Poslovni broj: P-1010/2023-21
Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Rijeka, Žrtava fašizma 7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja TĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Maćešić i suradnici odvjetnici u Rijeci protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupani po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić i Lui odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene dana 30. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, te javne objave dana 10. ožujka 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka ugovorna odredba iz čl. 7. Ugovora o kreditu br. 628-50-3188133 od 14. prosinca 2005. godine, potvrđenog od strane javnog bilježnika Anđelke Smojver Bašić iz Rijeke pod posl. br. OU-508/05 dana 16. prosinca 2005. godine u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima, a koja glasi:
„Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.“
II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba iz čl. 3. Ugovora o kreditu br. 628-50-3188133 od 14. prosinca 2005. godine, potvrđenog od strane javnog bilježnika Anđelke Smojver Bašić iz Rijeke pod posl. br. OU-508/05 dana 16. prosinca 2005. godine, a koja glasi:
„Naknada 3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“
III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, 10 000 Zagreb, Poslovnica 628 Rijeka, isplatiti tužitelju TĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime preplaćenih anuiteta po osnovi ništetne valutne klauzule iznos od 1.996,06 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim kamatama koje teku
na iznos od 3.77 € od 1. studenog 2008. do isplate,
na iznos od 6.92 € od 1. siječnja 2009. do isplate,
na iznos od 9.19 € od 1. veljače 2009. do isplate,
na iznos od 10.21 € od 1. ožujka 2009. do isplate,
na iznos od 7.52 € od 1. travnja 2009. do isplate,
na iznos od 8.07 € od 1. svibnja 2009. do isplate,
na iznos od 3.67 € od 1. lipnja 2009. do isplate,
na iznos od 0.43 € od 1. srpnja 2009. do isplate,
na iznos od 1.29 € od 1. kolovoza 2009. do isplate,
na iznos od 3.00 € od 1. rujna 2009. do isplate,
na iznos od 2.85 € od 1. listopada 2009. do isplate,
na iznos od 1.12 € od 1. studenog 2009. do isplate,
na iznos od 4.36 € od 1. prosinca 2009. do isplate,
na iznos od 6.96 € od 1. siječnja 2010. do isplate,
na iznos od 10.66 € od 1. veljače 2010. do isplate,
na iznos od 9.81 € od 1. ožujka 2010. do isplate,
na iznos od 14.83 € od 1. travnja 2010. do isplate,
na iznos od 13.88 € od 1. svibnja 2010. do isplate,
na iznos od 15.74 € od 1.lipnja 2010. do isplate,
na iznos od 31.80 € od 1. srpnja 2010. do isplate,
na iznos od 28.49 € od 1. kolovoza 2010. do isplate,
na iznos od 38.59 € od 1. rujna 2010. do isplate,
na iznos od 35.10 € od 1. listopada 2010. do isplate,
na iznos od 29.49 € od 1. studenog 2010. do isplate,
na iznos od 41.33 € od 1. prosinca 2010. do isplate,
na iznos od 56.40 € od 1. siječnja 2011. do isplate,
na iznos od 45.73 € od 1. veljače 2011. do isplate,
na iznos od 49.47 € od 1. ožujka 2011. do isplate,
na iznos od 44.71 € od 1. travnja 2011. do isplate,
na iznos od 45.57 € od 1. svibnja 2011. do isplate,
na iznos od 65.76 € od 1. lipnja 2011. do isplate,
na iznos od 67.73 € od 1. srpnja 2011. do isplate,
na iznos od 84.44 € od 1. kolovoza 2011. do isplate,
na iznos od 75.79 € od 1. rujna 2011. do isplate,
na iznos od 66.32 € od 1. listopada 2011. do isplate,
na iznos od 64.98 € od 1. studenog 2011. do isplate,
na iznos od 64.26 € od 1. prosinca 2011. do isplate,
na iznos od 68.75 € od 1. siječnja 2012. do isplate,
na iznos od 72.67 € od 1. veljače 2012. do isplate,
na iznos od 73.20 € od 1. ožujka 2012. do isplate,
na iznos od 70.49 € od 1. travnja 2012. do isplate,
na iznos od 72.32 € od 1. svibnja 2012. do isplate,
na iznos od 73.57 € od 1. lipnja 2012. do isplate,
na iznos od 71.46 € od 1. srpnja 2012. do isplate,
na iznos od 72.02 € od 1. kolovoza 2012. do isplate,
na iznos od 70.44 € od 1. rujna 2012. do isplate,
na iznos od 67.02 € od 1. listopada 2012. do isplate,
na iznos od 70.66 € od 1. studenog 2012. do isplate,
na iznos od 72.41 € od 1. prosinca 2012. do isplate,
na iznos od 70.83 € od 28. prosinca 2012. do isplate,
po kamatnoj stopi određenoj odredbom čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate u visini od 15% godišnje za razdoblje do 31. prosinca 2007., po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., a za razdoblje od 1. siječnja 2023. godine po kamatnoj stopi koju je primijenila Europska središnja banka na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, a koju objavljuje Hrvatska narodna banka, uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
IV. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, 10 000 Zagreb, Poslovnica 628 Rijeka, isplatiti TĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe o naknadi za korištenje kredita iznos od 504,82 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim kamatama računajući od 21. prosinca 2005. godine po kamatnoj stopi određenoj odredbom čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate u visini od 15% godišnje za razdoblje do 31. prosinca 2007., po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., a za razdoblje od 1. siječnja 2023. godine po kamatnoj stopi koju je primijenila Europska središnja banka na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, a koju objavljuje Hrvatska narodna banka, uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
V. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u visini od 2.310,51 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 10. ožujka 2025. pa do isplate po stopi isplate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana, dok se odbija s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška.
Obrazloženje
Tužitelj u tužbi navodi kako je predmet postupka zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i odredbe o naknadi za korištenje kredita iz Ugovora o kreditu br. 628-50-3188133 od 14. prosinca 2005. godine te povrat više plaćenih iznosa po osnovi pojedinih ništetnih odredbi ugovora o kreditu primjenom instituta stjecanja bez osnove. Čl. 12. Ugovora o kreditu sadrži prorogacijsku klauzulu u korist suda u mjestu sjedišta Tuženika. Takva je prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru ništetna. Prema čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07, 79/07; dalje u tekstu: ZZP/03) koji je važio u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinčano pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Članak 12. Ugovora o kreditu bio je unaprijed formulirana od strane Tuženika te Tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj. Tužitelj je potrošač s prebivalištem u [adresa], dok je Tuženik banka s poslovnicama diljem Hrvatske, pa tako i u Rijeci. Tužitelj je u trenutku podnošenja ove tužbe umirovljenik ograničenih financijskih mogućnosti, dok je Tuženik banka koja je u 2021. godini ostvarila neto dobit od 449 milijuna kuna. Prorogiranjem nadležnosti u korist suda u Zagrebu očito se uzrokuje znatna neravnoteža na štetu Tužitelja jer bi isti morao angažirati odvjetnika u Zagrebu, putovati u Zagreb i natrag što sve predstavlja neosnovani trošak, iziskuje dodatno vrijeme i odvraća Tužitelja kao potrošača da ostvari svoja prava pred sudom. Prema čl. 87. st. 1. ZZP/03, nepoštena je ugovorna odredba ništetna. Budući da je prorogacijska klauzula iz čl. 12. Ugovora nepoštena te stoga ništetna, primjenjuju se odredbe ZPP-a o mjesnoj nadležnosti. Prema čl. 59. ZPP-a, za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Ugovor o kreditu sklopljen je u Rijeci te ga u ime Tužitelja potpisuje Podružnica Rijeka, Poslovnica 628 Žabica. S obzirom da je spor očito nastao u svezi s Ugovorom o kreditu što čini djelatnost te poslovne jedinice Tuženika, izberivo je nadležan Općinski sud u Rijeci. Pritom je nevažno je li poslovna jedinica pravne osobe ima pravnu osobnosti i je li upisana u sudski registar, jer je za potrebe utvrđivanja nadležnosti ključno je li spor nastao u svezi s djelatnošću te jedinice. Slijedom navedenog, za suđenje u ovoj pravnoj stvari, stvarno je i mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci. Tužitelj je dana 14. prosinca 2005. godine sklopio s Tuženikom Ugovor o kreditu br. 628-50-3188133, potvrđen od strane javnog bilježnika Anđelke Smojver Bašić iz Rijeke pod posl. br. OU-508/05 dana 16. prosinca 2005. godine (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Tužitelj je korisnik kredita prema Ugovoru o kreditu pa je kao takav i aktivno legitimiran za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli te povrata više plaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredaba Ugovora o kreditu. Tužitelj je kao korisnik kredita prema Ugovora o kreditu aktivno legitimiran i za utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi za korištenje kredita (tzv. ulaznoj naknadi) i isplatu iznosa koji je Tuženik primio na ime te ništetne ugovorne odredbe. Tužitelje se poziva na odredbu čl. 502 c ZPP-a. Tuženik je bio jedan od 8 banaka tuženih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u kojem je utvrđeno da je Tuženik u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Slijedom navedenog, Tužitelj je aktivno legitimiran podnijeti ovu tužbu za utvrđenje ništetnosti i isplatu kao potrošač – korisnik kredita protiv Tuženika koji je pasivno legitimiran kao jedna od banaka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i jedna od stranaka Ugovora o kreditu. Čl. 1. Ugovora o kreditu ugovoren je iznos kredita u visini od 24.185,5 CHF. Prema čl. 4. Ugovora o kreditu, rok otplate kredita je 84 mjeseci, odnosno 7 godina. Valutna klauzula ugovorena je čl. 7. Ugovora o kreditu: „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.“ Na visinu Tužiteljeve obveze značajno je utjecala fluktuacija tečaja švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu. Tečaj švicarskog se u odnosu na tečaj kune mijenjao u više navrata, što je imalo za posljedicu znatno povećanje visine mjesečnih anuiteta Tužitelja i u odnosu na prvotno ugovorene anuitete. Tuženik je kao dio unaprijed formuliranog obrasca Ugovora o kreditu koristio odredbu u kojoj je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da prije ili u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu Tužitelja nije uopće informirao o tome kako funkcionira valutna klauzula, posljedicama ugovaranja valutne klauzule za visinu mjesečnih anuiteta i mogućim rizicima za Tužitelja. Tužitelj je kao potrošač u dobroj vjeri sklopio Ugovor o kreditu s Tuženikom kao kreditorom. Tuženik je Tužitelju ponudio kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima bez da ga je obavijestio i upozorio na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku te da postoji povećan rizik ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku. Tuženik je propustio informirati Tužitelja da je ta valuta zapravo siguran i isplativ ulog za banke, a ne za potrošače. Pravo značenje navoda da je švicarski franak sigurna valuta razumjele su samo banke, a ne prosječni potrošač poput Tužitelja. Također, Tuženik nije iznio Tužitelju moguće štetne posljedice takvog ugovora, a posebice činjenicu povećanog rizika kod ugovora u koji istovremeno sadrži i valutnu klauzulu u švicarskim francima i odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi. Ugovor stoga ne sadrži nikakve podatke na temelju kojih bi se točna obveza Tužitelja mogla odrediti, što navedenu odredbu čini nejasnom i nerazumljivom. Takve ugovorne odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je tuženik jednostrano određivao obvezu tužitelja, koju promjenu on nije mogao predvidjeti, dok istovremeno nije mogao provjeriti pravilnost promjene jer nisu postojali odnosno nisu bili utvrđeni egzaktni kriteriji za istu. Ukazuje se da je posljedica utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli anuliranje izmjena anuiteta temeljem povećane redovne kamatne stope odnosno temeljem povećanja tečaja. Stoga je prilikom izračuna razlike potrebno uzeti da je početno ugovorni anuitet u kunama nepromjenjiva stavka otplatnog plana, odnosno da je početno ugovoren anuitet plaćen po tečaju za švicarski franak na dan korištenja kredita pomnožen s brojem anuiteta upravno onaj iznos kojeg je tužitelj bio dužan platiti tuženiku temeljem Ugovora o kreditu. Razlika stvarno uplaćenog iznosa je pretplata po osnovi tečajne razlike te je upravo taj iznos tuženik dužan vratiti tužitelju zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
Čl. 3. Ugovora o kreditu ugovorena je jednokratna naknada za korištenje kredita (tzv. ulazna naknada) u iznosu od 3,30% ukupnog iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Navedena je naknada obračunata i naplaćena dana 20. prosinca 2005. godine kada je Tužitelju isplaćen iznos kredita. S obzirom da je iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate bio 115.259,82 kn, visina ulazne naknade obračunata je u visini od 3.803,57 kn, odnosno 504,82 EUR. Tužitelju je navedena odredba nametnuta kao dio prethodno sastavljenog ugovora te o istoj nije imao niti mogućnost pregovarati. Tuženik nikada Tužitelju nije objasnio koja je svrha ulazne naknade, kako je izračunata njezina visina i koje točno troškove ona pokriva. Nametanjem odredbe o ulaznoj naknadi od čak 3,30% od ukupnog iznosa kredita, Tuženik je izazvao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je Tužitelju propustio na jasan i razumljiv način objasniti svrhu ulazne naknade čiji je iznos arbitrarno odredio, pritom ne navodeći koje objektivne troškove ista pokriva. Ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli konačno je utvrđena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji je okončan kolektivnom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. Navedenom je presudom odbijena kao neosnovana revizija tuženika protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je utvrđeno da je: „… četvrtotuženik R.A. d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. (…) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. U odnosu na naknadu za korištenje kredita navodi, da ako naknada za korištenje kredita ovisi o pojedinim stvarnim troškovima koje Tuženik ima u svezi s obradom i isplatom kredita, tada je te iste troškove moguće objektivno izmjeriti i kvantitativno izraziti u nekom nominalnom iznosu. Nelogično je i neživotno da troškovi obrade i korištenja kredita variraju ovisno o iznosu kredita pa da se stoga moraju određivati u postotku od 3,30% od ukupnog iznosa kredita.
Slijedom navedenog, Tuženikovo nametanje ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi nepošteno je i stoga ništetno jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu Tužitelja kao potrošača.
Restitucijski zahtjev tužitelja temelji se na odredbi čl. 1111 i čl. 1115 ZOO te čl 332 ZOO-.a stoga predlaže sudu da po provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom se utvrđuje ništetnom odredba čl. 7 ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF valuti, odredbu čl. 3 Ugovora kojim je ugovorena naknada za obradu kredita te isplatu iznosa koji su plaćeni primjenom navedenih ništetnih odredbi i to iznosa 1.996,08 EUR preplata tečaja i iznosa od 504,82 EUR - ulazna naknada sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu parničnog troška sve u roku od 15 dana.
Po provedenom financijskom vještačenju podneskom od 6.11.2024. tužitelj konačno precizira tužbeni zahtjev te potražuje iznos od 1.996,06 EUR i iznos od 504,82 EUR sa zakonskim zateznim kamatama sve na način pobliže opisan u točkama III i IV izreke ove presude.
U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 14.12.2005. g. zaključili Ugovor o kreditu broj 628-50-3188133 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 24.185,55 a da je ugovorena redovna kamata 5,50 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu. Tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njezine imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje. Tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude.
U odnosu na navode tužitelja da je odredba koja se odnosi na troškove obrade kredita ništetna Odredba čl. 3. predmetnog ugovora je jasna, lako uočljiva i razumljiva! Pravnu osnovu za naplatu jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovorio spornoj odredbi, stranke su zaključile ugovor. Tuženik ističe prigovor zastare. Sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 01.06.2023.g. razvidno je da je tražbina zastarjela. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do is plate.
U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, saslušan je tužitelj kao stranka u postupku te je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću.
Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a ovaj sud drži tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u cijelosti.
Tužitelj u tužbi tvrdi kako su ništetne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog među strankama i to odredbe koje se odnosi na odredbe o valutnoj klauzuli čl. 7 st. 1 te slijedom takvog utvrđenja tužbenim zahtjevom potražuje i razliku plaćenog iznosa u odnosu na prvobitno ugovoreni iznos kredita koja je nastala zbog primjene valutne klauzule u švicarskim francima i stvarnom plaćenih iznosa anuiteta zbog povećanja tečaja CHF-a naspram HRK. Pored toga tvrdi da je ništetna odredbe čl. 3 Ugovora o kreditu kojim je ugovorena tzv. uzlazna naknada i povrat naplaćene naknade
Nesporno je da su tužitelj i tuženik sklopili dana 16. prosinca 2005. ugovor kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 24.185,55 CHF protuvrijednosti u kunama a kako je to određeno čl. 1 istog ugovora, a koji iznos se tužitelj obvezao vratiti za 84 mjeseca. U čl. 2. ugovora ugovorena je redovna kamatna stopa od 5,50 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke. Čl. 3 ugovorena je jednokratna naknada u vidni od 3.30% od iznosa kredita. Nesporno je da je kredit isplaćen po kupovnom tečaju banke kreditora za CHF na dan isplate kredita koji je na dan isplate iznosio 1 CHF= 4,765648 HRK.
Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetnu posl br. P- 1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak u odnosu na valutnu klauzulu je pravomoćno je okončan 14. srpnja 2018.. U presudi Visokog Trgovačkog suda, poslovni broj Pž-6632/17 utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ov dje tuženik u razdoblju od 01.1 .2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 79/07 i dr.) Presudom Vrhovnom suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019. potvrđeno je stajalište Visokog trgovačkog suda iz presude poslovni broj Pž-6632/2017.
Predmetni Ugovor o kreditu je solemniziran od strane javnog bilježnika no sukladno odredbi čl. 57. i čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (NN 78/93, 29/94, 16/07, 75/09) uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora je ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla. No javni bilježnik nema ovlaštenje u smislu upozoravanja tužitelja kao korisnika kredita na značaj i posljedice ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i isto upozorenje unijeti u javnobilježnički akt. Stoga se ne može govoriti o odgovornosti javnog bilježnika vezano za negativne posljedice koje su proizašle iz predmetnog ovjerenog ugovora o kreditu.
Tužitelj je iznos dobivenim kreditom utrošio na kupnju novog osobnog vozila, što proizlazi iz iskaza tužitelja i samog ugovor o kreditu čl.6, stoga je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) jer je sklopio predmetni pravni posao u svrhu koja nije namijenjen njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnost.
Sporno je među parničnim strankama je li ugovorna odredba iz čl 7 konkretnog ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF-u ništetna.
Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužitelj se pozvao na utvrđenja iz navedene presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2019., koja utvrđenja su potvrđena u presudi Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. U navedenoj presudi Vrhovni sud je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog da li su ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g.. Tuženik je dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo.
Tužitelj je u iskazu navodi kako su ga u auto kući u kojoj je kupovao vozilo uputili na RBA banku, isključivo mu je ponuđen kredit u CHF-u. Vezano za valutu CHF o njoj mu ništa posebno nije objašnjeno, niti o riziku uzimanja kredita u toj valuti. Pojam valutne klauzule nije mu bio jasan. Banka je pripremila ugovor o kreditu, o sadržaju istog nije pregovarao. Ne sjeća se da mu je prilikom sklapanja ugovora rečeno da će morati platiti ulaznu naknadu. Kredit je bio po principu uzmi ili ostavi.
Tuženik nije predložio saslušanje bankarskog službenika koji je pregovarao s tužiteljem, a da bi eventualno dokazao da je pojedinačno pregovarao s tužiteljem o bitnim elementima ugovora koji su sada predmet ovog postupka odnosno da je tužitelja informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.
Tuženik je dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Suprotno utvrđenju ovoga suda tuženik nije dokazao, nije predložio provođenje dokaza kojim bi dokazao da je tužitelja kao prosječnog potrošača informirao o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije ga informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF. Samo informiranje da je anuitet podložan promjeni zbog rasta ili pada tečaja valute i da tečaj CHF je u prošlosti bio stabilan nije dovoljna informacija iz koje bi tužiteljica kao prosječan potrošač mogla predvidjeti sve ekonomke posljedice koje će za nju proizaći zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF valuti poglavito kraj činjenice da zbog skorog uvođenja eurozone rast tečaja CHF je izgledan te je CHF valuta utočišta koja je kao takva jedni povoljna za trgovca-banku. Takvo ponašanje tuženika imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a na štetu potrošača što je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.
Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu iz članka čl 7 st. 1 koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a, pa je odlučeno ako u točki 1 izreke ove presude.
U odnosu na naknadu za obradu kredita tzv. ulaznu naknadu s obzirom na utuženo razdoblje mjerodavne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača sa svim izmjenama i dopunama ( NN 96/03 i dr. ). Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007. g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je odredba koja su se odnosi tzv. ulaznu naknadu, jasno vidljiva- uočljiva u istoj je navedeno da se u visini od 3.30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna naknada, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.
No ovdje treba utvrditi je li predmetna ugovorne odredba iz čl. 3 Ugovora o kreditu bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu je li poštena u smislu zakonskih odredbi iz čl. 84. ZPP-a iz 2003. g.
Analizirajući sam ugovor o kreditu ovaj sud utvrđuje da se radi o tipskom unaprijed formuliranog ugovoru, pripremljenom od strane banke –kreditora, stoga po prirodi stvari o pojedinim odredbama ugovora o kreditu nije moglo pojedinačno pregovarati niti se pregovaralo. Sam tužitelj u iskazu navodi da ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, nije bio niti upoznat sa to odredbom niti da mora navedenu naknadu platiti. Ugovor je bio po principu uzmi ili ostavi. Tuženik nije predložio saslušanje osobnog bankara koji je razgovarao s tužiteljem, a da bi se moglo utvrditi je li se baš o toj ugovornoj odredbi pregovaralo kako to tuženik ističe u odgovoru na tužbu. Iako u vrijeme zaključenja ugovora ugovaranja takve naknade nije bilo nezakonito, Zakonom o potrošačkom kreditiranju iz 2017. je propisano da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu/ ili odobravanje kredita iz čega je jasno proizlazi intencija zakonodavca da su potrošači u kreditima već opterećeni nizom davanja, plaćanje solemnizacije ugovora, plaćanjem upisa vozila, stoga nametanje ove obveze potrošaču u periodu prije 2017. sud smatra nepoštenom praksom.
Dakle neprijeporno je da se o navedenoj ugovornoj odredbi iz čl. 3 Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer obvezuje tužitelja-potrošača na plaćanje naknade u visini od 3, 30% od iznosa kredita koji mu je odobren , u konkretnom slušaju radilo se o naknadi koja ja tužitelju obračunata u visini od 3.803,56 kn dana 20.12.2005 , dakle ne radi se o neznatnom iznosu. Ista je protivna i osnovnim načelima obveznog prava poput načela ravnopravnosti stranaka ugovornog odnosa, i načelu dužnosti suradnje stranaka u ugovornom odnosu, kao i zabrane zlouporabe prava. Banka- tuženik ugovaranjem ovakve odredbe je ta osnovna načela iz ugovornih odnosa prekršila, iskoristivši poziciju jače strane u ovom ugovornom odnosu, pa je navedena odredba nepoštena odredba sukladno odredbi članka 81. stavak 1. ZZP – a, a koja odredba je onda sukladno odredbi članka 87. stavak 1. ZZP – a ništetna stoga je odlučeno kao u točki II izreke presude.
Tužitelj koji je isplatio kredit po navedenom Ugovoru i dalje ima pravni interes tražiti da se kao prethodno pitanje utvrdio dio odredbe ugovora o kreditu ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka.
U odnosu na prigovor zastare u pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 14.06.2018.g. za valutnu klauzulu. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači pravo tužitelja nije zastarjelo u odnosu za isplatom preplaćenih iznosa zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, to pravo zastarijeva 15. lipnja 2023.( tužba podnesena 2. lipnja 2023.) pa nema govora o zastari kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva.
U odnosu na zastaru vezano za naknadu za obradu kredita valja baviti kako taj prigovor nije osnovan, naime uzimajući u obzir pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., po kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora stoga zastare nema.
Iz nalaza i mišljenja stalne sudskog vještaka Tomislava Prpića proizlazi kako tečajna razliku između svakog plaćenog anuiteta po prodajnom tečaju kreditora na dan plaćanja i svakog plaćenog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita iznosi 1.996,06 EUR, negativne tečajne razlike iznose 363,95 EUR. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva je tužitelju naplaćena 20.12.2005. u visini od 3.803,56 kn /504,82 EUR
Stranke nisu istakle primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka.
Ovaj sud nalaz vještaka prihvaća u cijelosti kao objektivan te izrađen sukladno pravilima struke, vještak je u potpunosti odgovorio na danu mu zadaću od strane suda.
Kako su odredbe valutnoj klauzuli ništetne tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a. Stoga uvažavajući izračun koje je tužitelj dostavio uz tužbu čiju pravilnost tuženik ne osporava, niti osporava visinu tužbenog zahtjeva tuženik je u obvezi vratiti iznose primljene primjenom ništetnih odredbi u iznosu od 1.996,06 EUR s osnove preplate tečaja i naknadu za obradu kredita u visini od 504,82 EUR uz zatezne kamate primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a i to od dana stjecanja obzirom na utvrđeno nesavjesno postupanje tuženika. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točci III. i IV izreke ove presude.
Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 1 i 155 Zakona o parničnom postupku. Stoga je tužitelju zastupanom po punomoćniku valjalo je priznati trošak sastava, tužbe u visini od 100 bodova (Tbr 7 toč.1), za sastav podneska 18.12.2023. i 20.11.2024. svaki u visini od 100 bodova (Tbr 8 toč1)., za sastav podneska od 16.11.2023. u visini od 25 bodova (Tbr 8 toč4) za zastupanje na ročištu 29.03.2024, 11.06.2024 i 30.01.2025. svaki u visini od po 100 bodova (Tbr 9 toč.1), vrijednosti boda od 2,00 EUR, uz priznanje 25% PDV-a odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika, tužitelju je valjalo priznati i trošak financijskog vještačenja u visini od 400,00 EUR i sudske pristojbe na tužbu 98,01 EUR, pa trošak sveukupno iznosi 2.310,51 EUR. Na ukupno dosuđeni iznos parničnog trošak tužitelju temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja. Tužitelju ne pripada trošak za sastav podneska od 24. lipnja 2024. i 15.10.2023. budući istim samo dostavlja dokaz o uplati predujma za financijsko vještačenja kao niti trošak za pristup na ročište za objavu odluke jer se ne radi o trošku nužnom za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari kako to propisuje odredba čl. 155 ZPP-a, a pored toga presudu stranke mogu podignuti putem e oglasne ploče. Tužitelj nije obveznik plaćanja sudske pristojbe na presudu pozivom na odredbu čl. 11 st. 1 toč. 20 ZSP-a pa i taj trošak neosnovano potražuje. Slijedom toga odlučeno je kao u točki V izreke presude.
U Rijeci 10. ožujka 2025.
S U D A C
Katarina Bajčić Ivančević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.
DNA:
-pun tužitelja
-pun. tuženika
