REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Stalna služba u Donjoj Stubici

Donja Stubica, Matenačka 3/I

Poslovni broj: P-396/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici, po sucu tog suda Nevenu Kucelj, u parničnom postupku tužitelja ČC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Vinka Brundula Tadić, odvjetnici u Donjoj Stubici, Nova ulica 3/1, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupan po punomoćniku Iris Šanjug, odvjetnici u odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., iz Zagreba, Maksimirska 25, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 10. veljače 2025., u nazočnosti tužitelja i njegove punomoćnice, te zamjenice punomoćnika tuženika, odvjetnice Natalije Đuran Tršinski, na ročištu za objavu presude dana 10. ožujka 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom dio odredbe sadržan u članku 5. Ugovora o kreditu broj: 116-211/2007 od dana 10. prosinca 2007. godine, ovjerenog kod Javnog bilježnika Vlaste Podgajskog dana 12. prosinca 2007. godine pod brojem: OV-24974/07, a koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita."

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju, iznos od 101,48 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koje teku od 15. prosinca 2007. godine do isplate i to od 30. studenog 2007. godine pa do 31. prosinca 2007. godine po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u skladu s čl. 29.st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 01. kolovoza 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 151,54 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 10. ožujka 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV Odbija se tužitelj sa dijelom zahtjeva za naknadu parničnih troškova u iznosu od 375,00 €.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je sa prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria bank d.d. dana 10. prosinca 2007. godine, sklopio Ugovor o kreditu broj 116-211/2007 kojim se Ugovorom ista, kao kreditor obvezala staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 11.659,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

Temeljem odredbe članka 5. Ugovora o kreditu opisanog u čl. 1. historijata tužbe, tužitelj je bio obvezan podmiriti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, pa je tako istom odredbom određeno: “Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita.“

Uvidom u prometnu karticu po kreditu, kao i uvidom u potvrdu tuženika od 6. kolovoza 2024. godine, utvrđeno je da je tužitelj uplatio iznos od 101,48 € / 764,62 HRK na ime naknade za obradu zahtjeva to dana 14. prosinca 2007. godine. Odredbom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ( ZZP/03), važećem u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

Odredbom stavka 4. citiranog zakona propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

Člankom 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

S obzirom da iz sporne odredbe ugovora o kreditu proizlazi da će tuženik naplatiti naknadu za obradu kredita u skladu s aktima banke, a kako Ugovor ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja te naknade, takvom ugovornom odredbom tuženik je proizvoljno odredio visinu naknade, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, to je predmetna ugovorna odredba ništetna jer je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 87. stavak 1. ZZP/03).

S time u vezi ističe se kako ovakva odredba nije dovoljno jasna niti je jasno određeno na što se navedeni troškovi odnose, a niti je logično da visina tih troškova ovisi o visini iznosa kredita.

Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

U svjetlu navedenih odredbi proizlazi da je predmetna ugovorna odredba neodrediva jer ugovor ne sadrži jasno definirane parametre o načinu određivanja i izračunu visine te naknade pa je ugovorna odredba ništetna i u smislu odredbe čl. 270. ZOO-a.

Prihvaćanjem takve ugovorne odredbe o kojoj stranke nisu unaprijed pregovarale, već je obveza rezultat prihvaćanja standardiziranog ugovora, unaprijed sročenog i priređenog od strane banke, tužena kao jača strana ugovornog odnosa postupila nepošteno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. i 5. ZOO-a, što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača pa je navedena odredba ništetna i u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a.

Odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi naknade za obradu kredita to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti spornu odredbu ugovora kao bi isti mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja.

Stoga se ovdje zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

S obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, obzirom je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, o kojoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to su stoga ugovoren odredbe nepoštene, a time i ništetne, što rezultira time da tuženik koji je dakle odgovoran za ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe, jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja tih naknada. Također, prema izraženom stavu Vrhovnog suda RH Su IV- 308/20 od 5.11.2020., ugovorna odredba kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu prema članku 49. ZZP-a, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo. Zato predlaže da sud presudom utvrdi ništetnost predmetne ugovorne obveze ta naloži tuženiku da tužitelju vrati iznos naknade za obradu kredita.

2. Tuženik, prije svega, ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, ističe kako se u cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja, ističe kako je visina plaćene tzv. ulazne naknade nesporna, te stoga osporava osnovanost tužbenog zahtjeva.

Kako je tužba podnesena dana 5. rujna 2024. godine, tuženik ističe materijalno pravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 5. rujna 2019. godine nastupila je zastara potraživanja.

Tuženik smatra neosnovanim u potpunosti i pravno shvaćanje Vrhovnog suda, poslovni broj: Su-IV-47/2020 od 30.01.2020. u kojem se navodi kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, jer Vrhovni sud nije zakonodavac koji donosi i kreira zakonske odredbe te ne može popunjavati nepostojeće zakonske odredbe shvaćanjima koje dovode u pitanje pravnu sigurnost u ugovornom pravu.

Po tuženiku, tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na prava potrošača ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava.

Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, sadržaj osporenog Ugovora o kreditu određen je sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka.

Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007,79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik tvrdi suprotno.

Isto tako sporna ugovorna odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, stoga nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost.

Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, potrebno je utvrditi dvije stvari: 1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere;

Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita je dopuštena i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj je u odnosu na svaku ugovornu odredbu imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, kao što je imao obvezu i pravo prije sklapanja ugovora o kreditu detaljno proučiti sve odredbe ugovora. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, sa čime su potrošači bili upoznati. Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja.

Tuženik kao kreditor nije ovlašten samostalno određivati sastojke ugovora, već je vezan pozitivnim zakonskim propisima i voljom korisnika kredita. Tako se navodi da je Zakonom o bankama u članku 173. u bitnome navedeno da je

- Banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima.

- Osim obveznog informiranja potrošača na način iz stavka 1. ovoga članka o uvjetima pružanja usluga, banka može i na drugi prikladan način iste informacije učiniti dostupnim.

- Pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se sljedeći podaci:

naknade, odnosno provizije koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita, a sukladno kojim zakonskim odredbama je i navedena osporena odredba iz članka 5. Ugovora o kreditu.

U bankarskom poslovanju banka ima pravo naplatiti naknade za svoje usluge, a koja je prethodno naznačena u Tarifi naknada banke koja je odobrena od strane regulatora

-Hrvatske narodne banke te koja je izvješena u poslovnicama, predočava se svim klijentima te se nalazi i na internetskim stranicama tuženika, sve sukladno navedenom članku 173. tada važećeg Zakona o bankama.

Iz toga proizlazi kako je tužitelj s naplatom iste bio upoznat prije sklapanja ugovora i na koju je pristao potpisom Ugovora o dugoročnom kreditu.

Osim toga, članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona, a o istome govori i presuda VS RH poslovni broj: Rev 895/2003.

Očigledno je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve odredbe ugovora, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita ili raskida ugovora. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata.

Imajući u vidu navedeno, predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.

3. Očitujući se o ovim navodima tuženika, tužitelj ukazuje da je Vrhovni je sud dana 30. siječnja 2020. godine na sjednici Građanskog odjela zauzeo pravno shvaćanje kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa prigovor zastare smatra neosnovanim.

4. Tijekom postupka pročitani su Ugovor o kreditu broj: 116-211/2007 od 10. prosinca 2007, ponuda br. 05/07 Auto Peba d.o.o. od 5. 12. 2007., otplati plan za kredit, specifikacija uplata, otplatni plan, pregled prometa po kreditu, kao i "isplatni nalog – obračun od 14. 12. 2007. godine. Saslušan je tužitelj.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Nesporna je činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita sa pravnim prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria Bank d.d., kao kreditorom sklopio navedeni ugovor o kreditu i to za kupnju novog motornog vozila, koji u članku 5. sadrži odredbu: " Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita ".

7. Nije sporno, a kako je to vidljivo iz podataka "isplatni nalog – obračun od 14. 12. 2007. godine" da je kreditor iznos kredita isplaćen tužitelju umanjio za troškove obrade (1,50 %) u iznosu od 764,62 HRK, što prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 odgovara iznosu od 101,48 € isplatu kojeg tužitelj potražuje tužbom.

8. Sporno je da li je navedena ugovorne odredbe ništetna, te da li je tuženik dužan tužitelju vratiti ovu naplaćenu naknadu kao i da li je nastupila zastara takvog potraživanja tužitelja.

9. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je kako je tada naišao na reklamu da se vozila marke Citroen prodaju uz popust od nekih 20.000,00 kuna pa je otišao u auto kuću Peba u Zaboku gdje se odlučio za Citorenov model C4. U razgovoru sa zaposlenikom te auto kuće saznao je da auto mogu kupiti na kredit te da ista auto kuća surađuje s Hypo Alpe Adria bank i to s poslovnicom u Samoboru. Dio novca je imao već pripremljen, radilo se o nekih 8.000,00 € koje je prilikom sklapanja ugovora dao zaposleniku auto kuće. Nakon tih prvih razgovora, ugovor ga je čekao pripremljen u auto kući gdje je taj ugovor potpisao, odnosno radi ovjere išao je kod javnog bilježnika budući da je na autu napravljen zalog u korist banke, a isto tako je morao sklopiti policu osiguranja, te dozvoliti da u slučaju ne plaćanja kredita banka može provesti ovrhu na njegovoj mirovini. Sjeća se da zbog toga morao tri puta ići kod javnog bilježnika što mu je je stvaralo dodatni trošak.

Što se tiče ugovaranja plaćanja jednokratne naknade za obradu kredita, ne sjeća se da bi mu bilo tko o tome nešto govorio, a u banci uopće nije bio već je sve riješio u spomenutoj auto kući. Prvi put banku je otišao kad je otplatio kredit i to zato da bi dobio potvrdu da je kredit u cijelosti vraćen i da bi mogao skinuti teret s auta. Ne sjeća se da bi mu zaposlenik auto kuće bilo što objašnjavao vezano za sadržaj ugovora, već su razgovarali smo o autu i o tome da će me za koji dan čekati pripremljen ugovor. Kupljeni osobni automobil koristio je za osobne potrebe, a nije se nigdje drugdje interesirao o mogućnosti dobivanja kredita.

10. Iskaz tužitelja sud je prihvatio jer je logičan i životno uvjerljiv, a ničim nije doveden u sumnju.

11. Dakle, razvidno je iz samog ugovora, da je riječ o standardnom obrascu ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, te je takav ugovor nesporno unaprijed pripremljen i sastavljen od strane tuženika.

Nema nikakvih dokaza da su stranke o spornoj odredbi stranke pojedinačno pregovarale niti je to s obzirom na pravila i praksu tuženika kao banke bilo moguće. Što više ugovor uopće nije sklopljen u banci već u auto kući u kojoj je tužitelj kupio auto, a tuženik nije ničim dokazao da bi tužitelju prije potpisivanja ugovora objasnio na što se točno naknada za obradu kredita odnosi i na koji način se izračunava odnosno koliko ona iznosi.

12. U vrijeme sklapanja predmetnih ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007).

Prema članku 3. stavak 1. točka 1 " Potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti " dok prema točki 2. "Trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti."

13. Odredbom članka 81. tog Zakona propisano je:

"(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

(2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

(3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

(5) Odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku."

14. Isto tako članak 87. citiranog Zakona određuje:

"(1) Nepoštena ugovorna odredba je ništava.

(2) Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe."

15. Po stavu ovog suda predmetna odredba ne može se okarakterizirati kao jasna razumljiva i lako uočljiva, to naročito jer nema nikakvih konkretnih podataka na što se točno ta naknada odnosi tj. koji troškovi se njome i zašto namiruju te koliko ona nominalno iznosi.

Osim toga tuženik nije ničim dokazao da ta naknada odgovara stvarnim troškovima obrade kredita, niti na što se ti troškovi odnose.

16. Prema odredbi članka 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022: dalje ZOO), važećem u to vrijeme, u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

17. Činjenica je da tužitelj nije mogao nikako utjecati na sadržaj sporne odredbe ugovora kojeg je sastavila banka te da prema odredbi članka 1021. tog Zakona, cijenu kredita iz koje po logici stvari banka namiruje troškove poslovanja iz kreditnog odnosa sa korisnikom kredita, predstavlja ugovorena kamata.

18. Budući da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je riječ, od strane tuženika unaprijed formuliranom, standardnom ugovoru o kreditu te da se spornoj odredbi nije posebno pregovaralo pa tužitelj, kao korisnik kredita, nije imao mogućnost utjecati na sadržaj sporne ugovorne odrede, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena te posljedično ništetna u smislu citiranih odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

19. U tom smislu, ukazuje se i na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i sudaca Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV – 308/2020, od 5. studenoga 2020., točka 8., koje glasi: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“

20. Slijedom iznijetog valjalo je predmetnu ugovornu odredbu utvrditi ništetnom kako je to navedeno u točki I izreke.

21. U konkretnom slučaju postoji obveza tuženika propisana člankom 323. stavak 1. ZOO-a, vezano za članak 324. stavak 1., da vrati ono što je primio po osnovi takvog pravnog posla, a u svezi članka 1111. istog Zakona koji određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (stavak 1.) odnosno da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (stavak 3).

22. Kao što je već istaknuto, visina od tužitelja naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva temeljem ništetne odredbe, nije sporna pa je presuđeno kao u točki II izreke.

23. Zastara potraživanju tužitelja nije nastupila budući da je pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020.:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora,odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1.ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Dakle, opći rok zastare iz članka 225. ZOO-a, koji iznosi 5 godina, još uvijek nije protekao, što više nije niti počeo teći jer je tek ovom presudom utvrđena ništetnost predmetne ugovorne odredbe.

24. U konkretnom slučaju tuženik je nepošteni stjecatelj obzirom da je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu kredita temeljem te ništetne ugovorne odredbe.

25. Zato je dužan platiti zakonsku zateznu kamatu, u smislu članka 29. stavak 1. i članka 1115. ZOO-a, od dana kad je tužitelju naplatio naknadu.

26. Rješenje o troškovima postupka iz točke III, temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023)

27. Trošak koji je tuženik, dužan naknaditi tužitelju odnosi se sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023) na sastav tužbe u iznosu od 25 bodova (Tbr. 7. t. 1. ), sastav podneska od 23. listopada 2024. u iznosu od 25 bodova (Tbr. 8. t. 1. ) te zastupanja na ročištima 16. prosinca 2024. i 10. veljače 2025., svako u iznosu od 25 bodova (Tbr. 9. t. 1.), dakle ukupno 100 bodova, a prema visini zahtjeva za isplatu (101,48 €) što predstavlja vrijednost predmeta spora.

Prema Tbr. 54. iste Tarife vrijednost boda je 2,00 € tako da je riječ o naknadi u iznosu od 100,00 € na što je sukladno Tbr. 46. obračunato i 25 % poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 25,00 €.

Tužitelju je odmjerena naknada sudske pristojbu na tužbu u iznosu od 13,27 € sukladno Tar. br. 1. t. 1. i na presudu u iznosu od 13,27 € sukladno Tar. br. 2. t. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 53/2019) te članku 7. stavak 1. i 2. Zakona o sudskim pristojbama ( Narodne novine br. 118/2018, 51/2023).

28. Preostali dio zahtjeva za naknadu troškova je neosnovan pa ga je valjalo odbiti kako to stoji u točki IV izreke.

U Donjoj Stubici, dana 10. ožujka 2025.

S u d a c

Neven Kucelj

Uputa o pravnom lijeku!

Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dn-a:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika