazu to tužitelj sam navodi), pa je za njega isti iznos značajna neravnoteža u pravima proizašlim iz ugovora, a naročito što je iz iskaza tužitelja jasno da je u tom trenutku taj iznos predstavlja iznos koji je on davao roditeljima u kućanstvo kao pomoć, pa ovaj trošak o kojem se nije pregovaralo za njega svakako predstavlja neravnotežu. Činjenica da tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije mogao sagledati opseg svoje obveze, (pri čemu na sadržaj ugovora kojim se traži njezin bezuvjetni pristanak na troškove obrade i osiguranja, nije mogao utjecati), uzrokovao je upravo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

17. U Ugovoru o kreditu nije jasno prikazana struktura troškova odnosno od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu niti što navedeni postotak naknade predstavlja. Riječ je o odredbi koja je unaprijed formulirana na tipiziranom obrascu zbog čega tužitelj kao potrošač i slabija ugovorna strana nije imao mogućnosti utjecati na istu, niti na njen sadržaj, a tuženik kao druga ugovorna strana koja je tu odredbu formulirala i uključila u navedeni ugovor, nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, a što je bio dužan dokazati u smislu odredbe članka 49. ZZP-a/14.

18. U smislu članka 323. stavka 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a temeljem članka 1111. ZOO. U konkretnom slučaju upravo tužitelj kao ekonomski (vezano za poslovanje banke) neiskusna i neupućena stranka (fizička osoba u odnosu na bankarsku instituciju) nije znao niti mogao znati da će doći do takvog nesrazmjera između koristi koju je kreditom ostvario i njegove obveze.

19. Potrebno je istaknuti članak 324. ZOO-a u kojem je jasno određeno da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora u cijelosti. Konkretno, ugovor i dalje ostaje na snazi, ali se utvrđuje ništetnost pojedinih njegovih odredbi, kao što je i ova sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu vezanoj uz plaćanje naknade čija je ništetnost utvrđena jer je ista odredba nije bila jasna, razumljiva i lako uočljiva za potrošača (tužitelja), dovela je do znatne neravnoteže ugovornih strana, sadržana je u ugovoru isključivo odlukom tuženika bez ikakvog informiranja i pregovaranja s tužiteljem o istoj i kao takva je dovela do povrede odredbi ZZP-a i ZOO-a. Stoga, moguće je istaknuti ništetnost pojedine odredbe ugovora, a ukoliko ugovor može opstati bez takve ništetne odredbe on će i dalje biti valjan, a ništetnost će biti utvrđena samo za tu odredbu.

20. Između stranaka nije bila sporna visina potraživanja te je ista utvrđena u iznosu od 132,72 €.

21. Tijekom postupka tuženik istakao prigovor zastare potraživanja tužitelja.

22. Člankom 328. ZOO-a propisano je kako se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Vezano uz prigovor zastare, prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na osnovi ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To pravno shvaćanje potvrđuje i stajalište Suda Europske unije izraženo u presudi u predmetu C-485/19 od 22. travnja 2021. prema kojem načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenog iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanja izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare od tri godine koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.

23. U konkretnom slučaju, a u skladu s navedenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zastarni rok počinje teći tek nakon što sud utvrdi ništetnost odredbe ugovora, odnosno od pravomoćnosti presude kojom je ta ništetnost utvrđena, stoga ovdje zastarni rok još nije ni počeo teći jer nije zastario restitucijski zahtjev tužitelja za povrat plaćenog po ništetnom dijelu ugovora točnije naknade sadržane u članku 3. Ugovora o kreditu, pa se tužiteljev prigovor zastare smatra neosnovanim.

24. U ovom postupku tužitelj ima potraživanje prema tuženiku i potražuje iznos onoga što je tuženik, primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe o naknadi troškova kredita. Radi se o stjecanju bez osnove i o restitucijskom zahtjevu iz članka 323. ZOO, u okolnostima u kojima je tuženik nepošteni stjecatelj, pa je odgovoran tužitelju za štetu koju isti trpi zbog ništetnih odredbi Ugovora. Tužitelj plaćanjem naknade tuženiku nije primao nikakve iznose jer je tužitelj taj koji je vršio uplatu, a obveza vraćanja neosnovano stečenog odnosi se na stjecatelja (članak 1111. ZOO). Stoga je tuženik nepošteni stjecatelj jer je povrijedio prava i interese tužitelja kao potrošača koristeći u ugovoru nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

25. Na tako dosuđeni iznos tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to temeljem članka 1115. ZOO od dana stjecanja neosnovano stečenog pa do isplate i to u visini određenoj člankom 29. ZOO. Ovdje sud ističe da je tuženik kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustila osnovne radnje (pregovaranje u svezi kredita te upozorenje na moguće naknade za troškove kredita), a kojim činom je njezino postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne odredbe pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate kamate od dana stjecanja pa do isplate.

26. Odluka o troškovima temelji se na čl. 154. st avak1. ZPP-a sud je odlučio o troškovima postupka te je tužitelju dosudio parnični trošak i to: trošak sastava tužbe u iznosu od 250,00 €, trošak sastava podneska od 24. srpnja 2024. u iznosu od 250,00 €, trošak zastupanja na ročištima od 14. siječnja 2024., te 12. veljače 2024., svako u iznosu od 250,00 €, zatim trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 125,00 €, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 66,36 € i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 €, što ukupno iznosi 1.257,72 €.

27. Na tako dosuđeni trošak tužitelju je dosuđena i zatražena zakonska zatezna kamata u visini određenoj člankom 29. ZOO i to tekuća od presuđenja pa do isplate kao trenutka kada je određena visina takvog troška i od kada je tuženiku poznata njegova obveza za naknadom takvog troška.

28. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove odluke.

Sisak, 10. ožujka 2025.

Sudac

Andrea Vasiljević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest (15) dana od objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu putem e-komunikacije, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po Zajedničkom odvjetničkom uredu Milenko Jakšić i Vanja Jakšić, odvjetnicima iz Siska

2. Tuženiku po Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba