REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-82/2023-39

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Ilki Leko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BH, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] koga zastupa Odvjetničko društvo Hećimović i partneri d.o.o. protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6 koga zastupa Odvjetničko društvo Šavorić i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane 10. veljače 2025. u nazočnosti punomoćnice tužitelja Ane Čulo, odvjetnice u Odvjetničkom društvu Hećimović i partneri i zamjenika punomoćnika tuženika Marka Brekala, odvjetnika iz Požege i presude objavljene 10. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 016-2030/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 12. listopada 2005., sklopljenog između prednika tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (Hypo Alpe-Adria Bank d.d.) kao kreditora i tužitelja CH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost 290.800,00 CHF prema srednjem tečaju za devize prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana, a način otplate kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju prednika tuženika za CHF na dan plaćanja (u članku 2. i članku 3. stavku. 2. Ugovora o kreditu) te u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama prednika tuženika (u dijelu članka 6. Ugovora o kreditu).

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju CH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF iznos od 16.099,11 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja na svaki mjesečni preplaćeni iznos teče kako slijedi: 102,49 eur od dana 01. kolovoza 2011. do isplate, 378,84 eur od dana 01. rujna 2011. do isplate, 332,30 eur od dana 01. listopada 2011. do isplate, 313,71 eur od dana 01. studenog 2011. do isplate, 310,28 eur od dana 01. prosinca 2011. do isplate, 331,55 eur od dana 01. siječnja 2012. do isplate, 350,10 eur od dana 01. veljače 2012. do isplate, 352,59 eur od dana 01. ožujka 2012. do isplate, 339,75 eur od dana 01. travnja 2012. do isplate, 348,42 eur od dana 01. svibnja 2012. do isplate, 354,34 eur od dana 01. lipnja 2012. do isplate, 344,37 eur od dana 01. srpnja 2012. do isplate, 347,00 eur od dana 01. kolovoza 2012. do isplate, 339,52 eur od dana 01. rujna 2012. do isplate, 323,59 eur od dana 01. listopada 2012. do isplate, 340,81 eur od dana 01. studenog 2012. do isplate, 348,08 eur od dana 01. prosinca 2012. do isplate, 343,06 eur od dana 01. siječnja 2013. do isplate, 310,57 eur od dana 01. veljače 2013. do isplate, 338,17 eur od dana 01. ožujka 2013. do isplate, 340,58 eur od dana 01. travnja 2013. do isplate, 329,76 eur od dana 01. svibnja 2013. do isplate, 296,12 eur od dana 01. lipnja 2013. do isplate, 295,26 eur od dana 01. srpnja 2013. do isplate, 306,31 eur od dana 01. kolovoza 2013. do isplate, 316,77 eur od dana 01. rujna 2013. do isplate, 337,49 eur od dana 01. listopada 2013. do isplate, 325,15 eur od dana 01. studenog 2013. do isplate, 332,36 eur od dana 01. prosinca 2013. do isplate, 335,19 eur od dana 01. siječnja 2014. do isplate, 286,82 eur od dana 01. veljače 2014. do isplate, 293,78 eur od dana 01. ožujka 2014. do isplate, 290,48 eur od dana 01. travnja 2014. do isplate, 282,39 eur od dana 01. svibnja 2014. do isplate, 280,98 eur od dana 01. lipnja 2014. do isplate, 282,31 eur od dana 01. srpnja 2014. do isplate, 292,78 eur od dana 01. kolovoza 2014. do isplate, 301,59 eur od dana 01. rujna 2014. do isplate, 299,76 eur od dana 01. listopada 2014. do isplate, 307,38 eur od dana 01. studenog 2014. do isplate, 312,56 eur od dana 01. prosinca 2014. do isplate, 309,51 eur od dana 01. siječnja 2015. do isplate, 310,36 eur od dana 01. veljače 2015. do isplate, 310,36 eur od dana 01. ožujka 2015. do isplate, 310,36 eur od dana 01. travnja 2015. do isplate, 310,36 eur od dana 01. svibnja 2015. do isplate, 310,36 eur od dana 01. lipnja 2015. do isplate, 310,36 eur od dana 01. srpnja 2015. do isplate, 310,36 eur od dana 01. kolovoza 2015. do isplate, 310,36 eur od dana 01. rujna 2015. do isplate i 310,36 eur od dana 01. listopada 2015. do isplate i to do 31. srpnja 2015. godine po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju CH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime stečenog bez osnove po osnovi promjena kamatnih stopa iznos od 20.681,48 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja na svaki mjesečni preplaćeni iznos teče kako slijedi: 91,52 eur od dana 01. studenog 2006. do isplate, 91,46 eur od dana 01. prosinca 2006. do isplate, 91,41 eur od dana 01. siječnja 2007. do isplate, 91,35 eur od dana 01. veljače 2007. do isplate, 91,30 eur od dana 01. ožujka 2007. do isplate, 91,24 eur od dana 01. travnja 2007. do isplate, 91,18 eur od dana 01. svibnja 2007. do isplate, 91,11 eur od dana 01. lipnja 2007. do isplate, 91,06 eur od dana 01. srpnja 2007. do isplate, 90,99 eur od dana 01. kolovoza 2007. do isplate, 90,94 eur od dana 01. rujna 2007. do isplate, 149,77 eur od dana 01. listopada 2007. do isplate, 149,68 eur od dana 01. studenog 2007. do isplate, 149,58 eur od dana 01. prosinca 2007. do isplate, 149,49 eur od dana 01. siječnja 2008. do isplate, 149,39 eur od dana 01. veljače 2008. do isplate, 149,30 eur od dana 01. ožujka 2008. do isplate, 293,50 eur od dana 01. travnja 2008. do isplate, 293,36 eur od dana 01. svibnja 2008. do isplate, 293,21 eur od dana 01. lipnja 2008. do isplate, 293,07 eur od dana 01. srpnja 2008. do isplate, 292,91 eur od dana 01. kolovoza 2008. do isplate, 292,76 eur od dana 01. rujna 2008. do isplate, 292,61 eur od dana 01. listopada 2008. do isplate, 292,45 eur od dana 01. studenog 2008. do isplate, 292,29 eur od dana 01. prosinca 2008. do isplate, 322,32 eur od dana 01. siječnja 2009. do isplate, 322,14 eur od dana 01. veljače 2009. do isplate, 321,97 eur od dana 01. ožujka 2009. do isplate, 321,79 eur od dana 01. travnja 2009. do isplate, 321,62 eur od dana 01. svibnja 2009. do isplate, 321,43 eur od dana 01. lipnja 2009. do isplate, 321,25 eur od dana 01. srpnja 2009. do isplate, 321,06 eur od dana 01. kolovoza 2009. do isplate, 320,86 eur od dana 01. rujna 2009. do isplate, 320,66 eur od dana 01. listopada 2009. do isplate, 320,46 eur od dana 01. studenog 2009. do isplate, 320,26 eur od dana 01. prosinca 2009. do isplate, 320,05 eur od dana 01. siječnja 2010. do isplate, 319,85 eur od dana 01. veljače 2010. do isplate, 319,63 eur od dana 01. ožujka 2010. do isplate, 319,42 eur od dana 01. travnja 2010. do isplate, 319,20 eur od dana 01. svibnja 2010. do isplate, 318,97 eur od dana 01. lipnja 2010. do isplate, 318,75 eur od dana 01. srpnja 2010. do isplate, 318,52 eur od dana 01. kolovoza 2010. do isplate, 318,28 eur od dana 01. rujna 2010. do isplate, 318,05 eur od dana 01. listopada 2010. do isplate, 317,81 eur od dana 01. studenog 2010. do isplate, 317,57 eur od dana 01. prosinca 2010. do isplate, 282,77 eur od dana 01. siječnja 2011. do isplate, 282,53 eur od dana 01. veljače 2011. do isplate, 282,29 eur od dana 01. ožujka 2011. do isplate, 282,04 eur od dana 01. travnja 2011. do isplate, 281,79 eur od dana 01. svibnja 2011. do isplate, 281,54 eur od dana 01. lipnja 2011. do isplate, 281,28 eur od dana 01. srpnja 2011. do isplate, 281,02 eur od dana 01. kolovoza 2011. do isplate, 280,76 eur od dana 01. rujna 2011. do isplate, 280,50 eur od dana 01. listopada 2011. do isplate, 212,45 eur od dana 01. studenog 2011. do isplate, 212,21 eur od dana 01. prosinca 2011. do isplate, 211,98 eur od dana 01. siječnja 2012. do isplate, 211,74 eur od dana 01. veljače 2012. do isplate, 211,50 eur od dana 01. ožujka 2012. do isplate, 211,25 eur od dana 01. travnja 2012. do isplate, 211,01 eur od dana 01. svibnja 2012. do isplate, 210,75 eur od dana 01. lipnja 2012. do isplate, 210,51 eur od dana 01. srpnja 2012. do isplate, 210,25 eur od dana 01. kolovoza 2012. do isplate, 209,99 eur od dana 01. rujna 2012. do isplate, 209,73 eur od dana 01. listopada 2012. do isplate, 209,47 eur od dana 01. studenog 2012. do isplate, 209,21 eur od dana 01. prosinca 2012. do isplate, 208,94 eur od dana 01. siječnja 2013. do isplate, 208,66 eur od dana 01. veljače 2013. do isplate, 208,39 eur od dana 01. ožujka 2013. do isplate, 208,11 eur od dana 01. travnja 2013. do isplate, 207,82 eur od dana 01. svibnja 2013. do isplate, 207,55 eur od dana 01. lipnja 2013. do isplate, 207,26 eur od dana 01. srpnja 2013. do isplate, 206,97 eur od dana 01. kolovoza 2013. do isplate, 206,68 eur od dana 01. rujna 2013. do isplate, 206,38 eur od dana 01. listopada 2013. do isplate, 206,08 eur od dana 01. studenog 2013. do isplate, 205,77 eur od dana 01. prosinca 2013. do isplate i 205,47 eur od dana 01. siječnja 2014. do isplate i to do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju CH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka u iznosu od 7.884,87 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

S preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka tužitelj se kao s neosnovanim odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj CH podnio je tužbu protiv tuženika Addiko bank d.d. radi utvrđenja ništetnosti i isplate, a tužba je kod ovoga suda zaprimljena 20. svibnja 2019. U tužbi navodi kako su dana 12. listopada 2005. godine tužitelj i tuženik sklopili su Ugovor o kreditu broj: 016-2030/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama temeljem kojeg ugovora je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 290.800,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, s rokom vraćanja do 31. listopada 2032. godine. Istim ugovorom ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Pored iznosa glavnice tužitelj je tuženiku temeljem članka 3. ugovora bio u obvezi platiti i kamatu, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 3,99 % godišnje. Člankom 6. ugovora kamatna stopa određena je kao promjenjiva i vezana za određenu valutnu klauzulu, uz naznaku da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ugovoru. O ugovornoj kamati s ugovorenom promjenjivom, godišnjom kamatnom stopom ugovorne i parnične stranke nisu posebno pregovarale, s obzirom da se radilo o tipskom ugovoru kreditora/tuženika, na sadržaj kojeg tužitelj nije imao mogućnosti utjecati. Tuženik je za vrijeme trajanja otplate kredita jednostrano mijenjao kamatnu stopu, bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, te je ista od dana isplate kredita do 1. siječnja 2014. godine, kao dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 143/13) višekratno mijenjana jednostranom odlukom tuženika, na štetu tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine, u točki 5. izreke, utvrđuje se da je tuženik (u presudi naveden s ranijom tvrtkom) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom, postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu i neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, ; a sve na štetu potrošača, te je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima.

S obzirom da su pravomoćnim presudama utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, u vezi i s člankom 1111., člankom 1115., te člankom 1046. istog Zakona, dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. istog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Člankom 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07 i 79/09), odnosno člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14 i 110/15), propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, sklopili su Aneks uz ugovor o kreditu broj: Ugovor o kreditu broj: 016- 2030/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 12.10.2005. godine temeljem odredbi članka 19.a do 19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009 102/2015), kojim Aneksom je izvršena konverzija tužiteljevog kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR. Unatoč ugovorenoj konverziji, tužitelj i nadalje ima pravni interes ustati s tužbom na utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi Ugovora o kreditu od 12.10.2005.godine, kojim je kamatna stopa određena kao promjenjiva, kao i s kondemnatornim zahtjevom za isplatu. Tužitelj upućuje na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u rješenju br. Rev¬2868/2018-2 od 12. veljače 2019. godine, u kojoj odluci se u bitnom navodi da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditu (Narodne novine, broj 102/15 — u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) — Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR — kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom — ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, to stoga što tužitelj ističe da mu nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Vrhovni sud Republike Hrvatske zaključuje da tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju. Tužitelj, uz iznimku Ugovora o kreditu i Aneksa, ne raspolaže potrebnom dokumentacijom vezanom uz predmetni kreditni odnos, niti kao laik ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno određen/specificiran tužbeni zahtjev, navođenjem preplaćenog iznosa s osnova promjene kamatne stope (razlike u iznosu između obračunate i plaćene kamate i inicijalno ugovorene kamate) po svakom pojedinom mjesečnom anuitetu za razdoblje od isplate kredita do 1. siječnja 2014. godine, kao dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 143/13) na koji tužitelj potražuje i zakonsku zateznu kamatu, uslijed čega tužbeni zahtjev postavlja paušalno, a isti će specificirati nakon pribave podataka od strane tuženika, te nakon provođenja vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke, a sve to u skladu s člankom 186.b. stavkom 3. Zakona o parničnom postupku. Slijedom navedenog, predlaže se sudu, donijeti rješenje kojim se nalaže tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, u sudski spis dostaviti: inicijalni otplatni plan,

otplatni plan s iskazanim promjenama anuiteta, prijepis knjigovodstvene kartice kredita, pregled kamatnih stopa koje su se obračunavale na kredit, uz navođenje iznosa kamatne stope i razdoblja obračuna i sve za Ugovor o kreditu broj: 016- 2030/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 12. listopada 2005. godine sklopljenim između Hypo Alpe- Adia-Bank d.d., Koturaška 47, Zagreb, ranije tvrtke tuženika, kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita te po provedenom postupku donijeti presudu kojom se utvrđuju ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 016-2030/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 12. listopada 2005. godine sklopljenog između Hypo Alpe-Adia-Bank d.d., Koturaška 47, Zagreb, kao ranije tvrtke tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, 0113: 14036333877 kao kreditora i tužitelja BH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], a koje u članku 6. glase: „Ugovorne strane su suglasne da je banka od 01. listopada 2006.godine ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo-Alpe-Adria Bank d.d., ovisno o skupini klijenata u kojoj pripada korisnik kredita. Banka je ovlaštena promijeniti kamatnu stopu i prije isteka navedenog roka ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog ugovora. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njezine kasnije izmjene i dopune." Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju BH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime stečenog bez osnove iznos koji će biti utvrđen i specificiran po dostavljanju dokumentacije i provođenju financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, sa zakonskom zateznom kamatom koja na svaki mjesečni preplaćeni iznos teče od prvog dana u mjesecu za tekući mjesec do isplate i to do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 naknaditi tužitelju BH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka koliko isti budu iznijeli sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate po stopi zatezne kamatne koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

2. Tuženik Addiko bank d.d. u odgovoru na tužbu naveo je da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su u cijelosti. Tuženik prije svega ističe kako je istaknuti manifestacijski zahtjev tužitelja za pribavom dokumentacije od tuženika posve neosnovan i to iz sljedećih razloga. Tužitelj ne daje nijedan opravdan razlog zašto navedenu dokumentaciju traži od tuženika odnosno zašto sam tužitelj kao ugovorna strana Ugovora o kreditu ne raspolaže sa navedenom dokumentacijom. Naime, tužitelj je pri sklapanju Ugovora o kreditu dobio inicijalni otplatni plan, ukoliko je uistinu otplaćivao osobno kredit po Ugovoru o kreditu trebao bi raspolagati sa potvrdama o uplatama po Ugovoru o kreditu. Nadalje, isti je u svrhu otplaćivanja kredita zaprimio od tuženika svu dokumentaciju po kojoj treba otplaćivati kredit, drugim riječima tužitelj je od tuženika redovito dobivao obavijesti o promjenama kamatnih stopa zajedno s novim otplatnim planovima. Slijedom navedenog, očigledno je kako je istaknuti manifestacijski zahtjev u potpunosti neosnovan te stoga tuženik predlaže da naslovni sud sukladno odredbi čl. 325.a st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje u tekstu: „ZPP"), u vezi s odredbom čl. 186.b st. 4. ZPP-a donese rješenje kojim će naložiti tužitelju postavljanje određenog kondemnatornog zahtjeva odnosno da odbaci tužbu ukoliko tužitelj ne postupi sukladno navedenom rješenju. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare utuženog iznosa. Budući da tužitelj potražuje povrat dijela mjesečnih anuiteta, u predmetnom slučaju primjenjuje se zastarni rok sukladno članku 226. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koji navodi da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, tužitelj nije ovlašten tražiti povrat naprijed navedenih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara sukladno navedenom trogodišnjem zastarnom roku za sve iznose koje tužitelj potražuje u tužbi. Stoga tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti zbog nastupjele zastare. Podredno, u nastavku će tuženik obrazložiti iz kojeg razloga smatra da tužitelju ne pripada pravo zahtijevati isplatu potraživanog iznosa i u slučaju da sud ne utvrdi da je nastupila zastara za utuženi iznos. Nadalje, tuženik ističe kako tužitelj na kojem je teret dokazivanja u ovom postupku nije naveo nijednu relevantnu tvrdnju niti predložio ijedan dokaz kojim bi dokazao svoje tvrdnje o ništetnosti sporne odredbe Ugovora o kreditu već osnovanost tužbenog zahtjeva temelji na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 (dalje u tekstu: „Presuda VTS") i presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 (dalje u tekstu: „Presuda TS") za zaštitu kolektivnih interesa i prava Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač". Tužitelj citirajući Presudu TS i Presudu VTS navodi kako je istima utvrđena ništetnost odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope te ističe kako je naslovni sud vezan za utvrđenja iz navedenih presuda pozivanjem na odredbu čl. 502.c ZPP-a. Također, tužitelj pozivanjem na utvrđenja iz Presude TS i Presude VTS aludira i na primjenu odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, dalje u tekstu: „ZZP"). Međutim, suprotno naprijed navedenom tuženik ističe kako naslovni sud nije vezan za utvrđenja iz Presude TS i Presude VTS. Naime, u vrijeme kada je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu, godine, na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača koji uopće nije poznavao takvu vrstu tužbe niti davao pravo pojedinačnim potrošačima da, pozivom na utvrđenja iz kolektivnog spora, pokreću parnice. Štoviše, taj je zakon jedino predviđao mogućnost da osobe s pravnim interesom zatraže da trgovci prestanu s određenim nepoštenim postupanjem. Također, naslovni sud nije vezan za utvrđenja iz Presude TS i Presude VTS budući da tužitelj potražuje povrat stečenog bez osnove, a ne naknadu štetu. Naime, odredba članka 502.c ZPP-a i odredba članka 138.a ZZP jasno propisuju kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Slijedom navedenog, očigledno je kako naslovni sud nije vezan za utvrđenja iz Presude TS i Presude VTS odnosno da tužitelj nije naveo nijednu odlučnu činjenicu niti priložio ijedan relevantan dokaz iz kojeg bi bilo vidljivo da je tužbeni zahtjev osnovan. Uzevši u obzir naprijed navedeno, tužitelj u svakom slučaju predlaže odbiti tužbeni zahtjev za isplatu. Tuženik ističe da je tužitelj prije podnošenja tužbe pristao na konverziju kredita ugovorenog s tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje u tekstu: „ZID ZPK/15") te je sklopio Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 016- 2030/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR (dalje u tekstu: „Aneks"). lz navedenog proizlazi, a suprotno navodima iz tužbe, da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka. Naime, ZID ZPK/15 propisuje obvezu tuženika da omogući potrošaču s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF (dalje u tekstu: „CHF kredit") konverziju takvog kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je kredit denominiran, na način da se položaj potrošača s CHF kreditom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (dalje u tekstu „EUR kredit"). Sukladno odredbi članka 19.e. stavak 1. ZID ZPK/15 u izvršenju navedene obveze tuženik je bio dužan u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZID ZPK/15, preporučenom pošiljkom uz povratnicu dostaviti potrošaču ovdje tužitelju: izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine izračunatim u skladu s člankom 19.c ZID ZPK/15 te prijedlog novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu. Odredba članka 19.c. ZID ZPK/15 propisuje izračun konverzije te određuje kako isti podrazumijeva: preračunavanje početno odobrene glavnice CHF kredita u glavnicu EUR kredit na datum isplate kredita po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je kreditor odnosno ovdje tuženik primjenjivao na EUR kredite iste vrste i trajanja, zamjenu početnog otplatnog plana CHF kredita sa kreditnim planom kredita primjenjivog EUR kredita „uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta", pretvaranje kunskih iznosa uplaćenih po CHF kreditu (izuzev naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova) u EUR na datum uplate, te iz navedenih iznosa, namirenje obroka odnosno anuiteta EUR kredita po novom otplatnom planu iz točke c gore. U tom smislu, tuženik ističe da je sklapanjem Aneksa došlo do promjene valute kredita iz CHF u EUR i do promjene kamatne stope. Samim time otpala je i osnova potraživanja navodne preplate CHF kredita na koju se tužitelj poziva, kako je to prepoznala i sudska praksa: ,,iz naprijed navedenih odredaba ZPK i sadržaja predmetnog dodatka ugovora o kreditu proizlazi da su stranke sklapanjem navedenog dodatka ugovoru u cijelosti postupile sukladno odredbama glave IV.a ZPK, čime je došlo ne samo do promjene valute kredita iz CHF u EUR kako to ističe tužitelj na ročištu 20. svibnja 2016. godine, već i do promjene kamatne stope, do utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, utvrđenja preplate i sporazuma o načinu korištenja preplate, kako to osnovano ističe tuženik." Drugim riječima, tužitelj više nije ovlašten potraživati bilo kakve iznose koje je platio po CHF kreditu, budući da su svi navedeni iznosi iskorišteni za namirenje EUR kredita što je vidljivo i iz Izračuna konverzije od 5. studenog 2015. godine. Tuženik ističe kako konverzija djeluje ex tunc. EUR kredit je zamijenio onaj u CHF, i to u valuti obveze i kamatnoj stopi. Od samog početka tužitelj je isključivo korisnik EUR kredita. Kako je retroaktivno prestao postojati CHF kredit, a samim time i CHF kamata, jasno je kako više ne mogu postojati niti bilo kakve tražbine vezane za istu. Navedeno je prepoznato u sudskoj praksi prema kojoj sudovi donose odbijajuće presude u odnosu zahtjeve vezane uz CHF kredit: „zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu tužitelj se suglasio s izračunom konverzije na dan 30. rujna 2015. (članak 1.i 5. Dodatka ugovoru) te su parnične stranke ujedno ugovorile da se svi iznosi (njihov zbroj), koje je tužitelj isplatio tuženici u ispunjenju svoje obveze korisnika kredita prema ranijem Ugovoru o kreditu u CHF, uračunaju u ispunjenje obveze tuženika iz Ugovora o kreditu u EUR. Kako su — a suprotno tvrdnjama tužitelja tijekom ovog postupka - iznosi koje je tužitelj isplatio tuženici kao korisnik kredita iz Ugovora o kreditu od 25. srpnja 2007. uračunati prilikom određivanja visine obveze tužitelja kao korisnika kredita u EUR prema Dodatku ugovoru o kreditu od 04. veljače 2016., nema osnove po kojoj bi tuženica bila dužna tužitelju isplatiti ranije eventualno preplaćene iznose." Drugim riječima, samim potpisom Aneksa od strane tužitelja kreditni ugovorni odnos između parničnih stranaka u cijelosti je izmijenjen, jer su dakle kao što je već rečeno izmijenjeni i valuta obveze, kamatna stopa kao i iznos preostale neotplaćene glavnice odnosno sklapanjem Aneksa u cijelosti su prestale obveze parničnih stranaka iz Ugovora o kreditu. Obzirom na sve navedeno, sklapanjem Aneksa sukladno odredbama ZID ZPK/15, tužitelju „su sve uplate po predmetnom kreditu iskorištene za namirenje obroka, odnosno anuiteta sada kredita u EUR po novom otplatnom planu, obzirom da su stranke sklapanjem predmetnog Aneksa izmijenile ugovorne odredbe ne samo o valuti kredita nego i o kamatnoj stopi. Stoga se ima smatrati da je prvotno sklopljeni ugovor o kreditu zaključen pod uvjetima iz aneksa." iz kojeg razloga je također otpao navodni razlog ništetnosti članka 3. i članka 6. CHF ugovora o kreditu na što se tužitelj poziva tužbom u ovom predmetu. Navedeno je potvrđeno pravomoćnom presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1657/2016 od 2. veljače 2017. godine te poslovni broj Gž-730/2018 od 21. lipnja 2018. godine, Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću poslovni broj Gž-477/2017 od 29. lipnja 2017. godine, Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-683/2017 od 14. rujna 2017. godine i Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-517/2018 od 3. rujna 2018. godine i županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni Gž-816/2018 od 8. veljače 2019. Nadalje, iako tužitelj nema pravni interes voditi navedeni postupak, tuženik će opreza radi u nastavku iznijeti argumente iz kojih nedvojbeno proizlazi kako odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nisu ništetne te kako tužitelj nema pravo na isplatu potraživanih iznosa. Tuženik ističe kako tužitelj svoje tvrdnje o ništetnosti dijela odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope temelji na šturim tvrdnjama bez utemeljenja u konkretnom činjeničnom stanju odnosno ništetnost navedene odredbe temelji isključivo na Presudi TS i Presudi VTS koje nisu primjenjive u ovom predmetu kao što je to već ranije istaknuto. Suprotno naprijed navedenom, tuženik ističe kako odredba Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope nije ništetna. Materijalni propis, koji određuje koje su odredbe u potrošačkim ugovorima ništetne, jest ZZP, osobito članci 96., 99. i 102. kako je već naprijed navedeno. Sukladno članku 102. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava. Sukladno članku 96. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, sukladno članku 99. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nesporno je da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu odredba koja se tiče cijene budući da je kamata cijena koju korisnik kredita plaća na ime odobrenog kredita. Prema tome, da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj Ugovora o kreditu bila ništetna potrebno je da su kumulativno ispunjeni slijedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva, da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tužitelja). Tužitelj paušalnim navodima nastoji utvrditi da je dio odredbe o promjenjivosti kamatne stope iz ugovora o kreditu ništetan jer osim pozivanjem na sudsku praksu ne obrazlaže zašto smatra da su u konkretnom slučaju gore navedeni potrebni uvjeti ispunjeni. U tom smislu, tuženik smatra da s tužiteljem jest pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, s obzirom na to da je bio upoznat s načinom određivanja kamatne stope te je donio odluku da je za njega prihvatljiva promjenjiva kamatna stopa. Nadalje, Ugovorom o kreditu ugovoreno je da tužitelj izričito prihvaća odredbe poslovnih uvjeta tuženika i odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o naknadama za usluge tuženika, kao i sve njihove izmjene i dopune. Spomenuti opći akti tuženika služe kao dopuna posebnih pogodbi iz ugovora te obvezuju kao i posebne pogodbe. Slijedom navedenog pravna osnova za promjenu kamatnih stopa pa i za obračunavanje troškova predstavljaju odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i navedeni opći akti tuženika. Dakle o odredbi o kamatnoj stopi se prethodno pojedinačno pregovaralo, što proizlazi iz činjenice da su ugovorne strane suglasno ugovorile primjenu odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da su izričito ugovorile primjenu općih akata tuženika. Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Jasna jer je naveden način promjene kamatne stope odnosno da je visina kamatne stope podložna promjenama kroz određeno vrijeme. Nadalje, ona je uočljiva jer je sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedena velikim slovima u Ugovoru o kreditu. Na kraju, predmetna odredba je i razumljiva, iz razloga što je tužitelj potpuno poslovno sposobna osoba, koja pri tome razumije sadržaj dokumenta kojim svojom slobodnom voljom preuzima platnu obvezu na period od više godina, te je i dužan primijeniti očekivanu pažnju. U ovom kontekstu, tuženik upozorava i na praksu Županijskog suda u Puli, presuda u predmetu broj Gž-2658/12 od 11. studenog 2013. godine, gdje je u predmetu sličnom ovom utvrđeno da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, jer je smisao takvog ugovaranja da se kamatna stopa prilagođava uvjetima na tržištu: „Što se tiče ugovorne kamate, ugovorom je određeno da stopa kamate iznosi 4,39%, da je promjenjiva i da se izmjena stope vrši izmjenama Odluke o kamatnim stopama banke. Zakon o obveznim odnosima dopušta ugovaranje promjenjive kamatne stope, a prema zakonskoj formulaciji i stopa zakonske zatezne kamate je promjenjiva (vezana uz eskontnu stopu Hrvatske narodne banke). Dakle, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije zabranjena, pa nije ništava stoga što bi bila protivna prinudnim propisima, a niti stopa koju je tužena banka naknadno odredila temeljem ovlasti iz odredbe članka 3.3. ugovora ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. Smisao ugovaranja promjenjive kamatne stope je da se stopa prilagođava uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u tako dugom vremenskom razdoblju od 15 godina na koje je sklopljen sporni ugovor pa se stoga ne može uzeti da kamata nije odrediva. Slijedom do sada navedenog, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ne može biti nepoštena, a prema tome niti ništetna iz razloga što se o njoj pojedinačno pregovaralo. Također, temeljem odredbe članka 99. ZZP uopće nije niti dozvoljeno ocjenjivati da li je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena budući da je ista jasna, uočljiva i razumljiva. Međutim, iako uvjeti navedeni uvjeti moraju biti kumulativno ispunjeni kako bi se utvrdila ništetnost odredbe, tuženik će se u nastavku ukratko samo osvrnuti i na nepostojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

Dakle, čak i kada bi se za navedenu odredbu Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrdilo da se o njoj nije prethodno pregovaralo te da ista nije jasna, uočljiva ili razumljiva, ista bi bila ništetna tek kada bi se utvrdilo i da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije niti suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja. Pri tome je sam tuženik kao banka najprikladniji za procjenu ovakvih faktora, pa je stoga i logično da odluka o promjeni kamatne stope bude u njegovoj diskreciji. Štoviše, djelatnost tuženika pod kontrolom je regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta potpuno arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Tuženik ovdje nalazi potrebnim istaknuti kako je već od 1. siječnja 2011. godine (i prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju od 4. listopada 2012.) uskladio svoje poslovanje s relevantnim odredbama Zakona o kreditnim institucijama, Zakona o potrošačkom kreditiranju i Zakona o zaštiti potrošača. Također, Uprava tuženika utvrdila je Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama, koja je u primjeni od 1. siječnja 2011. godine, sve u skladu s navedenim zakonima. Navedena Metodologija mijenjala se u skladu s promjenama koje su donošene u zakonima, te je uvijek bila usklađena s Zakonom o kreditnim institucijama, Zakonom o zaštiti potrošača i Zakonom o potrošačkom kreditiranju. S obzirom na to da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, na ovom mjestu tuženik opet citira recentnu presudu Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od 11. studenog 2013. godine: „Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima ZOO-a iz članaka 4.,6. i 7. tog Zakona. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušio načelo jednake vrijednosti činidbi.” Takav stav potvrđen je i od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u presudi Pž-2462/03: „Dodatkom ugovora o kreditu koji se odnosi na kratkoročni kredit od 28. prosinca 1993. godine ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, time da je u oba ugovora utanačeno da će se promjenljiva kamatna stopa obračunavati sa odlukama Banke. Nadalje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu članka 399. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a s obzirom da je u konkretnom slučaju kamata dana na kredite, te je bila ugovorena sukladno važećim poslovnim uvjetima i odlukama banke, kreditor je imao ovlaštenje kamatu obračunavati na način kako je to postavljeno tužbenim zahtjevom, jer je to bilo sukladno sa važećim propisima. Navedeno ujedno otklanja prigovor tuženika da bi kamatna stopa upućivala na elemente zelenaškog ugovora." U konkretnom sporu radi se upravo o ponašanju koje je u citiranoj presudi prepoznao Visoki trgovački sud Republike Hrvatske — izmjena kamatne stope je bila zakonom dopuštena, kamate su bile tržišno primjerene (jer su pratile tržišne parametre) i najvažnije, ponašanje tuženika u cijelosti je bilo usklađeno s važećim propisima. Slijedom toga, tuženik opet tvrdi da odredba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nije protivna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nije ni uzrokovala znatnu neravnotežu ugovornih strana. Tuženik ističe da kod ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom ugovorne strane pristaju na eventualnu promjenu kamatne stope u skladu s ugovorom. Tužitelj ustvari pokušava konstruirati da je kamatna stopa iz Ugovora o kreditu fiksna (ili da bi trebala biti), što naprosto nije točno. Ugovorne strane su ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i tužitelj je na to pristao. Tužitelj je imao izbora prilikom sklapanja Ugovora o kreditu i mogao je zatražiti kredit s fiksnom kamatnom stopom, ali to nije učinio jer je sam procijenio da je za njega povoljnija promjenjiva stopa. Krediti s fiksnom kamatnom stopom su notorno skuplji tj. imaju višu kamatnu stopu, ali su i sigurniji za dužnika. Svaki dužnik mora sam procijeniti što je za njega povoljnije. Da se tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu odlučio na kredit s fiksnom kamatnom stopom ona bi u početku bila veća, ali bi bila fiksirana kroz cijelo vrijeme trajanja kredita. Tužitelj to nije učinio i samostalno je ušao u rizik promjene kamatne stope. Zbog izmijenjenih okolnosti koje je svaki razumni dužnik mogao predvidjeti došlo je do povećanja kamatnih stopa što je negativno utjecalo na dužnike. Da je ugovaranje promjenjive kamatne stope bilo dozvoljeno i u skladu sa zakonom, potvrdio je i HNB kao nadležno regulatorno tijelo. Naime, u članku objavljenom na službenim stranicama HNB-a, HNB navodi da „u svojim ponudama građanstvu (potrošačima) banke koje posluju u Republici Hrvatskoj uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu — kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke. Visina je kamatne stope odraz poslovne strategije svake banke pojedinačno. Tako uvjete kreditiranja fizičkih i pravnih osoba poslovne banke utvrđuju samostalno. Zaključno, držimo bitnim pojasniti I da promjenjivost administrativno promjenjivih kamatnih stopa na kredite kod banka koje posluju u Republici Hrvatskoj uobičajeno ovisi o trošku izvora sredstava, trošku regulacije, premiji na rizik zemlje i kamatnoj marži, ali i o kretanjima kamatnih stopa na slične proizvode kod konkurencije. Također, naglašavamo i da su banke na poticaj HNB izradile dokumente u kojima se detaljno objašnjava promjenjivost administrativno promjenjive kamatne stope (o čemu i kako ovisi, u kojim vremenskim intervalima banka razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope i sl.). Ti dokumenti dostupni su na internetskim stranicama banaka te u njihovim poslovnicama." Imajući u vidu navedeno, tuženik također ističe kako je Uprava tuženika sukladno Zakonu o kreditnim institucijama i ostalim relevantnim propisima utvrdila Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s potrošačima Hypo Alpe-Adria_Bank d.d. od 9. siječnja 2013. godine, a koja se primjenjuje i relevantna je za predmetni ugovorni odnos s tužiteljem te kojom je također određeno na koji se način formulira promjenjiva kamatna stopa. Slijedom navedenog, tuženik ističe kako bi tužbeni zahtjev od siječnja 2013. godine pa nadalje svakako valjalo odbiti kako neosnovan. Naime, po konkretnom ugovoru o kreditu od siječnja 2013. godine redovna kamata se utvrđivala uz primjenu objektivnih parametara, sukladno članku 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju. Osim toga, tuženik ističe kako tužitelj nijednom nije prigovorio povećanju stope redovne kamate, niti je zatražio raskid Ugovora o kreditu. Nije u neravnopravnom položaju onaj sudionik u obveznom odnosu koji može zbog povećanja kamatne stope bez posebnih drugih razloga raskinuti ugovor. Zbog ovog bi razloga, u svakom slučaju valjalo odbiti dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji se odnosi na povrat navodno preplaćenih iznosa kamata nakon 1. siječnja 2013. godine. Tuženik je tijekom ugovornog odnosa s tužiteljem mijenjao kamatnu stopu sve sukladno Ugovoru o kreditu. Nije sporno da je volja ugovornih strana bila da kamatna stopa bude promjenjiva. Navedeno tužitelj nije osporavao, odnosno nijednom nije prigovorio pojedinačnoj promjeni stope ugovorne kamate, a nije ni raskinuo ugovore. Tužitelj se naknadno i pravno neosnovano protivi načinu promjenjivosti. Ako tužitelj sada želi da početna kamata bude fiksna, tuženik ističe kako navedeno naprosto nije opcija koja bi se mogla uklopiti u iskazanu volju stranaka, čak ni u pretpostavci da sud nepravilno primijeni materijalno pravo, i ocijeni da tuženik nije mogao mijenjati ugovorenu kamatu. Tužitelj kao osnovu tužbenog zahtjeva za isplatu navodi stjecanje bez osnove. Međutim, tuženik ističe da u ovom slučaju uopće nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove. Sukladno članku 1111., stavak 1. ZOO-a, isti dolazi u obzir isključivo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Nadalje, sukladno članku 1112., stavak 1. ZOO-a, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. S obzirom na to da nije utvrđena ništetnost odredbe Ugovora o kreditu koju tužitelj u tužbi navodi, a da se tužitelj u predmetnoj parnici nije ovlašten pozivati na utvrđenja iz kolektivnog spora, tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao zašto bi se trebalo smatrati da pravne osnove nema ili da je otpala. Nadalje, ako je tužitelj smatrao da određene iznose po Ugovoru o kreditu nije dužan platiti, postavlja se pitanje zašto isti zahtjev nije istaknuo ranije. Sukladno navedenom članku 1112. Z00- a, tužitelj nema pravo zahtijevati vraćanje s obzirom na to da nije zadržao pravo na povrat navodno preplaćenog iznosa. Također, nesporno je da ni ostali uvjeti iz članka 1112. ZOO-a nisu ispunjeni, tj. tužitelj nije navodno platio da bi izbjegao prisilu, a isplata nije zavisila od ispunjenja uvjeta. Tuženik ponovno predlaže da se, u skladu s načelom ekonomičnosti, dokazi koji se odnose na visinu tužbenog zahtjeva ni ne izvode, nego da sud već na pripremnom ročištu odbije sve daljnje dokazne prijedloge te da održi glavnu raspravu i zaključi raspravljanje u ovoj pravnoj stvari na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti. Tuženik u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva, te se protivi provođenju financijsko knjigovodstvenog vještačenja na okolnost utvrđenja visine, budući je Ugovor o kreditu konvertiran te su sve uplate na temelju glavnice i redovne kamate po CHF Ugovoru o kreditu iskorištene za namirenje EUR kredita sukladno Aneksu kojim je izvršena konverzija kredita. S obzirom da je očigledno kako tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, tuženik predlaže naslovnom sudu odbiti sve dokazne prijedloge tužitelja, te sukladno odredbi čIanka 288. stavak 2. ZPP-a odbaciti tužbu i obvezati tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženiku zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske odluke. Podredno, tuženik predlaže da naslovni sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženika.

3. U podnesku od 2. rujna 2019. tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu tuženika te je naveo da je tuženikov prigovor zastare neosnovan te je istim podneskom, a kako je naveo precizirao tužbeni zahtjev.

4. U podnesku od 17. srpnja 2020. tuženik je naveo da će se ovim podneskom osvrnuti na utvrđenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) iznesena u rješenju poslovni broj Gos 1/2019-36, od 4. ožujka 2020. godine, kojim je utvrđeno da je aneks ugovora o kreditu, na temelju kojeg je bila provedena konverzija, u skladu sa zakonom i iz kojega proizlazi da tužitelj nakon provedene konverzije ne može postavljati nikakav daljnji kondemnatoran zahtjev iz i u vezi s osnovnim ugovorom o kreditu. Također, tuženik dostavlja sudu i protivnoj strani recentnu sudsku praksu i ukazuje na stavove pravne teorije koji se odnose na pravne učinke provođenja konverzije, zatim na pitanje prava na zakonske zatezne kamate kod primjene pravnog instituta stjecanja bez osnove, kao i na praksu Suda EU u odnosu na test poštenja kada je riječ o odredbama kojima se štite prava potrošača. Tužitelj se neosnovano poziva na prave učinke presuda u sporu „Potrošač“. Tužitelj pogrešno smatra da bi se na tijek i prekid zastare, te na druga pravna pitanja ili činjenična utvrđenja u ovoj parnici morala primijeniti pravna i činjenična utvrđenja iz parnice „Potrošač“. Tužitelj se u ovoj parnici ne može pozivati na presude iz parnice „Potrošač“ niti zbog razloga propisanog člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP), člankom 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07), i člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14). Odredbe spomenutih članaka izričito propisuju da se pojedinačne parnice, na koje mogu djelovati utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova, odnose samo na naknadu štete. Dakle, nije moguće na temelju utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova dolaziti do nekih drugih, dodatnih utvrđenja, niti tražiti isplate po nekim drugim osnovama osim naknade štete. Međutim, u ovoj parnici, tužitelj traži isplatu radi (navodno) stečenog bez osnove, a u svakom slučaju tužitelj nije dokazao sve pretpostavke tuženikove navodne odgovornosti za štetu. Dakle, sama tužba onemogućava primjenu članka 502.c ZPP-a, obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje pretpostavki za naknadu štete. Napominjemo da su tek izmjenama i dopunama ZPP (NN 70/2019) u spomenutom članku 502.c iza riječi „naknada štete“ dodane riječi „ili isplatu“, iz čega se također može zaključiti da se to ne odnosi na predmetni parnični postupak. Zbog navedenog bi prvostupanjski sud trebao odbiti tužbeni zahtjev, imajući u vidu i pravilo da je na tužitelju teret dokazivanja pretpostavki za naknadu štete. Tuženik također smatra da prvostupanjski sud nije vezan za utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu „Potrošač“ niti zato što je Ugovor o kreditu bio sklopljen 12. listopada 2005. godine, prije nego što je na snagu stupio Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. godine (NN broj 79/07, dalje u tekstu: „ZZP/07“). Čl. 138.a ovog kasnijeg ZZP/07 je stupio na snagu tek Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/09), tj. 16. srpnja 2009. godine. Shodno tome, nema mjesta pozivanju od strane tužitelja na navedene presude po kolektivnoj tužbi, budući da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tada važeći Zakon o zaštiti potrošača nije sadržavao odredbu članka 138a ZZP 79/09 o obvezujućem učinku odluka iz postupaka za zaštitu kolektivnih interesa na ovu i druge individualne postupke. Sve i kada bi se propis, članak 138.a ZZP 79/09 mogao retroaktivno primijeniti na Ugovor o kreditu iz listopada 2005. godine, smatramo, niti ta retroaktivna primjena ne bi mogla obuhvatiti anuitete koje tužitelj potražuje u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu, do dana stupanja na snagu ove odredbe ZZP. Opće je poznato da se prava i obveze stranaka prosuđuju prema materijalno-pravnim propisima koji su bili u primjeni u vrijeme nastanka tog odnosa, te da je retroaktivna primjena propisa zabranjena. „Novi propis ne može se primjenjivati na pravne odnose koji su nastali prije njegova stupanja na snagu.“ Presuda Vrhovnog suda RH, br. Uzz-25/2013 od 8. srpnja 2014. Tuženik ističe kako je načelo zakonitosti jedno od osnovnih načela koje bi sud morao poštivati

u donošenju sudskih odluka. Zbog navedenih pravnih razloga tužitelj se ne može pozivati niti na učinak koji po mišljenju VSRH tužba u kolektivnom sporu „Potrošač“ ima na tijek i prekid zastare. VSRH je presudom i rješenjem broj Rev 2245/17-2 (pogrešno) zaključio da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO/05 te da je zastara počela teći tek od dana pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj 1401/2012, odnosno od 13. lipnja 2014. godine. Premda je spomenutu presudu i rješenje VSRH potvrdio i Ustavni sud svojom odlukom broj U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. godine, ipak se na ovaj parnični postupak te presude ne odnose, kao niti bilo koja druga utvrđenja iz parnice „Potrošač“. Odnosno, tuženik smatra da pokretanje postupka iz tzv. kolektivne tužbe „Potrošač“ kao i odluke donesene povodom takve tužbe nemaju nikakvog utjecaja niti na tijek zastare u ovom konkretnom predmetu. U odnosu na pitanje zastare, tuženik ustraje kod već iznesenog prigovora zastare koji je

obrazložio u odgovoru na tužbu i smatra potrebnim dati kratku dopunu. Temeljem odredbe članka 215. stavak 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze odnosno u ovom slučaju poslije dana od svake pojedinačne uplate navodno preplaćenih redovnih kamata od strane tužitelja tuženiku. Nadalje, ni samo podnošenje tzv. kolektivne tužbe „Potrošač“ ne dovodi do prekida zastare sukladno odredbi članka 241. ZOO-a s obzirom da u postupku pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, tužitelj nije bio stranka u postupku, niti se u predmetnom postupku utvrđivala, osiguravala ili ostvarivala tražbina tužitelja. Osim toga nijedan drugi pozitivni propis Republike Hrvatske ne navodi da pokretanje kolektivnog spora ili donošenje presude u kolektivnom sporu na bilo kakav način utječe na tijek zastare potraživanja pojedinih potrošača. Tužitelj ignorira činjenicu da su stranke sklapanjem Aneksa o konverziji provele konverziju - čime je promijenjena osnova tuženikovog potraživanja prema tužitelju. Stoga, tužitelj traži utvrđenje ništetnima odredbi Ugovora o kreditu koje očigledno nisu više na snazi, a potom traži i povrat (navodno) stečenog bez osnove. Tužiteljev tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti i isplatu nakon provedene konverzije premda odredbama Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, dalje u tekstu: „ZID ZPK NN 102/15“) je nerazumljiv najmanje zbog razloga što je provedbom konverzije promijenjena osnova pravnog odnosa među strankama i on više nije baziran na Ugovoru o kreditu, a potom i što su ugovorne strane stvorile pravnu osnovu kojom uređuju međusobne odnose u cijelosti i konačno. Što se tiče instituta stjecanja bez osnove, čak i u slučaju zaključka da su određene odredbe Ugovora o kreditu prije konverzije bile ništetne, pravna osnova naknadno je stvorena intervencijom zakonodavca – Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, dalje u tekstu: „ZID ZPK NN 102/15“). U prilog navedenom, tuženik citira zaključke profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, ĐH i VH, u nedavno objavljenom članku u časopisu „Pravo i porezi“ iz ožujka 2019. godine, pod naslovom „Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse“ iz kojih je vidljivo da stajališta tuženika podupiru i pravni teoretičari. Tako spomenuti autori na stranici 16. navode sljedeće: „U slučaju konverzije kredita u CHF u odgovarajući kredit u EUR, ugovorne strane sklapanjem odgovarajućeg aneksa ugovoru o kreditu ili sklapanjem novog ugovora o kreditu stvaraju pravnu osnovu za zadržavanje plaćanja učinjenih s naslova možebitno ništetnih odredaba prvotnog ugovora o kreditu u CHF. U tom pogledu valja naglasiti, kako je prethodno izloženo, da konverzija ne podrazumijeva samo promjenu valute ugovora o kreditu, nego obuhvaća i sve uplaćene uplate obroka s naslova ugovora o kredita u CHF (uplate glavnice i kamata).“ U ovom slučaju, a zbog činjenice da je Ugovor o kreditu konvertiran, nisu ispunjene osnovne pretpostavke za osnovanost zahtjeva za povrat stečenog bez osnove. Naime, čak i u slučaju da se utvrdi da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne prije izvršene konverzije (iako navedeno više nije ni moguće, jer se smatra da te odredbe nikad nisu ni postojale zbog njihove retroaktivne izmjene) - upravo intervencijom zakonodavca, odnosno donošenjem ZID ZPK NN 102/15, stvorena je pravna osnova po kojoj je tuženik primio ispunjenje svih anuiteta koje mu je tužitelj dugovao na ime Ugovora o kreditu. U prilog svojim navodima, tuženik će još jednom citirati članak profesora ĐH i VH koji podupire ovakav stav: „Hipotetski gledano, uzme li se da su takva plaćanja zaista učinjena bez ikakve pravne osnove ili opravdanja (npr. zbog ništetnosti mjerodavnih odredaba ugovoru o kreditu u CHF), to ne sprječava ugovorne strane da naknadno stvore pravnu osnovu ili dadu opravdanje takvim prethodno učinjenim plaćanjima. Tada više nema mjesta vraćanju ispunjenog primjenom pravila o stjecanju bez osnove jer su strane vlastitim izborom uklonile ključnu pretpostavku za ostvarenje tog zahtjeva – izostanak pravne osnove. Drukčije stajalište, prema kojemu bi potrošač ujedno imao pravo na konverziju i pravo na povrat svih ili dijela preplaćenih svota koje su obuhvaćene konverzijom, s jedne strane, omogućilo bi potrošaču neosnovano ostvarivanje dvostruke koristi na štetu druge ugovorne strane, dok bi, s druge strane, banci neosnovano nametnulo dvostruku obvezu.“ Tuženik ističe da je tužitelj prije podnošenja tužbe pristao na konverziju kredita ugovorenog s tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno ZID ZPK NN 102/15, te je sklopio Aneks uz Ugovor o kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR (dalje u tekstu: „Aneks“). Iz navedenog proizlazi, a suprotno navodima iz tužbe, da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka, a u svakom slučaju nema pravo na bilo kakvu daljnju isplatu budući da su svi iznosi koje potražuje ovom tužbom već uračunati u provedenu konverziju temeljem odredbi ZID ZPK NN 102/15. Naime, ZID ZPK NN 102/15 propisuje obvezu tuženika da omogući potrošaču s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF (dalje u tekstu: „CHF kredit“) konverziju takvog kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je kredit denominiran, na način da se položaj potrošača s CHF kreditom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (dalje u tekstu „EUR kredit“). Sukladno odredbi članka 19.e. stavak 1. ZID ZPK NN 102/15 u izvršenju navedene obveze tuženik je bio dužan u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZID ZPK NN 102/15, preporučenom pošiljkom uz povratnicu dostaviti potrošaču ovdje tužitelju: izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine izračunatim u skladu s člankom 19.c ZID ZPK NN 102/15 te prijedlog novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu. Odredba članka 19.c. ZID ZPK NN 102/15 propisuje izračun konverzije te određuje kako isti podrazumijeva: preračunavanje početno odobrene glavnice CHF kredita u glavnicu EUR kredit na datum isplate kredita po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je kreditor odnosno ovdje tuženik primjenjivao na EUR kredite iste vrste i trajanja, zamjenu početnog otplatnog plana CHF kredita sa kreditnim planom kredita primjenjivog EUR kredita „uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta“, pretvaranje kunskih iznosa uplaćenih po CHF kreditu (izuzev naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova) u EUR na datum uplate, te iz navedenih iznosa, namirenje obroka odnosno anuiteta EUR kredita po novom otplatnom planu iz točke c gore. U tom smislu, tuženik ističe da je sklapanjem Aneksa došlo do promjene valute kredita iz CHF u EUR i do promjene kamatne stope. Samim time otpala je i osnova potraživanja navodne preplate CHF kredita na koju se tužitelj poziva, kako je to prepoznala i sudska praksa: "iz naprijed navedenih odredaba ZPK i sadržaja predmetnog dodatka ugovora o kreditu proizlazi da su stranke sklapanjem navedenog dodatka ugovoru u cijelosti postupile sukladno odredbama glave IV.a ZPK, čime je došlo ne samo do promjene valute kredita iz CHF u EUR kako to ističe tužitelj na ročištu 20. svibnja 2016. godine, već i do promjene kamatne stope, do utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, utvrđenja preplate i sporazuma o načinu korištenja preplate, kako to osnovano ističe tuženik.“ Spomenuto proizlazi iz presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-809/15 od 4. srpnja 2016. i Općinskog suda u Vukovaru, Stalna služba u Županji poslovni broj P-945/15 od 8. kolovoza 2016., obje presude dostavljene u spis predmeta. Drugim riječima, tužitelj više nije ovlašten potraživati bilo kakve iznose koje je platio po CHF kreditu, budući da su svi navedeni iznosi iskorišteni za namirenje EUR kredita. Tuženik ističe kako konverzija djeluje ex tunc. EUR kredit je zamijenio onaj u CHF, i to u valuti obveze i kamatnoj stopi. Od samog početka tužitelj je isključivo korisnik EUR kredita. Kako je retroaktivno prestao postojati CHF kredit, a samim time i CHF kamata, jasno je kako više ne mogu postojati niti bilo kakve tražbine vezane za istu. Navedeno je prepoznato u sudskoj praksi prema kojoj sudovi donose odbijajuće presude u odnosu zahtjeve vezane uz CHF kredit: „zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu tužitelj se suglasio s izračunom konverzije na dan 30. rujna 2015. (članak 1. i 5. Dodatka ugovoru) te su parnične stranke ujedno ugovorile da se svi iznosi (njihov zbroj), koje je tužitelj isplatio tuženici u ispunjenju svoje obveze korisnika kredita prema ranijem Ugovoru o kreditu u CHF, uračunaju u ispunjenje obveze tuženika iz Ugovora o kreditu u EUR… Kako su – a suprotno tvrdnjama tužitelja tijekom ovog postupka - iznosi koje je tužitelj isplatio tuženici kao korisnik kredita iz Ugovora o kreditu od 25. srpnja 2007. uračunati prilikom

određivanja visine obveze tužitelja kao korisnika kredita u EUR prema Dodatku ugovoru o kreditu od 04. veljače 2016., nema osnove po kojoj bi tuženica bila dužna tužitelju isplatiti ranije eventualno preplaćene iznose.“ Citat iz presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3183/15 od 10. listopada 2016. Drugim riječima, samim potpisom Aneksa od strane tužitelja kreditni ugovorni odnos između parničnih stranaka u cijelosti je izmijenjen, jer su dakle kao što je već rečeno izmijenjeni i valuta obveze, kamatna stopa kao i iznos preostale neotplaćene glavnice odnosno sklapanjem Aneksa u cijelosti su prestale obveze parničnih stranaka iz Ugovora o kreditu. Obzirom na sve navedeno, sklapanjem Aneksa sukladno odredbama ZID ZPK NN 102/15, tužitelju „su sve uplate po predmetnom kreditu iskorištene za namirenje obroka, odnosno anuiteta sada kredita u EUR po novom otplatnom planu, obzirom da su stranke sklapanjem predmetnog Aneksa izmijenile ugovorne odredbe ne samo o valuti kredita nego i o kamatnoj stopi. Stoga se ima smatrati da je prvotno sklopljeni Ugovor o kreditu zaključen pod uvjetima iz Aneksa…“, iz kojeg razloga je također otpao navodni razlog ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu na što se tužitelj poziva tužbom u ovom predmetu. Spomenuto proizlazi iz presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1792/15 od 29. rujna 2016. Navedeno je potvrđeno i pravomoćnom presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1657/2016 od 2. veljače 2017. godine te poslovni broj Gž-730/2018 od 21. lipnja 2018. godine, Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću poslovni broj Gž-477/2017 od

29. lipnja 2017. godine, Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-683/2017 od 14. rujna 2017. godine i Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-517/2018 od 3. rujna 2018. godine i Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni Gž-816/2018 od 8. veljače 2019. S obzirom da je odnos po pitanju preplate očito uređen sporazumom stranaka, tužitelj nema pravo potraživati isplatu od tuženika jer traži ono što je već s tuženikom ugovorio, a u konačnici i dobio Aneksom o konverziji. Tuženik pri tome napominje da je posljedično provedenoj konverziji kredita došlo i do umanjenja glavnice, odnosno nakon provedene konverzije manja je glavnica za otplatu kredita s valutnom klauzulom u EUR. U prilog činjenici da bi prvostupanjski sud trebao odbiti tužbeni zahtjev umjesto prihvatiti, a sve zbog činjenice da tužitelj nema pravo i na konverziju i na zahtjev istovjetan predmetnom, ujedno govori i jasno izražena intencija zakonodavca pri donošenju Zakona o potrošačkom kreditiranju. Namjera zakonodavca pri donošenju izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju koje se odnose na konverziju, jasna već iz samog prijedloga zakona od 10. rujna 2015. (dalje kao: „Prijedlog 899“) u kojem na str. 5. stoji: „Ovim Zakonom postići će se još jedan važan cilj, a to je rasterećenje sudova. Naime, značajan broj potrošača podnio je (ili namjerava podnijeti) pojedinačne tužbe pred općinskim sudovima u kojima od vjerovnika tražiti povrat razlike između ugovorene i promjenjive kamate koje su im vjerovnici jednostrano odredili tijekom otplate. Konverzijom kredita smanjit će se opterećenost općinskih sudova brojem tužbi, a s druge strane potrošači neće biti izloženi mogućim sudskim troškovima“. Dakle, jedna od intencija zakonskih izmjena bila je upravo omogućiti potrošačima da mimo suda riješe svoj odnos s bankama, a da se pri tome ujedno izbjegne i stvaranje troškova. U Prijedlogu 899 niti jednom riječju ne stoji da bi potrošači imali pravo i na konverziju i na zahtjev istovjetan predmetnom, a to dapače ne proizlazi ni iz samog zakona. Zbog svega toga očigledno je tužitelj pogrešno protumačio i primijenio materijalno pravo i to na način da nije uopće primijenio odredbe ZID ZPK NN 102/15. Zbog činjenice da je u konkretnom slučaju provedena konverzija ne postoje niti pretpostavki za primjenu odredbi ZOO o stjecanju bez osnove. Sukladno članku 1111., stavku 1. ZOO-a, isti dolazi u obzir isključivo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Te su pretpostavke: obogaćenje na strani stjecatelja, na teret imovine druge osobe, koje nije opravdano niti ima bilo kakvu pravnu osnovu, a u tom kontekstu treba dodati da činjenica sklapanja Aneksa kojim je provedena konverzija Ugovora o kreditu ima odlučan utjecaj na isključenje od primjene pravnog instituta stjecanja bez osnove. Naime, čak i u slučaju zaključka da su sporne odredbe prije konverzije bile ništetne (na čijem utvrđenju ništetnosti tužitelj u osnovi i temelji svoj tužbeni zahtjev na isplatu), pravna osnova naknadno je stvorena intervencijom zakonodavca. U prilog navedenom, tuženik citira zaključke profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, ĐH i VH, u nedavno objavljenom članku u časopisu „Pravo i porezi“ iz ožujka 2019. godine, pod naslovom „Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse“ iz kojih je vidljivo da stajališta

tuženika podupiru i pravni teoretičari. Tako spomenuti autori na stranici 16. navode sljedeće: „U slučaju konverzije kredita u CHF u odgovarajući kredit u EUR, ugovorne strane sklapanjem odgovarajućeg aneksa ugovoru o kreditu ili sklapanjem novog ugovora o kreditu stvaraju pravnu osnovu za zadržavanje plaćanja učinjenih s naslova možebitno ništetnih odredaba prvotnog ugovora o kreditu u CHF. U tom pogledu valja naglasiti, kako je prethodno izloženo, da konverzija ne podrazumijeva samo promjenu valute ugovora o kreditu, nego obuhvaća i sve uplaćene uplate obroka s naslova ugovora o kredita u CHF (uplate glavnice i kamata).“ U predmetnom slučaju, a zbog činjenice da je Ugovor o kreditu konvertiran, nije ispunjena treća pretpostavka za osnovanost zahtjeva za povrat stečenog bez osnove. Naime, čak i u slučaju da se utvrdi da su sporne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu bile ništetne prije izvršene konverzije (iako navedeno više nije ni moguće, jer se smatra da te odredbe nikad nisu ni postojale zbog njihove retroaktivne izmjene)

- upravo intervencijom zakonodavca, odnosno donošenjem ZID ZPK NN 102/15, stvorena je pravna osnova po kojoj je tuženik primio ispunjenje svih anuiteta koje mu je tužitelj dugovao na ime Ugovora o kreditu. U prilog svojim navodima, tuženik će još jednom citirati članak profesora ĐH i VH koji podupire ovakav stav: „Hipotetski gledano, uzme li se da su takva plaćanja zaista učinjena bez ikakve pravne osnove ili opravdanja (npr. zbog ništetnosti mjerodavnih odredaba ugovoru o kreditu u CHF), to ne sprječava ugovorne strane da naknadno stvore pravnu osnovu ili dadu opravdanje takvim prethodno učinjenim plaćanjima. Tada više nema mjesta vraćanju ispunjenog primjenom pravila o stjecanju bez osnove jer su strane vlastitim izborom uklonile ključnu pretpostavku za

ostvarenje tog zahtjeva – izostanak pravne osnove. Drukčije stajalište, prema kojemu bi potrošač ujedno imao pravo na konverziju i pravo na povrat svih ili dijela preplaćenih svota koje su obuhvaćene konverzijom, s jedne strane, omogućilo bi potrošaču neosnovano ostvarivanje dvostruke koristi na štetu druge ugovorne strane, dok bi, s druge strane, banci neosnovano nametnulo dvostruku obvezu.“ Nadalje, tuženik skreće pažnju sudu kako i bivši sudac Vrhovnog suda mr.sc. ĆH, dipl. iur. u svom radu „Učinak konverzije kredita denominiranih u CHF i onih u kunama s valutnom klauzulom u CHF kroz sudsku praksu“ Pravo i porezi, br. 5/19. potvrđuje pravno shvaćanje tuženika: „Stoga ugovorne strane ne bi nakon toga na temelju prijašnjeg ugovora u CHF mogle jedna od druge bilo što potraživati. To ne bi bilo moguće ni na temelju stjecanja bez osnove pod pretpostavkom da je ugovor o kreditu u CHF bio ništetan u cijelosti ili samo neke njegove odredbe, jer bi u tom slučaju u smislu odredbe članka 323. Zakona o obveznim odnosima svaka strana bila obvezna vratiti ono što je primila. U ovom slučaju kako se obavlja vraćanje „preplate“ određeno je ZID ZPK-om odnosno novim ugovorom sklopljenim u skladu s tim Zakonom.“ „Sklapanjem novog ugovora, prijašnji ugovor o kreditu (denominiran u CHF, odnosno u kunama s valutnom klauzulom u EUR) prestao je postojati pa korisnik kredita na temelju takvog ugovora (jer ga više nema) ne može osnovano potraživati bilo što od banke (a ni banka od korisnika kredita), uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja (uključujući preplatu) obuhvaćena novim ugovorom o kreditu.“ Uostalom, članak 19.e, stavak 6. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje da potrošač koji ne prihvati izračun konverzije i ne sklopi s bankom aneks ugovora nastavlja otplaćivati kredit prema važećim ugovorenim uvjetima. Iz citirane odredbe ne proizlazi zaključak da bi tzv. osnovni ugovor o kreditu bio ništetan. Naprotiv spomenuti Zakon propisuje da taj ugovor nastavlja proizvoditi pravne učinke između ugovornih strana. Tuženik ukazuje sudu i protivnoj strani na presudu Županijskog suda u Osijeku od 9. siječnja 2020. godine, poslovni broj GŽ-3486/2019-2. U tom parničnom postupku Županijski sud je, prihvativši žalbu tužene banke, preinačio prvostupanjsku presudu na način da je odbio tužbeni zahtjev tužitelja uz bitno obrazloženje i vrlo jasan pravni stav o učincima provedene konverzije. Drugostupanjski je sud, na str. 3., pasus 5., nadalje, obrazložio: „Tužbenim zahtjevom tužitelj je tražio isplatu više plaćene kamate za vrijeme otplate kredita u iznosu od 37.158,73 kn, koliko je utvrđeno vještačenjem u postupku pred sudom prvog stupnja. Međutim, sklopljenim Aneksom ugovora kojim je izvršena konverzija ugovora o kreditu, stranke su riješile spor oko isplate preplaćene kamate, jer su sporazumno utvrdile iznos više plaćene kamate i način povrata tog a iznosa, tako da je tim Aneksom ustvari sklopljena izvansudska nagodba o iznosu preplate. Odredba o promjenjivoj kamati je Aneksom ugovora dopunjena i izmijenjena, tako da tužitelj više nema osnovu za zahtjev za isplatu na ima više plaćenih kamata. Sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu položaj tužitelja kao korisnika kredita je izjednačen s položajem korisnika kredita koji je denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima.“ „U takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, sud prvog stupanja je pravilnom primjenom materijalnog prava trebao odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, pozivom na odredbu članka 167. Zakona o obveznim odnosima jer je tužitelj u sporazumu s tuženicom kao kreditorom pristao da se novčani iznos upotrijebi za plaćanje budućih anuiteta, umjesto isplate.“ Prethodno obrazložena pravna shvaćanja tuženika o učincima provedene konverzije temeljem odredbi ZID ZPK NN 102/15 se podudaraju s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju broj: Gos 1/2019-36, od 4. ožujka 2020. godine. U ovom rješenju iz oglednog postupka VSRH na postavljeno pitanje odgovara da sporazum o konverziji koji je bio sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj. Ipak, VSRH je dao vrlo važne odgovore i na pitanje o tome je li uopće ništetan i zbog čega bi mogao biti ništetan osnovni ugovor o kreditu. Nije i ne može biti sporno da je valjan dodatak ugovora o konverziji kad je taj dodatak bio sklopljen upravo uz obvezu na sklapanje (banci) i prema sadržaju propisanom ZID ZPK NN 102/15. Međutim, za predmet sporova u kojima korisnici kredita – potrošači traže utvrđenje ništetnosti i/ili isplatu iz osnovnog ugovora o kreditu važniji su odgovori i shvaćanja koje je VSRH dao u obrazloženju ovog rješenja. U tom smislu i cilju VSRH na str. 7. u pasusu 4 rješenja navodi: „Imajući na umu izloženi smisao i svrhu tog instituta“ (misli se na pravni institut oglednog postupka) „u njegovoj primjeni Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji). U tom smislu se upućuje na prethodne razloge ove odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemantornih zahtjeva“. U odnosu na ključno pitanje, je li osnovan kondemnatorni zahtjev korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH na stranici 4. do 7. daje sljedeća obrazloženja i pravna shvaćanja: “ZID ZPK je poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakon o obveznim odnosima; ako potrošač ne prihvati konverziju odnosno ne sklopi sporazum, otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama ovog Zakona, a drugo, taj sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske; posebice glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih u CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji treba reći da se postojanje pravnog interesa posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjeva bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona“. Citirani dijelovi obrazloženja rješenja iz oglednog spora ne ostavljaju nikakvu dvojbu o tome da korisnik kredita – potrošač nakon provedene konverzije prema odredbama ZID ZPK NN 102/15, nema pravni interes i ne može postavljati nikakav daljnji kondemnatorni zahtjev iz i u vezi s osnovnim ugovorom o kreditu, osim ako za to postoji razlog iz općih odredbi obveznog

prava koje nisu posebno uređene ZID ZPK NN 102/15. Navedeno proizlazi iz dijela odluke kojom se utvrđuje da se "ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona.” U gornjem primjeru koji je dao VSRH to je slučaj da korisnik kredita nije bio poslovno sposoban ili da konverzija nije bila provedena onako kako to nalažu stroge odredbe ZID ZPK NN 102/ 15. U suprotnom (argumentum a contrario) ako nije bilo nedostataka pri sklapanju

ugovora, ako je konverzija bila provedena na način koji je propisan ZID ZPK NN 102/ 15, tada prema shvaćanju i tumačenju VSRH ne postoje razlozi za isticanje ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu i tada korisnik kredita nema pravni interes, niti aktivnu legitimaciju za pokretanje parničnog postupka s kondemnatornim zahtjevom, što se u svemu odnosi i na ovaj parnični postupak. Navedeno shvaćanje je u skladu s odlukom VSRH u predmetu poslovni broj Rev 2221/2018, na koje se pravno shvaćanje poziva u dijelu u kojem navedena odluka utvrđuje da samo CHF korisnici kredita koji nisu konvertirali svoj UOK imaju pravni interes za podnošenje tužbe („što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.”). Nadalje, iz spomenutog rješenja broj: Gos 1/2019-36, od 4. ožujka 2020. godine također jasno proizlazi pravno shvaćanje VSRH da u slučaju provedene konverzije sukladno odredbama ZID ZPK NN 102/ 15, nema mjesta niti primjeni utvrđenja Europskog suda iz odluke u predmetu broj C-118/17 B protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. VSRH naglašava da konverzija prema odredbama ZID ZPK NN 102/15 nije bila obvezujuća za korisnike kredita kao što je to bio slučaj u navedenom predmetu. Ako bi sud na prijedlog tužitelja, usprkos obrazloženju o neosnovanosti tužbe zbog provedene konverzije temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju odredio financijsko vještačenje na okolnost visine tužbenog zahtjeva, tuženik se tome protivi i opreza radi dostavlja isprave o provedenoj konverziji. U tom slučaju vještak bi trebao utvrditi je li tuženik za iznos koji tužitelj potražuje tužbom već umanjio obvezu tužitelja po konvertiranom kreditu. Naime, kao što je već obrazloženo, konverzijom je već bitno umanjena obveza tužitelja iz osnovnog ugovora o kreditu. Sve navedeno o učincima konverzije, također jasno proizlazi iz Aneksa uz Ugovor o kreditu od 25. veljače 2016. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika kojim je ugovorena i izvršena konverzija sukladno ZID ZPK NN 102 / 15, pa je utvrđena visina preplate i način na koji ju je tužitelj iskoristio. Tužitelj pogrešno tumači pravila o opsegu vraćanja stečenog bez osnove. Tužitelj se poziva na odredbe ZOO koje uređuju pravni institut stjecanja bez osnove. Ipak, tužitelj pogrešno traži da sud naloži tuženiku da mu isplati i zakonske zatezne kamate koje se obračunavaju od isplate pojedinog anuiteta, dakle od početka otplate kredita. Tako postavljeni tužbeni zahtjev pretpostavlja da bi tuženik bio nepošten stjecatelj u smislu članka 1115. ZOO. Međutim tuženik nije nepošten, niti tužitelj izlaže razloge o toj odlučnoj činjenici. Članak 1115. ZOO-a glasi: „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.“ S obzirom da se tužitelj u tužbi poziva na odredbu članka 1115. ZOO-a i da je zatražio da mu tuženik isplati zatezne kamate od dana stjecanja, očigledno je da tužitelj tvrdi da bi tuženik bio nepošten. Tuženik nije nepošten. Prvenstveno, tuženik ponavlja da ugovaranje promjenjive kamatne stope i nije nedopušteno, dapače ono je u bankarskoj praksi sasvim uobičajeno. Tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja, o čemu se već detaljno očitovao tijekom postupka. Pri tome je sam tuženik kao banka kvalificiran za ocjenu ovakvih faktora. Dodatno, tuženik je tijekom postupka u više navrata isticao, i smatramo nesporno je, da je njegova djelatnost pod kontrolom regulatora, te da sukladno tome nema niti mjesta potpuno arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Sam regulator nikad nije problematizirao način promjene kamatne stope niti je postojala zakonska odredba koja bi zabranjivala ugovaranje takvog načina promjene kamatne stope. Iako se tužba temelji na pogrešnom zaključku da bi tuženik stekao iznos iz tužbenog zahtjeva bez osnove, niti u takvom slučaju tužitelj ne bi imao pravo na zatezne kamate kako ih je odredio u tužbenom zahtjevu. Za takav (ovdje hipotetski) slučaj članak 1115. ZOO propisuje da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače (ako stjecatelj nije nepošten) od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik nije nepošten, a tužitelj je postavio takav zahtjev tek podnošenjem tužbe dana 20. svibnja 2019. godine. Tuženik ukazuje sudu i protivnoj strani da je upravo ovakvo pravno shvaćanje izraženo u nedavnoj presudi Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-3811/2017, od 22. siječnja 2020. godine. Prvostupanjski je sud u ovom parničnom predmetu odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu kamate izračunate od dana početka otplate kredita. Sud na str. 11. spomenute presude obrazlaže: „Što se tiče zahtjeva za isplatu zateznih kamata, treba reći da se tijek kamata prosuđuje po odredbi članka 1115. ZOO-a. Dan podnošenja tužbe se smatra danom podnošenja zahtjeva u smislu članka 1115. ZOO-a. Prema sudskoj praksi (VSRH, Rev-2398/10) nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja se vezuje uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. Tužitelj ne tvrdi niti dokazuje da je (i kad točno) tuženika prije podnošenja tužbe pozivao da mu vrati stečen novac bez osnove. Teret dokaza te činjenice je na tužitelju pa je presuđeno da tuženik tužitelju plati zatezne kamate na dosuđeni iznos od podnošenja tužbe 25. srpnja 2017. do isplate. Za više tražene zatezne kamate za razdoblje 27. travnja 2006.g. pa do dana kada je kamata dosuđena je tužbeni zahtjev odbijen budući da tužitelj nije dokazao je li i kad prije podnošenja tužbe pozvao tuženika da vrati primljeni iznos, odnosno nije dokazao je li tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj. Stopa zatezne kamate je precizirana u skladu sa važećim propisima.“ Također, tuženik dostavlja Izvod iz zapisnika Građanskog odjela VSRH, poslovni broj Su-IV-222/04 od dana 5. ožujka 2004 godine: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva." Iz historijata tužbe proizlazi stav tužitelja da je ugovaranjem odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule tužitelj doveden u neravnopravan položaj, te se o toj odredbi nije pregovaralo niti je tužitelj na nju imao utjecaja. Iz okolnosti da je tužitelj ignorirao tuženikovo obrazloženje učinaka provedene konverzije, proizlazi da tužitelj očigledno ne misli da bi konverzijom bila otklonjena navodna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Prilikom donošenja odluke prvostupanjski sud bi morao pravilno primijeniti pravo EU, koje je implementirano u hrvatsko zakonodavstvo putem Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju. Naime, članak 4. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ propisuje: „1. Ne dovodeći u pitanje članak 7., nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje se tako da se u obzir uzimaju priroda robe ili usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi.“ Sud Europske unije je u presudi od **.**.2013. GH v Caixa d’Estalvis de Catalunya, Tarragona i Manresa (Catalunyacaixa), C-415/11, t. 68. dao tumačenje dijela odredbe članka 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ u pogledu kada ugovorne odredbe uzrokuju „znatniju neravnotežu“ na slijedeći način: „Kao što je izložila Nezavisna odvjetnica u točki 71 svog Mišljenja, da bi se utvrdilo da li odredba uzrokuje 'znatnu neravnotežu' u pravima i obvezama stranaka koje proizlaze iz ugovora, na štetu potrošača, mora se posebice razmotriti koja pravila nacionalnog prava se primjenjuju u slučaju da se stranke o tome nisu dogovorile. Takva usporedna analiza će omogućiti nacionalnom sudu da procjeni da li i, ovisno o slučaju, u kojoj mjeri, ugovor dovodi potrošača u lošiju pravnu poziciju od one koju propisuje nacionalno pravo na snazi. S tim ciljem, potrebno je izvršiti ocjenu pravne pozicije takvog potrošača uzimajući pritom u obzir sredstva koja mu stoje na raspolaganju prema domaćem zakonodavstvu da spriječi daljnje korištenje nepoštenih odredbi.“ Nadalje, Sud Europske unije je u gore navedenoj presudi, t. 69. dao tumačenje dijela odredbe

članka 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ u pogledu uzrokovanja znatne neravnoteže „u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri“ na slijedeći način: „U pogledu pitanja kada dolazi do neravnoteže koja je 'u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri', uzimajući u obzir šesnaesti recital preambule direktive i kako je izloženo u suštini od strane Nezavisne Odvjetnice u točki 74. njenog mišljenja, nacionalni sud mora za te potrebe procijeniti je li prodavatelj ili pružatelj usluga, postupajući pravično s potrošačem, mogao razumno pretpostaviti da bi potrošač bio pristao na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima oko ugovora.“ Također, Sud Europske unije je u presudi od 16. siječnja 2014., Constructora Principado SA protiv BHAM, C- 226/12, t. 30. je u pogledu tumačenja „znatnije neravnoteže“ rekao slijedeće: "S obzirom na prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti da se članak

3. stavak 1. Direktive treba tumačiti na način da: postojanje „znatnije neravnoteže“ ne zahtijeva nužno da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju s obzirom na njega imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već može proizlaziti iz same činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju ugovora ili ograničenja u njihovom korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima;

Na sudu koji je uputio zahtjev jest da, kako bi ocijenio postoji li eventualna znatnija neravnoteža, vodi računa o prirodi robe ili usluge na koju se dotični ugovor odnosi, oslanjajući se na sve popratne okolnosti vezane za njegovo sklapanje kao i na sve druge odredbe tog ugovora.“ Nacionalno zakonodavstvo potrebno je tumačiti u duhu prava Europske unije, što nužno podrazumijeva tumačenje sukladno praksi Suda Europske unije, budući da je isti jedini ovlašten dati tumačenja normi Europskog prava. Naime, ustaljena je praksa Europskog suda da presude Europskog suda kojima se daje tumačenje normi Europskog prava predstavljaju pravo od trenutka kada je tumačena norma stupila na snagu te da se takvo tumačenje primjenjuje i na pravne odnose koji su nastali prije presude Suda Europske unije. Sud ne bi smo učiniti grešku pri tumačenju ovog prava tako da poistovjeti i izjednači test postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (shvaćenom u smislu „uvjeta dobre vjere“ iz članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ koji je različit od načela savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona

o obveznim odnosima) i testa znatnije neravnoteže. Ispravno tumačenje odredbi članka 81. stavak 1. ZZP/03, primjenom gramatičke metode, a i usklađenim tumačenjem u duhu Europskog prava nužno podrazumijeva da se test poštenja sastoji od dva dijela koja moraju kumulativno biti zadovoljena da bi se neka ugovorna odredba proglasila nepoštenom. Prvi test sastoji se od procjene da li određena ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu

potrošača. Drugi test, koji logički slijedi tek ako je prvi pozitivan, sastoji se od utvrđenja da li takva ugovora odredba uzrokuje znatnu neravnotežu „suprotno načelu savjesnosti i poštenja“ (koje mora biti shvaćeno u smislu „uvjeta dobre vjere“ iz članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ koji se nužno ne poklapa u cijelosti sa sadržajem načela savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima). Tek ako su oba pod-testa testa poštenja zadovoljena, određena ugovorna odredba se može utvrditi nepoštenom i stoga ništetnom. Europski sud je u predmetu GH ne samo potvrdio postojanje dva pod-testa u testu poštenja nego je i po prvi puta jasno izložio sadržaj testa poštenja. Ispravnim tumačenjem testa poštenja iz odredbi članka 81. stavak 1. ZZP/03 prvostupanjski bi sud prvenstveno bio dužan utvrditi da li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli uzrokuju „znatnu neravnotežu“ u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to na način kako je Europski sud izložio u predmetu GH. Nakon toga, kao drugi dio testa poštenja, sud bi bio dužan utvrditi da li je takva znatna neravnoteža protivna uvjetima dobre vjere na način da procijeni je li trgovac, postupajući pravično s potrošačem, mogao razumno pretpostaviti da bi potrošač bio pristao na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima oko ugovora (tzv. test potencijalnog ugovora). Tužitelj je očito tužbeni zahtjev iskonstruirao bez provođenja bilo kojeg od gore opisanih testova na konkretan odnos između stranka, već metodom automatskog pozivanja na „Parnicu Potrošač“ kao odgovor na baš sva činjenična i pravna pitanja. Iz toga je vidljivo je da se tužba temelji na pogrešnoj primijeni materijalnog prava, odnosno pravo EU. Budući da tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, tuženik predlaže naslovnom sudu

odbiti sve dokazne prijedloge tužitelja, te sukladno odredbi članka 288. stavak 2. ZPP-a odbaciti tužbu i obvezati tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženiku zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske odluke. Podredno, tuženik predlaže da naslovni sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženika. Tuženik zbog svega navedenog smatra da tužba nije dokazana niti osnovana, te ostaje kod prijedloga da sud presudom odbije tužbu u cijelosti i tužitelju naloži da tuženiku nadoknadi troškove postupka.

5. Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, a ta tužba kod ovoga suda zaprimljena je 10. svibnja 2023. U toj tužbi tužitelj navodi da su dana 12. listopada 2005. tužitelj i pravni prednik tuženika (Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., dalje: tuženik) sklopili Ugovor o kreditu broj: 016-2030/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, temeljem kojeg ugovora je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 290.800,00 CHF po srednjem tečaju za devize tuženika važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana s rokom otplate kredita od 27 godina. Navedenim ugovorom o kreditu u članku 3. stavku 2. ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima te da protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 1.467,51 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja počevši od 30. studenog 2015. Tužitelj i tuženik su sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 016- 2030/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama te su sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane tužitelja izvršili konverziju ugovorenog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine kojom se utvrđuje da je, između ostalih, Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (pravni prednik tuženika, a pravni slijednik Slavonske banke d.d. OSIJEK), u razdoblju od 1. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima. U postupku koji je prethodio donošenju navedenih sudskih odluka sudovi su utvrdili da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugora propustile informirati potrošče o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, o tome da je rast tečaja švicarskog franaka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. S obzirom da su pravomoćnim presudama utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008.godine, to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, u vezi i s člankom 1111., člankom 1115., te člankom 1046. istog Zakona, dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. istog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Člankom 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07 i 79/09), odnosno člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14 i 110/15), propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tužitelj navodi kako se pred naslovnim sudom već vodi parnični postupak između tužitelja i tuženika, radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu bez depozita u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu te isplate na ime stečenog bez osnove po osnovi preplaćenih kamata. Navedeni parnični postupak pred naslovnim sudom vodi se pod poslovnim brojem: P-82/2023. Ovom tužbom tužitelj temeljem ugovora iz točke 1. tužbe potražuje sve preplaćene iznose rata/anuiteta kredita zbog promjena tečaja CHF za utuženo razdoblje od 12. listopada 2005. do 4. ožujka 2016., odnosno do dana sklapanja dodatka ugovora kojim je provedena konverzija. Tužitelj, s obzirom na sadašnji trend sudske prakse, smatra da je u predmetnom postupku potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka predmetnog postupka, odnosno je li konverzija ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Tužitelj kao potrošač mora imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koja mu pripada (tako i prema presudi Europskog suda u predmetu broj C- 118/17 od 14. ožujka 2019.). Tužitelj tužbu podnosi Općinskom sudu u Požegi, kao mjesno nadležnom, temeljem članka 19.l stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojom odredbom je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Iako je člankom 12. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora/tuženika, tužitelj ističe kako je navedena ugovorna odredba, temeljem članka 49. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača i članka 50. stavka 1. istog Zakona, nepoštena i ništetna, jer se o istoj nije posebno pregovaralo, već je sastavnim dijelom tipskog sadržaja ugovora tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja, a koja ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužitelj bio u obvezi putovati u Zagreb, što bi, s obzirom da živi u [adresa], uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu, s obzirom na cijenu putovanja tužitelja u Zagreb i natrag, kao i s obzirom na za to potrebno vrijeme. Navodi tužitelja u skladu su s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije u Luxemburgu izraženim u odluci donesenoj u spojenim predmetima br. C-240/98 do C-244/98, kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Tom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, koja Direktiva je implementirana u hrvatski pravni sustav Zakonom o zaštiti potrošača, ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja, te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Slijedom navedenog, predlaže se sudu po provedenom postupku donijeti presudu kojom se utvrđuju ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 016-2030/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 12. listopada 2005. sklopljenog između prednika tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (Hypo Alpe-Adria Bank d.d.), kao kreditora i tužitelja CH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost 290.800,00 CHF srednjem tečaju za devize prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana, a način otplate kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju prednika tuženika za CHF na dan plaćanja (u članku 2. i članku 3. stavku. 2. Ugovora o kreditu). Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju CH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF iznos 17.386,69 eur / 131.000,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom koja na svaki mjesečni preplaćeni iznos teče od zadnjeg dana u mjesecu za tekući mjesec do isplate i to do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju CH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka koliko isti budu iznijeli sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

6. Tuženik Addiko bank d.d. je na tu tužbu dao odgovor na tužbu u kojem odgovoru na tužbu navodi da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su u cijelosti. Prije svega, tuženik ističe prigovor zastare utuženog iznosa. Budući da tužitelj potražuje povrat dijela mjesečnih anuiteta, u predmetnom slučaju primjenjuje se zastarni rok sukladno članku 226. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koji navodi da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, tužitelj nije ovlašten tražiti povrat naprijed navedenih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara sukladno navedenom trogodišnjem zastarnom roku za sve iznose koje tužitelj potražuje u tužbi. Stoga tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti zbog nastupjele zastare. Tužitelj se ne može pozivati niti na učinak koji po mišljenju VSRH tužba u kolektivnom sporu „Potrošač“ ima na tijek i prekid zastare. VSRH je presudom i rješenjem broj Rev 2245/17-2 (pogrešno) zaključio da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te da je zastara počela teći tek od dana pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj 1401/2012, odnosno od 13. lipnja 2014. godine. Premda je spomenutu presudu i rješenje VSRH potvrdio i Ustavni sud svojom odlukom broj U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. godine, ipak se na ovaj parnični postupak te presude ne odnose, kao niti bilo koja druga utvrđenja iz parnice „Potrošač“. Odnosno, tuženik smatra da pokretanje postupka iz tzv. kolektivne tužbe „Potrošač“ kao i odluke donesene povodom takve tužbe nemaju nikakvog utjecaja niti na tijek zastare u ovom konkretnom predmetu. Navedeno je Ustavni sud potvrdio i odlukom poslovni broj: USRH U-III-2233/2019 od dana 10. lipnja 2020. godine. Temeljem odredbe članka 215. stavak 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze odnosno u ovom slučaju poslije dana od svake pojedinačne uplate navodno preplaćenih redovnih kamata od strane tužitelja tuženiku, tj. preplate po osnovi valutne klauzule. Nadalje, ni samo podnošenje tzv. kolektivne tužbe „Potrošač“ ne dovodi do prekida zastare sukladno odredbi članka 241. ZOO-a s obzirom da u postupku pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, tužitelj nije bio stranka u postupku, niti se u predmetnom postupku utvrđivala, osiguravala ili ostvarivala tražbina tužitelja. Osim toga nijedan drugi pozitivni propis Republike Hrvatske ne navodi da pokretanje kolektivnog spora ili donošenje presude u kolektivnom sporu na bilo kakav način utječe na tijek zastare potraživanja pojedinih potrošača. Podredno, u nastavku će tuženik obrazložiti iz kojeg razloga smatra da tužitelju ne pripada pravo zahtijevati isplatu potraživanog iznosa i u slučaju da sud ne utvrdi da je nastupila zastara za utuženi iznos. Tužitelj pogrešno smatra da bi se na tijek i prekid zastare, te na druga pravna pitanja ili činjenična utvrđenja u ovoj parnici morala primijeniti pravna i činjenična utvrđenja iz parnice „Potrošač“. Tužitelj se u ovoj parnici ne može pozivati na presude iz parnice „Potrošač“ niti zbog razloga propisanog člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP), člankom 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07), i člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14). Odredbe spomenutih članaka izričito propisuju da se pojedinačne parnice, na koje mogu djelovati utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova, odnose samo na naknadu štete. Dakle, nije moguće na temelju utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova dolaziti do nekih drugih, dodatnih utvrđenja, niti tražiti isplate po nekim drugim osnovama osim naknade štete. Međutim, u ovoj parnici, tužitelj traži isplatu radi (navodno) stečenog bez osnove, a u svakom slučaju tužitelj nije dokazao sve pretpostavke tuženikove navodne odgovornosti za štetu. Dakle, sama tužba onemogućava primjenu članka 502.c ZPP-a, obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje pretpostavki za naknadu štete. Napominjemo da su tek izmjenama i dopunama ZPP (NN 70/2019) u spomenutom članku 502.c iza riječi „naknada štete“ dodane riječi „ili isplatu“, iz čega se također može zaključiti da se to ne odnosi na predmetni parnični postupak. Zbog navedenog bi prvostupanjski sud trebao odbiti tužbeni zahtjev, imajući u vidu i pravilo da je na tužitelju teret dokazivanja pretpostavki za naknadu štete. Tuženik također smatra da prvostupanjski sud nije vezan za utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu „Potrošač“ niti zato što je Ugovor o kreditu sklopljen 12. listopada 2005. godine, prije nego što je na snagu stupio čl 138. a Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine (NN broj 79/07, dalje u tekstu: „ZZP/07“) a koji je stupio na snagu tek Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/09), tj. 16. srpnja 2009. godine. Shodno tome, nema mjesta pozivanju od strane tužitelja na navedene presude po kolektivnoj tužbi, budući da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tada važeći Zakon o zaštiti potrošača nije sadržavao odredbu članka 138a ZZP 79/09 o obvezujućem učinku odluka iz postupaka za zaštitu kolektivnih interesa na ovu i druge individualne postupke. Sve i kada bi se propis, članak 138.a ZZP 79/09 mogao retroaktivno primijeniti na Ugovor o kreditu iz listopada 2005. godine, smatramo, niti ta retroaktivna primjena ne bi mogla obuhvatiti anuitete koje tužitelj potražuje u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu, do dana stupanja na snagu ove odredbe ZZP. Opće je poznato da se prava i obveze stranaka prosuđuju prema materijalno-pravnim propisima koji su bili u primjeni u vrijeme nastanka tog odnosa, te da je retroaktivna primjena propisa zabranjena. „Novi propis ne može se primjenjivati na pravne odnose koji su nastali prije njegova stupanja na snagu.“ Presuda Vrhovnog suda RH, br. Uzz-25/2013 od 8. srpnja 2014. Tuženik ističe kako je načelo zakonitosti jedno od osnovnih načela koje bi sud morao poštivati u donošenju sudskih odluka. Tuženik ističe da je tužitelj prije podnošenja tužbe pristao na konverziju kredita ugovorenog s tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje u tekstu: „ZID ZPK/15“) te je dana 29. travnja 2016. sklopio Aneks uz Ugovor o kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR (dalje u tekstu: „Aneks“). Tužitelj tužbom potražuje razliku s osnove promjene tečaja umanjen za iznos koji mu je vraćen prilikom konverzije, što je suprotno s odredbama zakona i recentnom sudskom praksom Vrhovnog suda. Tuženik ističe kako je tužba u cijelosti neosnovana te da tužitelj nema pravo zahtijevati razliku po osnovi valutne klauzule po Ugovoru o kreditu. U prilog navedenoj tvrdnji, tuženik se poziva na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske o pravnim učincima sporazuma o konverziji održanoj dana 13. i 20. prosinca 2022. godine iz kojeg proizlazi da potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi navodno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a koji bi predstavljali možebitnu razliku između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK. Iz navedenog proizlazi, a suprotno navodima iz tužbe, da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka. Naime, ZID ZPK/15 propisuje obvezu tuženika da omogući potrošaču s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF (dalje u tekstu: „CHF kredit“) konverziju takvog kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je kredit denominiran, na način da se položaj potrošača s CHF kreditom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (dalje u tekstu „EUR kredit“). Sukladno odredbi članka 19.e. stavak 1. ZID ZPK/15 u izvršenju navedene obveze tuženik je bio dužan u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZID ZPK/15, preporučenom pošiljkom uz povratnicu dostaviti potrošaču ovdje tužitelju: izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine izračunatim u skladu s člankom 19.c ZID ZPK/15 te prijedlog novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu. Odredba članka 19.c. ZID ZPK/15 propisuje izračun konverzije te određuje kako isti podrazumijeva: preračunavanje početno odobrene glavnice CHF kredita u glavnicu EUR kredit na datum isplate kredita po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je kreditor odnosno ovdje tuženik primjenjivao na EUR kredite iste vrste i trajanja, zamjenu početnog otplatnog plana CHF kredita sa kreditnim planom kredita primjenjivog EUR kredita „uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta“, pretvaranje kunskih iznosa uplaćenih po CHF kreditu (izuzev naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova) u EUR na datum uplate, te iz navedenih iznosa, namirenje obroka odnosno anuiteta EUR kredita po novom otplatnom planu iz točke c gore. Tužiteljev tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti i isplatu nakon provedene konverzije premda odredbama Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, dalje u tekstu: „ZID ZPK NN 102/15“) je nerazumljiv najmanje zbog razloga što je provedbom konverzije promijenjena osnova pravnog odnosa među strankama i on više nije baziran na Ugovoru o kreditu, a potom i što su ugovorne strane stvorile pravnu osnovu kojom uređuju međusobne odnose u cijelosti i konačno. Što se tiče instituta stjecanja bez osnove, čak i u slučaju zaključka da su određene odredbe Ugovora o kreditu prije konverzije bile ništetne, pravna osnova naknadno je stvorena intervencijom zakonodavca – ZID ZPK/15. U prilog navedenom, tuženik citira zaključke profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, ĐH i VH, u nedavno objavljenom članku u časopisu „Pravo i porezi“ iz ožujka 2019. godine, pod naslovom „Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse“ iz kojih je vidljivo da stajališta tuženika podupiru i pravni teoretičari. Tako spomenuti autori na stranici 16. navode sljedeće: „U slučaju konverzije kredita u CHF u odgovarajući kredit u EUR, ugovorne strane sklapanjem odgovarajućeg aneksa ugovoru o kreditu ili sklapanjem novog ugovora o kreditu stvaraju pravnu osnovu za zadržavanje plaćanja učinjenih s naslova možebitno ništetnih odredaba prvotnog ugovora o kreditu u CHF. U tom pogledu valja naglasiti, kako je prethodno izloženo, da konverzija ne podrazumijeva samo promjenu valute ugovora o kreditu, nego obuhvaća i sve uplaćene uplate obroka s naslova ugovora o kredita u CHF (uplate glavnice i kamata).“ U ovom slučaju, a zbog činjenice da je Ugovor o kreditu konvertiran, nisu ispunjene osnovne pretpostavke za osnovanost zahtjeva za povrat stečenog bez osnove. Naime, čak i u slučaju da se utvrdi da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne prije izvršene konverzije (iako navedeno više nije ni moguće, jer se smatra da te odredbe nikad nisu ni postojale zbog njihove retroaktivne izmjene) - upravo intervencijom zakonodavca, odnosno donošenjem ZID ZPK NN 102/15, stvorena je pravna osnova po kojoj je tuženik primio ispunjenje svih anuiteta koje mu je tužitelj dugovao na ime Ugovora o kreditu. U prilog svojim navodima, tuženik će još jednom citirati članak profesora ĐH i VH koji podupire ovakav stav: „Hipotetski gledano, uzme li se da su takva plaćanja zaista učinjena bez ikakve pravne osnove ili opravdanja (npr. zbog ništetnosti mjerodavnih odredaba ugovoru o kreditu u CHF), to ne sprječava ugovorne strane da naknadno stvore pravnu osnovu ili dadu opravdanje takvim prethodno učinjenim plaćanjima. Tada više nema mjesta vraćanju ispunjenog primjenom pravila o stjecanju bez osnove jer su strane vlastitim izborom uklonile ključnu pretpostavku za ostvarenje tog zahtjeva – izostanak pravne osnove. Drukčije stajalište, prema kojemu bi potrošač ujedno imao pravo na konverziju i pravo na povrat svih ili dijela preplaćenih svota koje su obuhvaćene konverzijom, s jedne strane, omogućilo bi potrošaču neosnovano ostvarivanje dvostruke koristi na štetu druge ugovorne strane, dok bi, s druge strane, banci neosnovano nametnulo dvostruku obvezu.“ Tuženik ističe da je tužitelj prije podnošenja tužbe pristao na konverziju kredita ugovorenog s tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno ZID ZPK NN 102/15, te je sklopio Aneks uz Ugovor o kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR (dalje u tekstu: „Aneks“). Iz navedenog proizlazi, a suprotno navodima iz tužbe, da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka, a u svakom slučaju nema pravo na bilo kakvu daljnju isplatu budući da su svi iznosi koje potražuje ovom tužbom već uračunati u provedenu konverziju temeljem odredbi ZID ZPK NN 102/15.

31. Naime, ZID ZPK NN 102/15 propisuje obvezu tuženika da omogući potrošaču s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF (dalje u tekstu: „CHF kredit“) konverziju takvog kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je kredit denominiran, na način da se položaj potrošača s CHF kreditom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (dalje u tekstu „EUR kredit“). U tom smislu, tuženik ističe da je sklapanjem Aneksa došlo do promjene valute kredita iz CHF u EUR i do promjene kamatne stope. Samim time otpala je i osnova potraživanja navodne preplate CHF kredita na koju se tužitelj poziva, kako je to prepoznala i sudska praksa: „iz naprijed navedenih odredaba ZPK i sadržaja predmetnog dodatka ugovora o kreditu proizlazi da su stranke sklapanjem navedenog dodatka ugovoru u cijelosti postupile sukladno odredbama glave IV.a ZPK, čime je došlo ne samo do promjene valute kredita iz CHF u EUR kako to ističe tužitelj na ročištu 20. svibnja 2016. godine, već i do promjene kamatne stope, do utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, utvrđenja preplate i sporazuma o načinu korištenja preplate, kako to osnovano ističe tuženik.“. Spomenuto proizlazi iz presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-809/15 od 4. srpnja 2016. i Općinskog suda u Vukovaru, Stalna služba u Županji poslovni broj P-945/15 od 8. kolovoza 2016, obje presude dostavljene u spis predmeta;

Drugim riječima, tužitelj više nije ovlašten potraživati bilo kakve iznose koje je platio po CHF kreditu, budući da su svi navedeni iznosi iskorišteni za namirenje EUR kredita. Tuženik ističe kako konverzija djeluje ex tunc. EUR kredit je zamijenio onaj u CHF, i to u valuti obveze i kamatnoj stopi. Od samog početka tužitelj je isključivo korisnik EUR kredita. Kako je retroaktivno prestao postojati CHF kredit, jasno je kako više ne mogu postojati niti bilo kakve tražbine vezane za istu. Navedeno je prepoznato u sudskoj praksi prema kojoj sudovi donose odbijajuće presude u odnosu zahtjeve vezane uz CHF kredit: „zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu tužitelj se suglasio s izračunom konverzije na dan 30. rujna 2015. (članak 1.i 5. Dodatka ugovoru) te su parnične stranke ujedno ugovorile da se svi iznosi (njihov zbroj), koje je tužitelj isplatio tuženici u ispunjenju svoje obveze korisnika kredita prema ranijem Ugovoru o kreditu u CHF, uračunaju u ispunjenje obveze tuženika iz Ugovora o kreditu u EUR. Kako su – a suprotno tvrdnjama tužitelja tijekom ovog postupka - iznosi koje je tužitelj isplatio tuženici kao korisnik kredita iz Ugovora o kreditu od 25. srpnja 2007. uračunati prilikom određivanja visine obveze tužitelja kao korisnika kredita u EUR prema Dodatku ugovoru o kreditu od 04.02.2016., nema osnove po kojoj bi tuženica bila dužna tužitelju isplatiti ranije eventualno preplaćene iznose.“. Citat iz presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3183/15 od 10. listopada 2016. Drugim riječima, samim potpisom Aneksa od strane tužitelja kreditni ugovorni odnos između parničnih stranaka u cijelosti je izmijenjen, jer su dakle kao što je već rečeno izmijenjeni i valuta obveze, kamatna stopa kao i iznos preostale neotplaćene glavnice odnosno sklapanjem Aneksa u cijelosti su prestale obveze parničnih stranaka iz Ugovora o kreditu. Obzirom na sve navedeno, sklapanjem Aneksa sukladno odredbama ZID ZPK NN 102/15, tužitelju „su sve uplate po predmetnom kreditu iskorištene za namirenje obroka, odnosno anuiteta sada kredita u EUR po novom otplatnom planu, obzirom da su stranke sklapanjem predmetnog Aneksa izmijenile ugovorne odredbe ne samo o valuti kredita nego i o kamatnoj stopi. Stoga se ima smatrati da je prvotno sklopljeni Ugovor o kreditu zaključen pod uvjetima iz Aneksa…“, iz kojeg razloga je također otpao navodni razlog ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu na što se tužitelj poziva tužbom u ovom predmetu. Spomenuto proizlazi iz presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1792/15 od 29. rujna 2016. Navedeno je potvrđeno i pravomoćnom presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1657/2016 od 2. veljače 2017. godine te poslovni broj Gž-730/2018 od 21. lipnja 2018. godine, Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću poslovni broj Gž-477/2017 od 29. lipnja 2017. godine, Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-683/2017 od 14. rujna 2017. godine i Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-517/2018 od 3. rujna 2018. godine i Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni Gž- 816/2018 od 8. veljače 2019. S obzirom da je odnos po pitanju preplate očito uređen sporazumom stranaka, tužitelj nema pravo potraživati isplatu od tuženika jer traži ono što je već s tuženikom ugovorio, a u konačnici i dobio Aneksom o konverziji. Tuženik pri tome napominje da je posljedično provedenoj konverziji kredita došlo i do umanjenja glavnice, odnosno nakon provedene konverzije manja je glavnica za otplatu kredita s valutnom klauzulom u EUR. U prilog činjenici da bi prvostupanjski sud trebao odbiti tužbeni zahtjev umjesto prihvatiti, a sve zbog činjenice da tužitelj nema pravo i na konverziju i na zahtjev istovjetan predmetnom, ujedno govori i jasno izražena intencija zakonodavca pri donošenju Zakona o potrošačkom kreditiranju. Namjera zakonodavca pri donošenju izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju koje se odnose na konverziju, jasna već iz samog Prijedloga zakona od 10.09.2015. (dalje kao: „Prijedlog 899“) u kojem na str. 5. stoji: „Ovim Zakonom postići će se još jedan važan cilj, a to je rasterećenje sudova. Naime, značajan broj potrošača podnio je (ili namjerava podnijeti) pojedinačne tužbe pred općinskim sudovima u kojima od vjerovnika tražiti povrat razlike između ugovorene i promjenjive kamate koje su im vjerovnici jednostrano odredili tijekom otplate. Konverzijom kredita smanjit će se opterećenost općinskih sudova brojem tužbi, a s druge strane potrošači neće biti izloženi mogućim sudskim troškovima“ Dakle, jedna od intencija zakonskih izmjena bila je upravo omogućiti potrošačima da mimo suda riješe svoj odnos s bankama, a da se pri tome ujedno izbjegne i stvaranje troškova. U Prijedlogu 899 niti jednom riječju ne stoji da bi potrošači imali pravo i na konverziju i na zahtjev istovjetan predmetnom, a to dapače ne proizlazi ni iz samog zakona. Zbog svega toga očigledno je tužitelj pogrešno protumačio i primijenio materijalno pravo i to na način da nije uopće primijenio odredbe ZID ZPK NN 102/15. Zbog činjenice da je u konkretnom slučaju provedena konverzija ne postoje niti pretpostavki za primjenu odredbi ZOO o stjecanju bez osnove. Sukladno članku 1111., stavku 1. ZOO-a, isti dolazi u obzir isključivo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Te su pretpostavke: obogaćenje na strani stjecatelja na teret imovine druge osobe koje nije opravdano niti ima bilo kakvu pravnu osnovu, a u tom kontekstu treba dodati da činjenica sklapanja Aneksa kojim je provedena konverzija Ugovora o kreditu ima odlučan utjecaj na isključenje od primjene pravnog instituta stjecanja bez osnove. Naime, čak i u slučaju zaključka da su sporne odredbe prije konverzije bile ništetne (na čijem utvrđenju ništetnosti tužitelj u osnovi i temelji svoj tužbeni zahtjev na isplatu), pravna osnova naknadno je stvorena intervencijom zakonodavca. U prilog navedenom, tuženik citira zaključke profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, ĐH i VH, u nedavno objavljenom članku u časopisu „Pravo i porezi“ iz ožujka 2019. godine, pod naslovom „Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse“ iz kojih je vidljivo da stajališta tuženika podupiru i pravni teoretičari. Tako spomenuti autori na stranici 16. navode sljedeće: „U slučaju konverzije kredita u CHF u odgovarajući kredit u EUR, ugovorne strane sklapanjem odgovarajućeg aneksa ugovoru o kreditu ili sklapanjem novog ugovora o kreditu stvaraju pravnu osnovu za zadržavanje plaćanja učinjenih s naslova možebitno ništetnih odredaba prvotnog ugovora o kreditu u CHF. U tom pogledu valja naglasiti, kako je prethodno izloženo, da konverzija ne podrazumijeva samo promjenu valute ugovora o kreditu, nego obuhvaća i sve uplaćene uplate obroka s naslova ugovora o kredita u CHF (uplate glavnice i kamata).“ U predmetnom slučaju, a zbog činjenice da je Ugovor o kreditu konvertiran, nije ispunjena treća pretpostavka za osnovanost zahtjeva za povrat stečenog bez osnove. Naime, čak i u slučaju da se utvrdi da su sporne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu bile ništetne prije izvršene konverzije (iako navedeno više nije ni moguće, jer se smatra da te odredbe nikad nisu ni postojale zbog njihove retroaktivne izmjene) - upravo intervencijom zakonodavca, odnosno donošenjem ZID ZPK NN 102/15, stvorena je pravna osnova po kojoj je tuženik primio ispunjenje svih anuiteta koje mu je tužitelj dugovao na ime Ugovora o kreditu. U prilog svojim navodima, tuženik će još jednom citirati članak profesora ĐH i VH koji podupire ovakav stav: „Hipotetski gledano, uzme li se da su takva plaćanja zaista učinjena bez ikakve pravne osnove ili opravdanja (npr. zbog ništetnosti mjerodavnih odredaba ugovoru o kreditu u CHF), to ne sprječava ugovorne strane da naknadno stvore pravnu osnovu ili dadu opravdanje takvim prethodno učinjenim plaćanjima. Tada više nema mjesta vraćanju ispunjenog primjenom pravila o stjecanju bez osnove jer su strane vlastitim izborom uklonile ključnu pretpostavku za ostvarenje tog zahtjeva – izostanak pravne osnove. Drukčije stajalište, prema kojemu bi potrošač ujedno imao pravo na konverziju i pravo na povrat svih ili dijela preplaćenih svota koje su obuhvaćene konverzijom, s jedne strane, omogućilo bi potrošaču neosnovano ostvarivanje dvostruke koristi na štetu druge ugovorne strane, dok bi, s druge strane, banci neosnovano nametnulo dvostruku obvezu.“ Nadalje, tuženik skreće pažnju sudu kako i bivši sudac Vrhovnog suda mr.sc. ĆH, dipl. iur. u svom radu „Učinak konverzije kredita denominiranih u CHF i onih u kunama s valutnom klauzulom u CHF kroz sudsku praksu“ Pravo i porezi, br. 5/19. potvrđuje pravno shvaćanje tuženika: „Stoga ugovorne strane ne bi nakon toga na temelju prijašnjeg ugovora u CHF mogle jedna od druge bilo što potraživati. To ne bi bilo moguće ni na temelju stjecanja bez osnove pod pretpostavkom da je ugovor o kreditu u CHF bio ništetan u cijelosti ili samo neke njegove odredbe, jer bi u tom slučaju u smislu odredbe članka 323. Zakona o obveznim odnosima svaka strana bila obvezna vratiti ono što je primila. U ovom slučaju kako se obavlja vraćanje „preplate“ određeno je ZID ZPK-om odnosno novim ugovorom sklopljenim u skladu s tim Zakonom.“ „Sklapanjem novog ugovora, prijašnji ugovor o kreditu (denominiran u CHF, odnosno u kunama s valutnom klauzulom u EUR) prestao je postojati pa korisnik kredita na temelju takvog ugovora (jer ga više nema) ne može osnovano potraživati bilo što od banke (a ni banka od korisnika kredita), uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja (uključujući preplatu) obuhvaćena novim ugovorom o kreditu.“ Uostalom, članak 19.e, stavak 6. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje da potrošač koji ne prihvati izračun konverzije i ne sklopi s bankom aneks ugovora nastavlja otplaćivati kredit prema važećim ugovorenim uvjetima. Iz citirane odredbe ne proizlazi zaključak da bi tzv. osnovni ugovor o kreditu bio ništetan. Naprotiv spomenuti Zakon propisuje da taj ugovor nastavlja proizvoditi pravne učinke između ugovornih strana. Tuženik ukazuje sudu i protivnoj strani na presudu Županijskog suda u Osijeku od 9. siječnja 2020. godine, poslovni broj GŽ-3486/2019-2. U tom parničnom postupku Županijski sud je, prihvativši žalbu tužene banke, preinačio prvostupanjsku presudu na način da je odbio tužbeni zahtjev tužitelja uz bitno obrazloženje i vrlo jasan pravni stav o učincima provedene konverzije. Drugostupanjski je sud, na str. 3., pasus 5., nadalje, obrazložio: „Tužbenim zahtjevom tužitelj je tražio isplatu više plaćene kamate za vrijeme otplate kredita u iznosu od 37.158,73 kn, koliko je utvrđeno vještačenjem u postupku pred sudom prvog stupnja. Međutim, sklopljenim Aneksom ugovora kojim je izvršena konverzija ugovora o kreditu, stranke su riješile spor oko isplate preplaćene kamate, jer su sporazumno utvrdile iznos više plaćene kamate i način povrata tog a iznosa, tako da je tim Aneksom ustvari sklopljena izvansudska nagodba o iznosu preplate. Odredba o promjenjivoj kamati je Aneksom ugovora dopunjena i izmijenjena, tako da tužitelj više nema osnovu za zahtjev za isplatu na ima više plaćenih kamata. Sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu položaj tužitelja kao korisnika kredita je izjednačen s položajem korisnika kredita koji je denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima.“ „U takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, sud prvog stupanja je pravilnom primjenom materijalnog prava trebao odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, pozivom na odredbu članka 167. Zakona o obveznim odnosima jer je tužitelj u sporazumu s tuženicom kao kreditorom pristao da se novčani iznos upotrijebi za plaćanje budućih anuiteta, umjesto isplate.“ Prethodno obrazložena pravna shvaćanja tuženika o učincima provedene konverzije temeljem odredbi ZID ZPK NN 102/15 se podudaraju s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju broj: Gos 1/2019-36, od 4. ožujka 2020. godine. U ovom rješenju iz oglednog postupka VSRH na postavljeno pitanje odgovara da sporazum o konverziji koji je bio sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ipak, VSRH je dao vrlo važne odgovore i na pitanje o tome je li uopće ništetan i zbog čega bi mogao biti ništetan osnovni ugovor o kreditu. Nije i ne može biti sporno da je valjan dodatak ugovora o konverziji kad je taj dodatak bio sklopljen upravo uz obvezu na sklapanje (banci) i prema sadržaju propisanom ZID ZPK NN 102/15. Međutim, za predmet sporova u kojima korisnici kredita – potrošači traže utvrđenje ništetnosti i/ili isplatu iz osnovnog ugovora o kreditu važniji su odgovori i shvaćanja koje je VSRH dao u obrazloženju ovog rješenja. U tom smislu i cilju VSRH na str. 7. u pasusu 4 rješenja navodi: „Imajući na umu izloženi smisao i svrhu tog instituta“ (misli se na pravni institut oglednog postupka) „u njegovoj primjeni Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji). U tom smislu se upućuje na prethodne razloge ove odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemantornih zahtjeva“. U odnosu na ključno pitanje, je li osnovan kondemnatorni zahtjev korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH na stranici 4. do 7. daje sljedeća obrazloženja i pravna shvaćanja: “ZID ZPK je poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakon o obveznim odnosima; ako potrošač ne prihvati konverziju odnosno ne sklopi sporazum, otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama ovog Zakona, a drugo, taj sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske; posebice glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih u CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji treba reći da se postojanje pravnog interesa posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjeva bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona“. Citirani dijelovi obrazloženja rješenja iz oglednog spora ne ostavljaju nikakvu dvojbu o tome da korisnik kredita – potrošač nakon provedene konverzije prema odredbama ZID ZPK NN 102/15, nema pravni interes i ne može postavljati nikakav daljnji kondemnatorni zahtjev iz i u vezi s osnovnim ugovorom o kreditu, osim ako za to postoji razlog iz općih odredbi obveznog prava koje nisu posebno uređene ZID ZPK NN 102/15. Navedeno proizlazi iz dijela odluke kojom se utvrđuje da se „ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona.” U gornjem primjeru koji je dao VSRH to je slučaj da korisnik kredita nije bio poslovno sposoban ili da konverzija nije bila provedena onako kako to nalažu stroge odredbe ZID ZPK NN 102/ 15. U suprotnom (argumentum a contrario) ako nije bilo nedostataka pri sklapanju ugovora, ako je konverzija bila provedena na način koji je propisan ZID ZPK NN 102/ 15, tada prema shvaćanju i tumačenju VSRH ne postoje razlozi za isticanje ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu i tada korisnik kredita nema pravni interes, niti aktivnu legitimaciju za pokretanje parničnog postupka s kondemnatornim zahtjevom, što se u svemu odnosi i na ovaj parnični postupak. Navedeno shvaćanje je u skladu s odlukom VSRH u predmetu poslovni broj Rev 2221/2018, na koje se pravno shvaćanje poziva u dijelu u kojem navedena odluka utvrđuje da samo CHF korisnici kredita koji nisu konvertirali svoj UOK imaju pravni interes za podnošenje tužbe („što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.”). Nadalje, iz spomenutog rješenja broj: Gos 1/2019-36, od 4. ožujka 2020. godine također jasno proizlazi pravno shvaćanje VSRH da u slučaju provedene konverzije sukladno odredbama ZID ZPK NN 102/ 15, nema mjesta niti primjeni utvrđenja Europskog suda iz odluke u predmetu broj C-118/17 B protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. g. VSRH naglašava da konverzija prema odredbama ZID ZPK NN 102/15 nije bila obvezujuća za korisnike kredita kao što je to bio slučaj u navedenom predmetu. VSRH obrazlaže da je u toj odluci zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnima i nepoštenima, te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Međutim, zauzeto je i pravno shvaćanje da zakonska intervencija kojom se ostvaruje navedeni cilj nije zabranjena, a također i da se člankom 6. stavak 1. Direktive Vijeća EEZ od 5. travnja 1993. želi ponovno uspostaviti ravnoteža između stranaka odnosno trgovca i potrošača, a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe. Tuženik ističe i kako je sklapanjem sporazuma o konverziji tužiteljeva tražbina temeljem navodno preplaćenih iznosa temeljem promjenjive kamatne stope i valutne klauzule prestala institutom zamjene ispunjenja, odnosno nagodbom. U tome smislu, tuženik dostavlja presudu Županijskog suda u Zagreb, posl.br. Gž-3944/2017 od dana 22. rujna u kojoj u bitnome stoji: da iz razloga pobijane presude sasvim jasno proizlazi zaključak prvostupanjskog suda da se, nakon sklapanja predmetnoga Aneksa dana 28. siječnja 2016. godine, ne može raditi o stjecanju bez osnove na strani tuženika, u odnosu na preplaćenu kamatu od strane tužitelja, do toga dana; da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je, nakon sklapanja Aneksa, tuženikova obveza povrata preplaćene kamate do dana sklapanja Aneksa ugovora, prestala pravnim institutom zamjene ispunjenja, u smislu članka 167. ZOO-a, podredno, nagodbom ostvarenom među strankama navedenim Aneksom, sukladno članku 150. ZOO-a. Najvažnije od svega navedenog, prema shvaćanju VSRH temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena navedena presuda Europskog suda i učincima ZID ZPK je u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi. Navedena utvrđenja VSRH prihvaćena su od strane županijskih sudova u velikom broju postupaka. U tome smislu Županijski sud u Splitu, u presudi, poslovni broj Gž -1354/2018, od dana 14. svibnja 2020. godine navodi: “Zaključenjem dodatka ugovora o namjenskom kreditu tužiteljica je pristala na prestanak ranijeg ugovora zaključenog između ovih stranaka jer je time iskazala svoju volju prilikom zaključenja ugovora kada je dobrovoljno pristala na zaključenje dodatka ugovora o kreditu čime su stranke postojeću obvezu zamijenile novom. Zaključenjem aneksa stranke su na kvalitetan i suglasan način riješile svoj odnos nastao "divljanjem" tečaja CHF, odnosno mogućnošću podizanja kamatne stope bez prethodnog upoznavanja s promjenama korisnika kredita, zbog čega je tužiteljica na kvalitetan način dobila pravnu zaštitu u nastalom pravnom poslu.“ Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, u presudi poslovni broj Gž-73/2019 od dana 28. travnja 2020. godine ističe: „Po mišljenju ovog suda suprotno zaključku prvostupanjskog suda, sklapanjem Sporazuma o konverziji predmetnog Ugovora o kreditu riješeni su svi međusobni odnosi tužitelja i tužene koji proizlaze iz uplaćenog iznosa na ime kamata po stopama koje su jednostrano bile određivane od strane tužene, a sa koje osnove tužitelj potražuje ovdje predmetne iznose, a sve temeljem odredbe članka 19. točka c. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, i 102/15 - dalje: ZPK), budući iz navedene zakonske odredbe jasno proizlazi da se cjelokupan uplaćeni iznos uzima u obzir prilikom provedbe konverzije, odnosno uračunava u novi otplatni plan, a ako pretplata iznosi više nego obveza tada se ista vraća.“ Županijski sud u Splitu, u presudi, poslovni broj Gž -1844/2017, od dana 5. rujna 2019. godine navodi: „Prema ocjeni ovog suda, sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu kojim su stranke izvršile konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit je denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR izmijenjen j osnovni ugovor , među ostalim i u pogledu kamatne stope u skladu s odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju čime je suglasnošću volja stranaka otklonjena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a time i pravni učinci te ništetne ugovorne odredbe. To zapravo znači da u vrijeme zaključenja glavne rasprave nije ni bilo ugovorne odredbe čija se ništetnost traži i koju je sud presudom utvrdio.“ Županijski sud u Sisku, u presudi, poslovni broj Gž -604/2017, od dana 8. svibnja 2020. godine navodi: „Slijedom toga, prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog suda izveo pravilan zaključak da je tužiteljica sklopila Dodatak ugovoru o kreditu slobodno raspolažući svojom voljom, tijekom ove parnice, u skladu s odredbama ZID ZPK, da tužiteljica više nema pravni interes za podnošenje tužbe u smislu članka 187. stavka 1. ZPP, u odnosu na dio tužbenog zahtjeva o kojem je odlučeno prvostupanjskim rješenjem te da u salom dijelu tužbeni zahtjev, kako glavni, tako i eventualni, uz pravilnu primjenu pravila o teretu dokazivanja i pravilnu primjenu materijalnog prava ZID ZPK i ZOO, treba odbiti kao neosnovan.“ Presudom Županijskog suda u Varaždinu Gž-1658/2018 je u korist tuženika djelomično preinačena prvostupanjska presuda. U bitnome, sud je u ovoj presudi utvrdio kako dodatak ugovoru odnosno aneks kojim je provedena konverzija "predstavlja pravnu osnovu po strogo deginiranim zakonskim uvjetima koja sadrži opravdanje zadržavanja prethodnih plaćanja, između ostalih i iznosa obračunatih na temelju promjenjive kamatne stope sadržane u anuitetima, na ime ispunjenja obveze po definiranim uvjetima Dodatka u kojima nema nepoznanica u smislu definiranja kamatne stope i načina njezine promjene, radi čega Dodatak sada predstavlja novu pravnu osnovu temeljem koje tuženik ima pravo zadržati primljene anutitete na ime ispunjenja obveze ugovorene Dodatkom, pa zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove u tom slučaju ne može biti osnovan." Također, tuženik ukazuje na stajalište izneseno u presudi Suda EU poslovni broj C-81/19, a iz koje proizlazi kako se odredbe Direktive 93/13/EEZ ne primjenjuju u slučaju kada pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih stranaka predstavlja prisilne zakonske ili regulatorne odredbe. U tome smislu, okolnost da je tuženik sukladno odredbama ZID ZPK/15 bio obvezan ponuditi svim potrošačima konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR, ukazuje kako u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbi Direktive 93/13/EEZ. „Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, ali koja odražava pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih stranaka ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ulazi u područje primjene te direktive. S obzirom na prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih stranaka ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te direktive.“ Tuženik ukazuje i na stav prof. DH iznesen u članku „Slučajan odabir CHF kredita kao sredstva za stjecanje neočekivane zarade“ prema kojem odredbe ZID ZKP/15 direktno isključuju primjenu Direktive 93/13/ EEZ. Prof. DH ističe kako ratio odredbe članka 19. stavka 3. ZID ZKP/15, koja odredba je isključena od primjene za korisnike CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili, leži u tome što je "zakonodavac očigledno smatrao da korisnici CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili nisu pretrpjeli nikakvu štetu, odnosno da između tih (bivših) potrošača i banaka kao vjerovnika nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača." Predmetno je bitno s aspekta procjene postojanja znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka u potrošačkim ugovorima, što je jedna od pretpostavki koja mora biti zadovoljena pri procjeni ništenosti ugovornih odredbi potrošačkog ugovora. "S obzirom na navedeno, nacionalni sud bi primjenom članka 2. stavak 1. Direktive 93/13/ EEZ trebao utvrditi da je zakonodavac izrijekom isključio primjenu određenih zakonskih odredbi (o konverziji) na određenu vrstu ugovora (o CHF kreditu) te odbiti tužbeni zahtjev s obrazloženjem da osporena ugovorna odredba ne može biti predmet kontrole." Također, u navedenom članku citirano Mišljenje nezavisnog odvjetnika u Presudi Suda EU u predmetu C. Kako je navedeno u članku, nezavisni odvjetnik je svojim mišljenjem precizno razlučio između slučaja u kojem je ugovorena nepoštena ugovorna odredba, od slučaja u kojem je, unatoč tome što ne postoji nepoštena ugovorna odredba, za potrošača došlo do povećanja obveze zbog promijenjenih okolnosti nastalih nakon zaključenja ugovora. "Naime, on je smatrao da potonji slučaj nije obuhvaćen zaštitom prema Direktivi 93/13/EEZ te da promjena deviznog tečaja nije okolnost koja ovisi o volji bilo koje od ugovornih stranaka. Ukratko, nezavisni odvjetnik smatrao je da činjenica da korisnik kredita snosi tečajni rizik, sama po sebi, ne stvara znatnu neravnotežu u smislu članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ, jer banka kao davatelj kredita nema kontrolu nad stopom deviznog tečaja, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora." Štoviše, prof. DH ukazuje na problem izvjesnog utvrđenja nesavjesnosti banaka i nepoštenja sudova i dokaza koji bi se u tom smislu mogli prihvatiti, sve s obzirom na to da je od zaključenja većine ugovora o CHF kreditu do problema koji su nastali u isplati mjesečnih anuiteta u nekim slučajevima prošlo više od pet godina, što čini vrlo teškim za procijeniti jesu li banke u trenutku zaključenja tih ugovora mogle pouzdano znati što će se s tim kreditima uistinu zbivati nakon njihove višegodišnje otplate. Navedeno proizlazi i iz stava VSRH izraženog u Zahtjevu za prethodnu odluku Sudu Europske unije, broj Rev-1042/2017, od 27. svibnja 2020. godine, u kojemu se u bitnome ističe: Za nepoštenu odredbu o jednostranoj promjeni stope ugovorne kamate iz prvotnog ugovora smatra se kao da je nikad nije niti bilo te je zamijenjena sklapanjem dodatka ugovoru, na način kao da je za sve vrijeme kredita isti bio denominiran u EUR s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi za kredite u EUR čija poštenost (valjanost) među strankama iz glavnog postupka nije sporna. Pritom je napravljeno poravnanje računa s potrošačem na ime dotad izvršenih svih uplata i utvrđene preplaćene razlike na način i pod uvjetima kako je određeno ZID ZPK 2015

- Zakonom o konverziji. Odredba dodatka ugovoru kojom se određuje da se promjenjivom stopom ugovorne kamate za kredite s valutnom klauzulom u EUR retroaktivno mijenja odredba o promjenjivoj stopi ugovorne kamate iz glavnog ugovora (koja je prema sudskoj praksi u to vrijeme bila pravomoćno utvrđena nepoštenom), također nije odredba o kojoj se pojedinačno pregovaralo. Međutim, imajući na umu da je nije unaprijed sastavio kreditor nego je određena nacionalnim zakonom koji je ad hoc donesen upravo s namjerom da se utvrde određeni uvjeti u pogledu obveza iz ugovora o kreditu te vrste, prema shvaćanju ovog suda riječ je o odredbi koja je izuzeta iz područja primjene Direktive 93/13. 34. Naime, prema odredbi članka 1. stavka 2. Direktive iz njene su primjene izuzete ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba. To zato što se sukladno trinaestoj uvodnoj izjavi pretpostavlja da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadrže nepoštene odredbe. Drugim riječima, odredbe ZID ZPK 2015 - Zakona o konverziji kojima se određuje način konverzije kredita uz retroaktivnu zamjenu odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate su odredbe na koje se Direktiva 93/13 i ZZP ne primjenjuju, jer je riječ o odredbama koje su odraz prisilnih zakonskih odredbi. Konačno, tuženik smatra da konverzija provedena prema odredbama ZID ZPK / 15 ne proturječi spomenutoj Odluci Europskog suda i Direktivi. Upravo suprotno, ako bi sud usvojio tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da ga se stavi u pravni položaj kao da je sklopio ugovor o kreditu bez valutne klauzule, spomenuto načelo „ravnoteže stranaka“ bilo bi značajno i nezakonito narušeno u koristi tužitelja - potrošača. Iz Ugovora o kreditu nedvosmisleno proizlazi volja i namjera tužitelja da mu se odobri kunski kredit s valutnom klauzulom u CHF, a ne kunski kredit vez valutne klauzule. Jednako tako tuženik naglašava kako u ovome slučaju nema primjene presude Suda EU posl. br. C-451/18, prema kojoj odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom”, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze. Naime, činjenični supstrat o ovome predmetu u značajnoj mjeri razlikuje od onoga u predmetu C-451/18, budući da u ovome slučaju do konverzije nije došlo sporazumom stranaka, već riječ o prisilnim zakonskom propisu. Ako bi sud na prijedlog tužitelja, usprkos obrazloženju o neosnovanosti tužbe zbog provedene konverzije temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju odredio financijsko vještačenje na okolnost visine tužbenog zahtjeva, tuženik se tome protivi i opreza radi dostavlja isprave o provedenoj konverziji. U tom slučaju vještak bi trebao utvrditi je li tuženik za iznos koji tužitelj potražuje tužbom već umanjio obvezu tužitelja po konvertiranom kreditu. Naime, kao što je već obrazloženo, konverzijom je već bitno umanjena obveza tužitelja iz osnovnog ugovora o kreditu. Sve navedeno o učincima konverzije, također jasno proizlazi iz Aneksa uz Ugovor o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika kojim je ugovorena i izvršena konverzija sukladno ZID ZPK NN 102 / 15, pa je utvrđena visina preplate i način na koji ju je tužitelj iskoristio. Nadalje, iako tužitelj nema pravni interes voditi navedeni postupak, tuženik će opreza radi u nastavku iznijeti argumente iz kojih nedvojbeno proizlazi kako odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nisu ništetne te kako tužitelj nema pravo na isplatu potraživanih iznosa. Tužitelj tužbu temelji na navodima kako je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF ništetna budući prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora o kreditu, te da je posljedica toga neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj navodi kako je stoga predmetna odredba nepoštena ne navodeći niti jednu odredbu koja utvrđuje isto. Tuženik ističe kako materijalni propis koji određuje koje su odredbe u potrošačkim ugovorima ništetne jest Zakon o zaštiti potrošača osobito članci 96., 99. i 102. Međutim, sukladno odredbi članka 99. ZZP nije se dopušteno uopće upuštati u ocjenjivanje poštenja odnosno valjanosti odredbi o predmetu i cijeni kao što je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu ako su takve odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Slijedom navedenog, tuženik ističe kako je odredba Ugovora o kredit koja uređuje valutnu klauzulu lako uočljiva jer je ispisana velikim slovima u Ugovoru o kreditu. U navedenoj odredbi je na jasan i lako razumljiv način ugovoreno da tuženik odobrava tužitelju kredit u s u kunskoj prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. Dakle, kao što je vidljivo iz naprijed navedenog odredbe Ugovora o kreditu u kojima je sadržana valutna klauzula su odredbe ugovora o predmetu ugovora i cijeni te su iste jasne, lako razumljive i lako uočljive. Slijedom navedenog, nije dopušteno ocjenjivati poštenost spornih odredbi sukladno odredbi članka 99. ZZP. Da je valutna klauzula ugovorna odredba o predmetu ugovora i cijeni koja ne podliježe testu poštenja potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine (str.17.) na sljedeći način: „Obzirom na rezultate provedenog postupka i utvrđenja iz pobijane presude donesene na temelju odredbe članka 373.a ZPP a prema kojima proizlazi: da su odredbe kojima je glavnica vezana valutnom klauzulom za švicarski franak u ugovorima o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženom razdoblju, bile jasno navedene u ugovorima, dakle takve odredbe bile uočljive, da je tekst tih ugovornih odredbi izrijekom sadržavao ugovorenu valutnu klauzulu, kojom se iznos glavnice kredita upravo vezuje uz tečaj švicarskog franka, dakle takve odredbe bile jasne i nedvosmislene, te da je iz takvog sadržaja ovih ugovornih odredbi a prema kojima se iznos glavnice kredita vezuje uz tečaj švicarskog franka, potrošačima bio potpuno jasan i razumljiv njihov smisao i njihova svrha, dakle takve odredbe bile razumljive, a kod nesporne činjenice da su odredbe kojima se glavnica kredita vezuje uz švicarski franak, bile odredbe o predmetu ugovora, pravilna je ocjena iz pobijane presude da u takvim okolnostima, a polazeći od prethodno citirane odredbe članka 84. ZZP/03 odnosno odredbe članka 99. ZZP, nema mjesta ocjenjivati poštenost ovih ugovornih odredbi primjenom testa poštenosti, propisanog tim zakonskim odredbama“ Naprijed navedeno je potvrdio i Sud Europske unije u presudi poslovni broj C-186/16 od 20. rujna 2017. godine na sljedeći način: „Uzimajući u obzir sva ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojam „glavni predmet ugovora” u smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena.“ Nadalje, tuženik ističe kako je institut valutne klauzule uveden u Republici Hrvatskoj još 1994. godine i to odredbom članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 33/94). Otada pa sve do danas institut valutne klauzule je u svakodnevnoj primjeni te je općeprihvaćen od svih subjekata u društvu te je uobičajena praksa da se kod sklapanja pravnih poslova (ugovori o kupoprodaji nekretnina, o zakupu, o najmu, o zajmu, o kreditu, o leasingu itd.) ugovorena cijena izračunava upravo na temelju tečaja kune u odnosu na određenu stranu valutu, dakle uz primjenu valutne klauzule. Institut valutne klauzule se posebno primjenjuje i na pravne poslove kao što su ugovori o kreditu koje fizičke osobe sklapaju sa bankama. Slijedom navedenog, neprihvatljiva je argumentacija da korisnicima kredita kao potrošačima, koji su sklapali ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom sa bankama kao trgovcima, nije bio razumljiv njezin sadržaj i posljedice koje iz nje proizlaze za potrošača. Naprotiv potrošačima je ova ugovorna odredba bila jako dobro poznata, uključujući i sve pravne posljedice koje ona proizvodi. Stoga su paušalni navodi tužitelja kako je tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje odluke u svezi zaključenja Ugovora o kreditu. Nadalje, tuženik navodi kako je tužitelj bio slobodan uzeti kredit u bilo kojoj banci, te da isti nije morao uzeti kredit kod tuženika Osim toga, u korist tuženika je, a radi osiguranja potraživanja iz Ugovora o kreditu, tužitelj izdao instrumente osiguranja pa je stoga za očekivati da je tužitelj pri sklapanju ugovora uložio viši stupanj pažnje od uobičajenog (svakako je to bio dužan učiniti), pogotovo imajući u vidu da je Ugovor o kreditu ujedno solemniziran i strankama rastumačen kod javnog bilježnika. Nadalje, tuženik osporava navode tužitelja kako istom od strane tuženika nisu pružene informacije i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u. Naime, tuženik je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače pa tako i tužitelja o rizicima sklapanja Ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak. Prije svega, tuženik je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u valuti švicarski franak te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Također, i zaposlenik tuženika koji je sudjelovao na obradi kredita je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom švicarski franak. Također, i guverneri Hrvatske narodne banke (dalje u tekstu: „HNB“) su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost pa i tužitelja o rizicima vezanim za ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku i to zbog činjenice što HNB ne može utjecati na kretanje strane valute na svjetskim burzama te da valuta švicarskog franka, za razliku od EUR valute, nije ključan parametar u vođenju hrvatske tečajne politike. Pritom, tuženik ističe kako su naprijed navedena upozorenja dana s obzirom na općeniti rizik koji nosi ugovaranje klauzule u valuti švicarskog franka odnosno da postoji mogućnost da tečaj švicarskog franka u budućnosti raste, ali nitko nije mogao predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka u budućnosti pogotovo u dužem razdoblju u kojemu je sklopljen Ugovor o kreditu. Naprijed navedeno je potvrdio i HNB u biltenu iz kolovoza 2006. godine na sljedeći način: „Potrebno je napomenuti da nije moguće procijeniti kretanja anuiteta za razdoblje dulje od godinu dana na temelju historijskih kretanja, što je bitno ograničenje ove analize.“ Također, tuženik dostavlja dokumentaciju sastavljenu 2011. godine i 2013. godine dakle nakon drastičnog rasta tečaja švicarskog franka 2010. godine iz koje je vidljivo kako niti tada tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja. Naprijed navedena dokumentacija odnosno interne projekcije tuženika o kretanju tečaja su sastavljene na temelju istraživanja trećih strana kao što su ING, Deutsche Bank, UBS, Morgan Stanley itd. Švicarski franak je dugo godina bio stabilna valuta s malim oscilacijama u kretanju, npr. u razdoblju od ožujka 1996. godine do ožujka 2006. godine porastao je za samo 1,1 posto što je očigledno i utjecalo na odluku tužitelja da sklopi ugovor o kreditu u navedenoj valuti. Dakle, tužitelj je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu usprkos svim informacijama kojima je raspolagao o valuti švicarski franak, slobodnom voljom pristao da mu se glavnica veže za valutu švicarski franak. Slijedom navedenog, tuženik ističe kako nije razumno za očekivati da tuženik isključivo snosi valutni rizik niti istome nametati nemoguću činidbu da predvidi kretanje tečaja švicarskog franka za cijelo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu. Naprijed navedeno je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u mišljenju od 27. travnja 2017. godine u predmetu C-186/16 pred Sudom Europske Unije: „U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik. „Dakle, iz svega naprijed navedenog proizlazi kako tuženik nije postupao nepošteno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu na što aludira tužitelj u tužbi odnosno tuženik je postupio savjesno i pružio sve informacije tužitelju kojima je u tom trenutku raspolagao vezano za tečaj švicarskog franka. S tim u vezi tuženik ističe kako čak i da je tuženik kako tvrdi tužitelj propustio pružiti tužitelju sve informacije vezane za rizik sklapanja Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom švicarski franak, naprijed navedena činjenica ne bi utjecala na samu razumljivost i poštenje odredbe Ugovora o kreditu koja uređuje valutnu klauzulu sukladno odredbi članka 96. i članka 99. ZZP-a, već bi ista pod određenim uvjetima propisanim člankom 284. ZOO-a upućivala da je postojala mana volje (zabluda) na strane jedne ugovorne strane u kojem slučaju bi tužitelj mogao tražiti poništaj ugovora, ali samo u roku od tri godine od sklapanja Ugovora o kreditu. Međutim, tužitelj nakon sklapanja Ugovora o kreditu i usprkos činjenici što je u razdoblju od pet godina nakon sklapanja Ugovora o kreditu tečaj švicarskog franka rastao nikada nije ukazivao na činjenicu da je u zabludi izazvanoj od strane tuženika. Notorno je da se valutna klauzula ugovara kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje tečaja švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera, prema tome ni na koji način ne uzrokuje značajnu neravnotežu na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Odredba o valutnoj klauzuli može dovesti do toga da novčana obveza u hrvatskoj kuni bude veća ili manja za potrošača ovdje tužitelja, ovisno o kretanju tečaja hrvatske kune u odnosu na stranu valutu; podjednako je moguće da tečaj kune u odnosu na švicarski franak poraste ili padne što znači da je postojala jednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manja od inicijalno predviđene obveze u kunama. Također, tuženik ističe kako se postojanje znatnije neravnoteže između ugovornih strana u smislu odredbe čl. 96. ZPP treba ocijeniti u odnosu na promjene kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluga kao vjerovnik odnosno u ovom slučaju tuženik bio svjestan ili ih je mogao predvidjeti u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu. Uzevši u obzir sve naprijed navedeno odnosno da tuženik, HNB-a pa i nitko drugi nije mogao predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka, jasno je kako u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije postojala značajna neravnoteža na štetu potrošača odnosno tužitelja. S tim u vezi tuženik ističe kako drastičan porast tečaja švicarskog franka nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može utjecati na poštenje odredbe o valutnoj klauzuli. Naprijed navedeno je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u već citiranom mišljenju od 27. travnja 2017. godine na sljedeći način: „znatnija neravnoteža između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora treba se ocjenjivati s obzirom na sve okolnosti koje je prodavatelj robe ili pružatelj usluga mogao razumno predvidjeti prilikom sklapanja ugovora. Nasuprot tome, ta se neravnoteža ne može ocjenjivati s obzirom na događaje koji su uslijedili nakon zaključenja ugovora, kao što su promjene deviznog tečaja, nad kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga nije imao kontrolu i koje nije mogao predvidjeti.“ Osim toga, tuženik ističe kako je Ustavni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: „USRH“) u rješenju poslovni broj U-I-392-2011 i dr. potvrdio naprijed navedene argumente tuženika kada nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti članka 22. ZOO-a s Ustavom Republike Hrvatske. Naime, USRH je izričito naveo sljedeće: „Polazeći od svega navedenog, Ustavni sud utvrđuje da članak 22. ZOO-a ima legitiman cilj: dopuštanjem ugovaranja valutne klauzule štiti se jednaka vrijednost činidaba sudionika ugovornog ili drugog obveznopravnog odnosa zbog moguće promjene vrijednosti novca u razdoblju između nastanka novčane obveze i njezina ispunjenja (dospijeća). mogućnost ugovaranja valutne klauzule postoji jednako za sve subjekte ugovornog prava i primjenjuje se na sve ugovore, dakle, i one koje sklope dvije fizičke osobe bez svojstva trgovca (građanskopravni ugovori) i omogućuje svim ugovornim stranama pod jednakim uvjetima ugovaranje zaštitnih monetarnih i zlatnih klauzula. Hoće li ona i biti ugovorena ovisi o slobodnoj volji obiju ugovornih strana.“ Zaključno, tuženik ističe kako je nakon sklapanja Ugovora o kreditu, a upravo zbog neočekivanog rasta tečaja švicarskog franka, poduzeo niz mjera kako bi pomogao potrošačima da što lakše otplate kredit što samo potvrđuje činjenicu da tuženik u svom poslovanju djeluje savjesno, u skladu sa dobrim trgovačkim običajima, pravilima morala i poštenom poslovnom praksom. U nastavku kronologija mjera koje je poduzeo tuženik: „2010. godine: lipanj 2010. godine - klijentima je omogućeno da reprogramiraju svoje kredite, a uz reprogram im je ponuđena i mogućnost moratorija te produženja roka otplate kredita za 10 godina (ovo je omogućeno i za klijente s kreditima uz valutnu klauzulu EUR); listopad 2010. - smanjena je kamatna stopa na stambene kredite u otplati uz valutnu klauzulu u CHF za 0,25 postotna boda.; ukinuta je naknadu za promjenu valute kredita uz koju se veže valutna klauzula iz CHF u EUR u razdoblju od 15. kolovoza 2010. godine do 15. kolovoza 2011. godine; 2011. godine: kolovoz 2011. godine - ponovo je smanjena kamatna stopa na stambene kredite u otplati uz valutnu klauzulu u CHF: za 0,20 postotna boda za klijente bez primanja na račun otvoren kod tuženika; za 0,50 postotna boda za klijente s primanjima na računu otvorenom kod tuženika; kolovoz/rujan 2011. godine – tuženik je (uz druge banke) kao supotpisnica Memoranduma o mjerama za ublažavanje položaja korisnika stambenih kredita koji su ugovoreni s valutnom klauzulom CHF s Vladom Republike Hrvatske donijela i sljedeće mjere: produljenje roka otplate stambenog kredita bez naknade do 40 godina, odnosno do 75. godine života dužnika; omogućila konverziju stambenog kredita iz CHF u EUR bez naknade - (za tuženika je to zapravo bio samo produžetak te mjere jer je navedena naknada ukinuta već u 2010. godine na razdoblje od godinu dana); odgoda plaćanja obveze, odnosno moratorij (za tuženika je to također predstavljalo samo nastavak već započete mjere iz 2010. godine); promjena načina otplate stambenog kredita koji je vezan uz CHF - tečaj CHF se fiksira na 5,80 kuna za 1 CHF na rok do 5 godina te se iz razlike anuiteta između navedenog tečaja i stvarnog tečaja formira potraživanje s odgođenom otplatom (tzv. odgođeno potraživanje). Odgođeno potraživanje će se za vrijeme trajanja "puniti" kad je tečaj iznad 5,80 kuna ili "prazniti" ako tečaj padne ispod 5,80. Ako po isteku razdoblja od 5 godina saldo bude veći od 0 (nule) predviđene su tri mogućnosti rješavanja odgođenog potraživanja: pripis odgođenog potraživanja ostatku glavnice kredita i otplata kroz mjesečne anuitete, jednokratna otplata i formiranje novog kredita. 2014. godine: siječanj 2014. - U sklopu usklađenja sa odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/09, 112/12, 143/13), članka 11a. stavak 5, odobrava se usklađenje visine kamatne stope na stambenim kreditima u CHF s promjenjivom kamatnom stopom, na Zakonom definiranu visinu 3,23% (prosječnu ponderiranu kamatnu stopu hrvatskih kreditnih institucija uz koje su navedeni krediti odobravani 4,62% umanjenu za 30%, objavljenu od strane HNB-a 12. prosinca 2013. godine). Ovo usklađenje primjenjivalo se kod ugovora o kreditu kod kojih je tečaj ugovorene strane valute na dan usklađenja u odnosu na ugovoreni tečaj na dan prvog korištenja aprecirao za više od 20%. Inicijalna aprecijacija relevantna za primjenu 3,23% je izračunata prema tečaju važećem na 31. prosinca 2013. godine. Tuženik se protivi provođenju financijskog vještačenja, a osobito na način da se kao početna kamatna stopa primjeni početna kamatna stopa iz Ugovora o kreditu, kao i da se svi anuiteti kredita preračunaju u kune po početnom tečaju za CHF, te predlaže, odredi li se ipak vještačenje, da se kao početna kamatna stopa odredi ona koja je u vrijeme sklapanja ugovora vrijedila za kunske kredite. Naime, ukoliko tužitelj / sud smatra da je odredba o valutnoj klauzulu u CHF ništetna te da je zapravo riječ o kunskom kreditu, sud bi prilikom izračuna trebao primijeniti kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite. U tom smislu, sukladno odredbama ZID ZPK NN 102/15“) prilikom konverzije kredita predviđena je primjena kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, pri tome uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik ističe kako bi usvajanjem ovakvog tužbenog zahtjeva, kojim se tužitelja stavlja u poziciju kao da je sklopio ugovor o kreditu bez valutne klauzule s fiksnom kamatnom stopom i to onom koja je vrijedila za kredite s valutnom klauzulom u CHF, sud postupio protivno načelu pravičnosti i to osobito naspram svih onih potrošača koji su s bankama sklapali kredite s fiksnom kamatnom stopom, odnosno s valutnom klauzulom u EUR, kao i onih potrošača koji su svoje CHF kredite konvertirali u kredite s valutnom klauzulom u EUR. Slijedom navedenog, očigledno je kako odredba Ugovora o kreditu koja uređuje valutnu klauzulu i koja je predmetom tužbe u ovom postupku nije ništetna. Iz historijata tužbe proizlazi stav tužitelja da je ugovaranjem odredbe o valutnoj klauzuli tužitelj doveden u neravnopravan položaj, te se o toj odredbi nije pregovaralo niti je tužitelj na nju imao utjecaja. Iz okolnosti da je tužitelj ignorirao tuženikovo obrazloženje učinaka provedene konverzije, proizlazi da tužitelj očigledno ne misli da bi konverzijom bila otklonjena navodna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Prilikom donošenja odluke prvostupanjski sud bi morao pravilno primijeniti pravo EU, koje je implementirano u hrvatsko zakonodavstvo putem Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju. Naime, članak 4. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ propisuje: „Ne dovodeći u pitanje članak 7., nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje se tako da se u obzir uzimaju priroda robe ili usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi.“ Sud Europske unije je u presudi od **.**.2013. GH v Caixa d’Estalvis de Catalunya, Tarragona i Manresa (Catalunyacaixa), C-415/11, točka 68. dao tumačenje dijela odredbe članka 4. stavak 2. Direktive 93/13/EEZ u pogledu kada ugovorne odredbe uzrokuju „znatniju neravnotežu“ na slijedeći način: „Kao što je izložila Nezavisna odvjetnica u točki 71 svog Mišljenja, da bi se utvrdilo da li odredba uzrokuje 'znatnu neravnotežu' u pravima i obvezama stranaka koje proizlaze iz ugovora, na štetu potrošača, mora se posebice razmotriti koja pravila nacionalnog prava se primjenjuju u slučaju da se stranke o tome nisu dogovorile. Takva usporedna analiza će omogućiti nacionalnom sudu da procjeni da li i, ovisno o slučaju, u kojoj mjeri, ugovor dovodi potrošača u lošiju pravnu poziciju od one koju propisuje nacionalno pravo na snazi. S tim ciljem, potrebno je izvršiti ocjenu pravne pozicije takvog potrošača uzimajući pritom u obzir sredstva koja mu stoje na raspolaganju prema domaćem zakonodavstvu da spriječi daljnje korištenje nepoštenih odredbi.“ Nadalje, Sud Europske unije je u gore navedenoj presudi, točka 69. dao tumačenje dijela odredbe članka 4. stavak 2. Direktive 93/13/EEZ u pogledu uzrokovanja znatne neravnoteže „u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri“ na slijedeći način: „U pogledu pitanja kada dolazi do neravnoteže koja je 'u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri', uzimajući u obzir šesnaesti recital preambule direktive i kako je izloženo u suštini od strane Nezavisne Odvjetnice u točki 74. njenog mišljenja, nacionalni sud mora za te potrebe procijeniti je li prodavatelj ili pružatelj usluga, postupajući pravično s potrošačem, mogao razumno pretpostaviti da bi potrošač bio pristao na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima oko ugovora.“ Također, Sud Europske unije je u presudi od 16. siječnja 2014., Constructora Principado SA protiv BHAM, C-226/12, točka 30. je u pogledu tumačenja „znatnije neravnoteže“ rekao slijedeće: „S obzirom na prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti da se članak 3. stavak 1. Direktive treba tumačiti na način da: postojanje „znatnije neravnoteže“ ne zahtijeva nužno da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju s obzirom na njega imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već može proizlaziti iz same činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju ugovora ili ograničenja u njihovom korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima; Na sudu koji je uputio zahtjev jest da, kako bi ocijenio postoji li eventualna znatnija neravnoteža, vodi računa o prirodi robe ili usluge na koju se dotični ugovor odnosi, oslanjajući se na sve popratne okolnosti vezane za njegovo sklapanje kao i na sve druge odredbe tog ugovora.“ Nacionalno zakonodavstvo potrebno je tumačiti u duhu prava Europske unije, što nužno podrazumijeva tumačenje sukladno praksi Suda Europske unije, budući da je isti jedini ovlašten dati tumačenja normi Europskog prava. Naime, ustaljena je praksa Europskog suda da presude Europskog suda kojima se daje tumačenje normi Europskog prava predstavljaju pravo od trenutka kada je tumačena norma stupila na snagu te da se takvo tumačenje primjenjuje i na pravne odnose koji su nastali prije presude Suda Europske unije. Sud ne bi smo učiniti grešku pri tumačenju ovog prava tako da poistovjeti i izjednači test postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (shvaćenom u smislu „uvjeta dobre vjere“ iz članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ koji je različit od načela savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima) i testa znatnije neravnoteže. Ispravno tumačenje odredbi članka 81. stavak 1. ZZP/03, primjenom gramatičke metode, a i usklađenim tumačenjem u duhu Europskog prava nužno podrazumijeva da se test poštenja sastoji od dva dijela koja moraju kumulativno biti zadovoljena da bi se neka ugovorna odredba proglasila nepoštenom. Prvi test sastoji se od procjene da li određena ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Drugi test, koji logički slijedi tek ako je prvi pozitivan, sastoji se od utvrđenja da li takva ugovora odredba uzrokuje znatnu neravnotežu „suprotno načelu savjesnosti i poštenja“ (koje mora biti shvaćeno u smislu „uvjeta dobre vjere“ iz članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ koji se nužno ne poklapa u cijelosti sa sadržajem načela savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima). Tek ako su oba pod-testa testa poštenja zadovoljena, određena ugovorna odredba se može utvrditi nepoštenom i stoga ništetnom. Europski sud je u predmetu GH ne samo potvrdio postojanje dva pod-testa u testu poštenja nego je i po prvi puta jasno izložio sadržaj testa poštenja. Ispravnim tumačenjem testa poštenja iz odredbi članka 81. stavak 1. ZZP/03 prvostupanjski bi sud prvenstveno bio dužan utvrditi da li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli uzrokuju „znatnu neravnotežu“ u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to na način kako je Europski sud izložio u predmetu GH. Nakon toga, kao drugi dio testa poštenja, sud bi bio dužan utvrditi da li je takva znatna neravnoteža protivna uvjetima dobre vjere na način da procijeni je li trgovac, postupajući pravično s potrošačem, mogao razumno pretpostaviti da bi potrošač bio pristao na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima oko ugovora (tzv. test potencijalnog ugovora). Tužitelj je očito tužbeni zahtjev iskonstruirao bez provođenja bilo kojeg od gore opisanih testova na konkretan odnos između stranka, već metodom automatskog pozivanja na „Parnicu Potrošač“ kao odgovor na baš sva činjenična i pravna pitanja. Iz toga je vidljivo je da se tužba temelji na pogrešnoj primijeni materijalnog prava, odnosno pravo EU. Budući da tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, tuženik predlaže naslovnom sudu odbiti sve dokazne prijedloge tužitelja, te sukladno odredbi članka 288. stavak 2. ZPP-a odbaciti tužbu i obvezati tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženiku zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske odluke. Podredno, tuženik predlaže da naslovni sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženika. Tužitelj kao osnovu tužbenog zahtjeva za isplatu navodi stjecanje bez osnove. Međutim, tuženik ističe da u ovom slučaju uopće nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove. Sukladno članku 1111., stavak 1. ZOO-a, isti dolazi u obzir isključivo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Nadalje, sukladno članku 1112., stavak 1. ZOO-a, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. S obzirom na to da nije utvrđena ništetnost odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu koju tužitelj u tužbi navodi, a da se tužitelj u predmetnoj parnici radi vraćanja stečenog bez osnove sukladno članku 502.c ZPP-a nije ovlašten pozivati na utvrđenja iz kolektivne tužbe, tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao zašto bi se trebalo smatrati da pravne osnove nema ili da je otpala. Nadalje, ako je tužitelj smatrao da određene iznose po Ugovoru o kreditu nije dužan platiti, postavlja se pitanje zašto isti zahtjev nije istaknuo ranije. Sukladno navedenom članku 1112. ZOO-a, tužitelj nema pravo zahtijevati vraćanje s obzirom na to da nije zadržao pravo na povrat navodno preplaćenog iznosa. Također, nesporno je da ni ostali uvjeti iz članka 1112. ZOO-a nisu ispunjeni, tj. tužitelj nije navodno platio da bi izbjegao prisilu, a isplata nije zavisila od ispunjenja uvjeta. Tužitelj pogrešno traži da sud naloži tuženiku da mu isplati i zakonske zatezne kamate koje se obračunavaju od isplate pojedinog anuiteta, dakle od početka otplate kredita. Tako postavljeni tužbeni zahtjev pretpostavlja da bi tuženik bio nepošten stjecatelj u smislu članka 1115. ZOO. Međutim tuženik nije nepošten, niti tužitelj izlaže razloge o toj odlučnoj činjenici. Članak 1115. ZOO-a glasi: „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.“ S obzirom da se tužitelj u tužbi poziva na odredbu članka 1115. ZOO-a i da je zatražio da mu tuženik isplati zatezne kamate od dana stjecanja, očigledno je da tužitelj tvrdi da bi tuženik bio nepošten. Tuženik nije nepošten. Prvenstveno, tuženik ponavlja da ugovaranje valutne klauzule nije nedopušteno, dapače ono je u bankarskoj praksi sasvim uobičajeno. Dodatno, tuženik je tijekom postupka u više navrata isticao, i smatramo nesporno je, da je njegova djelatnost pod kontrolom regulatora, te da sukladno tome nema niti mjesta potpuno arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Sam regulator nikad nije problematizirao način promjene kamatne stope niti je postojala zakonska odredba koja bi zabranjivala ugovaranje takvog načina promjene kamatne stope. Isto vrijedi i za ugovaranje valutne klauzule, što je standard u hrvatskoj pravnoj praksi već desetljećima. Tuženik je također već obrazložio da nije mogao predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka i da je prilikom sklapanja i ispunjavanja Ugovora o kreditu u svemu postupao u dobroj vjeri i pošteno. Iako se tužba temelji na pogrešnom zaključku da bi tuženik stekao iznos iz tužbenog zahtjeva bez osnove, niti u takvom slučaju tužitelj ne bi imao pravo na zatezne kamate kako ih je odredio u tužbenom zahtjevu. Za takav (ovdje hipotetski) slučaj članak 1115. ZOO propisuje da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače (ako stjecatelj nije nepošten) od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik nije nepošten, a tužitelj je postavio takav zahtjev tek podnošenjem tužbe dana 11. svibnja 2023. godine. Tuženik ukazuje sudu i protivnoj strani da je upravo ovakvo pravno shvaćanje izraženo u presudi Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-2563/2018 od 23. listopada 2020. godine: „Prema odredbi članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U ovom slučaju tužiteljima stečeno bez osnove na strani tuženika temeljem ništetnih odredaba Ugovora pripada od dana podnošenja zahtjeva tuženiku, a to je dan podnošenja tužbe 21. srpnja 2015. godine do isplate. Tužitelji, odnosno njihova prednica, su tek nakon uspjeha kolektivne tužbe i uspjeha iste, istaknuli svoj zahtjev i ukazali na nepoštenje predmetnih odredaba, do tada, odnosno do dana podnošenja ove tužbe sami tužitelji, ni njihova prednica, nisu ukazivali na ništetnost odredaba, sud je stava da zbog specifičnosti ovih slučajeva ugovora o kreditima u CHF treba držati da tuženik nije bio nepošten stjecatelj, pa stečeno treba vratiti tužiteljima od dana podnošenja tužbe tužitelja u ovom predmetu. Dakle, za više zatraženo zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan. U ovom dijelu, zatraženih kamata, zaista ima mjesta primjeni stava sa sjednice Građanskog odjela VS RH održane 5. ožujka 2004. godine, analognoj primjeni istog kao i kod ništavog ugovora o zajmu po kojem ugovorne strane istog treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju zatezne kamate pripadaju od dana podnošenja zahtjeva.“. Također, tuženik dostavlja Izvod iz zapisnika Građanskog odjela VSRH, poslovni broj Su-IV- 222/04 od dana 5. ožujka 2004 godine: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva." Tuženik predlaže da se, u skladu s načelom ekonomičnosti, dokazi koji se odnose na visinu tužbenog zahtjeva ni ne izvode, nego da sud već na pripremnom ročištu odbije sve daljnje dokazne prijedloge te da održi glavnu raspravu i zaključi raspravljanje u ovoj pravnoj stvari na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti. Tuženik u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva, te se protivi provođenju financijsko knjigovodstvenog vještačenja na okolnost utvrđenja visine, budući je Ugovor o kreditu konvertiran te su sve uplate na temelju glavnice i redovne kamate po CHF Ugovoru o kreditu iskorištene za namirenje EUR kredita sukladno Aneksu kojim je izvršena konverzija kredita. S obzirom da je očigledno kako tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, tuženik predlaže naslovnom sudu odbiti sve dokazne prijedloge tužitelja, te sukladno odredbi članka 288. stavak 2. ZPP-a odbaciti tužbu i obvezati tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženiku zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske odluke. Podredno, tuženik predlaže da naslovni sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženika.

7. Tužitelj se podneskom od 24. kolovoza 2023. očitovao na taj odgovor na tužbu tuženika te je naveo da je tuženikov prigovor zastare neosnovan iz razloga što je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, stoga zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe s time da je zastarni rok za restituciju opći petogodišnji zastarni rok iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima. Suprotno navodima tuženika o zastari potraživanja, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. izraženo je mišljenje da je potrebno dodatno tumačiti shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravno shvaćanje Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., pa je Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„ Slijedom navedenog prigovor zastare tuženika u potpunosti je neosnovan, iz razloga što je isti suprotan pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Odgovorom na tužbu tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja pozivajući se na činjenicu sklapanja Dodatka predmetnom ugovoru o kreditu, sklopljenog na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, navodeći u bitnom da su parnične stranke sklapanjem navedenog Dodatka ugovoru o kreditu trajno i konačno uredile svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, što nije točno. Tužitelj je već uputio na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u rješenju br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. godine, u kojoj odluci se u bitnom navodi da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditu – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom – ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, to stoga što tužitelj ističe da mu nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Vrhovni sud Republike Hrvatske zaključuje da tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju, odnosno postavio kondemnatorni zahtjev za isplatom. Tužitelj ustraje kod zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu s obzirom da niti prije, niti u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik usluge nisu pojedinačno pregovarali, niti je tužiteljica informirana o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom Hrvatske narodne banke, o tome da je rast tečaja švicarskog franaka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone bio gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a sve na štetu tužitelja, te je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, navod tuženika da su sklopljenim Dodatkom ugovoru o kreditu parnične stranke trajno i konačno uredile svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji nije točan iz razloga što je iz sadržaja samog Dodatka vidljivo da je isti sklopljen, a nastavno tome je i konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR izvršena jedino u cilju ispunjenja zakonske obveze tuženika, na način da je izračun konverzije sačinjen kako je to Zakon nalagao, te ga je jedino takvog tužitelj mogao prihvatiti. Konverzija je provedena isključivo radi promjene valute na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u EUR (članak 19.b Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju). Niti odredbama navedenog Zakona, niti sklopljenim Dodatkom ugovoru o kreditu, ne spominje se način obeštećenja tužitelja/korisnika kredita s osnova preplaćenog novčanog iznosa nastalog primjenom CHF valutne klauzule i s osnova jednostranih promjena kamatnih stopa. Glavni motiv i ratio legis Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju bio je, kako je ranije već navedeno, da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR, dok isti Zakon ne sadrži odredbe kojima bi bilo regulirano pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o CHF valutnoj klauzuli, odnosno pitanje pravnih posljedica takvih odredbi i način obeštećenja korisnika kredita, zbog čega se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, a koje odredbe zahtjev tužitelja tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi i tražiti povrat stečenog temeljem takvih ugovornih odredbi čine osnovanim. Nadalje, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze nastale iz ugovora o kreditu, s tim da niti jedna odredba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ne širi primjenu konverzije na druge, izvanugovorne odnose među strankama. Odredbom članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Člankom 1111. stavkom 1. istog Zakona propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115. Zakona o obveznim odnosima). Pred naslovnim sudom u tijeku je i parnični postupak između istog tužitelja i istog tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate temeljem istog Ugovora o kreditu, koji postupak se vodi pod poslovnim brojem: P-82/2023, a za koji parnični postupak je predviđena ista vrsta postupka i u kojemu sudi također sudac pojedinac. S obzirom na prethodno navedeno, a sukladno odredbi članka 313. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22) tužitelj je podneskom u ranije pokrenutom predmetu predložio naslovnom sudu rješenjem odlučiti o spajanju ovog parničnog postupka s parničnim postupkom koji se vodi pred naslovnim sudom pod poslovnim brojem P-82/2023, a kako bi se time ubrzalo raspravljanje i smanjili troškovi. Slijedom navedenog, predlaže se naslovnom sudu po provedenom prethodnom postupku, te po provedenoj i zaključenoj glavnoj raspravi na kojoj će sud izvesti tužbom predložene dokaze, osobito provesti predloženo financijsko vještačenje, presudom usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te obvezati tuženika da naknadi tužitelju troškove postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi zakonskih zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

8. Tužitelj se u podnesku od 22. studenog 2024. očitovao na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka te je istim podneskom uredio tužbeni zahtjev i predložio da sud donese presudu kojom se utvrđuju ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj:

016-2030/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 12. listopada 2005., sklopljenog između prednika tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (Hypo Alpe-Adria Bank d.d.) kao kreditora i tužitelja CH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost 290.800,00 CHF prema srednjem tečaju za devize prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana, a način otplate kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju prednika tuženika za CHF na dan plaćanja (u članku 2. i članku 3. stavku. 2. Ugovora o kreditu) te u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama prednika tuženika (u dijelu članka 6. Ugovora o kreditu). Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju CH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF iznos od 16.099,11 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja na svaki mjesečni preplaćeni iznos teče kako slijedi: 102,49 eur od dana 01. kolovoza 2011. do isplate, 378,84 eur od dana 01. rujna 2011. do isplate, 332,30 eur od dana 01. listopada 2011. do isplate, 313,71 eur od dana 01. studenog 2011. do isplate, 310,28 eur od dana 01. prosinca 2011. do isplate, 331,55 eur od dana 01. siječnja 2012. do isplate, 350,10 eur od dana 01. veljače 2012. do isplate, 352,59 eur od dana 01. ožujka 2012. do isplate, 339,75 eur od dana 01. travnja 2012. do isplate, 348,42 eur od dana 01. svibnja 2012. do isplate, 354,34 eur od dana 01. lipnja 2012. do isplate, 344,37 eur od dana 01. srpnja 2012. do isplate, 347,00 eur od dana 01. kolovoza 2012. do isplate, 339,52 eur od dana 01. rujna 2012. do isplate, 323,59 eur od dana 01. listopada 2012. do isplate, 340,81 eur od dana 01. studenog 2012. do isplate, 348,08 eur od dana 01. prosinca 2012. do isplate, 343,06 eur od dana 01. siječnja 2013. do isplate, 310,57 eur od dana 01. veljače 2013. do isplate, 338,17 eur od dana 01. ožujka 2013. do isplate, 340,58 eur od dana 01. travnja 2013. do isplate, 329,76 eur od dana 01. svibnja 2013. do isplate, 296,12 eur od dana 01. lipnja 2013. do isplate, 295,26 eur od dana 01. srpnja 2013. do isplate, 306,31 eur od dana 01. kolovoza 2013. do isplate, 316,77 eur od dana 01. rujna 2013. do isplate, 337,49 eur od dana 01. listopada 2013. do isplate, 325,15 eur od dana 01. studenog 2013. do isplate, 332,36 eur od dana 01. prosinca 2013. do isplate, 335,19 eur od dana 01. siječnja 2014. do isplate, 286,82 eur od dana 01. veljače 2014. do isplate, 293,78 eur od dana 01. ožujka 2014. do isplate, 290,48 eur od dana 01. travnja 2014. do isplate, 282,39 eur od dana 01. svibnja 2014. do isplate, 280,98 eur od dana 01. lipnja 2014. do isplate, 282,31 eur od dana 01. srpnja 2014. do isplate, 292,78 eur od dana 01. kolovoza 2014. do isplate, 301,59 eur od dana 01. rujna 2014. do isplate, 299,76 eur od dana 01. listopada 2014. do isplate, 307,38 eur od dana 01. studenog 2014. do isplate, 312,56 eur od dana 01. prosinca 2014. do isplate, 309,51 eur od dana 01. siječnja 2015. do isplate, 310,36 eur od dana 01. veljače 2015. do isplate, 310,36 eur od dana 01. ožujka 2015. do isplate, 310,36 eur od dana 01. travnja 2015. do isplate, 310,36 eur od dana 01. svibnja 2015. do isplate, 310,36 eur od dana 01. lipnja 2015. do isplate, 310,36 eur od dana 01. srpnja 2015. do isplate, 310,36 eur od dana 01. kolovoza 2015. do isplate, 310,36 eur od dana 01. rujna 2015. do isplate i 310,36 eur od dana 01. listopada 2015. do isplate i to do 31. srpnja 2015. godine po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju CH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime stečenog bez osnove po osnovi promjena kamatnih stopa iznos od 20.681,48 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja na svaki mjesečni preplaćeni iznos teče kako slijedi: 91,52 eur od dana 01. studenog 2006. do isplate, 91,46 eur od dana 01. prosinca 2006. do isplate, 91,41 eur od dana 01. siječnja 2007. do isplate, 91,35 eur od dana 01. veljače 2007. do isplate, 91,30 eur od dana 01. ožujka 2007. do isplate, 91,24 eur od dana 01. travnja 2007. do isplate, 91,18 eur od dana 01. svibnja 2007. do isplate, 91,11 eur od dana 01. lipnja 2007. do isplate, 91,06 eur od dana 01. srpnja 2007. do isplate, 90,99 eur od dana 01. kolovoza 2007. do isplate, 90,94 eur od dana 01. rujna 2007. do isplate, 149,77 eur od dana 01. listopada 2007. do isplate, 149,68 eur od dana 01. studenog 2007. do isplate, 149,58 eur od dana 01. prosinca 2007. do isplate, 149,49 eur od dana 01. siječnja 2008. do isplate, 149,39 eur od dana 01. veljače 2008. do isplate, 149,30 eur od dana 01. ožujka 2008. do isplate, 293,50 eur od dana 01. travnja 2008. do isplate, 293,36 eur od dana 01. svibnja 2008. do isplate, 293,21 eur od dana 01. lipnja 2008. do isplate, 293,07 eur od dana 01. srpnja 2008. do isplate, 292,91 eur od dana 01. kolovoza 2008. do isplate, 292,76 eur od dana 01. rujna 2008. do isplate, 292,61 eur od dana 01. listopada 2008. do isplate, 292,45 eur od dana 01. studenog 2008. do isplate, 292,29 eur od dana 01. prosinca 2008. do isplate, 322,32 eur od dana 01. siječnja 2009. do isplate, 322,14 eur od dana 01. veljače 2009. do isplate, 321,97 eur od dana 01. ožujka 2009. do isplate, 321,79 eur od dana 01. travnja 2009. do isplate, 321,62 eur od dana 01. svibnja 2009. do isplate, 321,43 eur od dana 01. lipnja 2009. do isplate, 321,25 eur od dana 01. srpnja 2009. do isplate, 321,06 eur od dana 01. kolovoza 2009. do isplate, 320,86 eur od dana 01. rujna 2009. do isplate, 320,66 eur od dana 01. listopada 2009. do isplate, 320,46 eur od dana 01. studenog 2009. do isplate, 320,26 eur od dana 01. prosinca 2009. do isplate, 320,05 eur od dana 01. siječnja 2010. do isplate, 319,85 eur od dana 01. veljače 2010. do isplate, 319,63 eur od dana 01. ožujka 2010. do isplate, 319,42 eur od dana 01. travnja 2010. do isplate, 319,20 eur od dana 01. svibnja 2010. do isplate, 318,97 eur od dana 01. lipnja 2010. do isplate, 318,75 eur od dana 01. srpnja 2010. do isplate, 318,52 eur od dana 01. kolovoza 2010. do isplate, 318,28 eur od dana 01. rujna 2010. do isplate, 318,05 eur od dana 01. listopada 2010. do isplate, 317,81 eur od dana 01. studenog 2010. do isplate, 317,57 eur od dana 01. prosinca 2010. do isplate, 282,77 eur od dana 01. siječnja 2011. do isplate, 282,53 eur od dana 01. veljače 2011. do isplate, 282,29 eur od dana 01. ožujka 2011. do isplate, 282,04 eur od dana 01. travnja 2011. do isplate, 281,79 eur od dana 01. svibnja 2011. do isplate, 281,54 eur od dana 01. lipnja 2011. do isplate, 281,28 eur od dana 01. srpnja 2011. do isplate, 281,02 eur od dana 01. kolovoza 2011. do isplate, 280,76 eur od dana 01. rujna 2011. do isplate, 280,50 eur od dana 01. listopada 2011. do isplate, 212,45 eur od dana 01. studenog 2011. do isplate, 212,21 eur od dana 01. prosinca 2011. do isplate, 211,98 eur od dana 01. siječnja 2012. do isplate, 211,74 eur od dana 01. veljače 2012. do isplate, 211,50 eur od dana 01. ožujka 2012. do isplate, 211,25 eur od dana 01. travnja 2012. do isplate, 211,01 eur od dana 01. svibnja 2012. do isplate, 210,75 eur od dana 01. lipnja 2012. do isplate, 210,51 eur od dana 01. srpnja 2012. do isplate, 210,25 eur od dana 01. kolovoza 2012. do isplate, 209,99 eur od dana 01. rujna 2012. do isplate, 209,73 eur od dana 01. listopada 2012. do isplate, 209,47 eur od dana 01. studenog 2012. do isplate, 209,21 eur od dana 01. prosinca 2012. do isplate, 208,94 eur od dana 01. siječnja 2013. do isplate, 208,66 eur od dana 01. veljače 2013. do isplate, 208,39 eur od dana 01. ožujka 2013. do isplate, 208,11 eur od dana 01. travnja 2013. do isplate, 207,82 eur od dana 01. svibnja 2013. do isplate, 207,55 eur od dana 01. lipnja 2013. do isplate, 207,26 eur od dana 01. srpnja 2013. do isplate, 206,97 eur od dana 01. kolovoza 2013. do isplate, 206,68 eur od dana 01. rujna 2013. do isplate, 206,38 eur od dana 01. listopada 2013. do isplate, 206,08 eur od dana 01. studenog 2013. do isplate, 205,77 eur od dana 01. prosinca 2013. do isplate i 205,47 eur od dana 01. siječnja 2014. do isplate i to do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju CH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka koliko isti budu iznijeli sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

9. Tuženik se u podnesku od 3. siječnja 2025. očitovao na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka te je naveo da nalaz i mišljenje nije cjelovit i nije točan.

10. Raspravnim rješenjem ovoga suda broj P-134/2023-12 spojeni su postupci koji su se kod ovoga suda vodili pod brojem P-134/2023 i P-82/2023 te je određeno da će se postupak voditi pod brojem P-82/2023.

11. U dokaznom postupku izvršen je uvid u ugovor o kreditu od 12. listopada 2005., aneks ugovoru o kreditu od 4. ožujka 2016., izračun konverzije kredita sa simuliranim planom otplate, nacrtom aneksa ugovora o kreditu i obavijesti o parametrima kamatne stope, otplatnim planom (listovi 40-2 do 76-2 spisa), pročitan je nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka Sande Marinac od 12. studenog 2024., zamolbenim putem saslušan je svjedok MH, a u svrhu dokazivanja saslušan je tužitelj CH.

12. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka sud je nesporno utvrdio da je tužitelj CH kao korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu dana 12. listopada 2005. Pravni prednik tuženika odobrio je tužitelju stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti 290.800,00 CHF prema srednjem tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita. Ugovoreno je trajanje kredita do 31. listopada 2032. godine, a kredit se vraća sa kamatom od 3,99% godišnje i otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u protuvrijednosti mjesečnog anuiteta 1.467,51 CHF, a podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja.

13. Nesporno je nadalje da su tužitelj i tuženi sklopili aneks uz ugovor o kreditu dana 4. ožujka 2016. temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15) te je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima.

14. Između stranaka nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovni brojem P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa kojeg je pokrenula udruga, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. , a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to članak 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to članak 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako, tužene banke su u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana postupajući protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a koje odredbe su ništetne.

15. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interesa i prava.

15.1. Prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku fizičke ili pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati.

15.2. Dakle, tom odredbom Zakona o parničnom postupku određeno je da pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu s tim da su banke u pojedinačnim potrošačkim sporovima ovlaštene tvrditi i dokazivati suprotno.

16. Stoga je ovaj sud sukladno članku 502. c Zakona o parničnom postupku vezanim pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača.

17. Tužitelj je tužbom podnesenom 20. svibnja 2019. i tužbom podnesenom 11. svibnja 2023. i specificiranim tužbenim zahtjevom iz podneska od 22. studenog 2024. zatražio utvrđenje ništetnosti odredbe članka 6., članka 2. i članka 3. stavak 2. ugovora o kreditu i isplatu i isplatu preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope tijekom otplate kredita i promjene tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita i zakonsku zateznu kamatu na svaki više plaćeni anuitet kredita zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita.

18. Sud nalazi da tužitelj iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

18.1. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja od 2006. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

19. Temeljem iskaza tužitelja kao i uvidom u ugovor o kreditu sud je utvrdio da se o odredbama ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula nije posebno pregovaralo.

20. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ocjena je ovoga suda da postupanje tuženika u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužbe tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu osnovan, a isto tako sud nalazi da je osnovan zahtjev za isplatom razlike između plaćenih anuiteta kredita u kunama prema kamatnim stopama koje su se tijekom otplate kredita mijenjale i anuiteta po tečaju na dan isplate kredita bez valutne klauzule.

21. Dakle, nesporno je sud utvrdio da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu, a namjena kredita je bila za kupnju stana. Člankom 3. tužitelj se kao korisnik kredita obvezao vraćati kredit u kunskoj protuvrijednosti od 290.800,00 CHF s kamatom od 3,99% godišnje i u protuvrijednosti mjesečnog anuiteta iznos od 1.467,51 CHF u kunama obračunatim po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Člankom 6. ugovorne strane su ugovorile da se ugovorena kamatna stopa neće mijenjati do 30. rujna 2006., a da je tuženik kao kreditor ovlašten od 1. listopada 2006. izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora i da to može učiniti i prije roka ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ugovora.

22. Iz navoda i jedne i druge tužbe, iz ugovora o kreditu kao i temeljem iskaza samog tužitelja sud je utvrdio da se o spornim odredbama ugovora o kreditu kojima je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva i to sukladno odlukom kreditora kao i o odredbama vezanim za valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo.

23. Obzirom na razdoblje u kojem je sklopljen ugovor o kreditu za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi, mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03- dalje ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., do kada je taj Zakon bio na snazi, potom od 7. kolovoza 2007., Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje ZZP/09), a sada je važeći Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP/14).

24. Odredbom članka 84. ZZP/03 i odredbom članka 99. ZZP/09, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

25. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji su u tom smislu lex specalis, dok su odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno. O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa odlukom banke, nije se pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužiteljica mogla na nju utjecati. U prilog navedenom govori i činjenica da su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja o kojima tužiteljica po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tužena ne spori da niti sporni ugovor, niti opći uvjeti ne sadrže niti referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer se donošenje odluke banke o eventualnoj promjeni kamate u skladu sa tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

26. Na temelju odredbe članka 295. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a odredbom članka 295. stavak 3. istoga Zakona, propisano je da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

27. U konkretnom slučaju, nesporno je da ugovor o kreditu ne sadrži ni referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za zakašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je stoga tuženik, koristeći takvu ugovornu odredbu, prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva, određuje prema odluci banke, mogao postupati savjesno ili nesavjesno.

28. Ovaj sud smatra da je ugovorna odredba kojom se promjena ugovorne kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope, uslijed čega bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostataka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope koji bi pri tome bili razumljivi i prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope ključna je ugovorna odredba, a ista ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja - tuženika, a sve to bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti referentne stope za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih stranaka, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja jer se kod takvog ugovaranja radi o situaciju da tuženik jednostrano određuje obavezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija.

29. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora.

30. Takvom ugovornom odredbom tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, u konkretnom slučaju kamate, što je u suprotnosti sa odredbom članka 247. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Osim toga, sukladno odredbi članka 269. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, kako je propisano odredbom članka 272. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Ako je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan, što je propisano odredbom članka 270. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.

31. Niti Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, koje načelo proizlazi iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se obavještavati o stanju pravnog posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obvezno pravnog odnosa, te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarenje i ispunjenje ugovorom preuzetih obaveza. Radi se o otvorenoj pravnoj normi koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznog pravnog odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana, pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

32. Činjenica je da u potrošačkim ugovorima o kreditu banke nisu imale obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara obzirom da u razdoblju od 2004. do 2008., nije bila propisana takva obveza banaka, međutim nepostojanje zakonske regulative kojom bi se naložilo banci da u ugovoru o kreditu precizno i jasno odredi način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope, ne daje istima i ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po vlastitom nahođenju bez mogućnosti utjecaja druge ugovorne strane na takvu odluku i da jednostranom odlukom mijenjaju visinu obveze potrošača odnosno druge ugovorne strane.

33. Uzimajući u obzir činjenicu da je kamata cijena, da je cijena kao što je ranije navedeno, bitni element ugovora o kreditu te da mora biti određena, odnosno odrediva, već samim time odredba koju koristi tuženik, odnosno pravni prednik tuženika, na temelju koje cijenu određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, je protivna načelu savjesnosti i poštenja.

34. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., ističe se da: "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi od dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franaka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva, sukladno odluci banke, dakle vjerovniku."

35. Obzirom na činjenicu da u ugovorima u kojima koristi odredbu o promjeni kamatne stope, tuženik nije odredio referentnu stopu, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, pri tome rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovoga suda trebala odrediti elemente za koje se veže promjena i način njihove promjene, ugovoriti precizne pretpostavke uz koje se kamatna stopa može promijeniti, sve kako bi potrošač znao koji su to elementi na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa, to s ciljem kako bi njegova obveza bila odrediva, no vodeći računa o svom interesu i koristeći činjenicu nepostojanja propisa koji mu takvo što nalaže, tuženik tužitelju kao potrošaču nameće ugovorne odredbe koje tužitelja stavljaju u neravnopravni položaj, a koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

36. Nadalje, dužnost je tuženika bila da prilikom pregovaranja tužitelju pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne da joj prepustiti da se sama informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak, uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je također protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača, banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika i iskustva u poslovanju zna za taj rizik.

37. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga je naveo da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao. Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa je banka, odnosno u konkretnom slučaju tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju pomoći da se u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu.

38. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci kao kreditoru i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži sporne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, konkretno neravnoteža u pravima i obvezama utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te na primjeni valutne klauzule je znatna i postoji, jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim unaprijed od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik, ne znajući za njega jer o tome nije informiran.

39. Može se zaključiti da neravnotežu nisu prouzrokovale promjene kamatne stope, ni promjene tečaja valute, nego ugovorne odredbe koje zbog svoje formulacije tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali nije mogao znati, zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice i kamatna stopa.

40. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača/03, te članka 96. Zakona o zaštiti potrošača/07, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a potome sukladno odredbi članka 323. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima i obvezu svake ugovorne strane da vrati ono što je primila na temelju takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, što je slučaj u ovoj pravnoj stvari.

41. Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020., u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedenog članka 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15 - dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

42. Odredbom članka 1111. stavak 1., 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

43. Na temelju naprijed navedenoga kao i temeljem iskaza tužiteljice sud je utvrdio da se o spornim ugovornim odredbama nije pregovaralo i sud je mišljenja da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka dana 17. svibnja 2006. kojima se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vratiti uz redovnu kamatu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva te kojima se kamata i glavnica kredita vežu za valutu švicarski franak, nepoštene, posljedica je čega ništetnost takvih odredbi, slijedom čega tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetnih odredbi od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

44. Obzirom na sve naprijed navedeno sud ocjenjuje da su odredbe članka 6. i članka 3. ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora dana 12. listopada 2005. kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula ništetne, a sve u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača koji zakon je vrijedio u vrijeme sklapanja pravnog posla – ugovora o kreditu. Ugovorna odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i glavnica iz ugovora o kreditu vezana za valutu švicarski franak iako su bile uočljive i jasne nisu bile razumljive i prednik tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije dao sve potrebne informacije tužitelj iz kojih bi tužitelj mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope valutne klauzule i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose.

45. Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima određeno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

46. Prema članku 1115. istog zakona kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

47. Na temelju naprijed navedenog sud nalazi da je odredba ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i prednika tuženika kojim se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vratiti uz kamatu koja je tijekom ugovornog razdoblja promjenjiva i kojom se kamata i glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak nepoštene, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnom odredbom tuženik takve naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

48. Stoga je sud tužbeni zahtjev tužbe tužitelja da se utvrdi da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu i to članak 6. i članak 3. prihvatio i odlučio kao u točki I izreke.

49. Uvidom u aneks uz ugovor o kreditu od 4. ožujka 2016. utvrđeno je da je isti sklopljen između tužitelja i prednika tuženika Hypo-Adria-bank d.d. Zagreb temeljem Zakona i izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i izvršena je konverzija kredita u kredit u eur. Člankom 2. aneksa ugovora o kreditu ugovorne strane utvrdile su da je neotplaćena glavnica iznos od 151.814,72 eur i da je preplata po predmetnom kreditu iznos od 30.328,68 kn.

50. Sud nalazi da je tuženik odnosno njegov pravni prednik prilikom konverzije kredita postupao sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju pa ne nalazi da bi ta odredba dodatka ugovoru o kreditu bila ništetna te je tužiteljicu s dijelom tužbenom zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti članka 3. dodatka ugovora o kreditu kao s neosnovanim odbio.

51. Radi utvrđenja postojanja razlike u plaćanju anuiteta kredita, kamate prema sklopljenom ugovoru o kreditu i kamata koje su se tijekom otplate kredita mijenjale kao i rate kredita obzirom na promjene tečaja tijekom otplate kredita provedeno je vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke Sandi Marinac.

52. Knjigovodstveni vještak Sanda Marinac u svom pisanom nalazu i mišljenju navela je da je dana 12. listopada 2005. zaključen ugovor o kreditu broj 016- 2030/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama između pravnog prednika tuženika kao kreditora i BH kao korisnika kredita u kunskoj protuvrijednosti od 290.800,00 CHF na rok otplate od 27 godina uz mjesečnu otplatu na 324 anuiteta sve obračunato prema srednjem tečaju banke za CHF na dan korištenja kredita. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa 3,99% godišnje i otplata u kunama po srednjem tečaju banke za CHF na dan plaćanja. Srednji tečaj banke za CHF na dan isplate kredita 14. listopada 2005. je iznosio 4,756119 kn. Od dospijeća prve rate kredita do 30. rujna 2006. obračunavana je ugovorena kamatna stopa na kredit od 3,99 % godišnje. Od 1. listopada 2006. povećana je kamatna stopa u odnosu na početno ugovorenu te od 1. rujna 2007., od 1. ožujka 2008., od 1. prosinca 2008., od 1. prosinca 2010. i od 1. listopada 2011. Od 1. siječnja 2014. smanjena je kamatna stopa u odnosu na ugovorenu na 3,23% godišnje. Tijekom otplate kredita značajno se povećao srednji tečaj CHF u odnosu na srednji tečaj na dan isplate kredita. Aneksom uz ugovor o kreditu broj 016-2030/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenim 4. ožujka 2016. te konverzijom kredita uz valutnu klauzulu u eur utvrđen je više uplaćeni iznos do 30. rujna 2015. u iznosu od 30.328,68 kn. Zbog povećanja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajna razlika) tužitelj je više platio iznos od 151.627,42 kn što po konverzijskom tečaju kuna/euro 7,5345 iznosi 20.124,42 eura. Nakon umanjenja za utvrđeni višak u iznosu od 30.328,68 kn u konverziji kredita u valutu eur utvrđuje da razlika između priznatog iznosa preplaćenih rata kredita u postupku konverzije ugovora o kreditu i plaćenih rata kredita iznosi 121.298,74 kn što po konverzijskom tečaju iznosi 16.099,11 eur. Zbog smanjenja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita tužitelj je manje platio u iznosu od 11.955,10 kn što po konverzijskom tečaju iznosi 1.586,71 eur. Tijekom otplate kredita zbog povećanja kamatne stope tužitelj je više platio iznos od 155.824,63 kn što po konverzijskom tečaju iznosi 20.681,48 eur. Tijekom otplate kredita zbog smanjenja kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu tužitelj je manje platio iznos od 12.050,58 kn što po konverzijskom tečaju iznosi 1.559,39 eur.

53. U svojoj usmenoj dopuni knjigovodstveni vještak navela je da su navodi tuženika iz podneska od 3. siječnja 2025. prigovori pravne prirode, a u podnesku od 17. siječnja tuženik navodi da je prilikom povećanja kamatne stope povećan anuitet, ali ne za iznos kamate nego manji iznos te da je u strukturi anuiteta smanjena glavnica kredita. U odnosu na takve navode navela je da je to točno, ali da je tuženik povećao kamatnu stopu i da je tužitelj onda platio više obračunatu kamatnu stopu, a glavnica je nesporna. Datumi plaćanja rata kredita u nalazu i mišljenju evidentirani su prema dokumentaciji koju je dostavio tuženik, a moguće je da se razlikuje, ako je rata kredita plaćana u više dijelova odnosno više puta u nalazu je uzeta zadnja uplata tako plaćene rate kredita. Tuženik navodi da je kod izračuna razlike zbog promjene kamate vještak koristio srednji tečaj na dan uplate što nije točno nego je koristila srednji tečaj kako je naveden u ugovoru na dan isplate kredita. Prilikom davanja nalaza i mišljenja korištena je ugovorena kamatna stopa iz ugovora o kreditu 3,99% godišnje. Na pitanje jeste li izračun sačinili na način da ste od ukupnih uplata koje je izvršio tužitelj oduzeli ono što bi tužitelj platio po početnom otplatnom planu navela je da je u tako utvrđenoj razlici sadržana i više plaćena kamata i tečajna razlika pa nije izračun radila na taj način nego je posebno izračunala više plaćenu kamatu, a posebno više plaćene tečajne razlike u odnosu na početno ugovorene uvjete. U izračunu nije uzimala u obzir troškove i zatezne kamate zbog kašnjenja u plaćanjima rata kredita.

54. Knjigovodstveni vještak dao je i tabelarni prikaz svog pisanog nalaza i mišljenja.

55. Sud nalazi da u konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu temeljem nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i tužiteljici nije vraćeno ono što je preplatila, a tuženik primio. Preplata koja je utvrđena u konverziji nije i ne može biti obeštećenje tužiteljice zbog primjene ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se tiču kamatne stope i valutne klauzule. Preplata utvrđena u konverziji predstavlja samo razliku koja je nastala zatvaranjem svih anuiteta po simuliranom eur kreditu i onih anuiteta koje je do dana konverzije tužiteljica platila s tim da u dodatku ugovora o kreditu tužiteljici nisu priznate preplate zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koje odredbe u vrijeme sklapanja dodatka ugovoru o kreditu nisu bile pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu utvrđene ništetnim.

55.1. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom u EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u eur. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

56. Dakle, činjenica je da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđeni iznos preplate kojim su dogovorile podmirenje kredita u eurima samo za sebe ne upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta kredita na osnovu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik je dao izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji izračun sadrži podatke o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke i da su uplate koje su izvršene u kunama preračunate u CHF po tečaju za CHF na dan uplate i zaduženjima korisnika kredita preračunatim iz CHF u EUR uz primjenu kamatnih stopa za kredit u eurima po odlukama banaka te je tuženik na taj način utvrdio da je do 30. rujna 2015. tužiteljica uplatila određeni veći iznos što tuženik u dodatku ugovoru o kreditu naziva preplatom.

57. Temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka koji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio ocjenjujući da je dan u skladu s pravilima struke, stručno i nepristrano sud je utvrdio da je tužitelj od sklapanja ugovora o kreditu pa do sklapanja dodatka ugovoru o kreditu, do konverzije kredita kroz period otplate kredita preplatio kredit zbog promjene kamatne stope iznos od 20.681,48 eura, a zbog povećanja tečaja švicarskog franka na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita iznos od 20.124,42 eur.

58. Tužitelj je tužbeni zahtjev u odnosu na preplaćene rate kredita zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja tijekom otplate kredita pa do konverzije kredita uskladio s nalazom i mišljenjem knjigovodstvenog vještaka, te je umanjio preplaćene rate kredita za iznos koji je tužitelju prilikom konverzije priznat.

59. Budući da je sud utvrdio da je tuženik iznos od 20.681,48 eur po osnovi preplaćene kamate i iznos od 16.099,11 eura kako je to tužitelj zatražio po osnovi promjene tečaja švicarskog franka stekao bez osnove sud je takav tužbeni zahtjev tužbe tužitelja prihvatio i odlučio kao u točki II izreke. Isto tako, sud je prihvatio zahtjev tužitelja za isplatom zakonske zatezne kamate.

60. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja tužitelja.

61. Sud smatra da prigovor zastare potraživanja tuženika nije osnovan.

62. Tužitelj je tužbom podnesenom sudu 20. svibnja 2019. zatražio utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i isplatu preplaćenih anuiteta zbog ništetne odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu.

62.1. Tužitelj je tužbom koja je kod suda zaprimljena 11. svibnja 2023. zatražio utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu i isplatu preplaćenih anuiteta zbog ništetne odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu.

63. Prema odredbi članka 219. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveza. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveza.

63.1. Odredbom članka 215. stavak 1. istoga zakona određeno je da zastara počinje teći prvoga dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveza, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a odredbom članka 241. istoga zakona određeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

63.2. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

63.3. Kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanje prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanje tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kada je spor okončan ili završen na drugi način kako to proizlazi iz odredbe članka 245. stavak 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima.

63.4. Prema odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima tražbina zastarijeva za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Budući da u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare sud smatra da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz naprijed navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima.

64. Prema odredbi članka 223. istog zakona kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

65. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.).

66. Prema naprijed navedenim odredbama o zastari te prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud smatra da je podnošenje kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod brojem P-1401/2012 u kojem je tužba podnesena 4. travnja 2012. prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi zbog promjenjive kamatne stope) kada je zastara počela teći ispočetka, odnosno donošenjem presude broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli).

66.1. Dakle, od naprijed navedenih dana ponovno počinje teći rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. pa zastarni rok od 5 godina u odnosu na kamatnu stopu počinje ponovno teći od 14. lipnja 2014., a od 15. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

67. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. (zapisnik broj Su-IV-47/2020-2) zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

68. Zastara potraživanja tužitelja na ime preplaćenih rata kredita počela je teći iznova tek pravomoćnošću presuda u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom udruge Potrošač te je zastarni rok od pravomoćnosti odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je bio vođen pod brojem P- 1401/2012 u odnosu na zahtjev za povrat više plaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope počeo teći 13. lipnja 2014., a zbog više plaćenih anuiteta kredita zbog povećanja tečaja 15. lipnja 2018.

69. Budući je tužitelj podnio tužbu radi isplate preplaćenih anuiteta zbog promjene kamatne stope 20. svibnja 2019., a dana 11. svibnja 2023. podnio je tužbu radi isplate preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja švicarskog franka, valutne klauzule te tužbama traži isplatu preplaćenih anuiteta temeljem navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu to sud nalazi da potraživanje tužitelja nije zastarjelo budući da nije prošao rok od 5 godina od pravomoćnosti presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa kako zbog promjene kamatne stope tako i zbog više plaćenih anuiteta kredita zbog povećanja tečaja.

70. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku. Sud je kao osnovan priznao trošak tužitelja za sastav tužbe od 20. svibnja 2019. i tužbe od 10. svibnja 2023. za svaku iznos od 500,00 eura, zatim za pristup na pripremno ročište koje je održano 13. rujna 2019. u iznosu od 250,00 eura budući je pripremno ročište bilo odgođeno, za pristup na pripremno ročište održano 24. srpnja 2020. u iznosu od 500,00 eura, za pristup na glavnu raspravu održanu 29. listopada 2020. u iznosu od 250,00 eura budući je isto završeno donošenjem odluke o zastoju postupka, za pristup na glavnu raspravu održanu 10. studenog 2023. u iznosu do 250,00 eura budući je glavna rasprava odgođena bez izvođenja dokaza, za pristup na pripremno ročište održano 13. listopada 2023. u iznosu od 250,00 eura budući je isto bilo odgođeno, za pristup na ročište održano 21. studenog 2023. u iznosu od 500,00 eura, za pristup na glavnu raspravu održanu 31. siječnja 2024. u iznosu od 500,00 eura i za pristup na glavnu raspravu održanu 10. veljače 2025. u iznosu od 500,00 eura. Sud je sukladno Tbr. 8. točka 1. priznao tužitelju sastav 4 obrazložena podneska za svaki iznos od 500,00 eura. Dakle, sud je kao osnovan priznao trošak zastupanja tužitelja u iznosu od 6.000,00 eura i PDV na taj iznos od 1.500,00 eura pa je priznao ukupan trošak zastupanja tužitelja u iznosu od 7.500,00 eura. Nadalje, sud je kao osnovan priznao trošak tužitelja na ime sudske pristojbe na tužbu od 20. svibnja 2019. u iznosu od 53,09 eur koliko je tužitelj u obvezi platiti te trošak tužitelja na ime troškova knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 331,78 eur. Dakle, sud je priznao ukupan trošak tužitelja u iznosu od 7.884,87 eura, a s preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka tužitelj je kao s neosnovanim odbijen.

71. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 10. ožujka 2025.

S u d a c:

Ilka Leko

Naputak o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.

DNA:

1. Odvjetničko društvo Hećimović i partneri d.o.o., Slavonski Brod, Ante Starčevića

2. Odvjetničko društvo Šavorić i partneri d.o.o., Zagreb, Ilica 1/A