Republika Hrvatska

Općinski sud u Velikoj Gorici

Velika Gorica, Trg kralja Tomislava 36

Poslovni broj: P-389/2023-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Velikoj Gorici, po sutkinji tog suda Marini Caren Smolčić, u pravnoj stvari tužitelja ŽD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Martina Radovan, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb, Maksimirska 25, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene na ročištu 4. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnica stranaka, na ročištu za objavu presude 10. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 5. stavak 2. Ugovora o kreditu broj: 156-12/2006 sklopljenog između tužitelja ŽD, OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, kao banke, a koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedancijelihpedeset posto) iznosa kredita.“.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 8. stavak 2. Ugovora o kreditu broj: 156-12/2006 sklopljenog između tužitelja ŽD, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, kao banke, a koja glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.''.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, isplatiti tužitelju ŽD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 200,81Eur (slovima: dvijestotineeuraiosamdesetjedancent) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 27. siječnja 2006. do 31. srpnja 2015. u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju ŽD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 189,96Eur (slovima: jednustotinuosamdesetdeveteuraidevedesetšesticenta) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 19. srpnja 2010. do 31. srpnja 2015. u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja ŽD, OIB: [osobni identifikacijski broj], u odnosu na tražbinu zatezne kamate na iznos glavnice od 189,96Eur na dan 18. srpnja 2010., kao neosnovan.

VI. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, nadoknaditi tužitelju ŽD, OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu 1.053,10Eur (slovima: jednutisućupedesettrieuraidesetcenti) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 10. ožujka 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi dostavljenoj ovome sudu 28. rujna 2023. tužitelj ŽD, OIB: [osobni identifikacijski broj] (dalje u tekstu: tužitelj) u bitnome navodi da je 25. siječnja 2006. s tuženikom Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877 (dalje u tekstu: tuženik) zaključio Ugovor o kreditu broj: 156-12/2006 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) u iznosu 21.258,00 CHF.

1.1.Temeljem članka 5. stavka 2. Ugovora o kreditu propisano je da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita pa je tzv. ulazna naknada iznosila: 1,50% × 21.258,00 CHF = 318,87 CHF, a naplaćena je danom isplate kredita - 27.01.2006. Toga dana srednji tečaj Hypo banke bio je 4,745 kn/CHF: 318,87 CHF × 4,745 kn/CHF = 1.513,04 kn.

1.2. Člankom 8. stavkom 2. Ugovora o kreditu propisano je da je banka, a u slučaju prijevremene otplate kredita, ovlaštena zaračunati naknadu. Iz "Pregled prometa za klijenta" str. 6. rubrika "Naplata troška" naveden je iznos 1.431,22 kn. Kako je tužitelj na dan 19.07.2010. zatvarao neotplaćeni dio glavnice koji je tada iznosio 8.935,62 CHF (iznos naveden u istoj dokumentaciji na str. 5. zadnji red skroz desno), a srednji tečaj Hypo banke 19.07.2010. bio je 5,339 kn/CHF, proizlazi da je naknada iznosila 3% od neotplaćene glavnice.

1.3. Poziva se na odredbe čl. 96. st. 1. i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007.) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora, te ističe kako nije bio pobliže upoznat s navedenom odredbom o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva niti mu je bilo omogućeno pregovaranje od strane tuženika jer je riječ o unaprijed formuliranim, standardnim ugovorima trgovca. Međutim iako je riječ o tipskom i adhezijskom ugovoru, u skladu s člankom 295. i 296. Zakona o obveznim odnosima takvi su ugovori ništetni ako su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očitu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Dodaje da je članak 5. stavak 2. Ugovora o kreditu ništetan jer ne sadrži nikakva objašnjena na što bi se naknada konkretno odnosila, ne sadrži parametre po kojima je određena, nije mu objašnjeno na što se ona odnosi i zašto iznosi upravo toliko koliko iznosi. Na tu odredbu kao niti na ostale odredbe, nikako nije mogao utjecati. Postavlja se pitanje na što se to odnosi „naknada“, kada je opće poznato da je cijena ovoga ugovora redovna kamatna stopa i da je to ono što po zakonu banka ima pravo naplatiti jer je to cijena za korištenje tuđeg novca. „Naknada“ koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita je apsolutno nezakonita i banka je nije imala pravo naplatiti. Smatra da je predmetna ugovorna odredba u suprotnosti s Direktivom 93/13 jer stvara na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih stranaka, u suprotnosti je sa zahtjevom dobre vjere, a sve jer banka nije tužitelju objasnila koje su to usluge s njene strane pružene i koji su to nastali troškovi za obradu kredita, a koje je banka naplatila.

1.4. Predlaže utvrditi sporne odredbe ništetnima te naložiti tuženiku povrat stečenog temeljem ništetnih odredbi zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare jer se na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine slijedom čega su sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 28.09.2018. u zastari.

2.1. Nadalje, smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Naime, na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe.

2.2. Ističe kako tužba uopće ne sadrži koje konkretne radnje su tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne.

2.3. U odnosu na navod tužitelja da nisu pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, tuženik obrazlaže postupanje prilikom ugovaranja odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope, a ništetnost kojih odredbi nisu predmet ovog postupka.

2.4. U odnosu na ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita ističe da se takva odredba temelji na članku 1024. Zakona o obveznim odnosima i uobičajena je u kreditnom poslovanju banaka, svaki korisnik kredita je upoznat s tzv. izlaznom naknadom. U slučaju prijevremene otplate kredita, tuženik nema mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurao kako bi mogao isplatiti kredit, zbog čega mu nastaje šteta jer isti i nadalje plaća kamate svojim zajmodavcima.

2.5. U odnosu na ugovaranje naknade za obradu kredita ističe da je ugovaranje iste dopušteno i u skladu s pozitivnim zakonskim odredbama te je općepoznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, s čime su potrošači bili upoznati. Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja.

2.6. Konačno ističe da tužitelj ne navodi u čemu se sastoji njegova tražbina prema tuženiku, niti predlaže adekvatne dokaze na tu okolnost, predlaže se sudu da pravilom primjene odredbe čl. 219. ZPP-a odbije tužitelja s tužbom temeljem pravila o teretu dokazivanja, budući navedena odredba nalaže da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika sve uz naknadu troška postupka.

3. U tijeku postupka sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kredit br. 156- 12/2006 od 25.01.2006. (list 5-7 spisa), otplatni plan (str. 8 spisa), pregled prometa za klijenta od 23.05.2022. (str. 9-11, 302-304 spisa), specifikacija uplata (str. 12 spisa), materijalna dokumentacija – letci tuženika i ostalo (str. 140-144, 195-228 spisa), isplatni nalog – obračun od 27.01.2006. (str. 309 spisa) te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke u postupku(str. 305-306 spisa).

4. Na temelju provedenog dokaznog postupka, ocjenom svakog dokaza zasebno i svih zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.; dalje ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan (osim za dosudu zatezne kamate na iznos glavnice od 189,96Eur na dan 18. srpanj 2010.).

5. Ovdje sud ističe da, iako je odredbom čl. 187. st. 2. ZPP propisano da tužbu na utvrđenje tužitelj može podnijeti ukoliko za takvo utvrđenje ima pravni interes, ističe se da u konkretnom slučaju, u slučaju utvrđenja osnovnosti tužbenog zahtjeva u dijelu utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, tužitelj ima pravo, a u smislu čl. 323. u svezi čl. 1111. ZOO povrata iznosa plaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe, pri čemu nije odlučno, a u trenutku odlučivanja o dijelu deklaratornog tužbenog zahtjeva, je li tražbina tužitelja zastarjela (budući da se o takvom prigovoru odlučuje tek u trenutku utvrđenja postojanja tražbine na utvrđenje, a sam dio zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ne zastarijeva). Stoga ovaj sud smatra da tužitelj ima pravni interes na podnošenje tužbe na deklaraciju. Osim iznesenog, upravo iz tog razloga ovaj sud smatra da opravdani pravni interes za podnošenje deklaratornog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe čini neosnovanim prigovor tuženika na VPS spora jer je tužitelj upravo temeljem čl. 40. st. 2. ZPP-a u svezi čl. 37. st. 1. ZPP, a obzirom da se radi o tužbenom zahtjevu od više zahtjeva i to dva na utvrđenje te dva na isplatu, točno označio VPS, a što je sud i utvrdio na pripremnom ročištu. Slijedom čega je mjerodavna vrijednost spora određena u tužbi.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu (namjenski-za kupnju novog motornog vozila), odnosno odredbe glede naplate naknade za obradu kredita i naknade u slučaju prijevremene otplate kredita te posljedično zahtjev za isplatu, kao povrat stečenog bez osnove.

7. Nije sporno da su tuženik i tužitelj sklopili u Velikoj Gorici 25. siječnja 2006. Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 156-12/2006, kojom prilikom je naplaćena naknadu za obradu istog kredita te da je isti prijevremeno otplaćen kojom prilikom je naplaćena tzv. Izlazna naknada. Sporna je ništetnost navedenih odredbi Ugovora o kreditu te posljedično pravo na isplatu naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao pravo na povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Istaknut je prigovor zastare.

8. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 156-12/2006 od 25. siječnja 2006. sklopljenog između tuženika kao banke i tužitelja kao korisnika kredita utvrđeno je da je istim ugovorom (čl. 1.) tužitelju odobren kredit u iznosu od 21.258,00CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato prema srednjem tečaju za (prednika) tuženika na dan korištenja kredita, a za kupnju novog motornog vozila. Nadalje, ugovorene su kamate i to redovna od 5,25 % godišnje, promjenjiva, sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora (čl. 3. i 6. Ugovora), zatim interkalarna kamata u visini prethodno navedene redovne kamate, promjenjiva, a koja se obračunava u CHF od datuma korištenja kredita do stavljanja kredita u otplatu i naplaćuje prilikom korištenja kredita. Isto tako ugovorena je naknada za obradu kredita: 1,50% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita te druge naknade i troškovi (čl. 5. Ugovora). Ujedno je ugovorena i naknada za prijevremenu otplatu kredita (čl. 8. st. 2. Ugovora) na način da je, u slučaju prijevremene otplate kredita, banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge kreditora. Čl. 4. Ugovora ugovoren je rok otplate 7 godina u 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Odredbom čl. 18. st. 2. i 3. tužitelj je izjavio da je upoznat s efektivnom kamatnom stopom (EKS) odnosno realnom godišnjom kamatnom stopom (RKGS) te da mu je uručena otplatna tablica, a da potpisom Ugovora tužitelj kao korisnik kredita i fiducijarni dužnik te sudužnik u cijelosti prihvaća odredbe Općih poslovnih uvjeta, odredbe i tarife Odluke o naknadama za usluge, Odluku o kamatnim stopama i druge opće akte kreditora sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbine kreditora. Nadalje uvidom u Ugovor utvrđeno da je da je isti datiran 25. siječnja 2006. te potpisan od strane tužitelja kao korisnika kredita i fiducijarnog dužnika, sudužnika HD te ovlaštene osobe tuženika i ovjeren pečatom tuženika.

9. Uvidom u otplatni plan utvrđeno je da se isti odnosi na Ugovor o kreditu broj:

156-12/2006, partija 25314055, iznos kredita 21.258,00CHF, ukupan broj obroka 54, dok je uvidom u Specifikaciju uplata utvrđeno da je predmetni kredit prijevremeno otplaćen 19. srpnja 2010. u iznosu 49.284,04kn, odnosno ukupno je, u razdoblju 15.02.2006.-19.07.2010. uplaćeno 126.191,20kn.

10. Budući da se iz Otplatnog plana može vidjeti i utvrditi samo kako je određena otplata i plaćanje planirano vezano za konkretni kredit, dakle ono što je tužitelju i prezentirano prilikom sklapanja ugovora o kreditu, ali ne i stvarno stanje obustava i plaćanja, sud je uvidom u Pregled prometa za klijent (str. 6. rubrika "Naplata troška"- list 11 spisa) utvrdio da je dana 19. srpnja 2010. (datum prijevremene otplate kredita) evidentirana uplata iznosa od 1.431,22 kn, a uvidom u Isplatni nalog-obračun tuženika od 27. siječnja 2006. (str. 309 spisa) utvrdio da istom tuženik potvrđuje da je tužitelj korisnik kredita broj 156-12/2006 na iznos od 21.258,00Eur, za koji su dana 27. siječnja 2006.obračunati troškovi obrade (1,50%) u ukupnom iznosu 318,87CHF odnosno 1.513,04kn.

11. Dakle iz navedene dokumentacije (toč. 8. i 9. obrazloženja) vidljivo je da je tužitelju utužena naknada za obradu kredita naplaćena od iznosa kredita i to u iznosu od 1.483,10 kn (1,50% od iznosa kredita) odnosno u skladu sa čl. 5. i 7. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj: 57/22., 88/22., dalje: ZakonEUR) u iznosu od 196,84 eur, a koji iznos u konačnici svojom tužbom sada tužitelj i potražuje. Isto tako, iz navedene dokumentacije je utvrđeno da je odredbom čl. 8. st. 2. ugovorena obveza tužitelja da tuženiku isplati naknadu u slučaju prijevremene konačne otplate kredita sukladno Odluci o naknadama za usluge prednika tuženika, a između stranaka nije sporno da se radi o iznosu od 1.431,22 kn odnosno sada sukladno čl. 5. i 7. ZakonEUR u iznosu od 189,96Eur koji je tuženik naplatio tužitelju prilikom isplate kredita 19. srpnja 2010.

12. Radi utvrđenja činjenica vezanih za status tužitelja (kao potrošača), ali i prirode samog Ugovora i načina pregovaranja stranaka sud je saslušao tužitelja kao stranku. Na temelju iskaza tužitelja, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koji je iskazom u cijelosti ostao kod navoda iz tužbe i svih navoda istaknutih tijekom postupka koje navode je dopunio i pojasnio, utvrđeno je da je predmetni kredit zaključio radi kupnje osobnog automobila za osobne potrebe kod auto-kuće P.S.C. Zagreb, a radi se o vozilu Opel Corsa koji je kupovao 2006. U konkretnoj auto-kući bili su dani otvorenih vrata za kupnju vozila pa je zbog toga čitava procedura oko kupnje bila uređena i brza. U navedenoj auto-kući rečeno mu je da ugovor o kreditu za kupnju vozila ide zaključiti kod tuženika jer oni uobičajeno s njima posluju iako je on htio kredit ostvariti kod banke u kojoj ima otvoren račun. Kod tuženika odnosno njegovog prednika Hypo-Alpe-Adria Bank bio je samo jednom prilikom i sve je nekako brzo išlo. Za ostvarivanje prava na kredit morao je donijeti svoje platne liste kao i platne liste sudužnika, a to je bila njegova majka. Nakon što je isto predao, djelatnik tuženika, ne sjeća se imena, ali misli da se radilo o muškoj osobi, mu je predao ugovor i uputio ga da isti ide solemnizirati kod bilježnika pa je prema njihovoj uputi otišao kod javnog bilježnika Ivana Malekovića, ovdje u Velikoj Gorici. Po sjećanju se vratio kod tuženika isti dan i predao mu primjerak solemniziranog ugovora o kreditu i već nakon nekoliko dana je preuzeo vozilo. Prilikom zaključenja predmetnog Ugovora je s djelatnikom tuženika uglavnom razgovarao o ratama kredita, sjeća se da je možda spomenuta i naknada za obradu kredita gdje mu je djelatnik tuženika rekao da je to uobičajena procedura te o istome nisu posebno pregovarali. Ujedno je prilikom zaključenja od službenika tuženika dobio i zadužnicu koju je ispunio te otplatni plan, ali ništa drugo u vidu dokumentaciju iz koje bi bili razvidni uvjeti ugovora. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita odlučio se za prijevremenu isplatu jer je supruga ostala bez posla, a njegova plaća je bila smanjena, rata ovog kredita je porasla te su zajednički odlučili podići jedan manji kredit i dio novca su posudili kako bi prijevremeno otplatili ovaj kredit koji su otplatili jednokratno. Prilikom obraćanja tuženiku s prijedlogom za prijevremenu otplatu, zatražio je od djelatnika tuženika da mu izradi izračun preostalog dužnog iznosa što je isti dan i učinjeno, pa je nakon nekoliko dana uplatio taj iznos kod tuženika i to u njihovoj poslovnici u Velikoj Gorici. Navedene prilike tuženik mu uopće nije spominjao i uračunavanje iznosa za prijevremenu otplatu kredita, a on nije ništa posebno o tome pitao niti vodio računa jer je samo tražio izračun cjelokupnog preostalog duga. Nikada nije bio vlasnik obrta ili privatnog poduzeća. Bilo mu je otežano plaćati naknadu za obradu kredita prilikom zaključenja ugovora obzirom na plaću u tadašnjem iznos od 3.000,00 kuna a istu činjenicu potvrđuje i potreba sudužnika, majke. U to vrijeme njegova obitelj sačinjavala je osim njega suprugu i maloljetnu kćer koja je rođena 2009. Od tuženika nikada nije dobio nikakvu specifikaciju naknada koje utužuje u ovom postupku, ne sjeća se da li je dobio potvrdu o plaćenoj naknadi za obradu kredita, a u odnosu na prijevremenu otplatu kredita dobio je jedan jedini papir u kojem je bilo naznačeno da je kredit u cijelosti otplaćen i vraćene su mu obje zadužnice. Nije tražio tuženika specifikaciju predmetnih naknada jer mu je najvažnije bilo otplatiti kredit u cijelosti. Dodao je da kod drugih banaka nije zaključivao drugih ugovora o kreditu.

13. Daljnji dokazi nisu izvedeni, poglavito predloženi po tuženiku, jer isti nisu potrebiti, budući potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev.

13.1. Rješenjem donesenim na pripremnom ročištu održanom 3. prosinca 2024. je određeno koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica, dok je rješenjem donesenim na ročištu za glavnu raspravu 4. veljače 2025. odbijen dokazni prijedlog tuženika financijskim vještačenjem po vještaku Zrinku Ručeviću (predložen za slučaj osporavanja izračuna troška financiranja i za slučaj osporavanja visine štete koju je tuženik pretrpio uslijed prijevremene otplate kredita) budući utvrđenje okolnosti na koje se isti predlaže nije odlučno za meritum spora, tuženik tek paušalno ističe nastanak štete (ne precizira koji su to zajmodavci kojima i nadalje plaća kamate, ne dostavlja dokaze-pravne poslove iz kojih proizlazi navedena činjenica (nastale štete), ne navodi konkretno visinu iste, a samo vještačenje predlaže tek za slučaj osporavanja visine navedene štete dok istovremeno uopće ne navodi tu istu visinu štete…). Ujedno, ostalim izvedenim dokazima predmet je dovoljno raspravljen i utvrđene su sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. ZPP.

14. Dakle, iz iskaza tužitelja, a u istinitost kojeg ovaj sud nije imao razloga sumnjati, utvrđeno je da je tužitelj u konkretnom pravnom poslu nastupao kao potrošač, a obzirom da je predmetni kredit realizirao isključivo za osobne potrebe (kupnja osobnog automobila), a sam tužitelj u svom iskazu potvrđuje da se u vrijeme sklapanja Ugovora nije bavio trgovačkom djelatnošću niti bilo kakvom slobodnom djelatnošću već je bio u radnom odnosu u kojem je ostvarivao nedovoljno velika primanja iz kojeg razloga je za sklapanje predmetnog Ugovora morao imati i sudužnika. Slijedom navedenog tužitelj, a u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., dalje: ZZP, a koji se u konkretnom slučaju, a obzirom na vrijeme sklapanja ugovora ima primijeniti) potrošač, budući da je u konkretnom slučaju u pravni odnos s tuženikom (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu čl. 3. toč. 2. ZZP budući da je upravo kao banka nudio kredite, a što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti) stupila radi svojih osobnih potreba. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužitelj nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020.

15. Odredbom čl. 96. st. 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog čl. ZZP da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 3. istog čl. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Da se radi o standardnom ugovoru vidljivo je iz činjenice da se sam Ugovor poziva na određene činjenice, a koje nisu vezane za predmetni ugovor (primjerice u čl. 5. st. 3. Ugovora spominju se i druge naknade koje se korisnik kredita obvezuje podmiriti i to sudske troškove i pristojbe, a koji troškovi ne nastaju zaključenjem navedenog Ugovora), a ponajprije iz činjenice da je sklopljen istog dana kada je tužitelj pristupio u poslovne prostorije tuženika iz čega proizlazi da je bio unaprijed pripremljen. Predmetni Ugovor je djelomično ''prilagođen'' potrebama tužitelja, no, posljedično ne otklanja prethodno utvrđenje suda, jer je Ugovor ''prilagođen'' samo u dijelovima koji se tiču iznosa, roka otplate, namjene i slično, no, to ne otklanja činjenicu da je i dalje riječ o standardiziranom obliku ugovora o kreditu i kojem se doduše mijenjaju samo navedeni sastojci ovisno o slučaju, ali glavni oblik je i dalje isti, a naravno i oni bitni sastojci na kojima tuženik, kao kreditor, ustraje i bez kojih isti niti ne bi bio sklopljen, a kakve ugovore tuženik sklapa obrtimice, tj. u velikom broju slučajeva.

15.1. Osim iznesenog i sam Ugovor se poziva na opće akte same banke kao sastavne dijelove ugovora (čl. 18. st. 3. Ugovora), a okolnost da tužitelju nije dana mogućnost pojedinačnog pregovaranja vezano za sporne odredbe čl. 5. st. 2. i čl. 8. st. 2. Ugovora te da je ugovor sastavio isključivo tuženik, u svom iskazu potvrđuje i tužitelj, a tuženik nije ponudio dokaze koji bi takvu činjenicu osporili (tuženik je odustao od jedinog svjedoka kojeg je predložio na ovu okolnost).

16. Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljem pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenima. Naime, proizlazi da tuženik nije objasnio spornu odredbu o tzv. Ulaznoj naknadi sadržanoj u odredbi čl. 5. st. 2. Ugovora, a niti na što je utrošen iznos naknade od 1,50 % od iznosa kredita kojeg je tužitelj platio, nego su se pregovori sveli na podatak o iznosu kredita, odabiru valute kredita i trajanju otplate kredita, a tuženik, sukladno odredbi čl. 96. st. 4. ZZP, nije dokazao suprotno. Tuženik niti tijekom ovog parničnog postupka ne tvrdi niti dokazuje koja je to stvarno pružena usluga ili nastali trošak tuženika podmiren naknadom ugovorenom odredbom čl. 5. st. 2. Ugovora ili da visina ugovorene naknade odgovara toj usluzi ili nastalom trošku.

16.1 Ujedno, iz provedenog postupka proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužitelju odredbu o tzv. izlaznoj naknadi, odnosno strukturi i načinu obračuna tzv. izlazne naknade te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužitelja, kao potrošača, u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu, o strukturi naknade za prijevremenu otplatu kredita.

16.2. Spornim ugovornim odredbama u biti je tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za obradu i prijevremenu otplatu kredita, pozivajući se na Odluku o Tarifi naknada za usluge kreditora odnosno Opće uvjet poslovanja kreditora, dakle neodređeno za tužitelja.

17. Dakle, kako iz iskaza tužitelja proizlazi da su odredbe čl. 5. st. 2. i čl. 8. st. 2. Ugovora bile sastavni dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o toj odredbi između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na sadržaj iste, da tužitelj nije bio upoznat na koju uslugu tuženika ili na koji trošak tuženika se navedene naknade odnose već je tuženiku dano da jednostrano svojom odlukom utvrđuje visinu tih naknada, za zaključiti je da je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametanjem takve dodatne financijske obveze, došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora, na štetu ovdje tužitelja kao potrošača te da je takva odredba nepoštena sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i 2. ZZP, a tuženik, koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužitelj u „slabijem“ položaju, i koji je sukladno odredbi čl. 96. st. 4. ZZP dužan dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, nije dokazao suprotno.

18. Stoga, zaključak je je ovog suda da su odredbe čl. 5. st. 2. i čl. 8. st. 2. Ugovora, u dijelu u kojem je ugovorena naknada od 1,50% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom korištenja kredita, kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita sukladno Odluci o naknadama za usluge prednika tuženika nepoštene sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i 2. ZZP, a stoga i ništetne temeljem odredbe čl. 102. st. 1. ZZP te čl. 322. u vezi s čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje u tekstu: ZOO). Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužitelju pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

19. Iako je u vrijeme sklapanja Ugovora tuženik imao pravo na ugovaranje nakade za obradu kreditnog zahtjeva prema odredbama Zakona o bankama (Narodne novine br. 84/02. i 12/06.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, ne znači da takva ugovorna odredba koja je unaprijed formulirana i pripremljena od strane tuženika, na sadržaj koje tužitelj nije imao utjecaja, ne može biti predmet preispitivanja poštenosti po čl. 96. ZZP.

20. Naime, čl. 96. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. No, u svezi potonjeg, ističe se kako se na spornu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Naime, stajalište je Suda EU, izraženo u recentnoj presudi od 16. srpnja 2020., u spojenim predmetima br. C-224/19 i C-259/19, upravo u svezi problematike naplate naknada za obradu kredita (naknade za otvaranje), da čl. 2., čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "glavni predmet ugovora" trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe istog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tome, odredbe koje su sporednog značaja u usporedbi s onima koje određuju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene istim pojmom, a što je ovdje slučaj, s obzirom da nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita, isto kao i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, ne spada pod ''ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene'' te se na iste ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Nadalje, u predmetu C-224/19 Sud EU tumači čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Iako je prethodni postupak vezan uz određeni predmet koji se vodi pred nacionalnim sudom, jednom kad Sud EU protumači odredbu europskog prava, takva odluka postaje mjerodavna i obvezna i za ostale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem, odnosno tumačenja su retroaktivna, jer objašnjavaju značenje norme od trenutka kad je ona nastala. Pri tome valja naglasiti da u pogledu pravnih odnosa i sporova koji su proizašli iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda EU), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

21. Isto tako ugovaranje plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita, samo za sebe, nije nepošteno te u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojao propis koji bi tako nešto zabranjivao. Međutim, u ovom slučaju ista naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Tuženik uopće nije niti pokušao tužitelju razjasniti zašto mu je naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita, radi čega tužitelj nije imao pristup razlozima koji opravdavaju istu naknadu. Također, sadržaj navedene odredbe nepotpun jer ne sadrži strukturu i način izračuna iste naknade niti su isti tužitelju izloženi ni pojašnjeni. Ujedno, tuženik ne pruža dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate naknade. Dakle, banke su morale određeno popisati što čini troškove obrade kredita, a ne samo isto naplatiti i to u postotnom iznosu, kao i što čini troškove prijevremene otplate, čime su zapravo korisnike dovodile u neravnopravan položaj, naplaćujući veće troškove od korisnika koji podigne veći kredit. U konačnici, sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu tužitelj se tuženiku obvezao platiti ugovorne kamate, a troškovi obrade i odobravanja kredita, ako i postoje, nikako ne bi smjeli pasti na teret tužitelja. Naime, tuženik je financijska institucija i odobravanje kredita je jedna od usluga koju isti pruža te se naplaćuje ugovaranjem kamate. Tuženik je dužan organizirati svoje poslovanje da može pružiti istu uslugu i možebitni troškovi koji mu nastanu u postupku obrade i odobrenja kredita treba podmiriti upravo iz očekivane kamate koju mu tužitelj plaća, s obzirom na pravno shvaćanje izraženo u presudi Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1368/21 od 20. srpnja 2021.

22. Odredbom čl. 1024. st. 2. i 3. ZOO-a je propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome prije obavijestiti banku, te da u tom slučaju korisnik kredita je dužan banci kao davatelju kredita nadoknaditi štetu, ako ju je davatelj kredita pretrpio. U ovom slučaju, prijevremena otplata kredita nije nikakva povreda prava iz ugovornog odnosa (neispunjenje ili zakašnjenje), već je tužitelj iskoristio pravo vratiti pozajmljeni novac prije isteka roka.

23. Bitno je i za istaknuti, da odredba čl. 1024. ZOO-a jasno propisuje da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od vraćanja kredita do dana kada ga je trebala vratiti. Premda naknada za prijevremenu otplatu kredita je jednostavno (neostvarena) kamata koju bi banka dobila da je tužitelj redovito otplaćivala kredit, što pravno gledano predstavlja izmaklu korist u smislu odredbe čl. 1046. ZOO-a, a koji vid štete ne može tuženik zahtijevati od tužitelja u vidu navedene naknade.

24. Međutim, tuženik je tek paušalno isticao da je zbog prijevremene otplate pretrpio štetu, dok je spornom ugovornom odredbom u biti tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za prijevremenu otplatu kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi ZZP-a.

25. Ujedno, takvim spornim uglavkom Ugovora zapravo je i ciljano otežano tužitelju ispunjenje Ugovora prije roka (a na što tužitelj ima potpuno zakonsko pravo) te je tužitelj korištenjem svojeg prava zbiljski novčano kažnjen od strane tuženika, pa je platežom ovakve naknade financijski oštećen, jer je tuženik kršio zakon na štetu tužitelja.

26. Zaključno, kako se o spornim odredbama nije pregovaralo, to su time ugovorne odredbe po kojim je predviđena naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita, nepoštene, jer korisnik kredita o istima nije pojedinačno pregovarao, a prouzročile su značajnu ravnotežu u pravima i obvezama na strani tužitelja, kao potrošača kredita, pa je posljedično i ništetna u smislu odrede čl. 96. ZZP.

27. Nadalje, niti prigovor zastare tuženika nije osnovan.

28. Naime, Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u vrijeme donošenja ove presude tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, još nije ni počeo teći.

29. Nadalje, odredbom čl. 323. st. 1. i 2. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

30. U odnosu na visinu naplaćene sporne naknade za obradu kredita ovaj sud je istu utvrdio temeljem Isplatnog naloga-obračuna tuženika od 27. siječnja 2006. (str. 309 spisa) iz kojeg proizlazi da je ista naknada tužitelju naplaćena istog dana u iznosu 1.513,04kn odnosno sada sukladno čl. 5. i 7. ZakonEUR u iznosu 200,81Eur, dok je u odnosu na visinu sporne naplaćene tzv. ,,izlazne'' naknade istu utvrdio temeljem u ,,Pregled prometa za klijenta'' (listovi 9-11 spisa) da je tužitelju ista naplaćena u iznosu od 1.431,22 kn dana 19. srpnja 2010. (kada je isplaćen kredit) odnosno sada sukladno čl. 5. i 7. ZakonEUR u iznosu od 189,96Eur, slijedom čega ovaj sud je utvrdio da je upravo u tom iznosu visina naplaćene naknade od tužitelja temeljem ništetnih ugovornih odredbi, a koji iznos tuženik je dužan, temeljem odredbe čl. 323. st. 1. u svezi čl. 1111. ZOO vratiti tužitelju.

31. Slijedom iznesenog ovaj sud je usvojio i kondemnatorne zahtjeve tužitelja te je naložio tuženiku da tužitelju, a temeljem čl. 323. st. 1. u svezi čl. 1111. ZOO, isplati utuženi iznos neosnovano naplaćenog troška u iznosu 200,81Eur i 189,96Eur te je odlučio kao u toč. III. i IV. izreke.

32. Na tako dosuđeni iznos tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to temeljem čl. 1115. ZOO od dana nakon dana naplate spornih troškova i to u visini određenoj čl. 29. ZOO. Ovdje sud ističe da je tuženik kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustila osnovne radnje (pregovaranje u svezi sporne odredbe odnosno suprotno načelu savjesnosti i poštenja naplate istih troškova, a da pri tome tužitelju nije pojašnjeno, niti je isto sadržano u spornoj odredi koji su to realni troškovi naplaćeni, zašto je naplaćena naknadu za prijevremenu otplatu kredita, odredba o kojoj ne sadrži strukturu i način izračuna iste), a kojim činom je njezino postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne odredbe pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate kamate od dana stjecanja pa do isplate. S druge strane tužitelj i uz dužnu pažnju prosječnog potrošača iz same sporne odredbe nije mogao zaključiti zašto mu se u tom iznosu nameće takva obveza, a bez prihvaćanja koje obveze, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, mu kredit ne bi bio isplaćen. Stoga je obveza plaćanja zatezne kamate tuženiku određena od njegova zakašnjenja do isplate (pri čemu je tuženik neosnovano zahtijevao tijek zakonske zatezne kamate na iznos naknade za prijevremenu otplatu od 18. srpnja 2010., a iz dokumentacije proizlazi da je ista isplaćena 19. srpnja 2010., pa je odlučeno kao u toč. V. izreke.).

34. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, odnosno stoga što je tužitelj u cijelosti uspio u sporu tuženik mu je dužan naknaditi parnični trošak u cijelosti, a koji trošak se sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/2023.; dalje Tarifa) odnosi na:

- sastav tužbe – 100bodova (Tbr. 8./1. u svezi Tbr. 7./1., 4., 7. i 8. Tarife)

- zastupanja na ročištima 3. prosinca 2024., 16. siječnja 2025. i 4. veljače 2025. - 100 bodova svako, odnosno ukupno 300bodova (Tbr. 9./1. u svezi Tbr. 7./1., 3., 6. Tarife)

- sastav podneska od 21. svibnja 2024.- 100bodova (Tbr. 8./1. u svezi Tbr. 7./1., 4., 7. i 8. Tarife)

što zbrojeno čini ukupno 500bodova što pomnoženo s vrijednošću jednog boda 2,00Eur (Tbr. 54. Tarife) daje iznos troška zastupanja tužitelja u postupku u visini 1.000,00Eur (na koji iznos tužitelj nije potraživao dosudu troška 25 % PDV-a (Tbr. 46. Tarife)), a koji iznos uvećan za materijalne troškove nastale u postupku i to na ime:

- pristojbe na tužbu i prvostupanjsku presudu 26,55Eur svaka odnosno ukupno 53,10

ukupno iznosi 1.053,10Eur.

34. Na tako dosuđeni trošak tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj čl. 29. ZOO i to tekuća od presuđenja pa do isplate kao trenutka kada je određena visina takvog troška i od kada je tuženiku poznata njegova obveza za naknadom takvog troška, a temeljem čl. 151. st. 3. ZPP.

35. Stoga je odlučeno kao u toč. VI. izreke.

Velika Gorica, 10. ožujka 2025.

Sutkinja

Marina Caren Smolčić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave prijepisa ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DN-a:

1. Tužitelju po punomoćnici

2. Tuženiku po punomoćnici