Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-924/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Darije Horvat kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Eduardu Geberu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB:52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr- 758/2017-131 od 13. rujna 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 10. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-758/2017-131 od 13. rujna 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. te pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak u iznosu od 6.100,00 €.

II. Preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr- 758/2017-131 od 13. rujna 2024. u dijelu izreke pod točkom II. kojim je prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška preko iznosa od 6.100,00 € do iznosa od 8.000,00 € (za iznos od 1.900,00 €) i sudi:

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 1,900,00 €.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku da mu plati neto razliku plaće u iznosu od 8.757,55 € sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom na mjesečne iznose od njihovog dospijeća do isplate (st. 1.), kao i da se tuženiku naloži da plati tužitelju bruto razliku plaće u iznosu od 1.071,91 € sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose od dospijeća do isplate (st. 2.) te da se naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos od 11.941,12 € na ime putnih troškova sa zateznim kamatama tekućim od 1. srpnja 2013. do isplate (st. 3.) kao i da se naloži tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate (st. 4.). Nadalje, pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 8.000,00 €.

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. -3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti sukladno žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba je djelomično osnovana u pogledu odluke o parničnom trošku.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike u plaći s osnova prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanom na dežurstvu i terenu u razdoblju od 1.7.2008. do 30.9.2009., dodatak za dežurstvo od 1.10.2009. do 30.6.2013. te prekovremeni rad na terenu kao i naknada za prijevoz sve sa pripadajućim zateznim kamatama i parničnim troškom.

5. Ispitujući pobijanu presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a niti one koje žalitelj ističe. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

6. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

7. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno:

- da iz trećeg dopunskog nalaza i mišljenja od 15.3.2024., na koji nalaz stranke suglasno nisu imale primjedbe, proizlazi da ako prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom na dežurstvu i terenu u razdoblju od 1.7.2008. do 30.9.2009., dodatak za dežurstvo od 1.10.2009. do 30.6.2013. te prekovremeni rad na terenu treba utvrditi za mjesece za koje postoji potpisana evidencija od strane tužitelja, a za razdoblje za koje ne postoji evidencija rada, prema navodima o odrađenom dežurstvu i terenu tužitelja iz tužbe, tada potraživanje tužitelja iznosi: 1. u razdoblju od 1.7.2008. do 30.4.2011. ukupno neto 8.757,55 €.

Mjesečni iznosi su vidljivi iz izračuna u 1. točki nalaza.

2. u razdoblju od 1.5.2011. do 30.6.2013. ukupno bruto 1.071,91 €;

- da potraživanje tužitelja na ime terenskog dodatka nije bilo predmetom vještačenja, a niti je tužitelj stavljao dokazne prijedloge u tom smislu dok iz dostavljenih evidencija radnog vremena proizlazi da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao rad na terenu, a za vrijeme rada na terenu mu je isplaćivan terenski dodatak, pa tužitelj obzirom na tu nespornu činjenicu ne može ostvarivati i naknadu na ime prekovremenog rada;

- da tužitelj tijekom postupka nije dokazao visinu putnog troška koji potražuje, a niti je dokazao da je sukladno Pravilniku o naknadi troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji (Narodne novine, broj: 141/04, 22/05), koji regulira uvjete i način ostvarivanja prava na naknadu troškova putovanja djelatnih vojnih osoba, podnio zahtjev za naknadom troškova putovanja, budući se postupak ostvarivanja prava na naknadu troškova putovanja pokreće po zahtjevu stranke na za to propisanom obrascu, sukladno odredbama navedenog Pravilnika.

8. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da je prigovor zastare istaknut po tuženiku tijekom postupka djelomično osnovan jer prema odredbi čl. 235. Zakona o radu (Narodne novine, broj: 93/14) koji je stupio na snagu 7.8.2014., prema odredbi čl. 232. st. 2. ZR, odredbe toga zakona o zastari neće primjenjivati na potraživanja iz radnog odnosa kojima je rok zastare istekao prije stupanja na snagu toga zakona, pa je u konkretnom slučaju za potraživanja tužitelja glede potraživanja prekovremenih sati u iznosu od 8.757,55 € (toč. I. st. 1. izreke), rok zastare istekao prije stupanja na snagu toga zakona, tako da se ne primjenjuje odredba čl.139. istoga prema kojoj potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina, obzirom je zastara već nastupila prema odredbi čl. 135. ranijeg Zakona o radu (Narodne novine, broj: 149/09, 61/11, 82712 i 73/13), prema kojoj potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za tri godine, a imajući u vidu da je zahtjev za mirno rješenje spora u konkretnom slučaju podnesen 23. svibnja 2014. tako da je prigovor tuženika o zastari potraživanja tužitelja osnovan za ukupno potraživanje razlike plaće u iznosu od neto 8.757,55 €.

9. Utvrđenja prvostupanjskog suda o zastari prihvaća i ovaj sud. Naime, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju tužitelja kao radnika iz radnog odnosa kod tuženika kao poslodavca te pravilno prvostupanjski sud zaključuje da se u konkretnom slučaju ne radi o stjecanju bez osnove kako to pogrešno smatra žalitelj te nema mjesta primjeni odredaba Zakona o obveznim odnosima koje reguliraju institut stjecanja bez osnove već se radi o potraživanju razlike plaće radnika iz radnog odnosa za što su mjerodavne odredbe Zakona o radu.

10. Nadalje, u odnosu na potraživanje tužitelja s osnove naknade za dežurstvo unutarnje službe, prvostupanjski sud zaključuje da iz dostavljene knjigovodstvene kartice djelatnika (uz podnesak tuženika od 25.4.2024.) proizlazi da je tužitelju u utuženom razdoblju isplaćivana naknada na ime dodatka za dežurstvo unutarnje službe. Isto tako, prvostupanjski sud se poziva na točku V. Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (Narodne novine 118/2009), koja je bila na snazi do 31. svibnja 2014., i koja je donijeta temeljem čl. 96. st. 1. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 82/09, 124/09), a kojom je propisano da se dežurstvo ne smatra prekovremenim radom te pripadniku oružanih snaga Republike Hrvatske za vrijeme dežurstava neovisno o tome radi li se o aktivnom dežurstvu ili dežurstvu unutarnje službe ne pripada uvećanje plaće iz točke XIII. Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (na prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanom i neradnim danom utvrđenim zakonom, u drugoj smjeni ako djelatnik radni naizmjenično ili najmanje dva radna dana u tjednu, u prvoj ili drugoj smjeni, za dvokratni rad s prekidom duljim od 90 minuta, u turnusu), pa mu stoga ne pripada niti dodatak na prekovremeni rad, slijedom čega zaključuje da tužitelju ne pripada za razdoblje do lipnja 2014. pravo na uvećanje plaće s osnova prekovremenog rada na dežurstvu obzirom je ostvario pravo na slobodan dan.

11. Pravilno je prvostupanjski sud odbio zahtjev tužitelja za isplatu prekovremenih sati s osnova dežurstva. Naime, iz dostavljenih evidencija radnog vremena proizlazi da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao službu unutarnjeg dežurstva, a dežurstvo unutarnje službe u cijelosti je bilo regulirano i prije 2009., a od 2009. nadalje Pravilnikom o službi u Oružanim snagama RH (Narodne novine, broj: 91/09), koji određuje da se dežurstvo odvija neprekidno 24 sata te da istu funkciju obavljaju dežurni i pomoćnik dežurnog nakon čega se obojica oslobađaju svih obveza i zadaća slijedeća 24 sata. Također, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da kod obavljanja dežurstva tužitelj ima vrijeme u kojem se odmara, te dok je na odmoru dežura njegov pomoćnik, uslijed čega je apsolutno neprihvatljivo da se svih 24 sata rada službe u dežurstvu računa kao neprekinuti rad, jer dežurstvo traje 24 sata i obavljaju ga dvije osobe, od kojih 24 sata je osam sati redovna rad koji je plaćen, osam sati se odmaraju, a preostalih osam sati se kompenzira slobodnim danom, te se obojica slijedeći radni dan oslobađaju svih zadaća i dobivaju slobodan dan za kojim im se obračunava i plaća osam sati redovnog radnog vremena. Slijedom toga, kako iz dostavljene knjigovodstvene kartice djelatnika (uz podnesak tuženika od 25.4.2024.) proizlazi da je tužitelju u utuženom razdoblju isplaćivana naknada na ime dodatka za dežurstvo unutarnje službe, dok iz evidencije radnog vremena proizlazi da je tužitelj nakon odrađenih dežurstava koristio slobodne dane, to su žalbeni navodi tužitelja u tom smislu neosnovani, a tužitelj niti ne tvrdi niti dokazuje drugačije.

12. U odnosu na potraživanje tužitelja glede terenskog dodatka, valja reći da iz stanja spisa proizlazi da tužitelj nije dokazao visinu takvog potraživanja jer za isto nije predložio izvođenje dokaza vještačenjem odnosno nije bilo predmetom vještačenja, a nakon izrade nalaza i mišljenja nije imao više primjedbi niti dokaznih prijedloga u tom smislu. Osim toga, iz dostavljenih evidencija radnog vremena, prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao rad na terenu, a za vrijeme rada na terenu mu je isplaćivan terenski dodatak, pa tužitelj ne može ostvarivati i naknadu na ime prekovremenog rada s te osnove, kako je to pravilno odlučio prvostupanjski sud, dok tužitelj žalbenim navodima niti tvrdi drugačije.

13. Nadalje, u odnosu na troškove prijevoza, valja reći da je prvostupanjski odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova prijevoza jer tužitelj nije dokazao visinu takvog potraživanja, a niti da je tužitelj sukladno Pravilniku o naknadi troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji (Narodne novine, broj: 141/04, 22/05), koji regulira uvjete i način ostvarivanja prava na naknadu troškova putovanja djelatnih vojnih osoba, podnio zahtjev za naknadom troškova putovanja, budući se postupak ostvarivanja prava na naknadu troškova putovanja pokreće po zahtjevu stranke na za to propisanom obrascu, sukladno odredbama navedenog Pravilnika.

14. U odnosu na žalbene navode da je odredbom čl. 6. Ugovora o službi u Oružanim snagama RH (dalje: OS) sklopljenog 7. 5. 2008. ugovoreno da tužitelj ima pravo na naknadu troškova prijevoza jedan puta mjesečno od mjesta službe do mjesta prebivališta, valja reći da je tužitelj trebao dokazati da mu je takav trošak nastao u zatraženoj visini jer iz priloženih dokaza i to potvrdi Autopromet Sisak od 15. travnja 2013. te potvrdi Croatia Bus na listu 72 i 73 prvostupanjskog spisa nije razvidno na koje razdoblje se odnose niti koliko bi iznosila karta u smislu odredbe čl. 6. navedenog Ugovora, a tužitelj na tu okolnost nije predložio izvođenje dokaza radi utvrđivanja osnovanosti svojih tvrdnji slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud odbio njegov zahtjev jer nije dokazao visinu potraživanja.

15. Međutim, u pogledu odluke o parničnom trošku, valja reći da tužitelj djelomično osnovano ističe da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo u pogledu odluke o parničnom trošku kada je priznavao tuženiku trošak za pojedine radnje koje nisu bile potrebne radi vođenja ovog postupka.

16. Naime, sud prvog stupnja pogrešno je priznao tuženiku trošak sastava podneska od 31. 12. 2014. i od 13. 7. 2015. budući da u njima tuženik ponavlja već istaknute navode tako da se radi o podnescima koji nisu bili potrebni radi vođenja postupka u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP. Isto tako, tuženiku je pogrešno priznat trošak pristupa na ročište 20. listopada 2022. budući da ročište na taj dan nije ni održano pa tuženiku nije ni nastao trošak potreban radi vođenja parnice, dok je ročište od 27. ožujka 2024. suglasno odgođeno slijedom čega tuženiku ne pripada parnični trošak po Tbr. 9/1 Tarife nego po 9/5 Tarife. U pogledu ostalih parničnih radnji, tuženiku je pravilno dosuđen parnični trošak primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 37/22),

17. Slijedom svega navedenog, žalbu tužitelja valjalo je djelomično odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. te pod točkom II. u pogledu odluke o parničnom trošku za iznos od 6.100,00 € dok je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP uvažena žalba tužitelja za iznos parničnog troška od 1.900,00 € i u tom dijelu preinačena prvostupanjska odluka o parničnom trošku sadržana u pobijanoj presudi pod točkom II. (toč. II. izreke).

U Zagrebu 10. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić