Zakon.hr

Poslovni broj: P-925/2023-27

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužitelja ZF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , kojeg zastupa punomoćnica Velimira Anibalović, odvjetnica iz Zagreba,Franje Petračića 3 protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 , kojeg zastupaju punomoćnici JF, TF , ZFM , Lorena Bakić i Filip Dogan , odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija iz Zagreba , Galleria Imprtanne, Iblerov trg 10/VII radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 11.studenog 2024. u nazočnosti punomoćnice tužitelja Velimire Anibalović, odvjetnice iz Zagreba i punomoćnika tuženika Filipa Dogana , odvjetnika iz Zagreba, dana 10. ožujka 2025.

p r e s u d i o j e

I. Dopušta se preinaka tužbe tužitelja ZF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] od 3. studenog 2024.

II. Utvrđuju se ništetnim odredbe članka 1., članka 2. i članka 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj kreditne partije: 7102941099 od 8. prosinca 2005., solemniziranog istog dana kod Javnog bilježnika iz Rijeke Miroslava Banića pod poslovnim brojem: OU-877/2005, sklopljenog između tužitelja: RF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika : Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz primjenu valutne klauzule vezane za CHF.

III. Tuženiku : Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da tužitelju: RF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 13.248,23 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od :

-7,96 EUR od 19. 1. 2009. do isplate,

-12,68 EUR od dana 18. 2. 2009. do isplate,

-2,29 EUR od dana 20. 3. 2009. do isplate,

-4,36 EUR od dana 15. 5. 2009. do ispate,

-1,66 EUR od dana 15.6. 2009.do isplate,

-2,13 EUR od dana 15. 7. 2009. do ispate,

-2,75 EUR od dana 15.9. 2009. do isplate,

-1,62 EUR od dana 15. 11. 2009. do isplate,

-1,30 EUR od dana 15. 12. 2009. do isplate,

-6,83 EUR od dana 15.1. 2010. do isplate,

-10,39 EUR od dana 15.2. 2010. do isplate,

-10,35 EUR od dana 16.3. 2010. do isplate,

-13,29 EUR od dana 30. 4. 2010. do isplate,

-22,85 EUR od dana 9.8. 2010.do isplate,

-37,28 EUR od dana 23.8.2010. do isplate,

-37,28 EUR od dana 23.8. 2010. do isplate,

-33,74 EUR od dana 22. 11.2010. do isplate,

-33,40 EUR od dana 23. 11. 2010. do isplate,

-49,35 EUR od dana 24. 2. 2011. do isplate,

-46,70 EUR od dana 26. 4. 2011. do isplate,

-53,20 EUR od dana 16. 5. 2011. do isplate,

-96,60 EUR od dana 4. 8. 2011. do isplate,

-98,90 EUR od dana 5. 9. 2011. do isplate,

-67,89 EUR od dana 6. 10. 2011. do isplate,

-67,13 EUR od dana 28. 10. 2011. do isplate,

-64,44 EUR od dana 14. 11. 2011. do isplate,

-75,06 EUR od dana 23. 1. 2012. do isplate,

-75,90 EUR od dana 22. 2. 2012. do isplate,

-76,40 EUR od dana 29. 2. 2012. do isplate,

-72,71 EUR od dana 13. 4. 2012. do isplate,

-74,03 EUR od dana 4. 5. 2012. do isplate,

-74,31 EUR od dana 15. 5. 2012. do isplate,

-73,46 EUR od dana 17. 7. 2012. do isplate,

-73,27 EUR od dana 19. 7. 2012. do isplate,

-67,14 EUR od dana 24. 9. 2012. do isplate,

-73,70 EUR od dana 31. 10. 2012. do isplate,

-75,85 EUR od dana 29. 11. 2012. do isplate,

-67,49 EUR od dana 25. 1. 2013. do isplate,

-69,02 EUR od dana 7.2. 2013. do isplate,

-69,75 EUR od dana 10. 5. 2013. do isplate,

-66,27 EUR od dana 20. 5. 2013. do isplate,

-64,84 EUR od dana 21. 6. 2013. do isplate,

-64,78 EUR od dana 26. 7. 2013. do isplate,

-72,71 EUR od dana 9. 10. 2013. do isplate,

-73,64 EUR od dana 20. 12. 2013. do isplate,

-70,99 EUR od dana 20. 1. 2014. do isplate,

-72,48 EUR od dana 16. 10. 2014. do isplate,

-74,83 EUR od dana 17. 12. 2014. do isplate,

-75,17 EUR od dana 15. 1. 2015. do isplate,

-75,01 EUR od dana 16. 2. 2015. do isplate,

-75,01 EUR od dana 12. 3. 2015. do isplate,

-75,01 EUR od dana 16. 4. 2015. do isplate,

-75,01 EUR od dana 18. 5. 2015. do isplate,

-75,01 EUR od dana 13. 6. 2015. do isplate,

-75,01 EUR od dana 11. 7. 2015. do isplate,

-75,01 EUR od dana 24. 8. 2015. do isplate,

-75,01 EUR od dana 14. 9. 2015. do isplate,

-75,01 EUR od dana 15. 10. 2015. do isplate,

-75,01 EUR od dana 17. 11. 2015. do isplate,

-75,01 EUR od dana 14. 12. 2015. do isplate,

-75,01 EUR od dana 14. 1. 2016. do isplate,

-100,91 EUR od dana 13. 2. 2016. do isplate ,

-98,95 EUR od dana 15. 3. 2016. do isplate,

-97,35 EUR od dana 15. 4. 2016. do isplate,

-92,31 EUR od dana 18. 5. 2016. do isplate,

-100,18 EUR od dana 14. 6. 2016. do isplate,

-97,82 EUR od dana 18. 7. 2016. do isplate,

-98,00 EUR od dana 12. 8. 2016. do isplate,

-95,71 EUR od dana 15. 9. 2016. do isplate,

-98,56 EUR od dana 17. 10. 2016. do isplate,

-102,01 EUR od dana 9. 11. 2016. do isplate,

-103,79 EUR od dana 14. 12. 2016. do isplate,

-105,90 EUR od dana 13. 1. 2017. do isplate,

-103,79 EUR od dana 13. 2. 2017. do isplate,

-99,30 EUR od dana 14. 3. 2017. do isplate,

-102,20 EUR od dana 11. 4. 2017. do isplate,

-93,13 EUR od dana 15. 5. 2017. do isplate,

-94,23 EUR od dana 19. 6. 2017. do isplate,

-88,91 EUR od dana 17. 7. 2017. do isplate,

-81,89 EUR od dana 14. 8. 2017. do isplate,

-79,62 EUR od dana 15. 9. 2017. do isplate,

-79,66 EUR od dana 13. 10. 2017. do isplate,

-80,81 EUR od dana 13. 11. 2017. do isplate,

-78,73 EUR od dana 18. 12. 2017. do isplate,

-74,11 EUR od dana 12. 1. 2018. do isplate,

-77,20 EUR od dana 16. 2. 2018. do isplate,

-73,41 EUR od dana 13. 3. 2018. do isplate,

-68,48 EUR od dana 13. 4. 2018. do isplate,

-64,59 EUR od dana 15. 5. 2018. do isplate,

-74,63 EUR od dana 18. 6. 2018. do isplate,

-71,50 EUR od dana 17. 7. 2018. do isplate,

-82,96 EUR od dana 16. 8. 2018. do isplate,

-84,18 EUR od dana 17. 9. 2018. do isplate,

-79,46 EUR od dana 12. 10. 2018. do isplate,

-80,72 EUR od dana 12. 11. 2018. do isplate,

-82,32 EUR od dana 14. 12. 2018. do isplate,

-82,83 EUR od dana 14. 1. 2019. do isplate,

-80,46 EUR od dana 14. 2. 2019. do isplate,

-82,54 EUR od dana 11. 3. 2019. do isplate,

-85,68 EUR od dana 8. 4. 2019. do isplate,

-80,21 EUR od dana 13. 5. 2019. do isplate,

-85,72 EUR od dana 11. 6. 2019. do isplate,

-87,28 EUR od dana 15. 7. 2019. do isplate,

-93,39 EUR od dana 16. 8. 2019. do isplate,

-92,47 EUR od dana 11. 9. 2019. do isplate,

-94,13 EUR od dana 10. 10. 2019. do isplate,

-92,26 EUR od dana 11. 11. 2019. do isplate,

-94,44 EUR od dana 13. 12. 2019. do isplate,

-97,97 EUR od dana 14. 1. 2020. do isplate,

-102,37 EUR od dana 10. 2. 2020. do isplate,

-111,78 EUR od dana 16. 3. 2020. do isplate,

-113,80 EUR od dana 14. 4. 2020. do isplate,

-112,92 EUR od dana 15. 5. 2020. do isplate,

-107,49 EUR od dana 18. 6. 2020. do isplate,

-106,39 EUR od dana 15. 7. 2020. do isplate,

-100,20 EUR od dana 6. 8. 2020. do isplate,

-103,33 EUR od dana 15. 9. 2020. do isplate,

-104,54 EUR od dana 12. 10. 2020. do isplate,

-103,56 EUR od dana 13. 11. 2020. do isplate,

-103,66 EUR od dana 14. 12. 2020. do isplate,

-103,84 EUR od dana 14. 1. 2021. do isplate,

-103,49 EUR od dana 15. 2. 2021. do isplate,

-96,11 EUR od dana 15. 3. 2021. do isplate,

-95,30 EUR od dana 7. 4. 2021. do isplate,

-97,68 EUR od dana 3. 5. 2021. do isplate,

-97,26 EUR od dana 9. 6. 2021. do isplate,

-99,52 EUR od dana 15. 7. 2021. do isplate,

-99,93 EUR od dana 13. 8. 2021. do isplate,

-98,29 EUR od dana 14. 9. 2021. do isplate,

-103,99 EUR od dana 12. 10. 2021. do isplate,

-109,74 EUR od dana 16. 11. 2021. do isplate,

-114,09 EUR od dana 13. 12. 2021. do isplate,

-112,40 EUR od dana 14. 1. 2022. do isplate,

-109,42 EUR od dana 11. 2. 2022. do isplate,

-121,60 EUJR od dana 15. 3. 2022. do isplate,

-123,35 EUR od dana 8. 4. 2022. do isplate,

-115,25 EUR od dana 16. 5. 2022. do isplate,

-114,49 EUR od dana 13. 6. 2022. do isplate,

-131,96 EUR od dana 11. 7. 2022. do isplate,

-138,45 EUR od dana 16. 8. 2022. dom isplate,

-144,01 EUR od dana 16. 9. 2022. do isplate,

-137,24 EUR od dana 17. 10. 2022. do isplate,

-137,68 EUR od dana 15. 11. 2022. do isplate,

-134,98 EUR od dana 13. 12. 2022. do isplate,

-126,94 EUR od dana 16. 1. 2023. do isplate,

-133,40 EUR od dana 15. 2. 2023. do isplate i

-135,07 EUR od dana 13. 3. 2023. do isplate po stopi koja se određuje u skladu s čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (,,Narodne novine '' br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23-dalje ZOO ) i to u razdoblju od 19. siječnja 2009. do 31.srpnaj .2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku od 15 dana.

IV. Tuženiku : Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da naknadi tužitelju : RF: iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka u iznosu od 2.150,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 10. ožujka 2025. do isplate u skladu sa čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku od 15 dana.

V. O d b i j a se kao neosnovan prigovor tuženika : Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 radi prebijanja s tražbinom tužitelja : RF: iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koji glasi :

,,Utvrđuje se potraživanje tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 prema tužitelju RF IZ 04347 LEIPZIG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u iznosu od 454,87 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi do dana 31.12.2007. godine koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.08.2007. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31.12.2022.g., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine do 29.12.2023.g. po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30.12.2023. pa do isplate, po stopi propisanoj prema čl. 29.st.2. ZOO koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine tekućim na iznose od:

4,59 EUR od 15.2.06. do isplate

6,47 EUR od 15.3.06. do isplate

7,35 EUR od 15.4.06. do isplate

5,12 EUR od 15.5.06. do isplate

6,05 EUR od 15.6.06. do isplate

7,65 EUR od 15.7.06. do isplate

9,82 EUR od 16.8.06. do isplate

7,06 EUR od 15.9.06. do isplate

7,05 EUR od 16.10.06. do isplate

10,34 EUR od 15.11.06. do isplate

12,29 EUR od 23.1.07. do isplate

12,06 EUR od 2.3.07. do isplate

11,93 EUR od 3.4.07. do isplate

14,34 EUR od 24.4.07. do isplate

15,63 EUR od 28.4.07. do isplate

18,61 EUR od 18.5.07. do isplate

17,42 EUR od 10.9.07. do isplate

21,93 EUR od 16.10.07. do isplate

15,82 EUR od 19.11.07. do isplate

20,67 EUR od 17.12.07. do isplate

13,89 EUR od 15.1.08. do isplate

13,76 EUR od 18.2.08. do isplate

8,73 EUR od 17.3.08. do isplate

6,42 EUR od 19.3.08. do isplate

14,26 EUR od 22.4.08. do isplate

17,76 EUR od 15.5.08. do isplate

15,83 EUR od 18.6.08. do isplate

17,13 EUR od 15.7.08. do isplate

17,61 EUR od 15.8.08. do isplate

14,98 EUR od 17.9.08. do isplate

8,99 EUR od 15.10.08. do isplate

3,7 EUR od 18.11.08. do isplate

12,3 EUR od 17.12.08. do isplate

0,11 EUR od 15.08.09. do isplate

0,43 EUR od 15.10.09. do isplate.''

VI. O d b i j a se kao neosnovan zahtjev tuženika : Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.650,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1.Tužitelj RF u tužbi tvrdi da su on, kao korisnik kredita i tuženik Zagrebačka banka d.d., kao kreditor sklopili dana 8. prosinca 2005. Ugovor o namjenskom kreditu broj: 1680/2005, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju stambeni kredit radi kupnje stana i koji je tužitelj i iskoristio u ugovorenu namjenu, a tužitelj je predmetni ugovor sklopio u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe i podnosi ovu tužbu iz razloga , što je tuženik u predmetnom Ugovoru o kreditu koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe i to prvenstveno odredbu, koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, s time da su nedopuštene i nepoštene i ugovorne odredbe kojim je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu te jer smatra da je cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja Ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu, na koji način su povrijeđena prava korisnika kredita/tužitelja kao potrošača, a što je rezultiralo njegovim pravom na restituciju, odnosno pravom na isplatu novčanih iznosa, koji se potražuju ovom tužbom i Ugovorom je tužitelju odobren kredit u iznosu od 76.787,00 CHF, koji se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju u kunskoj protuvrijednosti navedenog iznosa po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, a tužitelj se obvezao iznos kredita vratiti u vrijeme određeno Ugovorom, s pripadajućim kamatama i uz primjenu valutne klauzule (čl. 1. Ugovora) te je odredbom čl. 2. i 7. Ugovora određeno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima, koji sadrže iznos glavnog duga i kamate, u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja i ugovoren je rok otplate kredita od 360 mjeseci, s dospijećem tražbine kreditora po predmetnom ugovoru najkasnije do 8.prosinca 2036., a predmetni je kredit još u otplati , s time da tužitelj navodi da je tzv. Kolektivni spor, pokrenut dana 4. travnja 2012. u odnosu na utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule vezane za CHF,a koji je pravomoćno okončan donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i u postupku, koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, pokrenutom temeljem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, koju je podnio Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam banaka sa sjedištem u [adresa], donesene su presude kojima je pravomoćno odlučeno o podnesenoj kolektivnoj tužbi te je u odnosu na tuženika presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu pod poslovnim brojem: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pod točkom II izreke, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1. izreke u kojoj je utvrđeno da je Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003.do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa , koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna te je i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. pod točkom I. izreke, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u točki 1. izreke u kojoj je utvrđeno da je Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima i kako je predmetni ugovor o kreditu sklopljen upravo u navedenom razdoblju na koje se odnosi naprijed navedeni kolektivni spor, to se tužitelj osnovano podnošenjem tužbe poziva na pravna utvrđenja iz predmetnog kolektivnog spora i Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava , a odredbom čl. 502.c propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati i Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo stav o direktnom učinku tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na ostvarenje prava potrošača u posebnim postupcima, a navedeno proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. u kojoj se (na str. 6.) obrazlaže da: „…citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.“ tako da radi utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora o kreditu nije potrebno izvoditi dokaze, jer je o tome već odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, stava je i Ustavni sud Republike Hrvatske, koji je svojom odlukom poslovni broj: U-III/2233/2019 od 10. lipnja 2020. potvrdio stavove revizijskog suda odbivši ustavnu tužbu tužene banke protiv naprijed navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019. te izneseni stav je potvrđen i novijom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u rješenju poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020., gdje revizijski sud obrazlaže: „Drugostupanjski sud također treba imati u vidu da je ovaj sud u svojoj odluci broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. također jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom , koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu . Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. “ pa se slijedom navedenog, tužitelj poziva na pravno utvrđenje iz naprijed navedenih presuda, kojima je u postupku pod poslovnim brojem : P-1401/12, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, pravomoćno odlučeno o tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, jer se u ovom slučaju radi o ugovoru istovrsnom onima, koji su bili predmet opisanog kolektivnog spora i zahtijeva od Suda da utvrdi da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena otplata kredita uz primjenu valutne klauzule vezane za CHF ništetne , a prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu i tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti ekonomske posljedice vezanja njegove ugovorne obveze za tečaj švicarskog franka, o čemu ga je bio dužan informirati tuženik kao trgovac, a što je propustio učiniti ,pače , prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, tuženik je sporni ,,kreditni proizvod” s valutnom klauzulom u švicarskim francima prikazao kao povoljniji te je tužitelj, postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice, dakle, zbog propusta tuženika, tužitelj kao potrošač nije bio valjano informiran na način da je mogao donijeti razboritu i informiranu odluku i pritom je tuženik svoje,,kreditne proizvode” prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama, slijedom čega je postupajući protivno načelu savjesnosti i poštenja , kao osnovnom načelu obveznog prava predmetnim ugovornim odredbama uzrokovao značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, odnosno postupio je i protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, jer uslijed „divljanja tečaja CHF“ i u konkretnom je slučaju tuženik na teret korisnika kredita sa valutnom klauzulom u švicarskom franku protivno svrsi valutne klauzule stekao značajne novčane iznose i ti mu novčani iznosi prema utvrđenjima iz kolektivnog spora ne pripadaju, jer je primjena valutne klauzule u švicarskom franku u promatranom razdoblju, u kojem je sklopljen i predmetni ugovor o kreditu, utvrđena kao nepoštena i nedopuštena te tužitelj, kao potrošač je imao pravo tražiti povrat iznosa preplaćenih sa osnova ništetnih ugovornih odredbi, kojima je ugovorena otplata kredita uz primjenu valutne klauzule vezane za CHF, a što čini podnošenjem ove tužbe pa je slijedom svega naprijed navedenog, tuženik na teret tužitelja bez osnove stekao značajne nepripadajuće novčane iznose, a isto tako tužitelj tvrdi da je ranije, tužbom od 12. lipnja 2019. postavio restitucijski zahtjev u odnosu na preplaćene novčane iznose uslijed ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope temeljem jednostrane odluke tuženika, koji postupak je u tijeku pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu i vodi se pod poslovnim brojem P-9845/2019 i s obzirom da su predmetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz primjenu valutne klauzule vezane za CHF također ništetne i nepoštene, a tuženik kod obračuna anuiteta kredita primjenjuje te odredbe, tužitelj je zbog rasta tečaja CHF iznad tečaja važećeg na dan isplate kredita, od početka otplate kredita od 1. veljače 2006. do 1. travnja 2023., izvršenim uplatama po predmetnoj kreditnoj partiji preplatio tuženiku ukupan iznos od 99.818,26 kn odnosno 13.248,10 EUR, prema izračunu tužitelja tako da slijedom svega navedenog tužitelj tužbom traži da se utvrdi ništetnim odredbe čl. 1., čl. 2. i čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj kreditne partije: 7102941099 od 8. prosinca 2005., solemniziranog istog dana kod Javnog bilježnika iz Rijeke Miroslava Banića pod poslovnim brojem: OU-877/2005, sklopljenog između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz primjenu valutne klauzule vezane za CHF i tuženik traži od tužitelja isplatu iznosa od 13.248,10 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa , kao i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Tužitelj je nakon provedbe financijskog vještačenja podneskom od dana 3. studenog 2024. precizirao tužbeni zahtjev , kojim traži od tuženika isplatu iznosa od 13.248,23 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa dok su u ostalom dijelu tužbeni zahtjevi tužitelja ostali neizmijenjeni.

3. Tuženik Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba u odgovoru na tužbu tvrdi da u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu te također ističe prigovor zastare u odnosu na svaki iznos , koji je dospio prije 12. lipnja 2018. , a tuženik stavlja i prigovor promašene aktivne legitimacije ,jer iz prometa po kreditu (predzadnja kolona desno pod nazivom „Naziv platitelja“) je vidljivo za pojedine anuitete da ih nije platio tužitelj pa u slučaju da tužitelj ne dokaže da je iste platio, tuženik pozivom na shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj U-III/3176/2007 od 6. svibnja 2010. ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije, jer osnovni postulat instituta stjecanja bez osnove je da stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome već samo onome od kojeg je nešto bez osnove stekao, dakle samo onaj od kojega je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat i takvo stajalište je zauzeo i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj : U-

III/3176/2007 od 6. svibnja 2010., zatim tuženik tvrdi da tužitelj nije dokazao da je potrošač , jer iz predmetnog ugovora proizlazi da je tužitelj sredstva kredita koristio radi kupnje stana budući da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe,a istovremeno zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati i budući da se svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti , ali tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka te nadalje tuženik tvrdi da su sredstva kredita korištena radi kupnje stana na adresi [adresa]. i upravo je na adresi kupljene nekretnine donedavno bilo registrirano sjedište društva „SAX SPORT j.d.o.o.“ kojem je tužitelj bio jedini osnivač i član uprave dok što se tiče valutne klauzule, tuženik tvrdi da je korisnik kredita upoznat s valutnim rizikom i to je navedeno u čl. 1. Ugovora, s time da tuženik navodi da je valutna klauzula zakonom dopuštena i legitimna ugovorna odredba i nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa i kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom, a nadalje tuženik ističe da nije znao niti je mogao znati za rast tečaja CHF , jer tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema hrvatskoj kuni je tečaj , koji je dugi niz godina bio izuzetno stabilan i kao što Hrvatska narodna banka „štiti“ tečaj kune prema EUR tako i Švicarska narodna banka zbog interesa vlastitog (izvozno orijentiranog) gospodarstva štiti tečaj CHF prema EUR, a time posredno i tečaj kune prema CHF i prema tome, činjenica da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj CHF ne znači da ne postoji interes švicarske centralne banke za stabilnost navedene valute, a osim činjenice što je tečaj CHF-a bio stabilan dugi niz godina, tuženik ističe kako je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane viceguvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja EUR, a potom ponovljena i četiri godine kasnije, neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke, dakle stabilnost tečaja CHF prema EUR primarni je cilj Švicarske narodne banke (kao što je cilj Hrvatske narodne banke stabilnost kune prema EUR), ali također kako Švicarska narodna banka ne vidi realan rizik od značajnih promjena tečaja u budućnosti, obzirom na : okolnost dugotrajne tečajne stabilnosti, činjenicu da je u EU uvođenjem EUR došlo do formiranja valutnog bloka umjesto niza pojedinačnih nacionalnih valuta te ono što se čini, po stajalištu viceguvernera presudnim, činjenicu kako se švicarska valuta približava temeljima vlastite vrijednosti pretežno u švicarskoj ekonomiji, a ne u poziciji rezervne valute tako da je iz navedenog jasno da tuženik u vrijeme zaključenja predmetnog kredita zasigurno nije znao niti je mogao znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti „obraniti“ tečaj CHF / EUR ,,pače '', temeljem dugogodišnje stabilnosti tečaja i izjava viceguvernera Švicarske narodne banke, tuženik je imao jedino opravdan razlog vjerovati kako je mogućnost volatilnosti tečaja švicarskog franka znatno smanjena te nadalje tuženik napominje da je prilikom sklapanja Ugovora pružio sve potrebne informacije , ali što se tiče informacije kako Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune prema EUR, radi se o javno dostupnoj informaciji u nizu novinskih članaka ( u ,, Večernjem listu '' od 9. ožujka 2005., ,,Vjesniku '' od 29. travnja 2005. , ,,Novom listu'' od 20. srpnja 2005. i ,,Jutarnjem listu'' od 21. srpnja 2005. ) tijekom 2005. te je na istu upozorio tadašnji viceguverner Hrvatske narodne banke BF prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru, a standard dužne pažnje i informiranosti „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja Sud Europske unije zasigurno ne podrazumijeva potrošača, koji bi se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje viceguverner Hrvatske narodne banke i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu – uzimanje kredita tako da je tuženik o navedenoj okolnosti informirao tužitelja u okviru primjene obveznih smjernica za informiranje klijenata i u skladu s edukacijom koju su osobni bankari prošli u pripremi za uključivanje kredita u CHF u kreditnu ponudu pa tako tuženik u odnosu na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. ukazuje na dio obrazloženja te presude u kojem se navodi: ,,Od trenutka kad se pojedinačni potrošač obratio banci …. nastaje pojedinačni odnos potrošača i banke …. Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora … relevantne su za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača ...“ iz čega slijedi zaključak o tome da je u konkretnom pravnom sporu o pojedinačnom ugovornom odnosu, nužno utvrditi je li tuženik informirao tužitelja o njemu dostupnim i poznatim informacijama i tuženik nadalje tvrdi da je korisnika kredita informirao o (poznatim) parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF i tuženik je za to imao točno određene smjernice kojih su se bankari, koji rade na odobrenju kredita bili dužni pridržavati i tuženik ističe da je bio posljednja banka, koje je u svoju ponudu uvela kredite u švicarskim francima te kako navedene kredite nije reklamirala niti nudila ništa više nego što je nudila kredite u EUR i kunama, pače , tuženik je destimulirao korisnike da uzimaju kredite u švicarskim francima time što je nudio najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na konkurenciju pa iz svega navedenog proizlazi kako na strani banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja, pače , da je banka imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja te da je banka tužitelja u samom ugovoru upozorila na valutni rizik i od tuženika se ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sam nema saznanja, odnosno budućem smjeru kretanja tečaja pa tako tuženik ukazuje na praksu Suda Europske Unije, gdje je u odluci Z (C-186/16) navedeno: „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora. Na sudu koji je uputio zahtjev je da procijeni, s obzirom na sve okolnosti glavnog postupka i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja pružatelja usluga, u ovom slučaju banke, u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o zajmu u stranoj valuti, postojanje eventualne neravnoteže u smislu spomenute odredbe.“pa prema tome, slijedi kako je odlučna činjenica u ovom predmetu znanje banke o budućem smjeru kretanja tečaja, pri čemu tužitelj nije ničime dokazao da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF tako da banka nije propustila korisniku kredita pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13. i naposljetku tuženik ističe da je stajalište Suda Europske unije iz najnovije presude tog suda poslovni broj: C-81/19 od 9. srpnja 2020., SC Banca Transilvania SA, br. ECLI:EU:C:2020:5322 potvrdilo pravno shvaćanje tuženika kada ugovorna odredba odražava odredbu nacionalnog prava, koja je dispozitivne naravi, ona je obuhvaćena isključenjem predviđenim u članku 1. stavku 2. Direktive 93/13, s posljedicom da je takva ugovorna odredba isključena od ocjene nepoštenosti tako da tuženik slijedom svega navedenog predlaže da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije i traži naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude.

Tuženik je podneskom od dana 29. svibnja 2024. stavio prigovor radi prebijanja svoje tražbine s tražbinom tužitelja s osnova potplaćenih anuiteta ( negativne tečajne razlike ) za vrijeme za koje je tečaj kune u odnosu na CHF bio niži od dana isplate kredita u iznosu od 450,35 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa.

5. Tuženik je nakon provedbe financijskog vještačenja podneskom od dana 31. listopada 2024. precizirao tužbeni zahtjev glede prigovora prebijanja tražbine s tražbinom tužitelja u iznosu od 454,87 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa.

6. Tužitelj se tijekom postupka protivio prigovoru radi prebijanja , jer je tužitelj kao korisnik kredita plaćao predmetne anuitete onako kako ih je sam tuženik odredio i to temeljem odredbi ugovora , koje su utvrđene nepoštenim i ništetnim pa stoga tužitelj ništa ne duguje tuženiku , a osim toga tuženik , kao nesavjesna ugovorna strana niti nema pravo zahtijevati isplatu iznosa primjenom instituta stjecanja bez osnove pa tužitelj tvrdi da tuženik nema pravo na potraživanje tzv. ,,negativnih razlika '' i tužitelj ističe prigovor zastare u odnosu na sva potraživanja tuženika pa stoga tužitelj predlaže da se takav prigovor tuženika odbije kao neosnovan.

7. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj: 1680/2005 od 8. prosinca 2005. , uvid u potvrdu Javnog bilježnika Miroslava Banića iz Rijeke poslovni broj: OU-877/2005 od 8. prosinca 2005., uvid u Otplatni plan ( list 22 do 33 spisa ), uvid u Pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj: 7102941099,uvid u Promet po kreditu ( list 35 do 53 spisa te list 129 do 148 spisa ), uvid u Izračun za razdoblje od 1. 2. 2006. do 1. 4. 2023. ( list 54 do 61 spisa ), uvid u Izlaganje predsjednika Upravnog odbora Švicarske narodne banke od 19. studenog 2004.,uvid u novinske članke ( list 112 do 115 spisa te 117 spisa ), uvid u Obavijest tuženika ,,Odabir valute'' ( list 116 spisa ),uvid u povijesni izvadak iz sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu ( list 123 do 128 spisa ), uvid u preslike osobnih iskaznica ( list 204 i 205 spisa ), uvid u rodne listove ( list 206 do 209 spisa ), uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba, saslušan je svjedok NF i tužitelj RF u svrhu dokazivanja.

8. Nesporno je da je tužitelj RF s tuženikom Zagrebačkom bankom d.d. dana 8. prosinca 2005., sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj : 1680/2005 za kupnju stana , kojim se Ugovorom tuženik , kao kreditor obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 76.787,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke i ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama (čl. 1. Ugovora) te je odredbom čl. 2. i 7. Ugovora određeno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima, koji sadrže iznos glavnog duga i kamate, u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja i ugovoren je rok otplate kredita od 360 mjeseci, s dospijećem tražbine kreditora po predmetnom ugovoru najkasnije do 8.prosinca 2036. te je nesporno da je kredit još u otplati.

9. Nesporno je da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran kod Javnog bilježnika Miroslava Banića iz Rijeke poslovni broj: OU-877/2005 od 8. prosinca 2005.

10. Sporno je u ovom predmetu da li su ništetne odredbe članka 1., članka 2. i članka 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj kreditne partije: 7102941099 od 8. prosinca 2005., sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika ,kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz primjenu valutne klauzule vezane za CHF, zatim je sporno da li je tužitelj aktivno legitimiran u ovom predmetu , da li je tužitelj potrošač, da li postoje pretpostavke za prijeboj tražbina tužitelja i tuženika te da li je nastupila zastara tražbine tužitelja , kao i tražbine tuženika , čiji se prijeboj traži.

11. Tužitelj RF je izjavio da je zaključio predmetni ugovor o kreditu 2005. i to u iznosu od oko 70.000 CHF s rokom otplate kredita od 30 godina, a namjena kredita bila je kupnja stana u [adresa] te je taj stan i kupljen 2005. Tužitelj tvrdi da je namjena toga stana bila stanovanje za njega , suprugu i djecu, jer su u to vrijeme najprije imali jedno dijete, a drugo je bilo „na putu“, a nakon toga je u tom stanu rođeno još troje djece. Tužitelj navodi da još uvijek otplaćuje predmetni kredit. Tužitelj navodi da je došao u banku i predočio svu potrebnu dokumentaciju s namjerom da kupi predmetni stan i ponuđena mu je opcija kredita za ,,mlade '' , koja je jedino bila izvediva, što znači da bi po tom kreditu imao ratu od 1.850,00 kuna i to točno koliko je plaćao podstanarstvo , a tvrdi da je to sve njemu odgovaralo i za njega je to bilo savršeno. Tužitelj navodi da u to vrijeme, što se tiče valute ugovora, nije ništa bilo drugo moguće, osim valute CHF , koju mu je banka ponudila . Tužitelj tvrdi da se informirao kod službenice banke o kreditu i interesiralo ga je koliko je mjesečna rata i koliko će dugo morati otplaćivati kredit te je nakon toga otišao kod Javnog bilježnika radi solemnizacije ugovora, a Javni bilježnik mu je objasnio da ukoliko neće uredno plaćati rate kredita da će u tom slučaju ostati bez stana, a nešto drugo mu Javni bilježnik nije objašnjavao i govorio u svezi tog ugovora. Tužitelj tvrdi da mu je u ono vrijeme sve izgledalo normalno, što se tiče valute, da je pročitao predmetni ugovor i to ono što je bilo najvažnije, a što se tiče valutne klauzule, prema njegovim saznanjima radilo se o kreditu o CHF, s time da mu u banci nije bilo ništa rečeno u vezi stabilnosti tečaja CHF. Tužitelj navodi da prvih nekoliko godina otplate kredita je mjesečna rata bila 1.850,00 kn, što je bilo prihvatljivo, a nakon toga je došlo do porasta mjesečna rata te su mjesečne rate rasle za 200,00 kn do 1.250,00 kn. Tužitelj tvrdi da je pitao u banci zbog čega je došlo do porasta mjesečne rate i zapravo je tek onda shvatio što znači valutna klauzula s obzirom da je došlo do rasta CHF, a bilo mu je rečeno da je takvo stanje na tržištu, međutim navodi da o tome nije imao nekih saznanja s obzirom da je po zanimanju konobar. Tužitelj tvrdi da s obzirom na takvu ratu kredita je u to vrijeme živio samo da plaća kredit, a i djeca su bila mala i vidio je da to više neće biti moguće pa je otišao raditi u Njemačku. Što se tiče konvertiranja kredita , tužitelj navodi da je odustao od toga s obzirom da jamac nije htio potpisati dodatak ugovora, a konverzija je bila predložena kada je bio u Njemačkoj i kada je dobro zarađivao i mogao plaćati kredit. Tužitelj tvrdi da u vrijeme kada je uzimao kredit nije imao u vlasništvu nikakav obrt ili tvrtku te je u to vrijeme radio u grafičkom studiju u Rijeci, a tvrtka je bila iz Buzeta, s time da tvrdi da je 2013. otvorio „kafić“ – ugostiteljski objekt u Rijeci, jer je očekivao da će on i njegova obitelj ,,pristojnije'' živjeti, ali taj obrt je propao pa je nakon šest mjeseci zatvorio taj ugostiteljski objekt i za nekoliko mjeseci potom otišao u Njemačku.Tužitelj tvrdi da je do odlaska u Njemačku on plaćao mjesečne rate kredita, a nakon što je otišao u Njemačku to je nastavila njegova supruga u njegovo ime. Tužitelj navodi da je banka sastavljala ugovor , a on je samo dobio ugovor na potpis i tvrdi da nije stavljao neke primjedbe ili prijedloga za sastav ugovora kojeg je dobio od banke. Tužitelj navodi da nije mogao utjecati na uvjete Ugovora o kreditu, jer mu je to prezentirano kao jedina opcija, odnosno jedino što može dobiti, a on i supruga su smatrali da s obzirom na primanja od oko 5.000,00 kn mogli bi otplaćivati kredit i živjeti od ostatka primanja. Nadalje, tužitelj tvrdi da mu banka nije nudila nikakve projekcije i usporedbe s nekim drugim valutama te mu nije bilo ništa rečeno o valuti CHF.Tužitelj tvrdi da se predmetni stan nalazi u [adresa], a površina tog stana je 52 m2 te da je cijela obitelj živjela u predmetnom stanu, međutim u stanu nije obavljao nikakvu djelatnost, a što se tiče tvrtke , morao je dati neku adresu za tvrtku, a to je bila upravo adresa na kojoj se nalazi taj stan.Tužitelj napominje da je u vrijeme sklapanja ugovora valutna klauzula bila sasvim nešto normalno te nije niti mogao dignuti kredit bez nje , a i nije tražio nikakva pojašnjenja s tim u svezi i ističe da nije imao nikakve druge opcije osim te. Tužitelj navodi da prije sklapanja ugovora se nije interesirao u svezi s kretanjem tečaja CHF, a navodi da nije tražio nikakvu izmjenu predmetnog ugovora, jer nije mislio da je na „tržnici“ već da je to onako kako je to,, u banci '' te da je mislio da je nemoguće tražiti izmjene takvog ugovora i da banka ima takve uvjete.

12. Svjedok NF , supruga tužitelja je izjavila da je njezin suprug, ovdje tužitelj, uzeo kredit i na njemu je bila odgovornost za kupnju stana u kojem bi živjeli. Svjedok navodi da nije u svezi predmetnog Ugovora o kreditu išla u banku niti je sudjelovala u nekim radnjama glede tog ugovora. Svjedok tvrdi da je njezin suprug otplaćivao predmetni Ugovor o kreditu,a nakon što je on otišao 2014. u Njemačku, ona je otplaćivala kredit pa joj je slao novac preko prijatelja i pošte i tim novcem je plaćala mjesečne rate kredita. Što se tiče mjesečne rate kredita, svjedok tvrdi da je ona bila oko 1.850,00 kn i takva rata je pokrivala iznos najma, jer su do tada bili podstanari i plaćali navedeni iznos, a takva rata je predstavljala jednu plaću dok je druga plaća bila za njihov svakodnevni život, ali ne zna točno kolika su ta ukupna primanja bila, a njezin suprug je zarađivao oko 2.800,00 kn , s time da je ona bila na porodiljnom dopustu i primala mjesečno 1.800,00 kn. Svjedok tvrdi da su mjesečne rate kredita porasle čak i do 3.000,00 kn, a i više, a naknadno je čula da je takvo povećanje nastalo zbog tečaja CHF koji je porastao. Svjedok navodi da nije išla u banku pitati zbog čega je došlo do tolikog porasta rate kredita, a ne zna da li je to učinio njezin suprug.Svjedok tvrdi da je namjena predmetnog ugovora o kreditu bila kupnja stana i u 12.mjesecu 2005. stan je kupljen, a tada su imali jedno dijete, a drugo dijete je bilo pred porođajem i nakon toga imaju još troje djece. Svjedok navodi da trenutno žive u [adresa], a do 2017. živjeli su u Hrvatskoj i to ona s djecom, a suprug je tada bio u Njemačkoj i živjela je u predmetnom stanu . Svjedok tvrdi da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, tužitelj nije bio vlasnik niti obrta niti tvrtke i radio je u grafičkom studiju, a tvrtku je otvorio 2009., s time da je ta tvrtka zatvorena, odnosno nikada nije niti radila. Svjedok navodi da još 12 godina moraju otplaćivati rate kredita.Također svjedok tvrdi da se u predmetnom stanu nije obavljao nikakav posao s obzirom da se radi o stanu od 50 m2 sa sedmeromčlanom obitelji.Svjedok navodi da se sada predmetni stan iznajmljuje i isti je iznajmljen prijateljima za iznos od 1.000,00 kn mjesečno da ne bi propao i oštetio se te prijatelji plaćaju i režijske troškove za taj stan.Svjedok tvrdi da ona i tužitelj, odnosno cijela obitelj sada žive u [adresa] u iznajmljenom stanu za koji plaćaju 1.500,00 EUR.

13. Tuženik prigovara da tužitelj nije aktivno legitimiran u ovom predmetu.

14. Prigovor tuženika nije osnovan.

15. Naime , iz uvjerljivih, logičnih i podudarnih iskaza tužitelja ZF i svjedoka NF proizlazi da je tužitelj plaćao mjesečne rate kredita dok je radio u Republici Hrvatskoj , a u vrijeme kada je radio u Saveznoj Republici Njemačkoj , on je svojoj supruzi NF slao novac , s kojim je ona plaćala mjesečne rate kredita, a takvi iskazi tužitelja i svjedoka su logični , jer je tužitelj više zarađivao od svoje supruge , koja je bila na porodiljnom dopustu i ostvarivala znatno manje prihode , a tužitelj je najprije radio u Republici Hrvatskoj u grafičkom studiju u Rijeci te je potom otišao raditi u Saveznu Republiku Njemačku.

16. Dakle, iz predmetnog Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja RF i svjedoka NF proizlazi da je tužitelj uzeo kredit, odnosno da je on korisnik kredita te je on otplaćivao i otplaćuje mjesečne rate kredita pa je tužitelj aktivno legitimiran u ovom predmetu

17. Nesporno je da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. . do 6. kolovoza 2007., i to člancima 1. 82 i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka tužitelj je tuženiku platio znatno veći iznos.

18. U konkretnom slučaju, kako to proizlazi iz uvjerljivog iskaza tužitelja , tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja ,

švicarskog franka ,kao i uvečanje mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja već je , pače, tužitelju ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit uz naznaku da se radi o kreditu za ,,mlade'' s najnižom kamatnom stopom, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaja švicarskog franka tako da u Ugovoru postoji promjenjivi element valutna klauzula vezana za švicarski franak , koji sam po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znao niti je mogla znati koliko će tijekom otplate kredita iznositi glavnica, a koliko kamata , odnosno nije znao koliko će iznositi njezina kreditna obveza.

19. Dakle, tužitelju je rečeno prije uzimanja kredita da je za njega najpovoljnije da uzme kredit u švicarskim francima te su u početku rate , odnosno mjesečni anuiteti bili isti, a tijekom otplate kredita došlo je radi povećanja tečaja švicarskog franka do porasta mjesečnih rata kredita pa je morao otići raditi u Saveznu Republiku Njemačku kako bi mogao plaćati mjesečne rate kredita i kako ne bi u eventualnoj ovrsi izgubio stan u kojoj je živio s brojnom obitelji ( 7 članova ) , a osim toga tuženik nije ništa govorio tužitelju o tome da može doći do povišenja tečaja švicarskog franka u odnosu na domaću valutu kunu.

20. Prema tome , tužitelju od strane tuženika u vrijeme sklapanja ugovora nije bila objašnjena valutna klauzula niti rizik , koji za sobom nosi ugovaranje kredita u švicarskim francima zbog mogućnosti rasta tečaja niti mu je objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku , kao prema EUR-u već je naprotiv od strane tuženika takvo objašnjenje izostalo , a tuženik kao bankovna institucija , koja se bavi prodajom proizvoda ( kredita ) bila je dužna o tome izvijestiti tužitelja , jer takve okolnosti su banci bile poznate , odnosno nisu mogle ostati nepoznate, što bi utjecalo na to da li bi tužitelj uzeo kredit u švicarskim francima tako da tuženik nije postupio u dobroj vjeri.

21. Pritom valja reći da je tužitelj prosječan potrošač ( konobar po zanimanju) te nije kod sklapanja ugovora niti znao što znači valutna klauzula već je to kasnije saznao kako to proizlazi iz uvjerljivog iskaza tužitelja te je za njega sklapanje predmetnog Ugovora samo , značio isti mjesečni anuiteti, koji se neće mijenjati tijekom cijelog vremena otplate kredita.

22. Osim toga , radi se o unaprijed formuliranom , o tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.

23. Prema tome uzimajući u obzir sve naprijed navedeno , a posebno utvrđenja Visokog trgovačkog suda u presudi poslovni broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. ništetne su odredbe predmetnog Ugovora koji se zapravo odnose na valutnu klauzulu i to čl. 1. Ugovora , kojim je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama te čl. 2. i 7. Ugovora, kojim je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima, koji sadrže iznos glavnog duga i kamate, u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja radi čega je valjalo odlučiti kao u toč. II. izreke presude.

24. Osim gore navedenog valja reči da sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet MF protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.

25. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu i time tužitelju obračunao viši anuitet od onoga koji je trebao platiti, uplatom takvih anuiteta tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.

26. Također , i prema čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

27. S obzirom da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja te je istaknuo i prigovor prijeboja s tražbinom tužitelja provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba na okolnosti : izračuna pozitivne razlike između iznosa koji je tužitelj po osnovi valutne klauzule u CHF i predmetnog ugovora o kreditu stvarno plaćao i iznosa koji bi plaćao da je tečaj CHF iznosio i odgovarao tečaju za CHF važećem na dan isplate kredita i to uzimajući u obzir visinu tečaja za CHF na dan kada je izvršena uplata svakog pojedinačnog anuiteta, izraženo u HRK i EUR, pojedinačno za svaki mjesec za čitavo utuženo razdoblje otplate kredita, odnosno do 1. travnja 2023. i izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF/ HRK, koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF/HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta.

28. Prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do kraja utuženog razdoblja nije mogao mijenjati tečaj , ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast obveze zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do kraja utuženog razdoblja iznose 13.248,23 EUR , a ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 454,87 EUR tako da prema mišljenju vještaka sveukupan iznos ,koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do kraja utuženog razdoblja slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 12.793,36 EUR.

29. Sud ocjenjuje stručnim i nepristranim nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaku Petre Blašković , koja je nalaz i mišljenje dala na temelju priložene dokumentacije te je nalaz i mišljenje jasan i određen bez kontradiktornosti i stranke nisu imale primjedbe na izračun vještaka pa sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka

30. Sud je prema nalazu i mišljenju vještaka uzeo u obzir rast obveze zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do kraja utuženog razdoblja 13.248,23 EUR u kojem iznosu je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja pa je valjalo odlučiti , kao u toč.III. izreke presude.

31. Osim navedenog iznosa , tuženik je sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zakonske zatezne kamate kako je to navedeno u toč. III. izreke presude.

32. Prigovor tuženika o prijeboju tražbina tuženika i tužitelja nije osnovan.

33. U prvom redu, tuženik nije potrošač niti se može pozivati na zaštitu koja je potrošačima pružena kolektivnom zaštitom.

34. Nadalje, prema čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, a tužitelj kao ugovorna strana nije odgovorna za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi, s time da manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužitelju nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja.

35. Također , iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO- a, jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača budući da je tuženik banka tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita, što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja pa kako banka nije potrošač niti je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju ili kamati nižoj od početno ugovorene, tužitelj bilo što primio ili stekao bez osnove, jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio, to sud nije prihvatio prigovor tuženika da bi u izračunu trebalo uzeti u obzir i tzv. negativne razlike za vrijeme kad je tečaj plaćanja bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen

36. Osim toga, tužitelj je u odnosu na prigovor radi prebijanja istaknuo i prigovor zastare te zastarni rok za tuženika nikako ne bi mogao teći od pravomoćnosti kolektivne presude, već od ranije , odnosno od eventualnog stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa, koje se po stavu ovog suda nije ni dogodilo, sukladno naprijed iznijetim razlozima pa slijedom navedenog u svakom slučaju bi za tuženika nastupila zastara tražbine istaknute radi prebijanja.

37. Naime, prema čl. 198. ZOO-a propisano je da se dug može prebiti sa zastarjelom tražbinom samo ako ona još nije bila zastarjela u času kad su se stekle pretpostavke prijeboja i prijeboj ne nastaje ako je dužnik zastarjele tražbine istaknuo prigovor zastare u takvom slučaju, a zastarni rok tekao bi od dana kad su manji iznosi manje plaćeni pa do kad bi se tražbine susrele, a od tada je svakako protekao zastarni rok od 5 godina.

38. Osim toga ,tuženik je stavio i prigovor zastare tražbine tužitelja.

39. Prigovor tuženika o zastari tražbine tužitelja nije osnovan.

40. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ovaj sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužitelj osnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu, kao i u skladu s čl. 502.c Zakona o parničnom postupku ( ,,Narodne novine '' br. 53/91,1 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 , 70/19,80/22, 114/22 i 155/23 -dalje ZPP ),

41. Glede preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja –valutna klauzula valja reći da presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je ta presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018., a tužitelj je u ovom individualnom sporu podnio tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude , odnosno dana 12 lipnja 2023. , tako da nije proteklo 5 godina i nije nastupila zastara takve tražbine tužitelja.

42. Tuženik se protivio preinaci tužbe tužitelja u podnesku od 3. studenog 2024.

43. Prema čl. 191. st. 1. ZPP-a preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, a prema st.2. istog članka Zakona, ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.

44. U konkretnom slučaju tuženik se ne može protiviti preinaci tužbe od 13. rujna 2024. , jer je tužitelj nakon provedbe financijskog vještačenja , iz iste činjenične osnove zahtijevao drugu novčanu svotu pa je valjalo dopustiti takvu preinaku i odlučiti kao u toč. I. izreke presude.

45. Tuženik tijekom postupka tvrdi da tužitelj nije dokazao da je potrošač , međutim takav prigovor tuženika nije osnovan , jer tužitelj nije sklopio predmetni Ugovor o kreditu radi obavljanja djelatnosti već je kredit bio namjenski za stanovanje , za osobne potrebe i za život svoje brojne obitelji ( 7 članova ) , kako to u svom uvjerljivom i logičnom iskazu tvrdi tužitelj i svjedok- njegova supruga NF pa iz toga proizlazi da je korisnik kredita potrošač , jer ukoliko bi korisnik kredita bila pravna osoba tada se kredit ne bi isplaćivao na kunski račun, kao što je to u konkretnom slučaju već na žiro račun i korisnik takvog kredita bi morao dostaviti svu dokumentaciju , koju je kreditor tražio, jer ukoliko ista ne bi bila u skladu s uvjetima kreditora, kredit ne bi bio odobren , a osim toga u poslovnim knjigama tuženika kredit se vodi kao potrošački kredit , a ne kao poslovni i kao takav je ishođen i odobren od tuženika, dakle u samom Ugovoru o kreditu navedena je namjena kredita, čime je tužitelj dokazao da je potrošač.

46. Osim toga , poslovni krediti se odobravaju po sasvim različitim kriterijima i kao takvi se vode u banci i za njih je potrebno dokazivati bonitet poslovnog subjekta te je potrebna i izrada poslovnog plana te isplativost poslovnog poduhvata , a ako se radi o projektnom kreditiranju , potrebno je odobrenje nadzornog odbora banke.

47. Što se tiče tužiteljeve tvrtke , odnosno obrta , što navodi tuženik , prema iskazu tužitelja i svjedoka NF proizlazi da je ta tvrtka , iako je formalno imala sjedište na adresi predmetnog stana , brzo prestala postojati i zapravo nije radila i s obzirom na brojnu obitelj tužitelja , isti se u tom stanu niti nije mogao baviti nekom djelatnošću

48. Dakle, tužitelj je tijekom postupka dokazao da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

49. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.1. ZPP-a , a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužitelja po punomoćnici , koja je odvjetnica u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to: za sastav tužbe. po tbr 7/1 100 bodova ,za sastav podneska od dana 8. 3. 2024. po tbr 8/1 100 bodova, za sastav podneska od dana 4. 6. 2024. po tbr 8/1 100 bodova, za zastupanje na raspravi dana 12. 6. 2024. po tbr 9/1 100 bodova,za zastupanje na raspravi dana 6. 9. 2024. po tbr 9/1 100 bodova,za sastav podneska od dana 21.10. 2024. po tbr 8/1 100 bodova , za sastav podneska od dana 3. 11. 2024. po tbr. 8/1 100 bodova i za zastupanje na raspravi dana 11. 11. 2024. po tbr 9/1 100 bodova , a kako je 1 bod 2,00 EUR , to iznosi 1.600,00 EUR te PDV od 25% u iznosu od 400,00 EUR , čemu valja pribrojiti troškove financijskog vještačenja u iznosu od 150,00 EUR tako da su tužitelju dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 2.150,00 EUR na koji iznos sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a teku zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude dana 10. ožujka 2025.

50. Budući da tuženik nije uspio u parnici , to je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.650,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

U Zaboku 10. ožujka 2025.

S u d a c

Branko Herceg

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana dostave iste, pisano u tri primjerka , putem ovog suda , nadležnom Županijskom sudu

Dostaviti:

1. Velimira Anibalović, odvjetnica iz Zagreba,Franje Petračića 3

2. Odvjetničko društvo Porobija i Porobija iz Zagreba , Galleria Imprtanne,

Iblerov trg 10/VII

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte