Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, T. Masaryka 8

Poslovni broj: P-557/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sutkinji Željki Jurić, u parničnom predmetu po tužbi tužitelja VN, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnku Jugoslavu Puranu, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz Bjelovara, Josipa Jelačića 12, protiv tužene OTP banka dioničko društvo, OIB: 52508873833, Split, Ulica Domovinskog rata 61, zastupane po punomoćniku Miroslavu Plašćaru, odvjetniku iz Žurić i partneri, odvjetničkog društva d.o.o., Zagreb, Savska cesta 32, OIB: [osobni identifikacijski broj], radi ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 10. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 5. stavak 2. Ugovora o kreditu broj 87699/05 od 07. rujna 2005. godine, zaključenog između tužitelja VN, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika OTP banka dioničko društvo, Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 (kao pravnog slijednika HVB SPLITSKA BANKA d.d., Split, R. Boškovića 16, OIB: 69326397242), kao kreditora koja glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,50 % (slovima: nulacijelapedeset posto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita.“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak od 1.079,64 EUR-a (slovima: tisuću sedamdeset devet eura i šezdeset četiri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude pa sve do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 13. kolovoza 2024. godine sudu podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti. Tužitelj je, kao korisnik kredita, sa HVB Splitskom bankom d.d., (prednikom OTP banke d.d.), kao kreditorom, dana 07. rujna 2005. godine. sklopio Ugovor o kreditu, broj: 87699/05, u kunskoj protuvrijednosti od 91.000,00 CHF po prodajnom deviznom tečaju banke na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 300 mjeseci (25 godina) te je isti koristio za adaptaciju kuće. Člankom 5. stavkom 2. Ugovora o kreditu ugovoreno je da naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,50 % od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita te da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita. Predmetna naknada tužitelju je naplaćena u iznosu od 2.210,66 kuna. Tužitelj smatra da je predmetna ugovorna odredba ništetna iz nekoliko razloga. Prije svega, tužitelj ukazuje na to da se o spornoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo, te da je ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača (Zakon o zaštiti potrošača, ''NN'' 96/03, čl.81., 84. i 87.). Tužitelj smatra da je predmetni Ugovor o kreditu standardni, tipizirani ugovor na čiji sadržaj nije imao nikakav utjecaj niti mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe, bio je primoran platiti naknadu kako bi mogao dobiti traženi kredit jer mu je ponuđeno sklapanje ugovora po principu ''uzmi ili ostavi'. Navodi kako iz sporne odredbe Ugovora o kreditu nije jasno od čega se sastoji tzv. ulazna naknada koja mu je naplaćena prije isplate samog kredita, odnosno da ista nije jasna niti razumljiva. Smatra kako obradom kredita predniku tuženika nije nastao nikakav trošak koji bi opravdao naplatu naknade za obradu kredita jer je upravo tužitelj snosio sve javnobilježničke i druge troškove povezane sa sklapanjem Ugovora pa za uvrštenje ove odredbe prednik tuženika nije imao nikakav opravdan razlog. Tužitelj predlaže utvrđenje sporne odredbe ništetnom te potražuje troškove ovog parničnog postupka, uz pripadajuću zakonsku kamatu.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu, od 13. rujna 2024 godine, u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Tuženik ne spori da je s tužiteljem sklopio predmetni Ugovor o kreditu broj: 96872/05. Tuženik spori nepoštenost, odnosno ništetnost odredbe članka 5. stavka 2. predmetnog Ugovora. Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare tužiteljevog potraživanja pozivajući se na čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (''NN'' 35/05-126/21); u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. Dodaje da, ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 226. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, a ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Navodi da sporna odredba nije nepoštena ili ništetna, odnosno kako je predmetna odredba iz Ugovora o kreditu lako uočljiva te da su uvjeti ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja sporne naknade sasvim jasni i nedvojbeni. Navodi kako nisu kumulativno ispunjeni niti uvjeti iz čl. 81. ZPP-a koji propisuju što se sve ima ispuniti kako bi se pojedina odredba smatrala ništetnom. Ističe kako su tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu neosnovane i neutemeljene te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanja spomenute naknade, kako tužitelj svoje tvrdnje nije ni na koji način potkrijepio dokazima. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini. Zbog svih navedenih razloga tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Tužitelj u podnesku od 08. listopada 2024. godine tvrdi kako navode tuženika iz odgovora na tužbu smatra u potpunosti neosnovanim. Glede prigovora zastare potraživanja, tužitelj ističe kako je u ovom postupku postavio samo deklaratorni zahtjev, a sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima tužitelj može isticati ništetnost ugovorne odredbe, dakle i one kojom je propisana obveza plaćanja naknade za obradu kredita, i to pravo se ne gasi (čl. 327. st. 1. i čl. 328. ZOO-a) te je stoga tuženikov prigovor zastare neosnovan i nejasan. Tužitelj tvrdi da sporna odredba članka 5. st. 2. Ugovora o kreditu ne sadrži bilo kakve parametre temeljem kojih je mogao znati koje mu usluge, naknade ili druge troškove tuženik naplaćuje, pa da stoga nije niti dopušteno utvrđivati je li sporna odredba poštena sukladno čl. 84. ZZP-a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, budući da se takva odredba smatra nepoštenom, a samim time i ništetnom. Navodi da nije bilo mogućnosti pregovaranja, niti je bio informiran o potrebi, namjeni i opravdanosti naknade, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu na štetu njega kao potrošača. Poziva se, između ostalih, na presudu VSRH Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. u kojoj je utvrđeno je da se o odredbi o ulaznoj naknadi nije posebno pregovaralo jer je istu banka uvrstila u tipski ugovor, da potrošač nije imao utjecaj na tu odredbu, da potrošaču nije razjašnjen odnos između iznosa naknade i pruženih usluga te da takvo postupanje banke nije bilo u dobroj vjeri što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača pa time i ništetnosti. Glede vrijednosti predmeta spora, tužitelj se poziva na odredbu iz čl. 40. st. 2. Zakona o parničnom postupku koja propisuje da kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi pa nema dvojbe da je vrijednost predmeta ovog spora u skladu sa zakonom. Tužitelj predlaže da sud nakon provođenja glavne rasprave prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti te da tuženika obveže na naknadu parničnog troška tužitelju.

4. Predmet posl. broj: P-730/2024 delegiran je u rad ovom sudu dana 31. listopada 2024., budući da je rješenjem predsjednika neposredno višeg suda tj. Županijskog suda u Bjelovaru, broj: 31 Su-485/2024-2 od 25.listopada 2024., odlučeno da se predmet u ovoj pravnoj stvari ustupi Općinskom sudu u Virovitici koji će kao stvarno i mjesno nadležan sud provesti postupak, a sve radi postizanja ravnomjerne opterećenosti sudova na području nadležnosti Županijskog suda u Bjelovaru.

5. Tijekom postupka izvedeni su slijedeći dokazi: uvid u dopis OTP banke od 8. kolovoza 2024. (str. 5), Ugovor o kreditu br. 87699/05 (str. 6-11), odluku Gž u Splitu posl. br. 617/2022-3 od 25.svibnja 2022. (str. 12-15), odluku Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-3390/17-40 od 17. prosinca 2020. (str. 16-38), Izvod iz zapisnika Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. SU IV-308/2020 od 5. studenoga 2020. (str. 39-41), Presudu i rješenje Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021. (str. 42-50), odgovor na tužbu tuženika (str. 54-69), podnesak tužitelja od 8. listopada 2024. (str. 72-87), iskaz tužitelja VN (str.104.), te ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

6. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu broj Ugovora o kreditu broj 87699/05 od 07. rujna 2005 godine zaključenog između tužitelja VN, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i OTP banka dioničko društvo, Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 (kao pravnog slijednika HVB SPLITSKA BANKA d.d.), kao kreditora, utvrđeno je da se tužitelju odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti od 91.000,00 CHF prema srednjem tečaju banke na dan korištenja, s rokom otplate od 300 mjeseci. Člankom 5. stavak 2. Ugovora o kreditu, ugovoreno je da naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,50 % (slovima: nulacijelapedeset posto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita, a korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita.

8. Između stranaka je sporna osnova tužbenog zahtjeva, da li je odredba o tzv. ulaznoj naknadi iz članka 5. st. 2. Ugovora o kreditu broj 87699/05 ništetna ili ne, te konačno da li je nastupila zastara potraživanja.

9. Iz dokumentacije koja prileži spisu i iz iskaza tužitelja, na raspravi 30. siječnja 2025., koji je sud prihvatio, evidentno je da se radi o jednostranoj odluci banke koja je spomenutu odredbu unijela u ugovor, te nametnula korisniku kredita (tužitelju) obvezu plaćanja spomenute naknade, bez pojedinačnog pregovaranja i bez objašnjenja o kakvoj se naknadi radi.

10. Utvrđeno je da se tužitelj nije mogao suprotstaviti takvoj ugovornoj odredbi, a osim toga, od strane djelatnika banke nije bio obaviješten što točno znači odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena sporna naknada za obradu kredita, što ta odredba sadržava i koji se troškovi s njom podmiruju, niti koja je svrha naknade. U samom ugovoru o kreditu također ne stoji objašnjenje na što se točno odnosi sporna naknada i kakve konkretno troškove banka ima, koje bi potrošač bio dužan posebno plaćati prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

11. Tuženik nije pružio dokaz o opravdanosti takve odredbe, odnosno nije taksativno naveo što zapravo spada u troškove obrade kredita. Tužitelj nije mogao sklopiti predmetni ugovor o kreditu ukoliko ne bi pristao na unaprijed formuliranu odredbu o ulaznoj naknadi koja je, kako proizlazi, ugovorena po principu "uzmi ili ostavi", pa tužitelj - potrošač nije mogao utjecati na postojanje te odredbe, niti je na bilo koji način mogao pregovarati oko sadržaja odredbi.

12. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da se radi se o jednostranoj odluci banke koja je bez pregovaranja s drugom stranom, nametnula potrošaču navedenu odredbu o naknadi za obradu kredita. Takva je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača (Zakona o zaštiti potrošača ''NN'' 96/03, čl. 81.).

13. Prema čl. 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22, 156/23) potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, dok je ugovor o kreditu ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka. Kako predmet spora proizlazi upravo iz ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama, a budući da je Sud iz tužbe i iz saslušanja tužitelja saznao da je kredit koristio za adaptaciju kuće, isti se, sukladno prethodno navedenoj zakonskoj odredbi smatra potrošačem te su stoga na njega primjenjive zakonske odredbe koje se odnose na potrošače.

14. Slijedom svega navedenog, ugovorna odredba iz članka 5. stavak 2. Ugovora o kreditu broj 87699/05, kojom je predviđeno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,50 % (slovima: nulacijelapedeset posto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita, a korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita, nepoštena je, prouzročila je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništava (ZZP, NN 96/03, čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 87.).

15. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, sud isti ocjenjuje u cijelosti neosnovanim. Naime, tužitelj je u ovom predmetu podnio samo deklaratorni zahtjev, odnosno zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o tzv. ulaznoj naknadi, tj. naknadi za obradu kredita. Sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima tužitelj može isticati ništetnost ugovorne odredbe, dakle i ovakve, kojom je propisana obveza plaćanja naknade za obradu kredita, a to pravo se ne gasi (čl. 327. st. 1. i čl. 328. ZOO-a). Sve i da je tužitelj podnio kondemnatorni, odnosno restitucijski zahtjev, zastara istog još ne bi niti nastupila, jer bi se ovdje konkretno radilo o tužiteljevom (neosnovanom) stjecanju, odnosno stjecanju temeljem ništetne odredbe ugovora te bi zastara počela teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom se ništetnost utvrdila (pravni stav sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020.).

16. Stoga je odlučeno kao u točki I. u izreci presude.

17. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a, prema kojoj je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

18. S obzirom na to da je tužitelj u pogledu osnove i visine tužbenog zahtjev uspio u cijelosti u parnici (100%), sud utvrđuje da je tužena dužna tužitelju temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP- a u cijelosti nadoknaditi parnične troškove.

19. Tužitelj je u tužbi kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos od 1.330,00 EUR-a te se isti uzima kao mjerodavan ( čl. 40. st. 2. Zakona o parničnom postupku).

20.1. Obzirom na vrijednost predmeta spora (1.330,00 EUR-a) i

odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23. u daljnjem tekstu: Tarifa), tuženiku pripada trošak za sastavljanje tužbe 100 bodova (Tbr.7. t.1. Tarife), za sastavljanje podnesaka od 08.listopada 2024. - 100 bodova (Tbr.8. t.1. u vezi s Tbr.7. t.1. Tarife), za zastupanje na ročištu 14.siječnja 2025. i 30.siječnja 2025. - 100 bodova za svako ročište (Tbr.9. t.1. u vezi s Tbr.7. t.1. Tarife). Navedeno ukupno nosi 400 bodova pomnoženo s 2 EUR-a koliko iznosi vrijednost boda (Tbr.48. t.3. i Tbr.50. Tarife), iznosi 800 EUR-a., a kada se tome pribroji iznos koji mu pripada na ime poreza na dodanu vrijednost od 25% ( 200 EUR-a), pripada mu iznos od 1000 EUR- a.

20.2. Tužitelju pripada i trošak za plaćanje sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR-a i trošak pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR-a (Uredba o tarifi sudskih pristojbi NN 37/2023) što uz gore navedeni iznos čini ukupno 1.079,64 EUR- a na ime troškova parničnog postupka.

22. Iz navedenih razloga, odlučeno je kao u točki II. u izreci presude.

U Virovitici 10. ožujka 2025.

Sutkinja:

Željka Jurić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Dostaviti:

1. Punomoćnik tužitelja – odvjetnik Jugoslav Puran, Josipa Jelačića 12, [adresa] Bjelovar

2. Punomoćnik tuženice – odvjetnik Miroslav Plašćar, iz odvjetničkog društva Žurić i partneri, Savska cesta 32, 10 000 Zagreb