REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8,
Poslovni broj P-193/2022-20
52 100 Pula-Pola
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Ani Brgles Keser, u pravnoj stvari tužitelja VJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Marina Pibernik, odvjetnica u Puli, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, koju zastupa punomoćnik Saša Poldan, odvjetnik u Rijeci, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 21. siječnja 2024. u prisutnosti tužitelja i njegove punomoćnice Marine Pibernik te zamjenice punomoćnika tuženika ŠJ, **.**.2025. objavio i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnom odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope Ugovora o kreditu broj:112-50-3962784, koji je zaključen između tužitelja i tuženika 12.03.2007., a solemniziran 19.03.2007. po javnom bilježniku Franku Čerinu iz Pule, pod br. OV-2633/07 sadržane u čl.2. Ugovora koja odredba glasi:
- "…promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora",
- "Kamata po dospijeću .... promjenjiva, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose koje Korisnik kredita duguje temeljem ovog ugovora, osim u slučajevima kada je to zabranjeno prinudnim zakonskim propisima".
II. Utvrđuju se ništetnom odredbe Ugovora o kreditu broj:112-50-3962784, koji je zaključen između tužitelja i tuženika dana 12.03.2007.g., a solemniziran dana 19.03.2007. po javnom bilježniku Franko Čerinu iz Pule, pod br. OV-2633/07, kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl.7. Ugovora o kreditu koji glasi „kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po otplati kredita.“ pa stoga navedene odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.
III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, OIB: 53056966535 da isplati tužitelju VJ, [osobni identifikacijski broj] iznos od 5.057,79 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku:
na iznos od 3,38 eura od 31.03.2008.g. do isplate,
na iznos od 19,07 eura od 28.11.2008.g. do isplate,
na iznos od 3,11 eura od 30.11.2008.g. do isplate,
na iznos od 23,40 eura od 31.12.2008.g. do isplate,
na iznos od 26,52 eura od 31.01.2009 do isplate,
na iznos od 27,93 eura od 28.02.2009 do isplate,
na iznos od 24,63 eura od 31.03.2009 do isplate,
na iznos od 25,39 eura od 30.04.2009 do isplate,
na iznos od 19,31 eura od 31.05.2009 do isplate,
na iznos od 14,83 eura od 30.06.2009 do isplate,
na iznos od 16,02 eura od 31.07.2009 do isplate,
na iznos od 18,38 eura od 31.08.2009 do isplate,
na iznos od 18,18 eura od 30.09.2009 do isplate,
na iznos od 15,79 eura od 31.10.2009 do isplate,
na iznos od 20,27 eura od 30.11.2009 do isplate,
na iznos od 23,86 eura od 21.01.2010 do isplate,
na iznos od 28,97 eura od 23.02.2010 do isplate,
na iznos od 27,80 eura od 28.02.2010 do isplate,
na iznos od 34,73 eura od 31.03.2010 do isplate,
na iznos od 33,42 eura od 30.04.2010 do isplate,
na iznos od 35,98 eura od 31.05.2010 do isplate,
na iznos od 58,17 eura od 30.06.2010 do isplate,
na iznos od 53,60 eura od 31.07.2010 do isplate,
na iznos od 67,56 eura od 31.08.2010 do isplate,
na iznos od 62,74 eura od 30.09.2010 do isplate,
na iznos od 54,98 eura od 31.10.2010 do isplate,
na iznos od 71,35 eura od 30.11.2010 do isplate,
na iznos od 92,16 eura od 31.12.2010 do isplate,
na iznos od 77,42 eura od 31.01.2011 do isplate,
na iznos od 82,59 eura od 28.02.2011 do isplate,
na iznos od 76,02 eura od 31.03.2011 do isplate,
na iznos od 77,20 eura od 13.05.2011 do isplate,
na iznos od 105,11 eura od 15.06.2011 do isplate,
na iznos od 107,83 eura od 15.07.2011 do isplate,
na iznos od 130,70 eura od 16.08.2011 do isplate,
na iznos od 118,76 eura od 21.09.2011 do isplate,
na iznos od 105,70 eura od 15.10.2011 do isplate,
na iznos od 103,32 eura od 19.11.2011 do isplate,
na iznos od 102,33 eura od 15.12.2011 do isplate,
na iznos od 108,50 eura od 16.01.2012 do isplate,
na iznos od 113,88 eura od 16.02.2012 do isplate,
na iznos od 114,60 eura od 15.03.2012 do isplate,
na iznos od 110,88 eura od 16.04.2012 do isplate,
na iznos od 113,40 eura od 15.05.2012 do isplate,
na iznos od 115,12 eura od 15.06.2012 do isplate,
na iznos od 112,22 eura od 17.07.2012 do isplate,
na iznos od 112,98 eura od 16.08.2012 do isplate,
na iznos od 110,81 eura od 14.09.2012 do isplate,
na iznos od 106,12 eura od 15.10.2012 do isplate,
na iznos od 111,12 eura od 16.11.2012 do isplate,
na iznos od 113,52 eura od 08.12.2012 do isplate,
na iznos od 1.705,68 eura od 24.12.2012 do isplate
do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana;
IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:
"II. Utvrđuju se ništetnom odredbe Ugovora o kreditu broj:112-50-3962784, koji je zaključen između tužitelja i tuženika dana 12.03.2007.g., a solemniziran dana 19.03.2007. po javnom bilježniku Franko Čerinu iz Pule, pod br. OV-2633/07, kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi:
- čl.1. koja glasi "kunska protuvrijednost…po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.",
- čl.9. "Korisnik kredita izjavio je da je upoznat sa uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom, te potvrdio da mu je uručena otplatna tablica sa jasno iskazanom efektivnom kamatnom stopom"."
r i j e š i o j e
I. Utvrđuje se da je dio tužbe tužitelja kojim potražuje isplatu iznosa od 251,12 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, povučen.
II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, OIB: 53056966535 da tužitelju VJ, [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.699,77 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III. Odbija se u preostalom dijelu, iznad dosuđenog, zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška kao neosnovan.
IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u cijelosti.
Obrazloženje
1. Tužitelj je kao korisnik kredita s tuženikom 12. ožujka 2007. sklopio Ugovor o kreditu, koji se vodi pod brojem 112-50-3962784, a koji je 19. ožujka 2007. solemniziran po javnom bilježniku Franku Čerinu iz [adresa], posl.br. OV-2633/07. Predmetnim Ugovorom o kreditu tuženik je odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 33.048,56 CHF prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja, pod uvjetima i rokovima kako je utvrđeno predmetnim Ugovorom o kreditu. Navedeni ugovor u cijelosti je isplaćen od strane tužitelja. Odredbom čl.1. Ugovora iz t.I ove tužbe tužitelj se obvezao iznos kredita vratiti u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja. Nadalje, čl.7. Ugovora o kreditu tužitelj je dužan tuženiku platiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po otplati kredita. Čl.9. Korisnik kredita izjavio je da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom te potvrdio da mu je uručena otplatna tablica s jasno iskazanom efektivnom kamatnom stopom. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva što u konkretnom slučaju znači da je vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tužitelj u vrijeme kada je ugovarao kredit nije bio upoznat o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Ono o čemu je tuženik morao informirati tužitelja jesu rizici i karakteristike konkretne valutne klauzule CHF te moguće pojave tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Tužitelj nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF. Tužitelj nije bio upozoren od strane tuženika da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR-ima, zbog čega je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO. Naime, Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali ne štiti tečaj kune u odnosu niti na jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. Zbog toga se može reći da je tečaj CHF-a u odnosu na kunu potpuno slobodan te može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a, dok s EUROM nije tako, nego dapače HNB reagira i kupovinom odnosno prodajom EURA regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time kunu drži stabilnom. CHF je valuta u koju „bježi“ kapital u vrijeme gospodarske krize. To znači da za vrijeme recesija CHF naglo jača, jer bogati pojedinci tada kupuju znatne količine CHF-a ne bi li tako zaštitili vrijednost svoje imovine, pa zbog toga vrijednost CHF-a u odnosu na ostale valute može naglo narasti. Nadalje, CHF nije valuta koja bi bila dobra za dužnike kod ugovaranja kredita odnosno da je ona vrlo rizična valuta, ako se radi o dužnicima koji nemaju primanja u toj valuti. MMF je višekratno upozoravao na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO sve EU banke, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. MMF je upozoravao banke na trostruki rizik, rizik pada rejtinga, rizik države koja ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita te konačno na rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta. CHF je valuta koja se u hrvatskome monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima. Pravi temelj za potrošačke kredite su depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama. Ono što je zapanjujuće jest činjenica da je tuženik uz povećani tečaj naplaćivao i povećanu kamatnu stopu pa je tako dvostruko opteretio tužitelja izuzetno visokim iznosima anuiteta. Na dan solemnizacije predmetnog ugovora (19.03.2007.) srednji tečaj CHF- a prema tečajnoj listi tuženika iznosio je 5,20%. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u Ugovoru o kreditu od 12.03.2007. utvrdi ništetnom dio odredbe čl.1., članak 7. i članak 9. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. te posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača obvezujuća je u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti tečaj švicarskog franka koji je tužitelju bio poznat u vrijeme solemnizacije predmetnog ugovora. Obzirom je ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka, tužitelj pretpostavlja da je predmetni kredit, primjenjujući gore navedene parametre preplatio za iznos od 40.000,00 kn. Dakle, iznos od 40.000,00 kn predstavlja iznos kojeg je tuženik temeljem ništetne odredbe neutemeljeno naplatio od tužitelja. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Obzirom se radi o složenom izračunu o čemu tužitelj nema niti može imati stručna znanja, isti zadržava pravo da po primitku izračuna od strane tuženika ili financijskog vještačenja uredi tužbeni zahtjev u pogledu konačne visine, svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, dospijeća pojedinačnih mjesečnih iznosa te tijeka zakonskih zateznih kamata. Prije pokretanja parničnog postupka tužitelj se tuženiku obratio radi pokušaja mirnog rješavanja spora, no tuženik je zahtjev tužitelja smatrano neosnovanim. Stoga predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnima odredbe vezane za valutnu klauzulu te naložiti isplatu preplaćenih iznosa po toj osnovi. Potražuje i troškove ovog postupka.
1.1. Tužitelj je potom podneskom od 30. lipnja 2022. preinačio tužbu isticanjem novog tužbenog zahtjeva uz postojeći i to zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, međutim ustrajući pri kondemnatornom dijelu zahtjeva samo po osnovi valutne klauzule. Sud je, unatoč protivljenju tuženika, na temelju odredbe članka 190. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) predmetnu objektivnu preinaku tužbe dopustio ocijenivši je svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama.
1.2. Konačno je tužitelj podneskom od 21. lipnja 2024. (list 283 do 284 spisa) specificirao kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva potražujući isplatu glavnice iznosa od 5.057,79 eura zajedno sa zateznim kamatama. Predmetna specifikacija predstavlja djelomično povlačenje tužbe na koje je tuženik pristao, stoga je sud odlučio kao u točki I izreke rješenja utvrdivši da je tužba tužitelja djelomično povučena, sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a.
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan. Tuženik osporava i sve činjenične navode tužbe osim izričito priznatih. Nesporno je da su stranke zaključile Ugovor o kreditu s namjenom kupnje vozila, iznosa kredita od 33.048,56 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, uz rok otplate 84 mjeseci (dalje u tekstu: Ugovor). Postupak u kojem su donesene gore citirane presude vodio se radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U tom postupku, a što je razvidno iz same naravi postupka kao i obrazloženja presuda, sudovi nisu utvrđivali činjenice o kojima ovisi eventualno utvrđenje ništetnosti u odnosu na pojedine potrošače odnosno pojedinačne ugovore o kreditu već su sudovi na apstraktnoj razini utvrđivali jesu li valutne klauzule i klauzule o promjenjivim kamatnim stopama nepoštene te posljedično tome ništetne. Dakle, iz samog obrazloženja citiranih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava nedvojbeno proizlazi kako sudovi u tom postupku nisu utvrđivali one činjenice koje su važne za donošenje odluke u pojedinačnim sporovima odnosno one činjenice o kojima ovisi utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi te potom eventualna osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu u ovom postupku. Slijedom navedenog, na tužitelju je teret dokaza da su u konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe ništetne budući takvo utvrđenje notorno ne proizlazi iz citiranih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava.
2.1. Uzimajući u obzir relevantne odredbe ZZP/03 prvenstveno je potrebno utvrditi jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ako jesu, tada uopće nije dopušteno utvrđivati jesu li poštene. Ako nisu, tada je potrebno provesti tzv. test poštenosti. U okviru provođenja testa poštenosti, a sukladno citiranim zakonskim odredbama, potrebno je utvrditi je li se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo te potom uzrokuju li te odredbe znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Prilikom provođenja takvog testa poštenosti, nije dovoljno samo cijeniti te konkretne sporne odredbe već je potrebno uzeti u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. U konkretnom slučaju to znači da je potrebno cijeniti i namjenu ugovora o kreditu, razloge sklapanja takvog ugovora o kreditu i sve druge opcije koje su bile na raspolaganju tužitelju kao i vezane opće uvjete banke kao dio ugovora odnosno ugovornih odredbi.
2.2. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u članku 1. i 7. Ugovora je jasna, uočljiva i razumljiva. Naime, iz članka 1. Ugovora nesporno proizlazi da će se tužitelju isplatiti iznos od 33.048,56 CHF u kunskoj protuvrijednosti dok je u članku 7. Ugovora ugovoreno i jasno te razumljivo obrazloženo da će tužitelj kredit vraćati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za Kreditora za CHF. Tužitelj je na taj način već u samoj odredbi ugovora obrazloženo te joj je moralo biti jasno da visina anuiteta ovisi o srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća budući je tako izričito ugovoreno. Ujedno je tužitelj kod zaključenja ugovora predan i otplatni plan gdje su opet anuiteti izraženi u valuti CHF te je na svakoj stranici otplatnog plana naznačeno da se imaju plaćati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Štoviše, na svakoj stranici otplatnog plana podebljanim slovima naglašeno je: „Informaciju o važećim tečajevima valuta na dan možete dobiti korištenjem usluga telefonskog servisa RBA DIREKT pozivom telefonskog broja: [broj telefona].“ Dakle, već iz toga proizlazi da je tuženik tužitelja izričito i pisano upozorio na mogućnost promjene valute na dan dospijeća te shodno tome i promjeni visine anuiteta te osigurao pravodobno obavještavanje o navedenom. Tužitelju su prije zaključenja ugovora obrazložene posljedice i rizike vezanja kredita uz valutu CHF. Naglašava se da u trenutku zaključenja predmetnog Ugovora, postojanje valutne klauzule nije bila nikakva novina pa su rizici vezanja kredita uz bilo koju valutu pa tako i CHF bili općepoznati. Predmetni Ugovor je solemniziran od strane javnog bilježnika stoga je time javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Je li tužitelju predmetna odredba bila jasna, razumljiva i lako uočljiva treba cijeniti i s aspekta postupanja i osobnih odlika samog tužitelja kao potrošača. Prilikom toga svakako treba imati na umu i definiciju prosječnog potrošača kojeg uvodi praksa Suda EU, a koja je obvezujuća i za naše sudove te koja prosječnog potrošača definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“. Stoga je potrebno ispitati je li se tužitelj prije i prilikom zaključenja ugovora informirao o posljedicama valutne klauzule i povrh onoga što proizlazi iz samih ugovornih odredbi i onoga što joj je obrazložio tuženik i javni bilježnik prilikom solemnizacije Ugovora, potom je li prilikom zaključenja Ugovora bio pažljiv i razborit odnosno je li pročitao odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu te eventualno iz kojeg nije postavljao dodatna pitanja tuženiku ako mu te odredbe odmah nisu bile jasne. Konačno je glede ovog elementa procjene nepoštenosti ugovorne odredbe potrebno naglasiti da niti tužitelj niti tuženik nisu mogli niti bi ikada itko objektivno mogao znati točne ukupne troškove kredita s osnove promjena valute budući nije moguće unaprijed znati kretanja vrijednosti valute. Ono što je jedino važno jest da je tužitelju bilo poznato odnosno nije moglo ostati nepoznato da su sve valute podložne promjenama te da će se shodno tome mijenjati i troškovi kredita. Tuženik je uvijek nudio više mogućnosti glede valutne klauzule. Valutna klauzula ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a nije niti suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Riječ je o dvostranoj klauzuli koja prati kretanje valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu. Dakle, u slučaju da je vrijednost valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu padala, to bi tužitelj morao vratiti manji iznos kredita. Već iz toga jasno proizlazi da sama ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa da shodno tome nije nepoštena. Tužitelj je zbog povećanja vrijednosti valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu bio dužan vratiti povećane iznose anuiteta u odnosu na početno utvrđen otplatni plan, no isto tako, u slučaju smanjenja vrijednosti valute bi bila dužna vratiti smanjene iznose anuiteta u odnosu na početno utvrđen otplatni plan. Navedeno je ključno za ocjenu postojanja ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Činjenica da je došlo do povećanja vrijednosti CHF u odnosu na ostale svjetske valute nije se mogla predvidjeti u trenutku zaključenja Ugovora, a uzrok tome se ne nalazi u postupanju tuženika niti je tuženik ostvario ikakav dodatan profit imajući na umu da je i sam zadužen u istoj valuti što je utvrđeno u kolektivnom sporu.
2.3. S obzirom da je odredbom članka 83 ZZP/03 propisano da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimati u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, u konkretnom slučaju valja reći da se radi o namjenskom Ugovoru o kreditu, zaključenog u svrhu kupnje osobnog automobila. Navedeno je bitno kada se ima na umu obrazloženje presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž – 7129/13 od 13. lipnja 2014. koja na str. 60. spominje da je svrha kredita bila kupnja stana, koji je osnovna potreba svakog čovjeka. Definicija potrošača kao iscrpljenog, nestrpljivog i očajnog je protivna definicijama suda Europske Unije koje su obvezujuće za nacionalne sudove. Pored toga, vrlo bitno je da je od utjecaja na donošenje presuda u kolektivnom sporu bila i narav odnosno namjena ugovora o kreditu te je cijenjeno bitnim da su potrošači navodni bili prisiljeni zaključivati ugovore o kreditu kao jedini način rješavanja svojeg stambenog pitanja. Navedeno također dopunski ukazuje da se granice pravomoćnosti tih presuda ne protežu na ovdje predmet spora. Tužitelj sasvim sigurno nije bio iscrpljen i nestrpljiv te nije podizao kredit u svrhu kupnje stana kao nekakve osnovne životne potrebe već je kreditom financirao kupnju automobila koji mu notorno nije bio neophodan. Tužitelj nije morao uopće kupiti automobil, mogao je izabrati drugi izvor financiranja i slično. Tužitelj je ovim kreditom financirao svoj luksuz, a nije rješavao neko egzistencijalno pitanje, a zbog čega nije bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika. Dakle, imao je mnogo opcija, a izabrao je ovu ne zato što je morao nego zato jer je htio. Tužitelj se nije posebno i dodatno informirao jer su mu predmetne odredbe bile jasne i obrazložene. Podredno tome bio je nezainteresiran za informacije, nepažljiv i neoprezan. U oba slučaja, ugovorne odredbe su i iz tih razloga valjane.
2.4. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva. Tužitelj nema pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa na način da se predmnijeva da je između stranaka za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu ugovorena fiksna kamatna stopa. Nesporno je da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, a praznina u ugovoru koja nastaje eventualnim utvrđenjem ništetnosti dijela odredbe koji se odnosi na način promjene kamatne stope treba se ispuniti teleološkim tumačenjem ugovora, vezanih općih akata tuženika kao sastavnih dijelova ugovora i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu postojeće zakonske regulative. Usvajanjem ovakvog tužbenog zahtjeva implicira se primjena fiksne kamatne stope. Tuženik se protivi da se visina tužbenog zahtjeva utvrđuje zbrajanjem samo pozitivnih razlika nastalih zbog povećanja kamatne stope ili povećanja tečaja valute CHF. Zbrajanjem samo pozitivnih razlika dobiva se simulacija kredita s primjenom jednostrano promjenjive kamatne stope i jednostrane valutne klauzule u CHF, a ne simulacija kunskog kredita s fiksnom kamatnom stopom što je zahtjev tužitelja. Kako bi se utvrdilo što je tužitelj zbilja platio više zbog hipotetske ništetnosti spornih ugovornih odredbi, potrebno je promatrati ugovor kao cjelinu, a ne samo pojedinačne uplate. Kod simulacije kunskog kredita s fiksnom kamatnom stopom potrebno je uzeti dakle u obzir sve promjene tečaja i kamatne stope pa u konačnici od „više“ uplaćenih iznosa oduzeti manje uplaćene iznose zbog smanjenja tečaja ili kamatne stope. Tu se ne radi o prigovoru radi prijeboja, već se radi o utvrđenju koliko je zaista tužitelj tijekom cijelog ugovornog odnosa platio više zbog hipotetske ništetnosti valutne klauzule i klauzule o promjenjivoj kamatnoj stopi. U cijelosti se osporava pravo na potraživanje s osnove tijeka kamata jer tuženik nije bio nepošten budući da je isti postupao u cijelosti u skladu s tada važećim zakonskim odredbama, u skladu s ugovorom, s općim uvjetima tuženika kao sastavnim dijelom ugovora te je u konačnici kamatnu stopu i valutu prilagođavao tržišnim parametrima koji ne ovise o njegovoj volji.
2.5. Tuženik se dodatno o preinaci tužbe vezane za utvrđenje ništetnosti kamatne stope očitovao tijekom postupka navodeći da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jasne, razumljive i lako uočljive pa da nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost. Glede razumljivosti predmetne odredbe tužitelju ponovno se naglašavaju sljedeće činjenice: odredba je gramatički jasna i razumljiva te je uočljiva, odnosno nema ništa dvojbeno ili sporno u pojmu „promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora", uz to Ugovor je solemniziran i sukladno čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu, obrazložen je tužitelju te je tuženik tužitelju objasnio posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope. Važno je za naglasiti da u kolektivnom sporu nije utvrđeno da bi promjenjive kamatne stope bile ništetne. Sporne su bile samo promjene kamatnih stopa sukladno Odluci banke ukoliko nisu bili jasni kriteriji tj. parametri za promjenu kamatne stope. Odredbom članka 2. i 9. Ugovora tužitelj je pristao da se na sve što nije regulirano tim Ugovorom primjenjuju opći akti banke kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja tog Ugovora. Stoga je na tužitelju teret dokaza da su u konkretnom slučaju nepoštene i ništetne odredbe Odluka banke kao i drugih općih akata banke temeljem kojih je mijenjana visina kamatne stope. Tuženik je pošteno i savjesno donosio Odluke o promjenama kamatnih stopa te je o svakoj promjeni obavijestio tužitelja, a tužitelj nikada nije imao prigovora odnosno primjedbi na takve promjene te je očito s istima bio suglasna. Tuženik je mijenjao kamatne stope samo onda kada je za to imao opravdani razlog, te sukladno načelu savjesnosti i poštenja i zabrane zlouporabe prava. Sukladno tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom, u točki VI propisano je opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Kriteriji za utvrđivanje promjene kamatnih stopa detaljno su razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada. Upravo je temeljem tih Općih uvjeta i akata tuženika potrebno ocijeniti opravdanost i poštenost tuženika glede promjene kamatnih stopa. Tržišni parametri koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa za kredit s valutnom klauzulom u CHF, a sukladno uputi Hrvatske narodne banke, bili su kretanje: 6-mjesečnog LIBOR.a za CHF, trošak regulatora (obvezna pričuva banaka koja se mora održavati na računu HNB-a po propisanoj naknadi i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka sa kratkoročnim deviznim potraživanjima), CDS – premija rizika za Republiku Hrvatsku. Da su navedeni parametri predstavljali opravdan razlog za promjenu kamatne stope potvrđeno je i samim Zakonom o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12) koji to u čl. 11. a. st. 2. Propisuje. Unatoč tome što u spornom razdoblju predmetni zakon nije bio na snazi (kao u ostalom nijedan zakon koji bi nalagao utvrđivanje egzaktnih kriterija za promjenu kamatne stope što dodatno ukazuje na savjesnost i poštenost tuženika), on potvrđuje da je postupanje tuženika bilo zakonito i pošteno. Promjene tih parametara uzrokuju promjene kamatne stope time da je potrebno naglasiti da su troškovi financiranja za vrijeme otplate kredita porasli znatno više nego što je tuženik povećao kamatnu stopu tužitelju, odnosno na svoju štetu, povećao ju je manje nego što je po tim parametrima trebao. Bitno je naglasiti da se jednaka kamatna stopa onoj
1 0
promijenjenoj, primjenjivala na nove ugovore o kreditu, a iz čega proizlazi da se kamatna stopa pošteno mijenjala jer banka kamatu na nove kredite mora postavljati sukladno tržišnim uvjetima. U protivnom ne bi mogla zadovoljiti uvjete na tržištu. Znači, kamatna stopa po kreditima u tijeku bila je usklađivana s kamatnom stopom koju banka u tom trenutku nudi na tržištu, a takva se kamatna stopa formulirala sukladno naprijed izloženoj formuli. Predmetnim ugovorom tužitelj je financirao luksuz kupnje automobila te ističe prigovor zastare. U konačnici predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti u cijelosti i obvezati tuženika da tužitelju naknadi troškove postupka.
3. U dokaznom postupku pročitani su dopis tužitelja upućen tuženiku, odgovor tuženika, otplatni plan, dopisi tuženika, uplatnica, dokument o prijevremenoj otplati kredita, ugovor o kreditu, otplatna tablica, dokumentacija dostavljan uz odgovor na tužbu, nalaz i mišljenje financijskog vještaka, iskaz tužitelja te sva druga dokumentacija priležeća spisu.
4. Tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti je osnovan.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja, najprije za utvrđenje ništetnim odredaba Ugovora o kreditu broj 112-50-3962784 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 12. ožujka 2007., koje su sadržane u članku 1., 2., 7. i 9. toga Ugovora (odredbe o predmetu i cijeni ugovora, promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli) te zahtjev za isplatu, na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta, u visini razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica.
6. Pritom, među strankama nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 12. ožujka 2007. sklopljen Ugovor o kreditu broj 112-50- 3962784 za kupnju motornog vozila, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 33.048,56 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca.
6.1. Također, nesporno je da je odredbom čl. 2. Ugovora određena godišnja kamatna stopa od 5,20 %, koja je promjenjiva sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora, a nije sporno ni da su stranke ugovorile valutnu klauzulu, određujući da se kredit isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.
6.2. Također, nije sporno da je tuženik tijekom otplatnog perioda mijenjao početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,20 % te da je uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka (početni tečaj za 1 CHF iznosio je 4,552901 kuna – vidljivo iz nalaza i mišljenja – list 257 spisa) povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati. Nije sporno ni da je predmetni kredit otplaćen.
7. Sporno je, radi li se o valjanim ili ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a posljedično tome, ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kojeg je tuženik od njega naplatio na temelju takvih odredbi. S tim u vezi valja utvrditi i može li se tužitelj kao individualni potrošač pozivati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača i je li činjenica što je ugovor o kreditu ispunjen u cijelosti zapreka da se naknadno utvrdi njegova ništetnost, odnosno ta ništetnost razmatra kao prethodno pitanje o čijem rješenju ovisi odluka o
1 1
osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu. Sporno je i je li nastupila zastara tužiteljevog restitucijskog zahtjeva.
8. Prvenstveno valja reći da okolnost što je tužitelj otplatio kredit ne predstavlja zapreku za podnošenje tužbe, odnosno zapreku da se naknadno, dakle i nakon prestanka ugovora, utvrdi njegova ništetnost. U protivnom bi odredba o posljedicama ništetnosti sadržana u odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/23 i 155/23, dalje: ZOO – dalje u tekstu: ZOO/05), kojom je propisana obveza restitucije (odnosno da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora) bila vrlo često neprimjenjiva, što zasigurno ne bi bilo razumno zakonsko rješenje. Stoga je razvidno da se posljedice ništetnosti odnose i na ugovore koji su prestali ispunjenjem, raskidom ili na neki drugi način, tim više što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05).
8.1. Također, okolnost koju ističe tuženik, to da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran te da ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, ne znači da tužitelj nema pravo isticati ništetnost takvog Ugovora ili pojedine njegove odredbe, kako to u ovoj pravnoj stvari i čini.
9. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. tog Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje u tekstu: ZZP/07), i to čl. 96. i 97. toga Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke (tuženika), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004.
1 2
do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to čl. 96. i 97. tog Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
9.1. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).
9.2. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika, a koji u čl.2. sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, a u čl.7. odredbu o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno pozvao na pravna utvrđenja spomenutih presuda.
9.3. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Navod tuženika da je tužitelj u ovakvoj parnici ovlašten isticati samo zahtjev za naknadu štete, nije osnovan. Naime, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2019. (Narodne novine broj 70/19) u odredbi članka 502.c dodano je da se mogu isticati, pored zahtjeva za naknadu štete i zahtjevi za isplatu, kakav je i ovaj, stoga navedena odredba niti na koji način ne derogira primjenu mjerodavnih odredaba Zakona o obveznim odnosima.
9.4. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odluka sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07.
9.5. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne
1 3
odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).
9.6. Stoga, kako je u presudi donesenoj u kolektivnom sporu utvrđeno da je i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli, o tome, po ocjeni ovoga suda, nije bilo potrebno provoditi dokazni postupak u ovom individualnom sporu, već su navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, cijeneći pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite na koja se tužitelj pozvao, slijedom svega obrazloženog, utvrđene ništetnima.
9.7. Pritom valja napomenuti da tuženik u individualnom sporu, poput ovoga, može predlagati izvođenje određenih dokaza s ciljem dokazivanja da je tijekom pregovara prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu s tužiteljem kao potrošačem pregovarao odnosno da je tužitelj bio informiran o svim bitnim značajkama i parametrima promjene kamatne stope odnosno djelovanja i posljedica ugovorene valutne klauzule. Dakle, nakon pozivanja tužitelja na pravomoćna utvrđenja citiranih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda, na tuženiku je teret dokaza činjenica koje ističe. Tuženik u ovom postupku na te okolnosti predlaže saslušanje tužitelja.
9.7.1. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se odlučio za kupnju osobnog vozila i u tu svrhu otišao u Autokuću Opel, odabrao je vozilo i u autokući su mu prodavači sugerirali, s obzirom da je želio podići kredit za kupnju vozila, da ode u Raiffeisenbanku jer s njom surađuju i da je upravo izašao novi povoljni kredit u CHF valuti s manjom kamatom i vrlo stabilan. U autokući su mu dali predračun s kojim je došao u Raiffeisenbanku, a već su u predračunu bili navedeni svi osnovni uvjeti kredita. Podigao je kredit za iznos od oko 115.000,00 kuna na 7 godina, a početna rata bila je oko 1.200,00 kuna. Nakon par mjeseci ta je rata počela rasti, a u konačnici je dosegla mjesečni iznos od 3.100,00 ili 3.200,00 kuna. Jedva je uspio podmirivati rate 5 i po odnosno 6 godina trajanja kredita, a onda više nije mogao jer je njegova plaća bila svega 300,00 kuna veće od rate. Otišao je u banku da mu kažu koliko duguje da taj kredit zatvori, oni su ga tu navlačili, govorili da ne može, da je to komplicirano, da se trebaju posavjetovati oko toga s nekim, uglavnom to je trajalo i u konačnici su to obračunali pa je u OTP banci digao kunski kredit i od tog iznosa zatvorio ovaj. Nitko mu nije objasnio ništa vezano za to o čemu ovisi i kako se mijenja kamatna stopa, niti mu je u banci rečeno koje su razlike i rizici između kredita u CHF valuti i primjerice u valuti EURO. Banka je sastavila tekst ugovora. Kredit mu je odgovarao jer je bila najpovoljnija rata, a u vrijeme od podizanja do isplate kredita bio zaposlen. Gotovo svatko razumije razliku između fiksne i promjenjive kamatne stope i što načelno predstavlja valutna klauzula, ali nitko munije objasnio što to konkretno znači. Nitko ga nije upozorio na rizike ove valutne klauzule, dapače rekli su da je to najstabilnija valuta. Pročitao je ugovor, u načelu je mislio da mu je tada sve bilo jasno. Misli da opće uvjete poslovanja banke nije pročitao. Nije se posebno raspitivao o čemu ovisi promjena kamatne stope i promjena tečaja.
1 4
9.7.2. Tužiteljev je iskaz vjerodostojan jer je tužitelj iskazivao uvjerljivo, životno i sigurno. I iz njegovog je iskaza utvrđeno da je upravo tuženik sastavio ugovor, a da pri tom nije bilo pregovaranja vezano za određene uvjete kredita kao i to da banka nije pružila razjašnjenja vezana za način promjene kamatne stope i rizike valutne klauzule u CHF. Upravo suprotno, utvrđeno je da mu je predmetni kredit predstavljen kao najpovoljniji.
9.8. Također valja ukazati da su odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženika, suprotno navodima tuženika, sadržajno jednake odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite. Valja ukazati i da nije točan navod tuženika da se presuda donesena u kolektivnom sporu ne može primijeniti u ovom predmetu s obzirom da je namjena predmetnih kreditnih sredstava bila kupnja automobila. Naime, tom presudom nije određeno da je bitna namjena kredita za utvrđenje (ne)dopuštenosti pojedinih ugovornih uglavaka te u konačnici primjeni učinaka predmetne presude u ovakvom individualnom sporu. Stoga je i dokazni prijedlog tuženika za pribavu podataka od MUP-a o upisima vlasništva nad motornim vozilima za tužitelja, odbijen kao nepotreban i suvišan, jer eventualni podaci iz tih isprava nisu mjerodavni za utvrđenje spornih činjenica u ovom predmetu te ne bi bili od utjecaja na oduku suda o predmetu ovoga spora.
10. Osim toga, nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena je iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.
10.1. Točna je tvrdnja tuženika da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. i 82. ZZP/03 te čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.
10.2. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u Ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
1 5
10.3. Nije, dakle, nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi i kako (utjecajem kojih faktora) do nje dolazi, a u konkretnom je slučaju ta promjena bila značajna jer je kamatna stopa povećana za najviše konačno 2,55 postotnih poena (7,75 % u odnosu na početnih 5,20 %) ili za oko 49%, čime je povećano kreditno opterećenje tužitelja kao potrošača i time prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužitelja.
10.4. Pritom, nije odlučna okolnost niti da visina kamatne stope tijekom otplatnog perioda nije prelazila najvišu zakonom dopuštenu kamatnu stopu, jer navedena okolnost ne može biti opravdanje za jednostrano mijenjanje kamatne stope od strane tuženika, bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i načina njihove primjene. Nije relevantan niti navod tuženika da je povećanje kamatne stope bilo gospodarski opravdano, i to sve iz razloga jer način promjene kamatne stope nije preciziran.
10.5. Glede valutne klauzule, tuženik osnovano ističe da je njezino ugovaranje dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO/05. Međutim, tuženik neosnovano smatra da odredbe o valutnoj klauzuli ne podliježu testu poštenosti (očito u smislu čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), s obzirom da je u kolektivnom sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, čemu su nacionalni sudovi pravomoćno ocijenili da odredba o valutnoj klauzuli CHF podliježe testu poštenosti (u smislu čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača) i ocijenili ju nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima (kakav je i ovaj) vezani.
10.6. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.
10.7. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom
1 6
Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača pa se radi o ništetnim odredbama.
11. Slijedom svega navedenog, utvrđene su ništetnima ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz članka 2. Ugovora i odredbe o valutnoj klauzuli iz članka 7. Ugovora te je u tom dijelu prihvaćen deklaratorni dio tužbenog zahtjeva i odlučeno je kao u točki I i II izreke ove presude.
11.1. Međutim, odbijen je dio zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe iz članka 1. Ugovora. Navedenom odredbom je ugovorena visina kredita, odnosno određena je obveza banke na isplatu iznosa kredita na dan korištenja pa nema neravnoteže u pravima i obvezama na štetu korisnika kredita. Pored toga, utvrđenje ništetnosti predmetne odredbe značilo bi da se predmet Ugovora utvrdio ništetnim, a tada bi i cijeli Ugovor bio ništetan, što nije bila intencija pokretanja postupka za kolektivnu zaštitu prava i interesa potrošača, a navedeno je i suprotno činjeničnim tvrdnjama tužitelja u ovom postupku koji predlaže restituciju upravo po početnom tečaju iz članka 1. Ugovora koji je vrijedio na dan korištenja (tako i Županijski sud u Varaždinu posl.br. Gž-1337/2023-2 od 16. siječnja 2024.).
11.2. Nije osnovan niti zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 9. Ugovora o kreditu. Tužitelj je zahtjev za ništetnost te odredbe postavio u okviru zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredaba o valutnoj obvezi, međutim predmetna odredba članka 9. stavka 4. Ugovora ne odnosi se na valutnu klauzulu. Tom je odredbom određeno da je korisnik kredita izjavio je da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom te potvrdio da mu je uručena otplatna tablica s jasno iskazanom efektivnom kamatnom stopom. Dakle, sadržaj predmetne odredbe ne odnosi se na ugovaranje valutne klauzule, a tužitelj nije niti u tužbi, a niti u daljnjem tijeku postupka istaknuo činjenične navode (niti predložio dokaze) koji bi se odnosili na to da mu nije uručena otplatna tablica i da mu nije bila poznata efektivna kamatna stopa. Stoga je u tom dijelu zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.
11.3. S obzirom da je utvrđeno da nije osnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredaba članka 1. i 9. Ugovora o kreditu, taj je dio zahtjeva tužitelja odbijen i odlučeno je kao u točki IV izreke presude.
12. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati
1 7
odgovarajuća naknada u novcu, prema cijena u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
12.1. Tužitelj stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO/05 kao opće pravilo i čl. 1115. kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu nezakonitom promjenom kamatne stope i ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pritom, stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.
12.2. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.
13. S obzirom na utvrđenje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne (a nije upitno da predmetni Ugovor o kreditu može opstati i bez odredbe o valutnoj klauzuli te bez dijela odredbe o kamatama koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope) te s obzirom da tužitelj ima pravo na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da navedenih nepoštenih odredaba nije bilo, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je za cijelo kreditno razdoblje uzeti u obzir početni tečaj, kao jedino valjano određen, a time i pošten.
13.1. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Tomislavu Prpiću koji je u svom nalazu i mišljenju prema uputi suda, utvrdio razliku između plaćenih anuiteta prema spornom Ugovoru o kreditu i iznosa koje je tužitelj trebao plaćati uzimajući u obzir početni tečaj. Za svoj izračun vještak je koristio parametre početnih uvjeta kredita i to da je iznos kredita bio 33.048,56 CHF, da je početna kamatna stopa bila 5,20% te da je početni tečaj na dan isplate kredita bio 1 CHF = 4,552901 kuna.
13.2. Na temelju navedenih utvrđenja vještak je obračunao preplatu koja je nastala uslijed rasta tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj u iznosu od 5.057,79 eura (pojedinačni iznosi preplate na ime tečajne razlike specificirani su po mjesecima u Dodatak 1 Nalaza i mišljenja – list 264 do 265 spisa).
13.3. Stranke nisu imale primjedbe na izračune vještaka, a tužitelj je nakon zaprimljenog vještačkog nalaza i u skladu s istim uredio tužbeni zahtjev za isplatu po osnovi valutne klauzule.
13.4. Tuženik je apostrofirao da osporava zadaću danu vještaku, odnosno anticipiranu metodu izračuna te ističe da u svakom slučaju treba u obzir uzeti i tzv. negativne
1 8
razlike. Glede tih primjedbi tuženika vezanih za metodu obračuna, već je obrazloženo da je u potrošačkim kreditima načelno dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Međutim, u situaciji poput predmetne, kada su takve odredbe utvrđene nepoštenima, a posljedično i ništetnima, tužitelj može pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredbi ostvariti upravo na opisani način, koristeći jedine valjano određene, a time i poštene parametre. To ne znači da je među strankama ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, već da su početna kamatna stopa i tečaj na dan isplate kredita jedini valjano ugovoreni pa se jedino njihovom primjenom može odrediti visina tužbenog zahtjeva i postići restitucija na koju tužitelj ima pravo.
13.4.1. U odnosu na primjedbu tuženika o tome da se prilikom obračuna trebaju uzeti u obzir i tzv. negativne razlike, ovaj sud je stava da takav prigovor tuženika nije osnovan. Naime, Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ako idu na štetu potrošača (ovdje tužitelja), ali ne i ako takve ugovorne odredbe potrošaču idu u korist. Ništetnost ugovornih odredbi u kolektivnom sporu utvrđena je u korist potrošača, odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe ništetne iz razloga koji se mogu pripisati samo bankama kao profesionalcima, ne i potrošačima. Upravo zbog postupanja banaka došlo je do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, stoga na strani potrošača nije bilo nikakvog stjecanja te se predmetne tzv. negativne razlike ne mogu smatrati stečenim. Povrh navedenog, utvrđenje ništetnosti predmetnih odredbi i primjena početnog tečaja pri izračunu tražbine tužitelja, ne može dovesti automatizmom do zaključka da je prigovor tuženika osnovan. Ovaj je sud stava da tuženik svoju tražbinu mora utemeljiti na konkretnom pravnom institutu, a što u ovom postupku ne čini, već istu temelji posljedično na argumentaciji tužitelja. Međutim, njihove su pozicije prilikom sklapanja ugovora bile u mnogočemu drugačije pa tako tuženik nije niti naveo, a niti dokazao da bi primjena predmetnih ništetnih odredaba dovela do očitog nesrazmjera u ispunjenju obveza na štetu banke. Dakle, tužitelj ima pravo na povrat samo više plaćenih novčanih iznosa (tzv. pozitivnu preplatu), a ti se iznosi neće umanjivati tzv. negativnim preplatama, jer tužitelj nije stekao ništa od tuženika. Upravo suprotno, tuženik je stekao od tužitelja dio imovine (novac) primjenjujući na ratu kredita povećani tečaj, a koje je postupanje tuženika utvrđeno ništetnim. Osim toga, odredba čl. 323. st. 2. ZOO/05, koja propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora (tako i Županijski sud u Varaždinu poslovni broj Gž-391/2021-2 od 14. srpnja 2021.).
13.5. Sud je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, ocijenivši ga objektivnim i stručnim, izrađenim na temelju dokumentacije u spisu i u skladu sa zadatkom suda.
14. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu te je na temelju odredaba članka 1111. i članka 1115. ZOO/05 odlučio kao u točki III izreke presude, na način da je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 5.057,49 eura s pripadajućim zateznim kamatama na ime razlike nastale primjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica tijekom otplatnog perioda.
15. Odluka o zateznima kamatama donesena je na temelju odredaba članka 29. ZOO- a.
1 9
16. Konačno, tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača.
16.1. Postupak kolektivne zaštite u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli okončan je u odnosu na tuženika donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Stoga, u trenutku podnošenja tužbe 14. ožujka 2022. nije protekao opći zastarni rok od pet godina, a tužitelj u ovom predmetu zahtijeva isplatu samo po osnovi valutne klauzule.
17. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 5. i članka 155. ZPP-a i na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika „Narodne novine“, broj: 138/23, dalje: Tarifa), s obzirom da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.
17.1. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari bio zastupan po punomoćniku odvjetniku pa mu pripada iznos od po 100 bodova za sastav tužbe (Tbr.7.1 Tarife), za sastav podnesaka od 30. lipnja 2022. i 21. lipnja 2024. te za zastupanje na ročištima 30. studenog 2023. i 21. siječnja 2025. (Tbr.9.1. Tarife), što prema vrijednosti boda i s PDV-om od 25% (Tbr.46. i Tbr.54. Tarife) iznosi 1.250,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak plaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 400,00 eura te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 49,77 eura. Stoga je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u ukupnom iznosu od 1.699,77 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja, sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a.
17.2. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška pristojbe na presudu, jer tužitelj više nije obveznik plaćanja iste pa mu takav trošak neće niti nastati. Tužitelju nije priznat trošak sastava opomene pred tužbu jer isti nije bio potreban za vođenje ove parnice s obzirom da ne predstavlja uvjet za podnošenje tužbe niti je okolnost podnošenja opomene bila relevantna za donošenje odluke (tako i Županijski sud u Zagrebu poslovni broj Gž-4606/2024-2 od 5. studenog 2024.).
18. Tuženik nije uspio u sporu pa je njegov zahtjev za naknadu parničnog troška u cijelosti odbijen kao neosnovan.
U Puli 10. ožujka 2025.
Sutkinja
Ana Brgles Keser
2 0
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dna:
1. Tužitelju po punomoćniku
2. Tuženiku po punomoćniku
