P-231/2024-33

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sudcu ovog suda Branku Malenici, u pravnoj stvari tužitelja GB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Igor Kalebić i Jadranka Kalebić, odvjetnici u Splitu, protiv tužene Zagrebačke banke d.d., Paromlinska 2, Zagreb, OIB 92963223473, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 12. prosinca 2024. u nazočnosti punomoćnika tužitelja, na ročištu radi objave dana 10. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Dužna je tužena, u roku 15 dana, isplatiti tužitelju iznos od 11.922,82 EUR sa zateznom kamatom koja teče od dospijeća svake pojedine tražbine i to: od 15.10.2009. na iznos od 3,33 eur

od 15.11.2009. na iznos od 44,46 eur

od 15.12. 2009. na iznos od 43,75 eur

od 15.01.2010. na iznos od 55,79 eur

od 15.02.2010. na iznos od 63,52 eur

od 15.03.2010. na iznos od 61,84 eur

od 15.04.2010. na iznos od 69,52 eur

od 15.05.2010. na iznos od 83,60 eur

od 15.06.2010. na iznos od 82,69 eur

od 15.07.2010. na iznos od 99,12 eur

od 15.08.2010. na iznos od 98,56 eur

od 15.09.2010. na iznos od 132,62 eur

od 15.10.2010. na iznos od 112,78 eur

od 15.11.2010. na iznos od 117,37 eur

od 15.12.2010. na iznos od 130,28 eur

od 15.01.2011. na iznos od 132,17 eur

od 15.02.2011. na iznos od 124,61 eur

od 15.03.2011. na iznos od 129,19 eur

od 15.04.2011. na iznos od 129,43 eur

od 15.05.2011. na iznos od 143,39 eur

od 15.06.2011. na iznos od 173,07 eur

od 15.07.2011. na iznos od 206,85 eur

od 15.08.2011. na iznos od 239,63 eur

od 15.09.2011. na iznos od 181,75 eur

od 15.10.2011. na iznos od 162,28 eur

od 15.11.2011. na iznos od 163,58 eur

od 15.12.2011. na iznos od 166,26 eur

od 15.01.2012. na iznos od 183,07 eur

od 15.02.2012. na iznos od 188,12 eur

od 15.03.2012. na iznos od 182,61 eur

od 15.04.2012. na iznos od 181,78 eur

od 15.05.2012. na iznos od 184,57 eur

od 15.06.2012. na iznos od 189,42 eur

od 15.07.2012. na iznos od 183,37 eur

od 15.08.2012. na iznos od 181,70 eur

od 15.09.2012. na iznos od 166,87 eur

od 15.10.2012. na iznos od 179,66 eur

od 15.11.2012. na iznos od 185,61 eur

od 15.12.2012. na iznos od 181,66 eur

od 15.01.2013. na iznos od 176,91 eur

od 15.02.2013. na iznos od 175,27 eur

od 15.03.2013. na iznos od 173,58 eur

od 15.04.2013. na iznos od 185,40 eur

od 15.05.2013. na iznos od 168,02 eur

od 15.06.2013. na iznos od 165,18 eur

od 15.07.2013. na iznos od 166,88 eur

od 15.08.2013. na iznos od 165,09 eur

od 15.09.2013. na iznos od 171,45 eur

od 15.10.2013. na iznos od 175,56 eur

od 15.11.2013. na iznos od 177,57 eur

od 15.12.2013. na iznos od 184,73 eur

od 15.01.2014. na iznos od 177,50 eur

od 15.02.2014. na iznos od 168,45 eur

od 15.03.2014. na iznos od 172,80 eur

od 15.04.2014. na iznos od 169,01 eur

od 15.05.2014. na iznos od 163,57 eur

od 15.06.2014. na iznos od 164,75 eur

od 15.07.2014. na iznos od 168,63 eur

od 15.08.2014. na iznos od 171,72 eur

od 15.09.2014. na iznos od 172,51 eur

od 15.10.2014. na iznos od 175,84 eur

od 15.11.2014. na iznos od 180,60 eur

od 15.12.2014. na iznos od 181,50 eur

od 15.01.2015. na iznos od 182,20 eur

od 15.02.2015. na iznos od 181,84 eur

od 15.03.2015. na iznos od 181,84 eur

od 15.04.2015. na iznos od 181,84 eur

od 15.05.2015. na iznos od 181,84 eur

od 15.06.2015. na iznos od 181,84 eur

od 15.07.2015. na iznos od 181,84 eur

od 15.08.2015. na iznos od 181,84 eur

od 15.09.2015. na iznos od 181,84 eur

od 15.10.2015. na iznos od 181,84 eur

od 15.11.2015. na iznos od 181,84 eur

od 15.12.2015. na iznos od 181,84 eur

od 15.01.2016. na iznos od 181,84 eur

od 16.01.2016. na iznos od 66,15 eur

po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za (5) pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za (3) tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri (3) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

II Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim se zahtjeva isplata iznosa od 497,98 eur sa zateznom kamatom koja na svaki pojedini iznos teče od 15. ožujka 2008. do 15. rujna 2009.

III Nalaže se tuženoj, u roku od 15 dana, naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 5.407,45 eur sa zateznom kamatom koja na označeni iznos teče od donošenja presude do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena.

Obrazloženje

1. Dana 11. lipnja 2019. zaprimljena je tužba kojom je tužitelj ustao protiv tužene radi utvrđenja ništetnih nepoštenih odredbi Ugovora o namjenskom kreditu broj 58/05 (dalje Ugovor) koji su stranke sklopile 29. prosinca 2005. Navodi kako mu je tužena odobrila kredit u iznosu od 74.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (dalje HNB) za CHF važećem na dan isplate kredita te kako je ovim standardiziranim, unaprijed formuliranim ugovorom, s valutnom klauzulom vezanom uz tečaj CHF, tužena ugovorila i promjenjivu kamatu koja se mijenja jednostranom odlukom banke, bez navođenja točnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se kamatna stopa mijenjati i to sve bez mogućnosti posebnog pregovaranja i ugovaranja, čime je prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja, tako da su u predmetni ugovor ugrađene nepoštene i ništetne odredbe. Nadalje navodi kako je tužena na ovaj način postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima, Zakona o kreditnim institucijama, načelu savjesnosti i poštenja, kao temeljnom načelu obveznog prava te u suprotnosti zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u pozitivne propise Republike Hrvatske. Pored iznesenog, navodi kako je zbog ovakvog postupanja tužene, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen sudski postupak pod poslovnim brojem P-1401/2012 radi kolektivne zaštite interesa potrošača, koji je okončan presudom od 4. srpnja 2013. Odlučujući po žalbi, Visoki Trgovački sud RH donio je presudu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je utvrđeno da su postupanjem tužene od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača korisnika kredita, a time i ovdje tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovita kamatna stopa koja je u tijeku ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Nadalje, presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je tužena u vremenu od 7. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita, a time i tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima u kojima su sadržane ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupala suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Na kraju navodi kako je u tijeku otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa od 4,90% višestruko povećavana, što je za posljedicu imalo i povećanje početnog anuiteta od 778,33 CHF, tako da je tužitelj na temelju dokumentacije iz predmetnog kredita sačinio okvirni izračun razlike iznosa koji je pretplatio s osnova ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivim kamatnim stopama i valuti CHF te utvrdio kako je tužena neosnovano stekla ukupan iznos od 106.000,00 kn, čiju isplatu zahtjeva ovom tužbom.

2. U svom odgovoru od 16. ožujka 2021. tužena je u cijelosti osporila osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. U bitnom ističe kako predmetni tužbeni zahtjev nije postavljen određeno u pogledu glavne stvari i sporednih traženja i kako su stranke 18. siječnja 2016. sklopile Sporazum kojim je provedena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR (dalje Dodatak), tako da tužitelj nema pravni interes utvrđivati ništetnim predmetne odredbe osnovnog ugovora te potraživati bilo kakvu naknadu s te osnove, a pored toga prigovara i zastari potraživanja.

3. U tijeku postupka izvedeni su dokazi pregledom Ugovora o namjenskom kreditu broj 58/05 od 29. prosinca 2005., obavijesti o promjenama kamatne stope od 23. listopada 2007., 10. travnja 2008., 2. lipnja 2009., 7. travnja i 5. listopada 2010., 8. siječnja 2013., 1. kolovoza 2018. i 22. veljače 2021., Sporazuma temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju od 18. siječnja 2016., izračuna efekata konverzije na dan 30. rujna 2015., prometa po kreditu za razdoblje od 29. prosinca 2005. do 16. siječnja 2016., početnog otplatnog plana, te pregledom nalaza sudskog vještaka za financije i računovodstvo Zlatka Cvitanovića od 24. svibnja 2021. s prilozima. Preostali dokazni prijedlozi stranaka nisu prihvaćeni, jer ih sud smatra suvišnim.

4. Presudom broj P-3568/2019 od 7. veljače 2022. prihvaćen je tužbeni zahtjev tako da je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi osnovnog ugovora kojima se korisnik kredita obvezuje mjesečne anuitete plaćati uz valutnu klauzulu po srednjem tečaju prema tečajnog listi Hrvatske narodne banke za CHF, kao i ništetnost ugovornih odredbi po kojima se promjenjiva kamatna stopa utvrđuje u skladu s odlukom o kamatnim stopama tužene i kojima tužitelj odobrava tuženoj povisiti iznos anuiteta uz obvezu njihovog plaćanja. S osnove utvrđenja ništetnosti ovih ugovornih odredbi, tuženoj je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 93.584,51 kn sa zateznom kamatom koja teče od dospijeća svake pojedine mjesečne tražbine u vremenu od 15. ožujka 2008. do 16. siječnja 2016., a pored toga naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 19.446,00 kn sa zateznom kamatom koja teče od donošenja presude do isplate.

5. Postupajući po žalbi, Županijski sud u Splitu presudom je i rješenjem broj Gž- 482/2022 od 22. studenog 2023. potvrdio pobijanu presudu u točkama izreke kojima je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredbi, a ukinuo u dijelu kojem se tuženoj nalaže isplatiti tužitelju novčanu tražbinu s pripadajućom zateznom kamatom i naknaditi parnični trošak te je u tom dijelu postupak vraćen ovom sudu na ponovno raspravljanje.

6. Pored već nabrojenih, sud je u nastavku postupka izveo dokaz pregledom vlasničkih listova od 18. siječnja 2016., obavijesti o izračunu efekata konverzije od 16. siječnja 2016., dopisa tužene od 12. studenog 2015., izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015. s pregledom otvorenih stavki po kreditu i pregledom dopune vještva sudskog vještaka Zlatka Cvitanovića od 21. srpnja 2024. s prilozima.

7. Podneskom od 4. listopada 2024. tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 12.480,80 eur sa zateznom kamatom koja teče od dospijeća svake pojedine tražbine u vremenu od 15. ožujka 2008. do 16. siječnja 2016.

8. Stranke su zatražile naknadu parničnog troška.

9. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

10. Među strankama je kao preostalo sporno valjalo utvrditi pitanje osnovanosti kondemnatornog zahtjeva postavljenog radi isplate novčanog iznosa s pripadajućom kamatom i osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja.

11. Pregledom Ugovora od 29. prosinca 2005. razvidno je kako je tužitelj GB, kao korisnik kredita, sklopio s tuženom Zagrebačkom bankom d.d. Zagreb, kao kreditorom, kredit kojim mu je u skladu s člankom 1. odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 74.300,00 CHF prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, uz redovitu kamatu od 4,90% godišnje, promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, kako je ugovoreno odredbom iz članka 2. Odredbom iz članka 7. stranke su ugovorile kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja za CHF, tako da prvi anuitet iznosi 780,58 CHF. Ovim člankom također je ugovoreno kako iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ugovora te kako se korisnik kredita obvezuje plaćati anuitete izmijenjene u slučaju izmjene promjenjive redovite kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

12. Pregledom Sporazuma kojeg su parnične stranke skoopile 18. siječnja 2016. (Dodatka) razvidno je kako je tužena temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje ZIDZPK) s tužiteljem izmijenila odredbe osnovnog ugovora i to valutu kredita te utvrdila preplatu i pitanje podmirenja budućih dospjelih tražbina.

13. Tužena u svom odgovoru ističe kako tužitelj činjenicom sklapanja Dodatka od 18. siječnja 2016. nema pravni interes utvrđivati ovdje sporne ugovorne odredbe nepoštenim i ništetnim, niti na toj osnovi zahtijevati isplatu preplaćenog novčanog iznosa, kako po tečaju, tako i po kamatnoj stopi koji su se mijenjali u tijeku otplate kredita, međutim takav stav ovaj sud smatra pogrešnim. Naime, dostavljeni Dodatak predstavlja ispunjenje zakonske obveze tužene koja je postupila u skladu s nalogom suda i odredbom iz članka 19. e ZIDZPK i odnosi se na konverziju ugovora iz valute CHF u valutu EUR te regulira podmirenje budućih nepodmirenih dospjelih tražbina, a predmet ovog parničnog postupka je utvrđenje ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati te zahtjev za isplatom razlike na ime preplaćenih anuiteta uslijed promjene početnog tečaja CHF i promjene početne kamatne stope. Dakle, pogrešno je pravno shvaćanje tužene kako se nakon sklapanja Dodatka ne može tražiti utvrđenje ništetnih pojedinih odredbi osnovnog ugovora, ukoliko bi te odredbe bile nepoštene primjenom citiranih odredbi ZZP/03. Sklapanjem Dodatka stranke su izmijenile odredbe osnovnog ugovora u pogledu valutne klauzule i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, što istodobno ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem pojedinih odredbi osnovnog ugovora ništetnim. Ovo iz razloga što ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla, a ništetan ugovor ne postaje valjan ni u slučaju naknadnog otklanjanja uzroka ništetnosti, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja. U svakom slučaju, konverzija nije od presudnog značaja za predmetni tužbeni zahtjev, jer se važećim zakonskim odredbama, a ni Dodatkom od 18. siječnja 2016., ne spominje način rješavanja ništetnih odredbi osnovnog ugovora, već izjednačava položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, s položajem u kojem bi bio da su sudionici ugovorili kredit u valuti EUR. Slijedom iznijetog, ovim naknadnim pravnim poslom utvrđen je odnos sudionika za ubuduće, a tužitelj u svom podnesku od 31. ožujka 2021. dovodi u dvojbu utjecaj konverzije nakon što je izmijenjena valutna klauzula i točnost obračuna kojim je redefiniran ugovorni odnos stranaka, ističući kako time nisu osnažene ništetne ugovorne odredbe. Konačno, činjenica sklapanja Dodatka sama po sebi ne dokazuje da bi tužitelju bio doista uračunat i vraćen cjelovit novčani iznos preplate koji predstavlja razliku između ugovorenih kamata na temelju ništetne ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorene kamatne stope niti da je vraćen iznos na temelju utvrđene ništetne valutne klauzule vezane za CHF. Dakle, unatoč sklopljenom Dodatku, nema zapreke za utvrđenjem ništetnosti i nepoštenih pojedinih odredbi osnovnog ugovora, a u ovom slučaju te odredbe sadržane su u člancima 1., 2. i 7. i u skladu s iznesenim, imale su za posljedicu značajnu neravnotežu odnosa i položaja njegovih sudionika i to na štetu tužitelja kao korisnika kredita, odnosno potrošača. U takvim okolnostima, označene odredbe bile su nepoštene, a pored svega, činidba kao objekt ugovorne obveze neodređena i nerazumljiva, tako da ih je primjenom citiranih odredbi ZZP/03 i ZOO sud djelomično pravomoćnom presudom od

22. studenog 2023. utvrdio ništetnim.

14. Na okolnost utvrđenja razlike iznosa kojeg je tužitelj platio tuženoj po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati u odnosu na otplatni plan koji je sastavljen po početnim ugovorenim odredbama o tečaju CHF i kamatnoj stopi, odnosno na okolnost osnovanosti visine tužbenog zahtjeva, proveden je dokaz vještačenjem po sudskom vještaku za financije i računovodstvo Zlatku Cvitanoviću, koji je imao na raspolaganju predmetni spis i cjelokupnu priloženu dokaznu građu.

15. U vještvu od 24. svibnja 2021. utvrdio je kako je predmetnim ugovorom tužena odobrila tužitelju kredit u iznosu od 74.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF na dan isplate kredita, kako je kamatna stopa ugovorena u visini od 4,90% godišnje, a anuitet u iznosu od 778,33 CHF. Dodaje kako ju je u obračunskom razdoblju od 1. ožujka 2006. do 16. siječnja 2016. tužena mijenjala ugovorenu kamatnu stopu, tako da je od 1. studenog 2007. iznosila 5,55%, a anuitet 801,62 CHF, od 1. ožujka 2008. iznosila 6,30%, a anuitet 824,23 CHF, od 1. kolovoza 2009. iznosila 6,80%, a anuitet 837,03 CHF, od 1. lipnja 2010. iznosila 6,55%, a anuitet 831,35 CHF, od 1. prosinca 2010. iznosila 6,00%, a anuitet 819,96 CHF, od 1. srpnja 2011. iznosila 5,75%, a anuitet 815,41 CHF, dok je od 1. veljače 2014. ona bila niža i iznosila 3,23%, a anuitet 793,85 CHF. S obzirom na iznesene promjene u skladu s jednostranom odlukom banke, vještak nalazi kako je tužitelj osnovom promijenjene kamatne stope i tečaja pretplatio tuženoj ukupan iznos od 93.584,45 kn.

16. U svojoj dopuni od 21. srpnja 2024., vještak konstatira kako je konverzija predmetnog kredita prema Dodatku od 18. siječnja 2016. provedena u skladu s odredbama važećeg Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj102/2015), jer je tim pravnim poslom glavnica kredita, koja je tužitelju bila isplaćena u iznosu od 74.083,02 CHF, preračunata u EUR po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita te iznosi 47.741,99 EUR. Korektno je iskazana i nedospjela, odnosno neotplaćena glavnica u iznosu od 2.702,55 EUR, potrebne uplate i izvršene uplate po kreditu, kao i preplata po kreditu u iznosi od 5.338,04 EUR. S tim u vezi, smatra kako je tužena u predmetnoj konverziji sve odradila matematički ispravno i u skladu s važećim zakonskim odredbama. Međutim, naglašava kako je pitanje da li je kroz postupak konverzije riješeno osnovno pitanje ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu zbog primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, koje su mijenjane jednostrano, netransparentno i na štetu potrošača, što je u suprotnosti s domaćom i europskom pravnom stečevinom. Ovo iz razloga što činjenica da su sve uplate koje tužitelj potražuje u ovom postupku po povećanoj kamati i tečaju u CHF, a uvrštene u izračun konverzije i iskorištene za namirenje duga u EUR, ne znači da je tužena time oslobodila tužitelja od tih njezinih potraživanja. Dodaje kako je tužena u tijeku otplate predmetnog kredita jednostrano mijenjala visinu početno ugovorene kamatne stope, a na isti način nastavila je raditi i kroz postupak konverzije, jer su konverzijom mijenjane kamatne stope na način da se umjesto promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF, primjenjuju sve one kamatne stope koje je vjerovnik primjenjivao za kredite u EUR. Dakle, promjena početno ugovorene kamatne stope, a posljedično tome i visine anuiteta i iznosa dospjelih obveza tužitelja, rađena je i prije i nakon konverzije, a upravo je način promjene visine kamatne stope i njezine negativne posljedice po tužitelja, suština ovog sudskog spora. Pored toga, vještak smatra kako je nekorektan i način kojim se u postupku konverzije tretira povrat preplate, jer se taj iznos ne vraća potrošaču jednokratno, bilo prijenosom sredstava na uplatom na račun ili smanjenjem kredita, već sukcesivno, kroz smanjenje budućih anuiteta, što je u suprotnosti s odredbama Zakona o obveznim odnosima, tako da je tužitelj kao korisnik kredita dodatno oštećen kroz spomenuti postupak konverzije. Na temelju svega, a uzimajući sve odlučne okolnosti u tijeku otplate, odnosno razliku preplaćenih iznosa u odnosu na manje iznose uplata od iznosa dospjelih anuiteta (tzv. negativne razlike) i konverziju, zaključuje kako je tužitelj pretplatio iznos od 11.936,09 EUR/89.832,47 kn. Na njegov nalaz i mišljenje stranke nisu iskazale primjedbe niti dostavile dokaze kojima bi vještvo osporile, stoga ga sud prihvaća kao stručnog i objektivnog.

17. Što se tiče istaknutog prigovora zastare potraživanja, valja navesti kako se on drži neutemeljenim i proizvoljnim. Naime, odredbom iz čl. 323. st. 1. ZOO propisano je kako je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, u smislu odredbe iz čl. 241. ZOO tijek zastarnog roka prekinut je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka i to od trenutka pravomoćnosti sudskih odluka donesenih u povodu te tužbe. Kako je parnični postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu broj P-1401/2012 pravomoćno okončan 13. lipnja 2014. presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, odnosno 14. lipnja 2018. presudom broj Pž-6632/2017-10 u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli, rok za zastaru potraživanja od pet godina počinje teći od označenih dana, što znači da u odnosu na zahtjev tužitelja sadržan u predmetnoj tužbi zaprimljenoj 11. lipnja 2019. nije nastupila zastara potraživanja.

18. Na kraju svega valja navesti kako je tužitelj dokazao status potrošača koji je bio u neravnopravnom položaju u odnosu na tuženu kao trgovca, kako sklapanjem Dodatka i konverzijom osnovnog ugovora sudionici nisu naknadno uspostavili ili dijelom otklonili narušenu ravnotežu i ništetnost ugovornih odredbi kao posljedicu tako neravnopravnog odnosa. Kako je posljedica utvrđene ništetnosti vraćanje onog što je stečeno bez osnove, kako to propisuje odredba iz čl. 323. st. 1. ZOO, tužitelj je dokazao kako predmetna tužba ima valjano činjenično i zakonsko uporište, stoga je osnovan i zahtjev postavljen radi vraćanja, odnosno isplate novca preplaćenog do sklapanja Dodatka, ali ne u zatraženom iznosu od 12.480,80 eur sa zateznom kamatom koja teče od dospijeća svake pojedine tražbine u vremenu od 15. ožujka 2008., nego u iznosu od 11.922,80 eur. Na ovaj iznos tužitelju je dosuđena i zatezna kamata koja mu pripada od dospijeća svake pojedine tražbine od 15. listopada 2009., u skladu s odredbom iz čl. 1115. ZOO i to na način propisan odredbom iz čl. 29. st. 2. ZOO, kako je odlučeno u točki I izreke presude. Naime, valjalo je uvažiti nalaz vještaka prema kojem od početka otplate kredita do 15. rujna 2009. nije bilo preplate, već je tužitelj prvih tridesetak rata kredita imao manji iznos uplata od iznosa dospjelih anuiteta (tzv. negativne razlike), stoga je za više zatraženi iznos glavnice od 498,00 eur tužbeni zahtjev valjalo odbiti, a odbijen je i u odnosu na više zatraženi tijek kamate od 15. ožujka 2008. do 15. rujna 2009., kako je odlučeno u točki II izreke presude.

19. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 5. ZPP, jer tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi. Naime, uspio je u cijelosti u odnosu na zahtjeve postavljenje radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi, dok je u odnosu na zahtjev postavljen radi isplate novčanog iznosa uspio u visini od 98 % (zatraženo 12.420,80 eur, a prihvaćeno 11.922,82 eur). Ovome je za dodati kako je točan iznos novčane tražbine mogao zatražiti tek nakon provedenog vještačenja, jer ni on ni ovaj sud ne raspolažu stručnim financijsko-knjigovodstvenim znanjem. Uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, priznat mu je trošak sastava tužbe od 11. lipnja 2019. i podneska od 31. ožujka 2021. te zastupanja na ročištu održanom 8. travnja 2021. u vrijednosti od 250 bodova, odnosno u iznosu od 500,00 eur za svaku označenu radnju, sve prema Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023, dalje OT). Također mu je priznat trošak sastava obrazloženih podneska od 23. rujna i 16. studenog 2021., 20. ožujka i 4. listopada 2024. te zastupanja na ročištima održanim 6. listopada i 1. prosinca 2021., 28. ožujka, 15. srpnja, 14. listopada i 12. prosinca 2024. u vrijednosti od zatraženih 100 bodova, odnosno u iznosu od 200,00 eur prema Tbr. 8. toč. 3., Tbr. 9. toč. 1. i 2. i Tbr. 54. OT. Priznatih 1750 bodova, odnosno iznos od 3.500,00 eur valjalo je uvećati za 25 % PDV, trošak vještačenja u iznosu od 658,17 eur i trošak već plaćene sudske pristojbe tužbe i ove presude u iznosu od 374,28 eur (po 187,14 eur za svaku).

20. U skladu s iznesenim, tuženoj je valjalo naložiti naknadu parničnog troška tužitelja u iznosu od 5.407,45 eur sa zateznom kamatom koja na označeni iznos teče od donošenja ove presude do isplate, kako je i odlučeno u točki III izreke.

Split, 10. ožujka 2025.

Sudac

Branko Malenica

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tužene