Pn-314/2018-40

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Saši Rešetaru, kao sucu pojedincu, na prijedlog više sudske savjetnice Lee Pihler, u pravnoj stvari tužitelja EN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Vedranu Staniću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženog HN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Atili Šilješu, odvjetniku iz Osijeka, radi naknade štete, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 3. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, Vedrana Stanića, odvjetnika iz Osijeka i punomoćnika tuženika, AN, odvjetničkog vježbenika u odvjetničkom uredu Atile Šilješa, odvjetnika iz Osijeka, a objave 10. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženom HN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti tužitelju EN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 4.420,00 eur (slovima: četiritisućečetristodvadeseteura) na ime naknade štete, sa zateznim kamatama koje teku od 6. prosinca 2018. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbija se kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od ukupno 2.514,02 eur (slovima: dvijetisućepetstočetrnaesteuradvacenta), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude prvog stupnja 10. ožujka 2025. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je presudom Općinskog suda u Rijeci broj K-13/2016 od 26. travnja 2016., koja je postala pravomoćna 24. lipnja 2016., tuženik kao okrivljenik proglašen krivim zbog kaznenog djela teške tjelesne ozljede iz nehaja iz čl. 121. st. 1. u vezi s čl. 118. st. 1. KZ-a, na štetu tužitelja kao oštećenika, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, uvjetno na jednu godinu. Navedenom presudom tuženik je osuđen zbog događaja od 13. svibnja 2015. koji se dogodio oko 23:30 sati u Baškoj na Otoku Krku, u restoranu Lantino, kada je tijekom prepirke s tužiteljem, otvorenim dlanom udario tužitelja po licu, a potom ga u međusobnim naguravanjima, kada se tužitelj pokušao zaštitit od daljnjih udaraca, snažno odgurnuo, uslijed čega je tužitelj izgubio ravnotežu i prilikom pada i udara u tlo zadobio impresijski prijelom, tipa FN na stražnjem dijelu velikog tuberkula humerusa lijeve ruke, a koja ozljeda je teške naravi. Sukladno odredbi čl. 12. st. 1. Zakona o parničnom postupku kojom je određeno da je sud u parničnom postupku u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda, kojom se optuženik proglašava krivim, u konkretnom slučaju o odgovornosti za štetni događaj odlučeno je navedenom kaznenom presudom, te je sporna jedino visina štete koju je tužitelj pretrpio uslijed štetnog događaja. Zbog zadobivenih ozljeda tužitelj se liječio u KBC Rijeka i KBC Osijek, a tijekom navedenog liječenja, nakon repozicije ozlijeđenog ramena, gotovo mjesec dana koristio je imobilizaciju, a nakon toga prošao je i fizikalnu terapiju. Tijekom cjelokupnog liječenja, a i nakon toga, tužitelju su bili otežani i vrlo bolni pokreti ozlijeđenog ramena. Uslijed štetnog događaja tužitelj je trpio fizičke bolove, strah i duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti uzrokovane smanjenom pokretljivosti ruke u ramenom zglobu. Tužitelju je bila potrebna i tuđa pomoć i njega od strane nestručne osobe, u trajanju od nekoliko sati na dan tijekom nošenja imobilizacije lijevog ramena u razdoblju od četiri tjedna. S obzirom na navedeno, tužitelj potražuje pravičnu novčanu naknadu na ime pretrpljene neimovinske štete u ukupnom iznosu od 31.500,00 kn i to na ime pretrpljenih fizičkih bolova 9.000,00 kn, na ime pretrpljenog straha 15.000,00 kn i na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti 7.500,00 kn, sa zateznom kamatom tekućom od 6. prosinca 2018. do isplate, te na ime imovinske štete u vidu tuđe pomoći i njege iznos od 500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 6. prosinca 2018. do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ne spori da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Rijeci broj K-13/2016 od 26. travnja 2016. izdan kazneni nalog protiv njega kao okrivljenika i da je proglašen krivim zbog kaznenog djela teške tjelesne ozljede iz nehaja iz čl. 121. st. 1. u vezi s čl. 118. st. 1. KZ-a. Međutim, tužitelj pogrešno tumači čl. 12. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer je predmetni događaj bio izuzetno kompleksan, te je sam tužitelj svojim radnjama pridonio nastanku štetnog događaja, odnosno svojom krivnjom je djelomično izazvao da dođe do same štete, odnosno da šteta bude puno veća. Ovo posebno, jer je kazneno djelo počinjeno iz nehaja, sukladno čl. 29. KZ-a. Protivi se i visini štete, te ističe prigovor zastare.

3. Tužitelj u podnesku od 20. veljače 2019., a u odnosu na prigovore tuženika, navodi da to što je tuženik proglašen krivim za kazneno djelo iz nehaja, da je potpuno irelevantno za njegovu odgovornost za štetni događaj, jer je nehaj jedan od oblika krivnje, uz namjeru, a odredbom čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima jasno je propisano da onaj tko drugome prouzroči štetu, da ju je dužan naknaditi, ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Budući da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Rijeci nesporno utvrđena krivnja tuženika za štetni događaj, u kojem je tužitelj pretrpio tešku tjelesnu ozljedu, a da je odredbom čl. 12. st. 3. Zakona o parničnom postupku određeno da je u parničnom postupku u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti počinitelja, sud vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik proglašava krivim, razvidno je da su tuženikovi navodi iz odgovora na tužbu potpuno neosnovani. U odnosu na navode tuženika da je u konkretnom slučaju riječ o kaznenom nalogu, tužitelj napominje da presuda kojom se izriče kazneni nalog po svojoj pravomoćnosti ima jednaku pravnu snagu kao i svaka druga presuda u kaznenom postupku, a to što tuženik kao okrivljenik nije iskoristio svoje zakonsko pravo i uložio prigovor protiv predmetnog kaznenog naloga, samo znači da je priznao kazneno djelo i izrečenu kaznenopravnu sankciju. Tuženik je i u kaznenom postupku mogao dokazati svoju nedužnost i eventualne doprinose tužitelja, što nije učinio. U odnosu na prigovor visine štete, tužitelj je predložio provođenje vještačenja, a u odnosu na istaknuti prigovor zastare, smatra da je neosnovan, budući da je odredbom čl. 231. st. 1. Zakona o obveznim odnosima određeno da kada je šteta prouzročena kaznenim djelom, a za kazneni progon je predviđen dulji rok zastare, da zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog progona. Budući da sukladno čl. 81. st. 1. KZ-a kazneni progon za kazneno djelo za koje je tuženik proglašen krivim zastarijeva u roku od šest godina od počinjenja djela, razvidno je da u konkretnom slučaju u odnosu na zahtjev tužitelja za naknadu štete nije nastupila zastara.

4. Tuženik u podnesku od 11. srpnja 2019. ponavlja da se u konkretnom slučaju radilo o kaznenom nalogu koji je završen pravomoćnom osuđujućom presudom, ali da iz same presude ne proizlazi činjenični opis događaja, odnosno što se zapravo dogodilo, te da je sud ovlašten utvrđivati podijeljenu odgovornost za štetu.

5. Podneskom od 28. studenog 2024. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, potražujući za pretrpljene fizičke bolove i nelagodu tijekom liječenja 1.400,00 eur, za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti od 5% koja ima za posljedicu i zaostalu ograničenu pokretljivosti lijevog ramena u lakom stupnju 750,00 eur, za duševne boli zbog naruženosti 1.000,00 eur, za pretrpljeni strah 2.000,00 eur, te za tuđu pomoć i njegu u trajanju od 30 dana po 3 sata dnevno, što je ukupno 90 sati, iznos od 270,00 eur, što je sveukupno 5.420,00 eur sa zateznim kamatama tekućim od 6. prosinca 2018.

6. Tuženik je na ročištu 16. siječnja 2025. ostao kod odgovora na tužbu, protiveći se tužbi kako po osnovi, tako i po visini.

7. U dokaznom postupku sud je saslušao tužitelja kao stranku, te svjedoke ŠN, ENĆ, LN, SN i TN, te izvršio uvid u presudu Općinskog suda u Rijeci broj K-13/2016-3 od 26. travnja 2016. (list 4-5 spisa), medicinsku dokumentaciju na ime tužitelja (list 6-16 spisa) i nalaz i mišljenje vještaka (list 84-86 spisa).

8. Tužitelj je iskazao da je kao zaposlenik Hotela Waldinger išao raditi sezonske poslove u Bašku, na Otoku Krku. Radio je kao konobar, a svaki konobar morao je proći i poslove u kuhinji. Kritičnog dana bio je u gradu i vratio se navečer. Kada je ušao u restoran, pitao je kolege ima li bakšiša za podijeliti, jer je bio običaj da se bakšiš od tjedan dana podijeli između radnika. Kada je to pitao, prišao mu je tuženik u vidno alkoholiziranom stanju, skoro rušivši tanjure sa stola, na što ga je tužitelj pitao, da li ga hoće udariti, a tuženik ga je istog trenutka punom šakom udario u lice. Stajao je na stepenici i kako ga je udario, pao je na lijevo rame. Tuženik ga je nastavio udarati nogama po cijelom tijelu, tužitelj je gledao čime bi se mogao obraniti, te je našao jednu čašu i koliko se sjeća pogodio je tuženika u glavu. Rastavio ih je TN koji ga je i odvezao na hitnu u Rijeku. Dva dana je još bio na Krku, morao je ležati, a onda mu je organiziran prijevoz za Osijek. Dva mjeseca je bio na bolovanju, bila mu je potrebna fizikalna terapija. Mogao se služiti samo desnom rukom, a lijevom ne, jer se radilo o specifičnoj ozlijedi ramena. Pomagale su mu supruga i majka oko ustajanja, kupanja, oblačenja. Kako se radilo o ozljedi ramena, još uvijek osjeti bolove, odnosno nelagodu, jer radi kao konobar. Prije sukoba s tuženikom nije bilo nikakvih svađa, tuženika nije poznavao od prije. Ni kasnije nije doznao zbog čega je došlo do sukoba, tuženik mu se nije ni ispričao. Kada je udario tuženika čašom, ne sjeća se da li je tuženik zadobio ozlijede, moguće da je bilo krvi.

9. Svjedok ŠN je iskazao da je bio prisutan u restoranu na večeri kojoj je osim njega prisustvovao i LN, tuženik, te je naknadno došao za stol i tužitelj. U jednom trenutku tijekom večere došlo je do nekakve rasprave oko bakšiša, te je ta rasprava prerasla u prepirku, s vrijeđanjem, došlo je i do svađe i u jednom trenutku tuženik je fizički napao tužitelja. Nakon toga tužitelj je odvezen na hitnu pomoć. Nije primijetio da je tada bila prisutna i SN. Tužitelj i tuženik su se vrijeđali međusobno i pri tome psovali, a tko je baš prvi počeo ne zna. Istodobno su počeli vrijeđati jedan drugoga. Glede nekakvih njihovih prijašnjih svađa, nije mu ništa poznato.

10. Svjedokinja ENĆ je iskazala da su motoričke funkcije kod njezinog supruga (tužitelja) nakon štetnog događaja, a pogotovo u prvih mjesec dana bile otežane. Naime, kod tužitelja je došlo do imobilizacije lijeve ruke, pa je imao slabu pokretljivost i ona mu je u tom periodu, a i nakon toga perioda po potrebi, pomagala u obavljanju osnovnih životnih potreba (tuširanje, skidanje odjeće, oblačenje odjeće). Tužitelj je inače dešnjak.

11. Svjedok LN je iskazao da je bio prisutan štetnom događaju, te da su osim njega bila prisutni i NN, ŠN, HN i PN, kojemu ne zna prezime, a zvali su ga E. Do štetnog događaja došlo je na način da je u jednom trenutku za stol gdje su svi sjedili došao i tužitelj, te je postavio pitanje koje je po njegovom mišljenju bilo upućeno svima njima, a glasilo je: "Ima li manče", odnosno ima li nekakvog bakšiša koji bi oni između sebe trebali podijeliti. Na ovo pitanje reagirao je tuženik, na način da je odmah počeo psovati tužitelja, potom je došlo nekako i do pitanja upućenog od strane tuženika tužitelju da li želi da ga udari, na što je tužitelj odgovorio tuženiku, "Da li me stvarno želiš udariti', a potom je došlo i do fizičkog napada tuženika na tužitelja. Misli da je do povrede tužitelja došlo u onom trenutku kada ga je tuženik gurnuo na zid, a potom su obojica završili na podu. Ne vidi zašto je tuženik tako reagirao, jer se nije radilo o nikakvom neprimjerenom pitanju, to je dakle bilo uobičajeno da se bakšiš podijeli svaku večer. ČN je bio voditelj ugostiteljskog objekta i svjedok je kada je tuča počela, otišao po njega kako bi on smirio situaciju, tako da on nije mogao vidjeti samu tuču dok su se vratili nazad. ZN je bio konobar također, međutim da li je isti očevidac štetnog događaja, svjedok ne zna. Ne zna da li je tužitelj bio pod utjecajem alkohola, tužitelj je tada normalno prišao stolu. Glede tuče, svjedok je naveo da je prvo tuženik udario tužitelja, a da je potom u samoobrani tužitelj udario tuženika.

12. Svjedokinja SN je iskazala da je bila prisutna na večeri kada je došlo do fizičkog obračuna između tužitelja i tuženika. Na večeri su bili prisutni i PN, tužitelj, KN, te ŠN. U jednom trenutku na večeru su došli i tužitelj i UN, te je tom prilikom tužitelj postavio pitanje da li ima bakšiša za podjelu, a to pitanje je bilo upućeno svima, jer su bakšiš svakodnevno dijelili. Međutim, na ovo pitanje tuženik je burno reagirao, a potom se ustao i krenuo prema tužitelju, da bi ga udario, što je i učinio. Ona je pokušala stati između njih i u tom trenutku tužitelj je u samoobrani posegnuo za čašom i misli da je uspio udariti tuženika s čašom. Tijekom večeri tuženik je konzumirao alkohol. Glede pitanja koje je bilo postavljeno, navela je da to nije bilo nikakvo uvredljivo pitanje, jer su bakšiš dijelili svaki dan. Stoga misli da tuženik nije imao razloga biti isprovociran od strane tužitelja. Glede TN može reći da isti nije mogao biti prisutan štetnom događaju, jer je tek naknadno došao, a isto tako niti ZN.

13. Svjedok TN je iskazao da je bio voditelj restorana Lantino u Baškoj na Krku, tijekom 2015., kada je došlo do kritičnog događaja. Tužitelj i tuženik su bili zaposleni kao konobari. Zna da poslije svake smjene djelatnici ostaju večerati. Otišao je u sobu, oni su ostali večerati i u jednom trenutku je čuo da se nešto događa. Kada je sišao dolje, vidio je da su tužitelj i tuženik već bili na podu, da su se tukli, bilo mu je bitno da ih razdvoji. Kada ih je razdvojio, vidio je da je tužitelju bila iščašena ruka, a tuženiku rasječena glava iza, zamotao je glavu tuženiku, a tužitelja odvezao u KBC Rijeka, na namještanje ruke. Sjeća se da su tada bile prisutne tri ili četiri osobe, a imena se točno ne sjeća. Nije bio prisutan kada je tuča počela.

14. Iz presude Općinskog suda u Rijeci broj K-13/2016-3 od 26. travnja 2016., koja je postala pravomoćna 24. lipnja 2016., proizlazi da je tuženik proglašen krivim zbog kaznenog djela teške tjelesne ozljede iz nehaja iz čl. 121. st. 1. u vezi s čl. 118. st. 1. KZ/11, počinjenog na način da je 13. svibnja 2015. oko 23:30 sati u Baškoj, na Otoku Krku, u restoranu Lantino tijekom prepirke s tužiteljem, olako držeći da istog neće teško ozlijediti, otvorenim dlanom ruke udario ga po licu da bi potom u međusobnom naguravanju, kada se tužitelj pokušao zaštiti od daljnjih udaraca snažno ga odgurnuo, uslijed čega je tužitelj izgubio ravnotežu, te je prilikom pada i udara od tlo zadobio impresijski prijelom tipa FN na stražnjem dijelu velikog tuberkula humerusa lijeve ruke, a koja ozljeda je teške naravi.

15. Iz medicinske dokumentacije na ime tužitelja i nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka prof. prim. dr. sc. ĆN, dr. med. proizlazi da je pri hitnom pregledu zabilježena dijagnoza iščašenje lijevog ramena. Zbog pretrpljenih ozljeda tijekom liječenja tužitelj je imao bolove različitog intenziteta. Imao je i nelagode tijekom liječenja: klinička i dijagnostička obrada, kontrolni pregledi, fizikalna terapija, dodatna dijagnostička obrada. Tužitelj je trpio bolove jakog intenziteta 1 dan, srednjeg intenziteta 14 dana, lakog intenziteta 30 dana. Ozljeda tužitelja s obzirom na tip, lokalizaciju, intenzitet i konačni ishod cjelokupnog liječenja uvjetovali su smanjenje životne aktivnosti od 5%. Ozljeda tužitelja spada u tešku tjelesnu ozljedu: iščašenje lijevog ramena, tipa FN Sachs (impresijski prijelom dijela glave nadlaktične kosti). Kao anatomsko – funkcijska posljedica zaostala je ograničena pokretljivost lijevog ramena u lakom stupnju kao posljedica oštećenja zglobne kapsule lijevog ramena. Ozljede nastale prilikom nezgode kod tužitelja nisu ostavile trajnu naruženost izgleda i skladnosti tijela. Naruženost u lakom stupnju – uočljivo trećim osobama imao je 30 dana tijekom nošenja imobilizacije za lijevo rame. Tužitelj je nakon nezgode osjećao trenutni primarni strah jakog intenziteta kratkotrajno u trenutku ozljeđivanja. Sekundarni oblik straha srednjeg i lakog intenziteta uvjetovan je zabrinutošću o mogućim posljedicama nakon ozljeđivanja. Dakle, primarni strah jakog intenziteta bio je kratkotrajan, a sekundarni strah srednjeg intenziteta trajao je 7 dana, a lakog intenziteta 15 dana. S obzirom na karakter i lokalizaciju ozljede kao i konačni ishod liječenja, tužitelju je bila potrebna tuđa njega i pomoć od nemedicinske osobe 30 dana, 3 sata dnevno (tijekom nošenja imobilizacije) u obavljanju svakodnevnih životnih aktivnosti.

16. Nalaz i mišljenje vještaka sud prihvaća u cijelosti, jer je logičan, objektivan i u skladu s pravilima struke, a stranke na isti nisu imale primjedbi. Naime, tužitelj je u podnesku od 28. studenog 2024. i na ročištu 16. siječnja 2025. naveo da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, a punomoćnik tuženika je na ročištu 3. ožujka 2025, odustao od prijedloga za saslušanje vještaka, navodeći da niti on nema primjedbi na nalaz i mišljenje.

17. Sud je odbio prijedlog tuženika da ga se sasluša kao stranku, jer iako uredno pozvan, nije pristupio na ročišta 16. siječnja 2025. i 3. ožujka 2025., na kojima je trebao biti saslušan, niti je ispričao svoj nedolazak, što upućuje na njegovu nezainteresiranost za ovaj postupak, a osim toga njegovim iskazom ne bi bilo dovedeno u pitanje činjenično stanje utvrđeno ispitivanjem tužitelja kao stranke, te svjedoka tužitelja, ali i svjedoka tuženika, koji su suglasno iskazivali o tome na koji način je došlo do štetnog događaja.

18. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, ocjenjujući svaki dokaz posebno i u međusobnoj vezi, sud nalazi tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

19. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete i imovinske štete na ime tuđe pomoći i njege.

20. U konkretnom slučaju nije sporno da je presudom Općinskog suda u Rijeci broj K-13/2016-3 od 26. travnja 2016., koja je postala pravomoćna 24. lipnja 2016., tuženik proglašen krivim zbog kaznenog djela teške tjelesne ozljede iz nehaja iz čl. 121. st. 1. u vezi s čl. 118. st. 1. KZ/11, počinjenog na štetu tužitelja.

21. Odredbom čl. 12. st. 3. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u nastavku teksta ZPP) propisano je da je u parničnom postupku sud u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim.

22. U odnosu na prigovor tuženika da je gore navedenom pravomoćnom presudom izdan kazneni nalog bez provođenja postupka, za napomenuti je da se sukladno čl. 540. st. 1. Zakona o kaznenom postupku kazneni nalog može izdati za kaznena djela za koja je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do pet godina, te da presuda kojom je izdan kazneni nalog ima jednaku pravnu snagu kao i svaka druga presuda u kaznenom postupku.

23. U odnosu na prigovor tuženika da je tužitelj svojim radnjama doprinio nastanku štete, sud nalazi da isti nije osnovan. Niti tužitelj, a niti itko od saslušanih svjedoka nije iskazao da je tužitelj prvi započeo sukob, već da je tužitelj svima prisutnima na večeri prišao s pitanjem, da li ima ˝bakšiša˝ (napojnice) za podjelu. Svjedokinja SN iskazala je da je to pitanje bilo upućeno svima, jer su bakšiš svakodnevno dijelili, a isto je iskazao i svjedok LN. Svjedok ŠN iskazao je da ne zna tko je prvi započeo svađu, dok svjedok RN nije bio ni prisutan kada je počeo sukob između tužitelja i tuženika.

24. Prigovor tuženika da je nastupila zastara potraživanja tužitelja, sud također ocjenjuje neosnovanim. Odredbom čl. 231. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23 - u nastavku teksta ZOO) propisano je da kada je šteta prouzročena kaznenim djelom, a za kazneni progon je predviđen dulji rok zastare, da zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog progona. Budući da sukladno čl. 81. st. 1. KZ-a kazneni progon za kazneno djelo za koje je tuženik proglašen krivim zastarijeva u roku od 6 godina od počinjenja djela (u konkretnom slučaju kazneno djelo je počinjeno 13. svibnja 2015.),a imajući u vidu da je tužba podnesena 5. prosinca 2018., očigledno je da u odnosu na zahtjev tužitelja za naknadu štete nije nastupila zastara.

25. Budući da je medicinskim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj zadobio ozljede opisane u medicinskoj dokumentaciji, sud je utvrdio da je došlo do povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, sukladno čl. 1046. u vezi s čl. 19. ZOO-a.

26. Odredbom čl. 1100. st. 1. ZOO-a propisano je da će sud u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kada nje nema. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama, koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom (čl. 1100. st. 2. ZOO-a).

27. Prema nalazu i mišljenju vještaka prof. dr. sc. ĆN prim. dr. med., tužitelj je pretrpio bolove jakog intenziteta 1 dan, srednjeg intenziteta 14 dana, lakog intenziteta 30 dana, a imao je i nelagode tijekom liječenja: klinička i dijagnostička obrada, kontrolni pregledi, fizikalna terapija i dodatna dijagnostička obrada. Prema Orijentacijskim kriterijima i iznosima za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete (Vrhovni sud Republike Hrvatske – Su-IV-47/2020-5 od 15. lipnja 2020. – u nastavku teksta Orijentacijski kriteriji), sud smatra da tužitelju po tom vidu štete pripada iznos od ukupno 1.400,00 eur.

28. Prema nalazu i mišljenju vještaka kod tužitelja postoji smanjenje životne aktivnosti za 5%, pa tužitelju prema Orijentacijskim kriterijima za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti pripada 750,00 eur.

29. Prema nalazu i mišljenju vještaka ozljede nastale prilikom nezgode kod tužitelja nisu ostavile trajnu naruženost izgleda i skladnosti tijela, a naruženost u lakom stupnju - uočljivo trećim osobama, imao je 30 dana tijekom nošenja imobilizacije za lijevo rame. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade za ovaj vid štete, sud je imao u vidu da se radi o mlađoj osobi tada u dobi od 29 godina, po zanimanju konobar. Prema Orijentacijskim kriterijima sud smatra da tužitelju po tom vidu štete pripada iznos od ukupno 1.000,00 eur.

30. Prema nalazu i mišljenju vještaka tužitelj je pretrpio primarni strah jakog intenziteta kratkotrajno u trenutku ozljeđivanja, sekundarni strah srednjeg intenziteta 7 dana i lakog intenziteta 15 dana. Sekundarni oblik straha srednjeg i lakog intenziteta uvjetovan je zabrinutošću o mogućim posljedicama nakon ozljeđivanja. Prema Orijentacijskim kriterijima sud smatra da tužitelju po tom vidu štete pripada iznos od ukupno 1.000,00 eur. U preostalom dijelu za ovaj vid štete, tužbeni zahtjev odbijen je kao neosnovan.

31. U odnosu na naknadu imovinske štete, sud je prema nalazu i mišljenju vještaka utvrdio da su tužitelju tuđa njega i pomoć bili potrebni za vrijeme nošenja imobilizacije u trajanju od 30 dana, 3 sata dnevno od strane nemedicinske osobe. Stoga sud smatra da tužitelju pripada pravična novčana naknada za ovaj vid štete u iznosu od 270,00 eur.

32. Slijedom navedenog, sud smatra da tužitelju pripada pravična novčana naknada u visini od ukupno 4.420,00 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe 6. prosinca 2018. do isplate sukladno čl. 1103. ZOO-a, po stopi sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

33. Preostali dio tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog iznosa odbijen je kao neosnovan.

34. Odluku o trošku sud je donio temeljem čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a, prema djelomičnom uspjehu stranaka u sporu. Tužitelju je kao opravdan priznat trošak sastava tužbe po odvjetniku u visini od 100 bodova sukladno Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 - u nastavku teksta Tarifa), trošak sastava obrazloženog podneska od 19. veljače 2019. kojim se očitovao na odgovor tuženika na tužbu u visini od 100 bodova (Tbr. 8. t. 1. Tarife), trošak sastava obrazloženog podneska od 27. studenog 2024. kojim je uređen tužbeni zahtjev u visini od 100 bodova (Tbr. 8. t. 1. Tarife), trošak za zastupanje na ročištima 6. ožujka 2019., 14. studenog 2019., 30. siječnja 2020., 18. rujna 2024., 16. siječnja 2025. i 3. ožujka 2025. u visini od po 100 bodova (Tbr. 9. t. 1. Tarife), što je ukupno 900 bodova, što obzirom na vrijednost boda od 2,00 eur (Tbr. 54. Tarife) iznosi 1.800,00 eur, što uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 450,00 eur, iznosi 2.250,00 eur. Tužitelj je uspio u dokazivanju u pogledu osnove zahtjeva sa 100%, a u pogledu visine tužbenog zahtjeva sa 81,55%, što ukupno iznosi 181,55%, što podijeljeno s dva daje uspjeh tužitelja u sporu od 90,78%. Tuženik je uspio u sporu sa 9,22%. Sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a kada se od postotka tužitelja koji je u većoj mjeri uspio u postupku, oduzme postotak uspjeha tuženika (90,78% - 9,22%) proizlazi da je tužitelj uspio u parnici sa 81,56%. Razmjerno tome priznat mu je trošak u iznosu od 1.835,10 eur, te trošak vještačenja u iznosu od 500,00 eur, trošak obveze plaćanja sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 88,92 eur i trošak obveze plaćanja sudske pristojbe za presudu u iznosu od traženih 90,00 eur, što je sveukupno 2.514,02 eur, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja 10. ožujka 2025. po stopi sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

35. O zahtjevu tužitelja za naknadu troška zastupanja na ročištu za objavu presude, odlučiti će se posebnim rješenjem, nakon održanog ročišta, budući da je sukladno čl. 335. st. 8. ZPP-a do ročišta za objavu presude potrebno izraditi i samu presudu i uručiti ovjereni prijepis stranci koja je pristupila.

36. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Osijek, 10. ožujka 2025.

Sudac

Saša Rešetar

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od primitka. Žalba se podnosi pisanim putem, putem ovog suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1. tužitelju putem punomoćnika

2. tuženiku putem punomoćnika