REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj: P-515/2023-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sutkinji Romani Mališ, u parničnom predmetu tužiteljice FĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Bruni Petrovčiću, odvjetniku iz Koprivnice, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici iz OD Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi isplate, nakon javno provedene i zaključene glavne rasprave 21. veljače 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno uz punomoćnika i z. punomoćnice tuženika – Natalije Đuran Tršinski, odvjetnice u Zaboku, 10. ožujka 2025., donio je, objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877, kao pravnom slijedniku HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, da tužiteljici FĆ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od ukupno 1.584,05 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do 31.12.2007. po stopi od 15% godišnje, od 1.1.2008. do 31.7.2015. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi u visini koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to na:

-iznos 0,74 EUR od 31. 8. 2005.

-iznos 2,15 EUR od 30. 9. 2005.

-iznos 2,17 EUR od 31. 10. 2005.

-iznos 2,60 EUR od 30. 11. 2005.

-iznos 1,20 EUR od 31. 12. 2005.

-iznos 11,37 EUR od 31. 1. 2009.

-iznos 14,61 EUR od 28. 2. 2009.

-iznos 5,10 EUR od 31. 3. 2009.

-iznos 7,28 EUR od 30. 4. 2009.

-iznos 7,46 EUR od 31. 5. 2009.

-iznos 3,98 EUR od 30. 6. 2009.

-iznos 5,19 EUR od 31. 7. 2009.

-iznos 2,42 EUR od 31. 8. 2009.

-iznos 5,74 EUR od 30. 9. 2009..

-iznos 2,87 EUR od 31. 10. 2009.

-iznos 4,56 EUR od 30. 11. 2009.

-iznos 4,24 EUR od 31. 12. 2009.

-iznos 9,19 EUR od 31. 1. 2010.

-iznos 12,33 EUR od 28. 2. 2010.

-iznos 11,65 EUR od 31. 3. 2010.

-iznos 14,92 EUR od 30. 4. 2010.

-iznos 20,74 EUR od 31. 5. 2010.

-iznos 22,05 EUR od 30. 6. 2010.

-iznos 29,78 EUR od 31. 7. 2010.

-iznos 28,64 EUR od 31. 8. 2010.

-iznos 35,22 EUR od 30. 9 2010.

-iznos 29,94 EUR od 31. 10. 2010.

-iznos 41,08 EUR od 30. 11. 2010.

-iznos 55,24 EUR od 31. 12. 2010.

-iznos 45,21 EUR od 31. 1. 2011.

-iznos 41,90 EUR od 28. 2. 2011.

-iznos 47,96 EUR od 31. 3. 2011.

-iznos 42,67 EUR od 30. 4. 2011.

-iznos 52,62 EUR od 31. 5. 2011.

-iznos 63,10 EUR od 30. 6. 2011.

-iznos 82,04 EUR od 31. 7. 2011.

-iznos 73,91 EUR od 31. 8. 2011.

-iznos 65,00 EUR od 30. 9. 2011.

-iznos 64,05 EUR od 31. 10. 2011.

-iznos 63,36 EUR od 30. 11 2011.

-iznos 67,61 EUR od 31. 12. 2011.

-iznos 68,36 EUR od 31. 1. 2012.

-iznos 70,96 EUR od 29. 2. 2012.

-iznos 68,65 EUR od 31. 3. 2012.

-iznos 272,19 EUR od 24. 4. 2012., sve u roku od 15 dana.

II O d b i j a s e kao neosnovan tuženikov prigovor radi prebijanja u iznosu od 270,00 €.

III Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877 kao pravnom slijedniku HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, da tužiteljici FĆ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak u iznosu od 2.015,45 € sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, od 10. ožujka 2025. do plaćanja, u roku 15 dana.

IV O d b i j a s e tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je kao korisnik kredita s prednikom tuženika sklopila Ugovor o kreditu broj: 156-82/2005 5.7.2005., zbog kupovine automobila opel astra, a radi čega joj je predmetnim ugovorom odobren i isplaćen kredit u švicarskim francima protuvrijednost u kunama, obračunato po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita, pri čemu je ugovorena obročna otplata kroz 84 mjeseca i u jednakim mjesečnim anuitetima, no vezano uz valutnu klauzulu CHF s plaćanjem svakog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti na dan dospijeća, dok je kredit vraćen u cijelosti.

1.1. Tužiteljica smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njezina prava kao potrošača, na način da je prednik tuženika u ugovoru koristio nedopuštene i nepoštene, a time i ništetne ugovorne odredbe, u prvom redu odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu, a kojom je vraćanje kreditnih anuiteta po dospijeću, time i kredita u cjelini, vezao uz stranu valutu CHF (švicarski franak), zbog čega smatra da je ponašanje prednika tuženika u ovom ugovornom odnosu predstavljalo nepoštenu poslovnu praksu. Takav stav temelji prije svega na utvrđenjima postojanja istih povreda ovakvog ugovornog odnosa na štetu potrošača od strane i banke tuženika, u pravomoćnim sudskim presudama s obvezujućim pravnim učinkom donesenim u sporu povodom kolektivne tužbe koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula Udruga Potrošač, protiv ukupno osam banaka koje posluju u RH.

1.2. Predmetnim Ugovorom o kreditu, ugovorena je tzv. valutna klauzula vezana uz valutu CHF. Ove, unaprijed pripremljene ugovorne odredbe, predstavljaju nepoštene, a time i ništetne odredbe, u prvom redu zbog postupanja prednika tuženika u vezi iste suprotno načelu savjesnosti i poštenja, stoga što prije, a ni u vrijeme zaključenja kreditnog ugovornog odnosa, nije kao trgovac, tužiteljicu kao potrošača, suprotno sadržaju bitnih ugovornih odredbi vezanih uz valutnu klauzulu, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ugovaranje valutne klauzule inače je dopušteno člankom 22. ZOO- a, u dijelu zakona koji razrađuje načelo monetarnog nominalizma izraženo u članku 21. ZOO-a, a koje određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Korištenje valutne klauzule, kao i indeksne klauzule te klizne skale za utvrđenje vrijednosti ugovorne obveze, dopušteno je u RH na način da predmetne odredbe predstavljaju zaštitne vrijednosne klauzule, kojima je svrha očuvati kupovnu moć novca u kojem je izražena obveza, a u slučajevima dugotrajnijih poslovnih odnosa, te kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa kod ispunjenja obveze odgovarati vrijednosti koja je bila ugovorena. Dakle, valutna klauzula je isključivo zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca te se ugovara da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Svrha iste je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca

- u konkretnom slučaju kune - naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca - kune - kao mjerila njegove vrijednosti, što se u ovom ugovornom odnosu nije dogodilo, već je unatoč nepromijenjenoj vrijednosti novca (zbog vezanosti tadašnje hrvatske valute uz EUR koji odnos čitavo vrijeme karakterizira sigurnost i stabilnost domaće valute, a time i vrijednosti tog novca), a uslijed poremećaja odnosa vrijednosti CHF prema EUR, došlo u jedno vrijeme otplate kredita do znatnog povećanja tečaja CHF prema kuni, što je pak neopravdano dovelo do značajnog porasta kreditnih anuiteta koje je tužiteljica plaćala, a time i do stjecanja na strani tuženika nepripadajuće imovinske koristi. Zbog navedenog je učinak predmetne valutne klauzule bio protivan i svrsi previđenoj odredbom iz čl. 22. ZOO-a. Pored navedenog, i ovdje su povrijeđene relevantne odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Konkretno, radi se o odredbama koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Odredbom iz članka 98. ZZP-a određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Člankom 102. istog zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Sporna odredba o valutnoj klauzuli je nepoštena jer je prilikom ugovaranja iste u švicarskim francima u pravnom poslu između tužiteljice i prednika tuženika, prednik tuženika propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je prednik tuženika valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. HNB je monetarnom politikom u RH niz godina štitio tečaj kune u odnosu na euro, tako da kuna u odnosu na euro nije pretrpjela nikakav značajniji pad. Inflacija je zbog toga bila neznatna te je vrijednost novca sačuvana, ali je zbog aprecijacije švicarskog franka u odnosu na euro na vanjskom tržištu došlo do znatnog povećanja tečaja kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Banka kao trgovac, a i s obzirom na poslovanje iste ili povezanih bankarskih društva na stranom tržištu, u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, no tužiteljica kao potrošač nije imala tih mogućnosti, a ni kapaciteta uvidjeti sve moguće rizike i posljedice koje bi iz istog proistekle. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka je ovaj svoj "kreditni proizvod" s valutnom klauzulom u CHF prikazala kao vrlo povoljan te je tužiteljica, postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatila tako prezentirane činjenice kao točne. Pritom prednik tuženika nije transparentno prikazao ni moguće alternativne izračune kod primjerice eurskih kredita pa tužiteljica nije imala na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogla procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji, a na koji je način uvjerena da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, unatoč početnim dobrim pokazateljima i suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao daleko rizičnija. Ponavlja se da je prednik tuženika svoj proizvod ponudio kao gotov i unaprijed pripremljen te nije ostavio mogućnost bilo kakvih pregovora ni o ovoj pojedinačnoj ugovornoj odredbi. Na opisani način, prednik tuženika je propustio svoju obvezu da u skladu sa zakonskim odredbama o potrošačkom kreditiranju sadržanim u Zakonu o zaštiti potrošača, ovdje tužitelju kao potrošaču da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, tj. sve podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također je propustio obvezu da prije sklapanja ugovora tužiteljici pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi joj omogućila procijeniti je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i njegovoj financijskoj situaciji i pojasniti mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelja. Ova njegova obveza proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama, a danas je regulirana odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je zamijenio odredbe ZZP koje su donošenjem ZPK stavljene izvan snage. Na takvo ponašanje u poslovnoj praksi prednik tuženika je obvezan i načelima obveznog prava, a to su već spomenuto načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo zabrane zloupotrebe prava te načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani. Zbog propusta prednika tuženika postupiti u skladu sa svojim zakonskim obvezama, tužiteljica nije raspolagala svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donijela informiranu odluku.

1.3. Osim presude VTS RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule vezane uz CHF (potvrđeno odlukom VSRH broj Rev 2221/18 povodom revizije), postoje i obvezujuće presude suda Europske unije koje također utvrđuju da je ugovorena valutna klauzula u CHF nepoštena i ništetna i to za sve sudove država članica EU, shodno čemu iste obvezuju i sudove u RH, kao što o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima postoji i direktiva EU-93/13 od 5. travnja 1993.

1.4. Ugovaranjem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, prednik tuženika je predmetnim kreditnim odnosom, osim prouzročenja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana temeljem povećanja tečaja CHF tijekom otplate kredita u odnosu na domaću valutu, stekao bez osnove nepripadajući novčani iznos koji tužiteljica ovom tužbom potražuje.

1.5. Konačno, specificiranim tužbenim zahtjevom od 5. prosinca 2024. (list 637-639 spisa), a nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica potražuje iznos od 1.584,05 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta kao i troškove postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

2. U opsežnom odgovoru na tužbu (list 39-55 spisa), tuženik ističe da je tužbom trebao biti obuhvaćen i BĆ (sudužnik), nadalje ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužiteljice kao i visinu tužbenog zahtjeva te predlaže odbiti tužiteljicu s tužbom i tužbenim zahtjevom uz naknadu parničnog troška te je u podnesku od 19. srpnja 2024. istaknuo prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta, tzv. negativnih razlika (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja u iznosu od 270,00 €).

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid, odnosno pročitana je sljedeća dokumentacija: ugovor o kreditu br. 156-82/2025 od 5.7.2005. (list 15-23 spisa), otplatni plan (list 28-31), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (list 32), pregled prometa za klijenta (list 34-43), specifikacija uplata (list 44-46), metodologija promjene kamatnih stopa o kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (list 68-69), preslike članaka (list 243-256), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec. iz DARFIN d.o.o. (list 624-631), proveden je dokaz saslušanjem svjedoka BĆ, te je u svrhu dokazivanja saslušana tužiteljica osobno.

3.1. Tuženik je pisanim putem kao i na pripremnom ročištu od 28. kolovoza 2024. odustao od saslušanja javnog bilježnika i službenika banke.

3.2. Na ročištu od 21. veljače 2025. tuženik nije imao daljnjih dokaznih prijedloga.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Među strankama nije sporno, a što proizlazi iz dokumentacije u koju je izvršen uvid i koja je pročitana, da su zaključile i to tužiteljica kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor Ugovor o kreditu broj 156-82/2005 od 5.7.2005. na iznos od 22.907,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., na dan korištenja kredita, a namjena kredita je potrošački kredit za kupovinu novog motornog vozila, s rokom otplate 84 mjeseci, koji kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. za CHF, važećem na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, a anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu.

6. Među strankama je sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva, jesu li odredbe predmetnog ugovora koje se tiču ugovaranja valutne klauzule u CHF ništetne, odnosno je li u tom slučaju tuženik dužan vratiti tužiteljici ono što je stekao temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, sporno je je li u konkretnom slučaju nastupila zastara i tužiteljičin status potrošača.

7. Među strankama nije sporan sadržaj presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, međutim, sporan je njihov učinak i značaj za ovaj spor.

8. Ovaj sud je u konkretnom postupku vezan pravnim stavom izraženim u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojim je taj sud odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i u bitnome utvrdio da su tužene banke (uključujući i ovdje tuženika) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

8.1. Prema tome, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno je utvrdio da su sve tužene banke (i ovdje tuženik) koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

8.2. Protiv ove odluke, banke su podnijele revizije o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom i rješenjem poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., među ostalim, točkom II., odbio kao neosnovane revizije "prvo-sedmo tuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč.1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak…".

8.3. U obrazloženju navedene odluke navodi se da je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373.a ZPP- a, njihovom procjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice glede postupanja tuženih banaka vezano za pregovaranje, odnosno sklapanje s klijentima ugovore o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak… i to baš:

-da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

-da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnika kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima…,

-da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

9. Ovakva odluka donijeta u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, prema odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošaka (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012 i 56/2013) odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika odnosno radi isplate.

9.1. Konačno, i čl. 502.c ZPP-a, određuje da se fizički pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a, st. 1. ovoga zakona (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava), da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10. S obzirom da je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenje iz gore navedene parnice, nije bilo potrebno izvođenje dokaza na okolnost utvrđivanja ništetnih ugovornih odredaba u valutnoj klauzuli u CHF.

11. Međutim, u pojedinačnim potrošačkim sporovima, banke su ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, slijedom čega je u konkretnom slučaju tuženiku omogućeno dokazivanje te okolnosti, kao i utječe li ista na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donijetih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.

12. U tom smislu saslušana je tužiteljica čiji iskaz sud prihvaća kao neposredno uvjerljiv i iskren, a iz kojeg proizlazi da se sjeća da je početna rata kredita bila oko 1.600,00 kn, da bi narasla do 2.200,00 kn. Kredit je otplaćen. Predmetni automobil kupljen je za osobne potrebe njezine obitelji. Koliko se sjeća, u banku opće nije odlazila, već je sve bilo obavljeno u auto kući, s muškom osobom koja je bila djelatnik auto kuće, nije bila upozoravana na bilo kakve rizike. Ugovor je površno pročitala, nije pročitala detaljno, smatrala je da je sve to u redu jer su i drugi ljudi na taj način kupovali aute. Zaposlenik auto kuće nije nudio da sklope ugovor s nekom drugom bankom ili u nekoj drugoj valuti. Nikad nije bila vlasnik trgovačkog društva, OPG-a, obrta ili slično. U ovom trenutku ne može se izjasniti, uopće se ne sjeća je li bila u vezi ugovora kod javnog bilježnika. Znala je da je kredit ugovoren u CHF-u. Znala je za tu valutu, ali nije očekivala da bi imala bilo kakvih problema. Nema posebno financijsko obrazovanje, ona je otplaćivala kredit, a pomagala joj je njezina kćerka.

13. Svjedok BĆ iskazao je da sve čega se sjeća u vezi kredita koji je uzela tužiteljica da joj je bio jamac, kredit je uzela za kupnju osobnog vozila. Ni u jednom trenutku nije kredit otplaćivao. Sada se više ne sjeća okolnosti sklapanja ugovora, pretpostavlja da su im objašnjavane odredbe ugovora. Znao je da u slučaju da tužiteljica ne otplaćuje kredit da će najvjerojatnije morati on. Pretpostavlja da se tužiteljica odlučila za kredit u CHF-u jer je mislila da će joj to biti bolje i povoljnije. Koliko on zna tužiteljica nije bila u to doba vlasnica tvrtke, OPG-a, obrta ili slično. Ne sjeća se je li im javni bilježnik objašnjavao odredbe ugovora. Pretpostavlja da je automobil koristila tužiteljica i njezina obitelj.

14. U odnosu na osporeno svojstvo potrošača tužiteljice, za ovaj sud nema dvojbe o tome da je tužiteljica predmetni ugovor zaključila u svojstvu potrošača, koji pojam definira odredba čl. 3., u vrijeme sklapanja ugovora važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/2007 i 79/2007), a nepobitno je da je tužiteljica kao fizička osoba s tuženikom sklopila predmetni ugovor radi kupnje vozila što je bila i ugovorena namjena kredita. Pri tome, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe za koji je fizička osoba sklopila predmetni ugovor o kreditu, dok iz dokumentacije priložene spisu i iskaza tužiteljice ne proizlazi da bi svrha kupnje vozila bila obavljanje poslovne djelatnosti ili da bi se predmetno vozilo koristilo za obavljanje djelatnosti, a tuženik nije naveo niti jednu činjenicu koja bi dovela u sumnju svojstvo potrošača tužiteljice. Osim toga, bitno je uzeti u obzir i okolnosti da je tužiteljica, kao korisnik kredita i fizička osoba, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika kao kreditora, pa je upravo na tuženiku teret dokaza da tužiteljica eventualno ne bi bila prosječni potrošač, što tuženik tijekom postupka nije uspio dokazati.

15. Zaključno, tuženik nije iznio niti jednu činjenicu koja bi dovodila u pitanje svojstvo tužiteljice kao potrošača, a niti je dokazao da bi u spornim odredbama s tužiteljicom pojedinačno pregovarao. Ugovor je sastavljen prema standardnom, tipskom obrascu tuženika. Tvrdnje tuženika da je tužiteljicu informirao na valjan način i objasnio joj posljedice i doseg ugovornih odredbi o promjeni valutne klauzule u CHF, nisu ničim dokazane, a upravo suprotno, utvrđeno je presudom donesenom u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača.

16. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužiteljicu informirao o mogućim rizicima.

17. Slijedom navedenog, u predmetnom individualnom sporu ima se primijeniti pravno utvrđenje iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora u valutnoj klauzuli vezane uz CHF, a time su ništetne i odredbe ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 5.7.2005. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF, sve temeljem čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012 i 56/2013) odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), uz daljnju primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. l. EZ 193 L 95/29) u vezi s čl. 3. i 4., čl. 269., čl. 272. i čl. 323. ZOO-a te čl. 502.a. i c ZPP-a.

18. Neosnovan je prigovor tuženika da je tužbom trebao biti obuhvaćen i BĆ kao sudužnik jer je nesporno da se ništetnost ugovora mora riješiti na jednak način u odnosu na sve sudionike pravnog posla. No to ujedno ne znači da su tuženik i sudužnik nužni suparničari obzirom na činjenicu da se radi o ugovoru, odnosno ugovornim odredbama sastavljenim od strane tuženika kao kreditora, dakle, utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi se reflektiraju na pravni položaj sudužnika, no oni su zbog naprijed navedenog jedinstveni, a ne nužni suparničari.

19. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću koji nalaz i mišljenje sudskog vještaka sud prihvaća u cijelosti jer je izrađen u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije.

19.1. Iz nalaza i mišljenja kao relevantno proizlazi da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema obračunu banke prema srednjem tečaju banke važećem na dan dospijeća odnosno plaćanje u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 11.934,90 kn, odnosno eurska protuvrijednosti iznosi 1.584,05 €; ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan dospijeća, odnosno plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, iznosi -2.148,50 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi -285,15 €.

20. Nije osnovan prigovor koji ističe tuženik na nalaz i mišljenje (list 653-656 spisa). Naime, vještak je nalaz i mišljenje izradio u skladu s danim mu zadatkom, pa kako je prigovor tuženika u tom pravcu primarno pravne naravi, ponovno se ističe da je sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a u ovome predmetu se ne radi o ništetnoj odredbi o kamatnoj stopi.

21. U odnosu na isplatu iznosa po osnovi nepoštene ugovorne odredbe vezanu uz valutnu klauzulu, kolektivni je spor pravomoćno završio 14. lipnja 2018., te od tog dana nije protekao zastarni rok za podnošenje tužbe po toj osnovi. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od početka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te žalbe, dakle od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., to do tada nije istekao zastarni rok od 5 godina po čl. 225. ZOO-a (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018.), to je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

22. Slijedom navedenog, tuženik je sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a, dužan vratiti tužiteljici što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, odnosno bez osnove sa zakonskom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem. Da je tuženik nepošten stjecatelj proizlazi iz činjenica da su banka, a tako i tuženik znale za rizik koji sa sobom nosi CHF kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način i usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju, o tome obavijestili potrošače kako bi svaki za sebe mogao donijeti odluku hoće li prihvatiti rizik koji ta odredba nosi, a kojom se glavnica veže uz valutu CHF ili neće. Osnovanost visine tužbenog zahtjeva kao i dani kad su učinjene uplate, od kojeg teku zatezne kamate na iznos svakog pojedinog preplaćenog iznosa kako je to navedeno u točki I izreke presude, proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka kako je naprijed obrazloženo pa je valjalo na temelju odredbe čl. 323. st.1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a, te odredbe čl. 328. ZPP-a, odlučiti kao pod točkom I izreke.

23. Osnovni uvjet za prijeboj potraživanja u smislu odredbe čl. 195. ZOO-a je postojanje protutražbine tuženika, koje u konkretnom slučaju nema. Naime, plaćanjem manjeg anuiteta zbog tečajne razlike CHF, tužiteljica nije ništa primila niti stekla bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio, a nedvojbeno nije utvrđeno ni da tuženik ima prema tužiteljici nepodmireno potraživanje. Osim toga, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati tražbinu tužiteljice s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita, a prema pravnom shvaćanju VSRH u presudi broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023., radi čega je valjalo tuženika odbiti kao pod II presude.

24. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154.st.1. i 155. ZPP- a. Tužiteljica je u cijelosti uspjela dokazati osnovu tužbenog zahtjeva, a osim toga u predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužiteljicu (potrošača), koja nije dala povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljičinog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor, nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH broj Rev- 1014/18 od 20.10.2021., odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, odluka Ustavnog suda RH broj U-III-4029/2013 od 19.12.2017.).

24.1. Trošak tužiteljice sastoji se od troška sastava tužbe i sastava podneska od 28.8.2023., 28.6.2024., 5.12.2024. i 27.1.2025. , te zastupanja na ročištu 28.8.2024. i 21.2.2025. za svaku radnju po 100 bodova, odnosno po 200,00 €, određeni u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023), uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 350,00 € kao i troškova financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 €, odnosno sveukupno 2.015,45 €.

24.2. Tužiteljici nije priznat zatraženi trošak sastava podneska od 25.10.2024. kojim obavještava sud o uplati predujma za vještačenje.

25. Budući tuženik nije uspio u sporu, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.

U Krapini 10. ožujka 2025.

Sutkinja

Romana Mališ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od objave odnosno uručenja istog. Žalba se predaje u 3 (tri) primjerka putem ovoga suda, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa istog.

Dostaviti:

1.Odvjetnik Bruno Petrovčić

2.OD F i Šanjug