REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Povrv-2961/2023-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Goranu Goluži, po prijedlogu sudskog savjetnika Tonija Kapeline, u pravnoj stvari tužitelja HEP- Operator distribucijskog sustava d.o.o., sa sjedištem u [adresa], OIB: 46830600751, protiv tuženice CP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Boris Makarović, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 24. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja, tuženice osobno i punomoćnika tuženice, 10. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Kristiana Hukelja u Zagrebu, poslovni broj Ovrv-539/2023 od 28. lipnja 2023. kojim je naloženo tuženici CP isplatiti tužitelju HEPOperatoru distribucijskog sustava d.o.o. iznos od 3.029,28 EUR (slovima: tri tisuće dvadeset devet eura i dvadeset osam centi) sa zateznim kamatama:

- na iznos od 126,22 EUR od 16. veljače 2020. pa do isplate,

- na iznos od 126,22 EUR od 16. ožujka 2020. pa do isplate,

- na iznos od 126,22 EUR od 16. travnja 2020. pa do isplate,

- na iznos od 126,22 EUR od 16. svibnja 2020. pa do isplate,

- na iznos od 126,22 EUR od 16. lipnja 2020. pa do isplate,

- na iznos od 126,22 EUR od 15. srpnja 2020. pa do isplate,

- na iznos od 126,22 EUR od 18. kolovoza 2020. pa do isplate,

- na iznos od 126,22 EUR od 16. rujna 2020. pa do isplate,

- na iznos od 126,22 EUR od 16. listopada 2020. pa do isplate,

- na iznos od 126,22 EUR od 17. studenoga 2020. pa do isplate,

- na iznos od 126,22 EUR od 16. prosinca 2020. pa do isplate,

- na iznos od 126,22 EUR od 16. siječnja 2021. pa do isplate,

- na iznos od 126,22 EUR od 24. veljače 2021. pa do isplate,

- na iznos od 126,22 EUR od 16. ožujka 2021. pa do isplate,

- na iznos od 126,22 EUR od 16. travnja 2021. pa do isplate,0

- na iznos od 126,22 EUR od 18. svibnja 2021. pa do isplate,

- na iznos od 126,22 EUR od 16. lipnja 2021. pa do isplate,

- na iznos od 126,22 EUR od 20. srpnja 2021. pa do isplate,

- na iznos od 126,22 EUR od 17. kolovoza 2021. pa do isplate,

- na iznos od 126,22 EUR od 16. rujna 2021. pa do isplate,

- na iznos od 126,22 EUR od 16. listopada 2021. pa do isplate,

- na iznos od 126,22 EUR od 16. studenoga 2021. pa do isplate,

- na iznos od 126,22 EUR od 16. prosinca 2021. pa do isplate,

- na iznos od 126,22 EUR od 18. siječnja 2022. pa do isplate, te nastale troškove ovršnog postupka u iznosu od 25,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od donošenja rješenja o ovrsi do isplate, te se odbija tužbeni zahtjev tužitelja HEP-Operator distribucijskog sustava d.o.o. kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju HEP-Operator distribucijskog sustava d.o.o. nadoknaditi tuženici CP trošak parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 10. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Na temelju prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave tužitelja (ranije ovrhovoditelja) javni bilježnik Kristian Hukelj u Zagrebu donio je 28. lipnja 2023. rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-539/2023 kojim je tuženiku (ranije ovršeniku) naloženo tužitelju platiti iznos od 3.029,28 EUR sa zateznim kamatama. Istim rješenjem tuženiku je naloženo da tužitelju naknadi odmjerene troškove ovršnog postupka u iznosu od 25,00 EUR.

2. Protiv navedenog rješenja o ovrsi tuženik je podnio prigovor u kojem u bitnome ističe da osporava osnovu i visinu potraživanja. Navodi i da je račun i izvod iz poslovnih knjiga protivan zakonu jer glasi na valutu euro, a da je u vrijeme izdavanja računa sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj bila hrvatska kuna. Istaknuo je i da je tuženik za predmetno razdoblje vršio uplate najamnine u iznosu od 456,00 kn/ 60,52 EUR mjesečno.

3. Sud je rješenjem od 23. veljače 2024. (list 76-77 spisa) stavio izvan snage spomenuto rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, u dijelu kojim je određena ovrha, ukinuo provedene radnje te je odlučio da će se daljnji postupak provesti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

4. U nastavku postupka tužitelj je istaknuo da iz ugovora o zakupu između društva HEP d.d. i HEP distribucija d.o.o. kao zakupca od 10. prosinca 2002. proizlazi da je predmet zakupa dugotrajna materijalna i nematerijalna imovina koja se 30. lipnja 2002. nalazila u poslovnim knjigama organizacijskih dijelova Direkcije za distribuciju, te su na zakupca prenesena gospodarska prava iz vlasništva, te sve koristi i rizici povezani s vlasništvom, a što dakle znači da je tužitelj aktivno legitimiran u ovom postupku. Navodi da predmetna najamnina predstavlja najniži mogući iznos najamnine za nekretninu na predmetnom području, te bi niža najamnina predstavljala povredu načela jednake vrijednosti činidaba propisanog, odnosno da je potraživanje tužitelja usklađeno s tržišnom vrijednosti. Isto tako, tužitelj navodi i da je razvidno da je tuženik i prihvatio ponudu tužitelja, a s obzirom da je platio i dio povišene najamnine. Ističe i da je na temelju rješenja Ministarstva financija od 30. rujna 2011. o provedenom nadzoru porezne uprave tužitelj imao obvezu cijenu najma uskladiti s prosječnom cijenom najma stanova na tom području, a što znači da povećanje najamnine nije bila proizvoljna odluka tužitelja, već njegova zakonska obveza te rezultat poreznog nadzora. Ističe i da je tuženica bila pismenim putem obavještena o povećanju cijene najamnine te da je mogla raskinuti ugovor o najmu ili poduzeti druge pravne radnje, ali da je tuženica i dalje ostala stanovati u predmetnom stanu te da se time smatra da je suglasna s povećanjem najamnine. Slijedom navedenog, predlaže održati na snazi rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave.

5. Tuženik je u nastavku postupka naveo da uredno plaća najamninu po ugovoru o najmu stana te da je čak i preplaćuje. Ističe da ugovorena najamnina iznosi 50,43 EUR / 380,00 kn mjesečno, a da tuženik plaća 60,52 EUR / 456,00 kn mjesečno. Navodi i da je cilj i smisao predmetnog ugovora o najmu stana povoljno zbrinjavanje tuženika kao radnika, a ne ostvarivanje profita najmodavca. Naime, navodi da je na snazi Ugovor o najmu stana koji je sklopljen na određeno vrijeme - za razdoblje u kojemu je tuženik u radnom odnosu kod najmodavca (članak 14 ugovora o najmu), a ako tuženik ode u mirovinu iz radnog odnosa kod poslodavca - najmodavca, ugovor o najmu se produžuje na doživotno najmoprimstvo tuženice i njenog supruga. Ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja te prigovor zastare. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

6. U tijeku postupka sud je izveo dokaze čitanjem izvoda iz poslovnih knjiga (list 24-27 spisa), računa (list 28-51 spisa), ugovora o zakupu (list 87-90 spisa), ugovora o najmu stana (list 97-100 spisa) i uplatnica (list 101-124 spisa), saslušana je tužiteljica (list 152-153 spisa) te je izvršen uvid u priloženu sudsku praksu.

7. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), sud je utvrdio da zahtjev tužitelja nije osnovan.

8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu slobodno ugovorene najamnine za stambeni prostor na adresi u [adresa].

9. Između stranaka je sporno je li tuženica dužna plaćati povećani iznos najamnine koju je Hrvatska elektroprivreda d.d. jednostrano povisila, te je li tužitelj ovlašten potraživati predmetnu tražbinu od tuženice i osnovanost prigovora zastare.

10. Čitanjem Ugovor o najmu stana od 11. listopada 2001. (list 97-100 spisa), utvrđeno je da je tuženik kao najmoprimac taj ugovor sklopio s najmodavcem Hrvatska elektroprivreda d.d., DP Elektra – Zagreb, Zagreb, Gundulićeva 32. Dakle tužitelj nije najmodavac predmetnog stana u [adresa], stan br. 59.

10.1. Isto tako tužitelj naknadno nije postao vlasnikom tog stana, tako da nema aktivne legitimacije za vođenje ovog spora.

10.2. Ugovor o zakupu kojeg je kao zakupoprimac sklopio s zakupodavcem Hrvatska elektroprivreda d.d. dana 10. prosinca 2002., a predmet kojeg je prema članku 1. „dugotrajna materijalna i nematerijalna imovina koja se do 30. lipnja 2002. nalazila u poslovnim knjigama organizacijskih dijelova Direkcije za distribuciju“, te davanjem koje u zakup, „zakupodavac prenosi na zakupca gospodarska prava iz vlasništva, te sve koristi i rizike povezane s vlasništvom…“ po ocjeni ovog suda nije od utjecaja na aktivnu legitimaciju u ovoj pravnoj stvari, odnosno na odnos tuženika kao najmoprimaca i Hrvatske elektroprivrede d.d. kao najmodavca.

11. Dakle, kako tuženica Ugovor o najmu stana nije zaključila sa tužiteljem HEPOperator distribucijskog sudstava, to tužitelj nije aktivno legitimiran u ovome postupku. Također, na postojanje aktivne legitimacije tužitelja u ovome postupku nije od utjecaja Ugovor o međusobnim odnosima od 19. srpnja 2014. kojeg su sklopili tužitelj i Hrvatska Elektroprivreda d.d., to stoga što tužitelj u ovome postupku nije dokazao da bi bio ovlašten donositi odluke kojima se mijenjaju prava i obveze iz ugovora o najmu, odnosno, zahtijevati naplatu u svoje ime tražbine koju bi eventualno imala Hrvatska elektroprivreda d.d. prema tuženici. Navedeni pravni stav zauzeo je i Županijski sud u Zagrebu u presudi pod poslovnim brojem Gž-353/2021-2 od 24. lipnja 2021. i Županijski sud u Puli u presudi pod poslovnim brojem Gž- 777/2016-2 od 18. travnja 2018.

12. Isto tako, odredbom članka 10. stavak 1. i 2. Zakona o najmu stanova („Narodne novine“ broj 91/96, 48/98, 66/98; dalje: ZONS) predviđena je mogućnost da nakon isteka roka od jedne godine svaka ugovorna strana može u pisanom obliku predložiti izmjenu visine najamnine, a ta izmjena ne može biti veća od iznosa koji odgovara iznosu do 20% većem od prosječne slobodno ugovorene najamnine u istom naselju, odnosno županiji za stan koji se po površini, opremljenosti i položaju može usporediti sa stanom koji se daje u najam.

12.1. Iz naznačene zakonske odredbe nespornim proizlazi da je pitanje izmjene najamnine prepušteno ugovornim stranama po postupku predviđenom u članku 10. ZONS-a. Slijedom čega je Hrvatska elektroprivreda d.d. kao najmodavac bio ovlašten samo staviti ponudu za izmjenu visine najamnine na koju druga strana (ovdje tuženica) treba pristati, a u slučaju nepristajanja prihvatiti za to pravne posljedice (raskid, odnosno, otkaz ugovora) a ne odrediti najamninu jednostranom odlukom.

13. Dakle po utvrđenju ovoga suda tužitelj koji nije ugovorna strana iz Ugovora o najmu nema ovlaštenje tražiti isplatu najamnine od tuženice, odnosno, razliku najamnine koja je povećana jednostranom odlukom Hrvatske elektroprivrede d.d.

14. Stoga, nije bilo potrebno posebno analizirati dokaze koje su stranke predlagale na okolnost utvrđivanja visine utužene najamnine, niti je ovaj sud ocjenjivao osnovanost prigovora zastare.

15. Tijekom prvostupanjskog postupka, tužitelj se poziva i na odredbu članka 262. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05) te smatra da je tuženica plaćanjem dijela povišene najamnine pristala na ponudu tužitelja iz čega da proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva.

15.1. Navedena se odredba ne može tumačiti na taj način iz razloga što tužitelj nije stranka Ugovora o najmu, slijedom čega niti ne može stavljati tuženici nikakve ponude prema tome ugovoru, pa tako niti ponudu u vezi izmjene najamnine. Obzirom da tužitelj nije stranka Ugovora o najmu ne može se osnovano pozivati niti na navodnu povredu načela jednake vrijednosti činidaba iz članka 7. ZOO-a.

16. Isto tako, ovaj sud ukazuje i da tužitelj nije niti dostavio predmetnu odluku o povećanju najamnine, odnosno nije dokazao osnovu svojeg potraživanja, pa je i iz navedenog razloga neosnovan tužbeni zahtjev.

17. S obzirom na to da je tužbeni zahtjev neosnovan, sud nije odlučivao o prigovorima tuženice kojima ista osporava visinu tužbenog zahtjeva. Također, sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem knjigovodstveno-financijskog i građevinskog vještačenja, s obzirom da u konkretnom slučaju provođenje istih nije bilo potrebno za odluku u ovoj pravnoj stvari.

18. Slijedom navedenog, a na osnovi članka 451. stavak 3. ZPP, ovaj je sud, platni nalog u cijelosti ukinuo te je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, kako je to navedeno u stavku I izreke.

19. Obzirom da se postupak, povodom prigovora tuženice protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, nastavio kao parnični postupak, to nema mjesta razdvajanju troška postupka na ovršni trošak i parnični trošak, već o trošku postupka treba odlučiti kao da se radi u cijelosti o parničnom postupku, kako će biti obrazloženo u nastavku odluke. Tako se odluka o trošku postupka temelji na čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, sukladno Zaključku broj 3 sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanom 2. lipnja 2017.

19.1. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavku 1. i članku 155. ZPP-a te su tuženiku priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku, i to trošak sastava prigovora od 30. lipnja 2023. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 11/1 Tarife), trošak sastava podneska od 17. listopada 2024. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 8/1 Tarife) te trošak zastupanja na ročištu 8. studenoga 2024. i 24. siječnja 2025. u iznosu od 100 bodova za svako (Tbr. 9/1 Tarife), što uz vrijednost 1 boda od 2,00 EUR (Tbr. 54 Tarife) daje iznos od 800,00 EUR po Tarifi te sve uvećano za 25% PDV-a (Tbr. 42 Tarife i čl. 8 Pravilnika) daje ukupan iznos od 1.000,00 EUR. Dakle, tužitelju je priznat trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.000,00 EUR, a prihvaćen je i zahtjev tužitelja za isplatom zateznih kamata na trošak parničnog postupka od dana presuđenja do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP).

19.2. Tuženiku nije priznat trošak sastava podneska od 21. lipnja 2023., podneska od 21. siječnja 2025. i podneska od 24. siječnja 2025., s obzirom da isti nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka. Isto tako, tuženiku nije priznat trošak sudske pristojbe na prigovor u iznosu od 77,00 EUR, s obzirom da navedeni trošak tuženiku nije niti nastao. Nadalje, tuženiku nije priznat niti trošak pristupa na ročište za objavu presude, s obzirom da isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka.

20. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 10. veljače 2025.

Sudac:

Goran Goluža

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka ove presude, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju – uz rješenje o naplati pristojbe na presudu

2. Tuženiku po punomoćniku