REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-925/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Gorana Aralica Martinović, u pravnoj stvari tužitelja UNIQA osiguranje d.d., Zagreb, Planinska 13A, OIB: 75665455333, kojeg zastupa punomoćnik Marko Rašica, odvjetnik u Odvjetničkom društvu RAŠICA & PARTNERI d.o.o. u Zagrebu, protiv 1. tuženika CROATIA osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, kojeg zastupa punomoćnik Mato Kačan, odvjetnik u Zagrebu, i 2. tuženika Hrvatske autoceste d.o.o., Zagreb, Širolina ulica 4, OIB: 57500462912, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1585/2022 od 17. siječnja 2025., 10. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1585/2022 od 17. siječnja 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom tuženici su solidarno obvezani da isplate tužitelju iznos od 597,25 EUR sa zateznim kamatama po stopi za ostale odnose od 26. siječnja 2021. do isplate i da mu naknade troškove postupka u iznosu od 1.719,23 EUR, sa zateznim kamatama po stopi za ostale odnose od 17. siječnja 2025. do isplate.

2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud tako odlučio nakon izvršenog uvida u isprave priložene u spis, a pogotovo zapisnika o očevidu, foto-elaborata i skice prometne nezgode i nakon što je saslušao svjedoka EP i nakon što je proveo prometno-tehničko vještačenje na okolnost visine štete na vozilu po stalnom sudskom vještaku Berislavu Šimunoviću te utvrdio da je 8. rujna 2019. u 16,00 sati na autocesti A3, općina Dugo Selo, na 46 km, došlo do štetnog događaja uslijed udara divljači - lisice u vozilo marke i tipa „CITROEN C1“, reg. oznaka [registarska oznaka], kojim je upravljao g. MP. U trenutku nastanka predmetnog štetnog događaja, automobil marke i tipa „CITROEN C1“, reg. oznaka [registarska oznaka], bio je uredno osiguran kod tužitelja ugovorom o osiguranju automobilskog kaska za koji je izdana polica osiguranja broj [broj police osiguranja]-0127081-01. Uslijed predmetnog štetnog događaja na automobilu je nastala imovinska šteta, na temelju prijave štete oštećenika društva Autolimarija „D&M“, vl. RP, [adresa], i nakon izvida i obračuna nastale štete, pritom uzimajući u obzir prosječne cijene na tržištu, tužitelj je oštećeniku na ime nastale štete isplatio iznos od ukupno 4.500,00 kuna. Drugotuženik je pravna osoba koja upravlja autocestom A3, a činjenica da se lisica našla na kolniku autoceste ukazuje na to da je na žičanoj ogradi postojala rupa ili procjep ili da zaštitna ograda nije bila pravilno održavana. Odluka se temelji na odredbi čl. 963., čl. 964., 183. st. 1. u svezi s čl. 9., čl. 963. st. 1., čl. 964. čl. 1045., čl. 1086., 1067., i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) te odredbama čl. 2. st. 1. t. 13., čl. 50. st. 1. i 2., čl. 81. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj: 84/11, 18/13, 54/13, 148/13, 92/14, 110/19, 144/21, 114/22, 4/23 i 133/23; dalje: ZC), a odluka o troškovima parničnog postupka na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 91/04 i dalje; dalje: Tbr. ... OT).

3. Prvotuženik Croatia osiguranje d.d., Zagreb, izjavio je žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka. Ističe da može odgovarati za štetu za koju bi eventualno bio odgovoran njegov osiguranik, dakle lovačka društva no ne i za onu za koju njegovi osiguranici nisu odgovorni i može odgovarati samo u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Poziva se na čl. 80. st. 6. Zakona o lovstvu koji definira da se za štetu nastalu naletom vozila na divljač odgovara na sljedeći način: - lovoovlaštenik na čijem lovištu je šteta nastala ako se utvrdi da je šteta nastala zbog provođenja lova. Poziva se na pravno shvaćanje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 20. prosinca 2022. Predlaže tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženika odbiti i tužitelja obvezati na naknadu parničnog troška. Traži trošak žalbenog postupka.

4. Drugotuženik Hrvatske autoceste d.o.o., Zagreb, izjavio je žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka. Ističe žalbeni razlog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku. U bitnom tvrdi da tijekom postupka nije utvrđeno na koji način se lisica našla na autocesti. Smatra da u konkretnom slučaju za nastanak štetnog događaja eventualno postoji odgovornost lovačkog društva, a ne drugotuženika. Osporava početak tijeka zatezne kamate. Predlaže da Visoki trgovački sud Republike Hrvatske kao sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak uz naknadu troškova žalbenog postupka drugotuženiku.

5. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbe.

6. Žalbe su neosnovane.

7. Prvostupanjska presuda ispitana je u granicama razloga navedenih u žalbama sukladno odredbama čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ broj: 4/77, 36/77, 36/80, 6/80, 69/82, 43/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91; „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. Prije svega, u predmetnom slučaju riječ je o sporu male vrijednosti iz odredbe čl. 502. st. 1. ZPP-a, a presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. tog Zakona, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. tog Zakona. Predmetnu presudu nije moguće pobijati zbog bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a.

9. Predmet spora je regresni zahtjev za solidarnu isplatu iznosa od 597,25 EUR koji je tužitelj isplatio oštećeniku - svom osiguraniku po osnovi naknade štete na vozilu marke i tipa „CITROEN C1“, reg. oznaka [registarska oznaka], koji je bio osiguran kod tužitelja ugovorom o osiguranju automobilskog kaska za koji je izdana polica osiguranja broj [broj police osiguranja]-0127081-01, nastale u prometnoj nesreći koja se dogodila 8. rujna 2019. u 16,00 sati na autocesti A3, općina Dugo Selo na 46 km, na način da je navedeno vozilo, kojim je upravljao MP, naletjelo na divljač - lisicu.

10. Sporna je solidarna odgovornost tuženika za naknadu imovinske štete.

11.1. Polazeći od nespornih činjenica, da je do nastanka štetnog događaja došlo isključivo zbog izlijetanja divljači-lisice na autocestu, te da tužitelj kao vozač nije ni na koji način doprinio nastanku štetnog događaja, da je divljač istrčala iz lovišta kojim gospodari osiguranik prvotuženika, a koje lovačko društvo je u trenutku prometne nesreće s Croatia osiguranjem d.d. imalo zaključenu policu osiguranja od izvanugovorne odgovornosti za štetu koju prouzroči divljač na motornim i željezničkim vozilima, da se prometna nesreća nije dogodila za vrijeme trajanja lova te da na dijelu prometnice na kojem je došlo do naleta na divljač nije bila obilježena prometnim znakovima koji bi se odnosili na divljač, nego je autocesta ograđena žičanom ogradom koja bi trebala sprječavati izlazak divljači na cestu, sud prvog stupnja pozivom na odredbe čl. 50. st. 1. i 2., čl. 2. st. 1. t. 17. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj: 84/11, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14 i 110/19; dalje: ZC), čl. 1045. st. 1., čl. 1085. i čl. 1090. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) zaključuje da su tuženici solidarno odgovorni za nastanak štetnog događaja te da su dužni naknaditi štetu nastalu na automobilu osiguranika tužitelja uslijed naleta divljači. Pri tomu prvostupanjski sud obrazlaže da se drugotuženik ne može osloboditi odgovornosti za štetu, unatoč tome što nije utvrđeno da zaštitna ograda u trenutku nesreće, koja je postavljena na dijelu dionice na kojoj se dogodila šteta, nije bila oštećena, jer da je uzrok predmetne prometne nesreće divljač - lisica, koja se u trenutku prometne nesreće zatekla na autocesti, te je lisica na prometnicu mogla ući na više načina (npr. preskakanjem ograde, provlačenjem ispod ograde, kroz oštećenu ogradu koju ophodari tijekom pregleda nisu uočili). Slijedom navedenoga, sama činjenica da je na kolnik dospjela divljač ukazuje na propust jer nije spriječen ulazak divljači na kolnik.

11.2. U odnosu na pravnu osnovu odgovornosti prvotuženika kao osiguravatelja lovoovlaštenika za naknadu štete zbog naleta divljači valja reći kako je gospodarenje lovištem i divljači propisano Zakonom o lovstvu, dok u odnosu na osnovu odgovornosti drugotuženika kao pravne osobe koja upravlja državnom cestom na kojoj se dogodila prometna nesreća valja reći da su Zakonom o cestama uređene mjere za zaštitu javnih i nerazvrstanih cesta i prometa na njima.

12. Vezano za žalbeni navod o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i to Zakona o lovstvu ističe se da prema odredbi čl. 50. st. 1. i 2. ZC-a za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara se po osnovi krivnje, te pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima. Ti posebni propisi, osim Zakona, na podzakonskoj razini, bili bi Pravilnik o održavanju cesta („Narodne novine“ broj: 90/14 i 3/21), Pravilnik o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama („Narodne novine“ broj 92/19), Pravilnik o ophodnji javnih cesta („Narodne novine“ broj: 75/14 i 7/21) i Pravilnik o osnovnim uvjetima kojima javne ceste izvan naselja i njihovi elementi moraju udovoljavati sa stajališta sigurnosti prometa („Narodne novine“ broj: 110/01 i 90/22).

13. Odgovornost pravne osobe koja upravlja javnom cestom odnosno koncesionara ne iscrpljuje se samim pravilnim i propisnim postavljanjem signalizacije i opreme na cesti nego su oni odštetnopravno odgovorni i u slučaju kada je do nezgode došlo upravo uslijed neprimjernog održavanja javne ceste, jer u suprotnom do izlijetanja divljači na autocestu ne bi došlo. Naime, redovito održavanje autoceste uključuje poduzimanje odgovarajućih mjera i radnji sa svrhom održavanja prohodnosti i tehničke ispravnosti cesta, ali i sa svrhom održavanja i omogućavanja sigurnog i neometanog prometa na autocesti. Teret dokaza da su poduzete sve radnje radi odvijanja nesmetanog i sigurnog prometa na strani su drugotuženika tako da je neosnovan žalbeni navod da je na strani tužitelja.

14. Osim toga, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u više svojih odluka (primjerice: Rev-x 230/12-2 od 8. studenoga 2012., Rev 873/2017-2 od 16. veljače 2021. i Rev 1272/2021-3 od 24. svibnja 2023.) izrazio pravno shvaćanje da upravo činjenica da se divljač (lisica) našla na kolniku autoceste ukazuje na to da je ili u zaštitnoj ogradi postojala rupa ili procjep, ili da zaštitna ograda nije bila pravilno postavljena da spriječi ulaz divljači na autocestu, jer se u suprotnom ne bi moglo dogoditi da se divljač nađe na prostoru kolnika autoceste, a za to po načelu pretpostavljene krivnje odgovara tuženik (čl. 1045. ZOO-a). Stoga su neosnovani svi žalbeni navodi drugotuženika o tome da nije utvrđena uzročna veza sa stanjem zaštitne žičane ograde i štetnog događaja.

15. Činjenica da se divljač zatekla na autocesti ukazuje na propust pravne osobe odgovorne za upravljanje i održavanje autoceste koja je dužna voditi brigu i poduzimati primjerene mjere i radnje koje bi omogućile odvijanje sigurnog i nesmetanog prometa na autocesti i u pogledu postavljanja i održavanja zaštitne ograde oko autoceste te je, s obzirom da se prema odredbi čl. 50. ZC-a za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara po osnovi krivnje, u svakom pojedinom slučaju potrebno je utvrditi jesu li takve mjere i radnje poduzete te jesu li bile adekvatne i dostatne radi zaštite i sigurnosti prometa, a teret dokaza da su poduzete sve radnje radi odvijanja nesmetanog i sigurnog prometa na strani je tuženika.

16. U konkretnom slučaju divlja životinja - lisica mogla se pojaviti na autocesti samo tako da je prošla kroz postojeću žičanu ogradu, koju održava osiguranik tuženika, što svakako upućuje na zaključak da je izostao adekvatan nadzor, te pažljivije pregledavanje predmetne dionice autoceste, te da zaštitna ograda nije održavana na način da s potpunom sigurnošću isključi mogućnost ulazaka divljih životinja u zaštićeni prostor autoceste, koje se njome ne smiju kretati.

17. Stoga činjenica da su ophodari na dan štetnog događaja izvršili ophodnju autoceste, ne znači da ne postoji odgovornost pravne osobe zadužene za održavanje autoceste, niti pak znači da propusta u održavanju zaštitne ograde nije bilo, jer se po logici stvari, ako je autocesta pravilno projektirana i održavana divljač, u konkretnom slučaju lisica, ne bi mogla zateći na autocesti.

18. S obzirom na to da drugotuženik upravlja predmetnom autocestom, bio je u obvezi održavati je i naknaditi štetu korisniku ceste jer je šteta prouzrokovana njegovim propuštanjem da postavi i održava takvu ogradu koja sprječava izlazak divljači na autocestu. Stoga činjenica da je postojala zaštitna ograda te da drugotuženik obavlja redovite preglede zaštitne ograde nisu dovoljne za zaključak da je do nesreće došlo bez njegove krivnje.

19.1. Nadalje, neosnovano je pozivanje u žalbi prvotuženika na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, u slučaju kada je došlo do štete na vozilu naletom vozila na divljač kada se nije provodio lov (što tužitelj nije ni tvrdio), za odgovornost za štetu mjerodavne su odredbe Zakona o obveznim odnosima, a ne Zakona o lovstvu kako to prvotuženik tvrdi. Odredbom čl. 76. st. 2. Zakona o lovstvu propisano je da u pogledu uzroka i odgovornosti za štetu važe odredbe zakona kojim se uređuju obvezni odnosi, ako Zakon o lovstvu ne propisuje drugačije. Prema tome, budući da Zakonom o lovstvu kao lex specialis nije propisano tko odgovara za štetu nastalu na vozilu u slučaju naleta divljači na vozilo u području lovišta kojim gospodari osiguranik prvotuženika kada se nije provodio lov, tada valja primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima kojima se uređuje odgovornost za štetu. Pri tome, ukazuje se i da je Ustavni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje odluke poslovni broj U-I-4249/2018 od 18. lipnja 2019. dao svoje mišljenje o zakonskom rješenju čl. 80. st. 6. ZL-a i odštetnoj odgovornosti za štete od divljači koje treba tumačiti sukladno općim načelima odštetne odgovornosti.

19.2. Odredbom čl. 80. st. 6. Zakona o lovstvu propisano je da se za štetu nastalu naletom vozila na divljač odgovara na sljedeći način:

- vozač ako se utvrdi da je upravljao vozilom protivno odredbama propisa kojima je uređeno područje o sigurnosti prometa na cestama i postojećim prometnim znakovima izričitih naredbi

- lovoovlaštenik na čijem je lovištu nastala šteta ako se utvrdi da je šteta nastala zbog provođenja lova.

19.3. Prema tome, iz sadržaja citirane odredbe čl. 80. st. 6. proizlazi kako Zakonom o lovstvu kao lex specialis nije propisano tko odgovara za štetu nastalu na vozilu u slučaju naleta divljači na motorno vozilo izlijetanjem na autocestu, u situaciji kada je vozač upravljao vozilom sukladno odredbama propisa kojima je uređeno područje o sigurnosti prometa na cestama i postojećim prometnim znakovima izričitih naredbi niti u slučaju kada se nije provodio lov, pa stoga valja primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima kojim se uređuje odgovornost za štetu. Slijedom navedenog, na odgovornost lovoovlaštenika za štetu koju divljač počini na autoputu primjenjuju se odredbe čl. 1064. - 1067. ZOO-a kojim je uređena odgovornost za štetu od opasne stvari jer je divljač na cesti opasna stvar. Tim odredbama je propisano da za štetu od opasnih stvari odgovara njezin vlasnik (čl. 1064. ZOO-a), odnosno, umjesto vlasnika stvari i isto kao i on odgovara osoba kojoj je vlasnik povjerio stvar da se njome služi ili koja je inače dužna da je nadgleda. Kako je divljač dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i ima njezinu osobitu zaštitu (čl. 3. Zakona o lovstvu), to za štetu od divljači odgovara osoba koja je stekla pravo lova na temelju zakupa ili koncesije (lovoovlaštenik). Odgovornost lovoovlaštenika je objektivna odgovornost, po načelu kauzaliteta, a teret dokazivanja ekskulpacijskih razloga za oslobođenje odgovornosti za štetu iz čl. 1067. ZOO-a je na prvotuženiku.

19.4. U odnosu na navode prvotuženika da se prometna nesreća nije dogodila u lovištu, valja reći da navedeno nije relevantno jer lovoovlaštenik odgovara tužitelju za štetu temeljem činjenice što je štetu prouzročila divljač iz njegovog lovišta.

20. Slijedom navedenog, da bi se lovoovlaštenik (njegov osiguratelj) mogao osloboditi od obveze naknade štete nastale naletom vozila na divljač kada se nije provodio lov, on je u smislu čl. 1067. ZOO-a morao dokazati da šteta na vozilu potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti odnosno ako dokaže da je šteta nastala radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti, a to u konkretnom slučaju nije dokazano.

21. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl. 1086. ZOO-a i zateznu kamatu dosudio od dana kada je tužitelj isplatio osiguraniku štetu nastalu na vozilu.

22. U odnosu na glavni zahtjev prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl. 963. st. 1. ZOO-a i naložio tuženicima platiti tužitelju isplaćenu naknadu iz osiguranja za zakonskim zateznim kamatama.

23. Neosnovano je pozivanje žalitelja na razne odluke drugih sudova jer se radi o različitim činjeničnim i pravnim situacijama pa odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva ovisi o konkretnim okolnostima svakog pojedinog slučaja, koje po prirodi stvari ne moraju biti jednake, stoga se stanje iz navedenih odluka ne može jednostavno poistovjetiti s onim iz pobijane presude.

24. Zato je ovaj sud u cijelosti prihvatio utvrđenja i razloge prvostupanjskog suda u pogledu osnovanosti i visine štete i ocijenio neosnovanim sve žalbene navode.

25. Slijedom navedenog, dužni su tuženici sukladno odredbi čl. 1107. st. 1. ZOO-a solidarno nadoknaditi tužitelju imovinsku štetu u iznosu od 597,25 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 26. siječnja 2021. do isplate budući da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da postoji odgovornost za štetu drugotuženika prouzročenu propustom da poduzme mjere radi sigurnog neometanog prometa i mjere održavanja sigurnosti autoceste, pa i postavljanjem ograde koja će spriječiti izlazak divljači na autocestu, ali ne da je ta odgovornost isključiva, kao što to neosnovano ističe prvotuženik, već da su u konkretnom slučaju prvotuženikov osiguranik i drugotuženik uzrokovali štetu radeći nezavisno jedan od drugoga, dok se njihovi udjeli u šteti ne mogu utvrditi (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1435/08-2 od 14. listopada 2010.).

26. Kako ne postoje razlozi zbog kojih se pobija prvostupanjska presuda, a niti razlozi na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, to je valjalo na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbe kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Zagreb, 10. ožujka 2025.

Sutkinja

Gorana Aralica Martinović