Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-40/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sabine Dugonjić kao predsjednika vijeća, Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Darije Horvat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OC, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Andreasu Mlikoti, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB 14036333877, zastupan po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku Poslovni broj P-629/2021-39 od 27. studenoga 2024, u sjednici vijeća dana 10. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku Poslovni broj P-629/2021-39 od 27. studenoga 2024. u dijelu pod toč. II, III i IV izreke.

II Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku Poslovni broj P-629/2021-39 od 27. studenoga 2024. u dijelu pod toč. I i V izreke.

III Odbija se zahtjev tuženika za dosuđenjem troškova postupka povodom žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I izreke tužba i tužbeni zahtjev koji glasi: "I. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2005 zaključen dana 24. kolovoza 2005. godine između tužitelja ŽC iz [adresa], [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko bank d.d. OIB 14036333877, solemniziran dana 05. rujna 2005. godine kod javnog bilježnika Lidije Perić, pod brojem OV-19784/2005. II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. iz [adresa], OIB 14036333877 isplatiti tužitelju ŽC iz [adresa], [osobni identifikacijski broj] novčanu tražbinu u iznosu od 4.233,94 Eura s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa i to do 31. srpnja 2015. g. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. sa zateznom kamatom za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa sve do isplate sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to na iznos od:-27,81 Eura od 10.06.2011. pa do isplate,-267,14 Eura od 11.07.2011. pa do isplate,-267,14 Eura od 10.08.2011. pa do isplate,-305,26 Eura od 09.09.2011. pa do isplate,-305,26 Eura od 11.10.2011. pa do isplate,-305,26 Eura od 10.11.2011. pa do isplate,- 305,26 Eura od 12.12.2011. pa do isplate,-305,26 Eura od 10.01.2012. pa do isplate,-305,26 Eura od 10.02.2012. pa do isplate,-305,26 Eura od 09.03.2012. pa do isplate,-305,26 Eura od 10.04.2012. pa do isplate,-305,26 Eura od 10.05.2012. pa do isplate,-305,26 Eura od 12.06.2012. pa do isplate,-305,26 Eura od 10.07.2012. pa do isplate,-85,71 Eura od 06.08.2012. pa do isplate,-228,28 Eura od 13.09.2012. pa do isplate, a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. iz [adresa], OIB 14036333877 isplatiti tužitelju ŽC iz [adresa], [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koja teče od dana donošenja I-stupanjske odluke do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe." -odbija se u cijelosti.

2. Pod toč. II pobijane odluke utvrđuju se međutim ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2005 zaključenog dana 24. kolovoza 2005. godine između tužitelja ŽC iz [adresa], [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko bank d.d. OIB 14036333877, solemniziran dana 05. rujna 2005. godine kod javnog bilježnika Lidije Perić, pod brojem OV-19784/2005 i to u dijelu:-čl. 3. točka 4. : "… a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan dospijeća, odnosno dan plaćanja…" -čl. 3. točka 5. : "Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan plaćanja." -čl. 4. : "Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom ugovoru, što potvrđuje svojim potpisom na ovom ugovoru." pa se pod III nalaže tuženiku Addiko bank d.d. iz [adresa], OIB 14036333877 isplatiti tužitelju ŽC iz [adresa], [osobni identifikacijski broj] novčanu tražbinu po osnovi nezakonito ugovorene valutne klauzule u iznosu od 1.043,01 EUR (tisućučetrdesetrieurajedancent), s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate a pod IV i trošak parničnog postupka u iznosu od 853,43 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od dana 27. studenog 2024. do isplate, dok se pod toč. V s preostalim dijelom tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 1.917,95 EUR odbija.

3. Protiv navedene presude žalbu u usvajajućem dijelu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19-dalje: ZPP), sa prijedlogom da se ista odluka preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno da se ista ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, uz naknadu troškova postupka povodom žalbe.

4. Protiv iste odluke u odbijajućem dijelu žalbu podnosi i tužitelj iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. ZPP s prijedlogom da se ista odluka preinači u smislu žalbenih navoda.

5. Žalbe nisu osnovane.

6. Pobijana odluka sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti bilo koju drugu bitnu povredu pravila postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Tužitelj u žalbi ističe kako niti jedna ugovorna strana u ovom kreditnom odnosu nije pristupila sklapanju Ugovora o kreditu s namjerom/željom da korisnik kredita otplaćuje kredit svo vrijeme otplate po početnom tečaju CHF i po početno ugovorenoj kamatnoj stopi, pa presuda prvostupanjskog suda u biti predstavlja nezakonito nametanje ugovornih prava i obveza strankama ugovora protivno njihovoj pravoj volji. Odredbe ugovora o kreditu, a koje se odnose na reguliranje kamatne stope i primjenu valutne klauzule, bitni su po tužitelju sastojci Ugovora o kreditu, pa ništetnost navedenih ugovornih odredbi posljedično dovodi do ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu. Stoga, pravilnom primjenom materijalnog prava i to odredbi čl. 322., 323. i 324. ZOO-a prvostupanjski je sud morao usvojiti u cijelosti postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja (glavni tužbeni zahtjev), a kojim je isti tražio da sud u cijelosti utvrdi ništetnim ugovor. Konačno, sud se u pogledu odluke o trošku vodio isključivo matematičkom metodom uz pomoću koje je došao do omjera prema kojem je tužitelj uspio u sporu s 67,71% iako da se gotovo 90% poduzetih parničnih radnji odnosilo na dokazivanje osnove tužbenog zahtjeva, a u čemu je u konačnici tužitelj uspio u cijelosti a neznatni dio na dokazivanje visine tužbenog zahtjeva pa je tužitelj kažnjen obračunatim uspjehom tuženika u ovom sporu u omjeru od 32,39%.

8. Tuženik pak u žalbi prigovara neobrazloženost pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti članka 4. Ugovora o kreditu, primjenu presude iz kolektivnog spora na izvanugovorni odnos stjecanja bez osnove, te trgovac mogao razumno očekivati da bi potrošač prihvatio spornu ugovornu odredbi sve i da se o njoj pojedinačno pregovaralo. S obzirom na to da nije moguće predvidjeti kretanje tečaja neke valute u budućnosti – jer to ovisi o ponudi i potražnji na slobodnom tržištu – nijedna okolnost utvrđena u ovom postupku ne upućuje na to da tužitelj ne bi pristao sklopiti Ugovor o kreditu u situaciji da se o njemu pojedinačno pregovaralo. Jasno je da tužitelj ne bi pristao sklopiti Ugovor o kreditu da je znao kako će za pet godina njegova rata kredita naglo porasti zbog naglog rasta tečaja CHF, ali to, kao što je više puta ponovljeno, nitko pa ni tuženik nije mogao ni pretpostaviti, a kamoli znati. Potrebno je, naime, koliko god je to moguće, situaciju promatrati iz perspektive trenutka u kojemu je nastala, a ne je prosuđivati u svijetlu naknadih spoznaja. Tuženik također ističe kako ovlaštenje ugovornih strana da ugovore primjenu valutne klauzule proizlazi iz članka 2. ZOO-a koji propisuje slobodu uređivanja obveznih odnosa. Ugovaranjem valutne klauzule u ovom konkretnom slučaju tužitelj i tuženik su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako su se u ponudi tuženika istovremeno nudili krediti s valutnom klauzulom u različitim valutama, koji su isto tako sadržavali različite uvjete. Tužitelj je imao pravo izbora između više različitih kreditnih proizvoda tuženika, detaljno je analizirao sve opcije i u konačnici podnio zahtjev za odobrenje kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj nije bio ni na koji način prisiljen sklopiti ugovor o kreditu s takovom valutnom klauzulom.

9. Pravilno u pobijanoj odluci sud prvog stupnja utvrđuje kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine i presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Gž-Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine i Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. godine, u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke (između ostalih i tužena u ovom predmetu) u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, s napomenom da sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a sud je za takva utvrđenja vezan u ovoj parnici pa čl. 502 ZPP, propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a.

10. Stoga tuženik nije dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pri čemu se utvrđenje iz kolektivnog spora odnosi na sve pravne prednike tužene tj. i na Slavonsku banku d.d. koja je 2009. godine pripojena Hypo Alpe Adria Bank d.d. te je tužena kao pravni slijednik preuzela sva prava i obveze iz tako sklopljenih ugovora.

11. Prema čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj:: 96/2003) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st. 1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2.) ali čl. 105 ZOO/91 određuje kako ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe. Dakle, utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uspostavlja se ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na način da je potrošač doveden u poziciju kao da je ugovor sklopio bez ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, dakle kao da je isti sklopio po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i primjenom tečaja važećeg u vrijeme zaključenja ugovora. I Direktiva Vijeća EEZ/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. čije su odredbe implementirane u naš pravni sustav Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 78/2012) u toč. 1. propisuje da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba, a u stavku 2. propisuje da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža ovom Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice.

12. Provedenim vještačenjem po vještaku financijsko knjigovodstvene struke čiji nalaz i mišljenje je sud pravilno prihvatio, proizlazi obračun preplaćenog s navedenog osnova, dok temeljem čl. 1111. i 1115. ZOO proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja. Konačno, pravilno sud nije obračunavao kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite, jer isto nije ugovoreno predmetnim ugovorom o kreditu.

13. Obzirom na protivljenje tuženika djelomičnom povlačenju, pravilno je sud prvog stupnja zahtjev u ovom dijelu odbio, a u odnosu na prigovor zastare, pravilno sud prvog stupnja utvrđuje kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 31. siječnja 2022. godine zauzeo je pravno shvaćanje broj Su-IV-33/2022-2, prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. U predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 tužba je podnijeta dana 4. travnja 2012. godine i prekinula je tijek zastare te je zastara počela teći iznova (245. st. 1. ZOO) od dana pravomoćnosti tog dijela presude broj P- 1401/12 (u dijelu za promjenjivu kamatu), dakle nakon 13. lipnja 2014. godine, a tužba u ovom predmetu je podnijeta dana 27. svibnja 2021. godine, s napomenom da je u odnosu na valutnu klauzulu navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. (Pž-6632/2017) te zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke koja je donijeta u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kako je naprijed navedeno, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, pa s obzirom na izloženo prigovor zastare eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva za isplatu razlike tečaja u konkretnom slučaju nije osnovan. Konačno, tužitelj je specificirao kumulirani tužbeni zahtjev za isplatu u skladu s izračunom vještaka nakon dopune financijsko-knjigovodstvenog zahtjeva pa tužitelj nije mogao postaviti zahtjev prije nego li je primitkom vještačkog nalaza u smislu čl. 190. ZPP stekao za to sve navedene uvjete.

14. U pogledu pak odluke o trošku valja reći kako je prije svega sud pravilno utvrdio da postavljanjem eventualnog tužbenog zahtjeva nije niti traženo da se prihvati glavni tužbeni zahtjev i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, već ukoliko sud ne nađe osnovanim glavni tužbeni zahtjev koji su postavili oboje tužitelja, da prihvati eventualno kumulirani zahtjev pa je neosnovan s tog osnova zahtjev tužene za naknadu parničnog troška pa u vezi toga nisu nastali posebni troškovi. Tužitelj pak žaleći se na odluku o trošku ističe tvrdnju kako je prvi zahtjev morao biti usvojen (što u konkretnom slučaju nije), ali zbog toga nisu nastali posebni troškovi, no pravilno je sud obračunao uspjeh u sporu imajući u vidu uspjeh koji se tiče podrednog zahtjeva, pa na navode žalbe tužitelja valja reći kako e tužitelj i u pogledu podrednog zahtjeva uspio u postupku po osnovi 100,00%, a po visini 35,22% što iznosi 135,22% ,te nakon što se navedeni postotak podijeli sa dva (pravna osnova i visina) proizlazi uspjeh tužitelja u postupku od 67,61 % a uspjeh tuženika u postupku od 32,39%, pa je primjenom metode iz čl.154. st.2.ZPP oduzimajući manji postotak od većeg utvrđen uspjeh tužitelja u postupku od 35,22%. Stoga je, budući da je i odluka o troškovima pravilna i zakonita u smislu čl. 154. i 155. ZPP temeljem čl. 368. st. 1. ZPP budući da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno, valjalo podnesene žalbe protiv presude odbiti i njima pobijanu presudu potvrditi, te odlučiti kao u izreci ove odluke.

U Zagrebu, 10. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić