Poslovni broj: P-902/2023-19
Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Rijeka, Žrtava fašizma 7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužiteljice HF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima Vatroslavu Abramoviću i Marijanu Abramoviću odvjetnicima u Rijeci protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić i Lui odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene dana 30. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, te javne objave dana 10. ožujka 2025.,
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu br. 628-50-3524931 od 14. lipnja 2006.g., koji je potvrđen po javnom bilježniku Jadranki Borčić - Olgi Sokolić Ožbolt iz Rijeke, pod br. OU-495/06 dana 16. lipnja 2006.g., u dijelu koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“.
II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 1.606,58 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče kako slijedi:
na iznos od 5,25 EUR počevši od 01.11.2008.g. pa do isplate,
na iznos od 7,17 EUR počevši od 01.01.2009.g. pa do isplate,
na iznos od 8,55 EUR počevši od 01.02.2009.g. pa do isplate,
na iznos od 9,17 EUR počevši od 03.03.2009.g. pa do isplate,
na iznos od 7,51 EUR počevši od 03.04.2009.g. pa do isplate,
na iznos od 0,05 EUR počevši od 01.05.2009.g. pa do isplate,
na iznos od 7,80 EUR počevši od 07.05.2009.g. pa do isplate,
na iznos od 5,19 EUR počevši od 01.06.2009.g. pa do isplate,
na iznos od 3,25 EUR počevši od 03.07.2009.g. pa do isplate,
na iznos od 3,76 EUR počevši od 01.08.2009.g. pa do isplate,
na iznos od 4,79 EUR počevši od 01.09.2009.g. pa do isplate,
na iznos od 4,70 EUR počevši od 01.10.2009.g. pa do isplate,
na iznos od 3,66 EUR počevši od 01.11.2009.g. pa do isplate,
na iznos od 5,61 EUR počevši od 05.12.2009.g. pa do isplate,
na iznos od 7,18 EUR počevši od 06.01.2010.g. pa do isplate,
na iznos od 9,41 EUR počevši od 05.02.2010.g. pa do isplate,
na iznos od 8,88 EUR počevši od 01.03.2010.g. pa do isplate,
na iznos od 11,94 EUR počevši od 07.04.2010.g. pa do isplate,
na iznos od 11,35 EUR počevši od 06.05.2010.g. pa do isplate,
na iznos od 12,47 EUR počevši od 12.06.2010.g. pa do isplate,
na iznos od 0,59 EUR počevši od 01.07.2010.g. pa do isplate,
na iznos od 21,57 EUR počevši od 27.07.2010.g. pa do isplate,
na iznos od 20,16 EUR počevši od 20.08.2010.g. pa do isplate,
na iznos od 26,25 EUR počevši od 18.09.2010.g. pa do isplate,
na iznos od 24,14 EUR počevši od 07.10.2010.g. pa do isplate,
na iznos od 20,76 EUR počevši od 04.11.2010.g. pa do isplate,
na iznos od 27,90 EUR počevši od 04.12.2010.g. pa do isplate,
na iznos od 36,98 EUR počevši od 11.01.2011.g. pa do isplate,
na iznos od 30,55 EUR počevši od 08.02.2011.g. pa do isplate,
na iznos od 0,02 EUR počevši od 01.03.2011.g. pa do isplate,
na iznos od 32,79 EUR počevši od 03.03.2011.g. pa do isplate,
na iznos od 0,01 EUR počevši od 01.04.2011.g. pa do isplate,
na iznos od 29,93 EUR počevši od 13.04.2011.g. pa do isplate,
na iznos od 30,45 EUR počevši od 07.05.2011.g. pa do isplate,
na iznos od 42,63 EUR počevši od 22.06.2011.g. pa do isplate,
na iznos od 43,82 EUR počevši od 14.07.2011.g. pa do isplate,
na iznos od 53,85 EUR počevši od 13.08.2011.g. pa do isplate,
na iznos od 0,04 EUR počevši od 01.09.2011.g. pa do isplate,
na iznos od 48,60 EUR počevši od 09.09.2011.g. pa do isplate,
na iznos od 42,93 EUR počevši od 14.10.2011.g. pa do isplate,
na iznos od 42,04 EUR počevši od 15.11.2011.g. pa do isplate,
na iznos od 41,60 EUR počevši od 09.12.2011.g. pa do isplate,
na iznos od 44,31 EUR počevši od 17.01.2012.g. pa do isplate,
na iznos od 46,66 EUR počevši od 16.02.2012.g. pa do isplate,
na iznos od 46,98 EUR počevši od 13.03.2012.g. pa do isplate,
na iznos od 45,35 EUR počevši od 14.04.2012.g. pa do isplate,
na iznos od 46,45 EUR počevši od 23.05.2012.g. pa do isplate,
na iznos od 47,20 EUR počevši od 28.06.2012.g. pa do isplate,
na iznos od 45,94 EUR počevši od 14.07.2012.g. pa do isplate,
na iznos od 46,27 EUR počevši od 25.08.2012.g. do isplate,
na iznos od 45,32 EUR počevši od 29.09.2012.g. do isplate,
na iznos od 43,26 EUR počevši od 27.10.2012.g. pa do isplate,
na iznos od 45,45 EUR počevši od 23.11.2012.g. pa do isplate,
na iznos od 46,50 EUR počevši od 29.12.2012.g. pa do isplate,
na iznos od 87,41 EUR počevši od 08.02.2013.g. pa do isplate,
na iznos od 45,15 EUR počevši od 21.03.2013.g. pa do isplate,
na iznos od 45,45 EUR počevši od 26.04.2013.g. pa do isplate,
na iznos od 41,66 EUR počevši od 15.06.2013.g. pa do isplate,
na iznos od 42,23 EUR počevši od 28.06.2013.g. pa do isplate,
na iznos od 39,69 EUR počevši od 01.08.2013.g. pa do isplate,
koje teku do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, te od 01.07.2011. godine do 31.07.2015. godine, po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.g. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023 do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u visini od 1.895,68 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 10. ožujka 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška tužiteljica odbija.
Obrazloženje
Tužitelj u tužbi navodi kako se mjesna nadležnost Naslova zasniva se na prebivalištu tužitelja, a što proizlazi iz odredbe čl. 19.I Zakona o potrošačkom kreditiranju koja glasi:„(1) U sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.“ Ugovorom o kreditubroj628-50-3524931od 14.lipnja2006.g., koji je potvrđen po javnom bilježniku Jadranki Borčić-Olgi Sokolić Ožbolt iz Rijeke, pod br.OU- 495/06dana 16.lipnja 2006.g., tuženik je odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 14.391,61CHF koji se tužitelj obvezao vratiti tuženiku u 84jednakamjesečnaanuiteta,s time da je tužitelj bio u obvezi plaćati svaki pojedinačni anuitetu kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF. Važećem na dan dospijeća(čl. 1. i čl. 7.Ugovora).Točkom I. pravomoćne i ovršne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br.: Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine(u daljnjem tekstu: Presuda VTS-a) potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.: P-1401/12 od 04.07.2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke kojom je, između ostaloga, utvrđeno daje tuženik u razdoblju od 01.06.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (dakle, i tužitelja)kada je zaključivao ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nijekao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
U konkretnom slučaju koji se u cijelosti podudara s gore spomenutom Presudom VTS-a, tuženik je, prije i u vrijeme zaključivanja spornog ugovora, propustio informirati tužitelja o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, zatim o činjenici daje rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz npr. EUR jer Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema EUR, kao i o činjenici da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, što je utvrdio MMF u studiji iz ožujka 1997. g. Sve prednje navedeno zajedno ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenom, pa samim time i ništetnom. Tužitelj pritom posebno napominje kako je tuženik tijekom pregovaranja o sklapanju predmetnog ugovora, u namjeri da tužitelja uvjeri da je to za njega najpovoljnije, istog uvjeravao da je švicarski franak sigurna valuta. U tom smislu tuženik je propustio tužitelju objasniti pravo značenje tog pridjeva i značaj te valute kao sigurnog utočišta. Drugim riječima, tuženik je propustio istinito informirati tužitelja da je ta valuta sigurno ulaganje za banke kao davatelje kredita, a ne za potrošače. Dakle, pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta razumjele su samo banke, a ne i prosječni potrošač – ovdje tužitelj.
Tužitelj kao prosječni potrošaču Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u npr. EUR, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga tužitelj odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa imajući s tim u vezi u vidu činjenicu da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, ima mjesta ispitivanju njihove (ne)poštenosti, u smislu utvrđenja je li eventualni propust obavještavanja bio počinjen u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja te je li sklapanjem ugovora čiji su sastavni dio odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima stvorena značajna neravnoteža između ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je tuženiku kao banci, ali ne i tužitelju kao prosječnom potrošaču koja ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga tuženik kao profesionalac o tome ni na koji način nije informirao, tužitelj nije mogao biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tuženik za taj rizik znao, ali ga je prešutio te je istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama i oglasima nudio najnižu ugovornu kamatu, čime je stvorio dojam i uvjerenje kod potrošača da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjeravao tužitelja, kao i tisuće ostalih korisnika kredita, da je švicarski franak sigurna valuta. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu tužitelja i značajna je. Naime, neizvjestan je, i neodrediv, iznos glavnice kredita kojeg tužitelj kao dužnik ima obvezu vratiti tuženiku, kao i cijena obzirom se i kamata plaća u istoj valuti. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, s tim da tuženik, koji je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima tužitelj kao potrošač, a da to niti ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak tuženik jena nepošten način poticao tužitelja na sklapanje ugovora u pravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivna načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj nije bio upoznat da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak. Budući da to nije znao, bilo mu je praktički svejedno za koju stranu valutu će vezati glavnicu te stoga nije znao da odredbu kojom je iznos glavnice vezao za valutu švicarski franak koja mu je bila jasna, zapravo ne razumije. Tuženik je korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a što je na koncu utvrđeno Presudom VTS-a kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o zaštitnoj klauzuli kojom se glavnica veže uz valutu CHF. Obzirom da je zaštitna klauzula kojom se glavnica veže uz valutu CHF ništetna, to je tuženik temeljem zakonom propisanih posljedica koje uzrokuje ništetnost dužan vratiti tužitelju sve one iznose koje je naplatio temeljem ove klauzule. Radi sačinjavanja obračuna je tužitelj angažirao sudskog vještaka financijske struke koji je sačinio efekt izračuna otplate kredita u CHF–efekt rasta tečaja te utvrdio da razlika anuiteta obračunatog po početnom i stvarno plaćenom tečaju iznosi12.104,66 kn. Stoga tužitelj ovom tužbom, između ostalog, zahtijeva da mu tuženik isplati navedeni iznos s pripadajućom kamatom. Pravo na restituciju temeljem ništetnosti iz čl. 323 ZOO, kada je u pitanju pravo zaštite potrošača, treba tumačiti u duhu odredbe čl.6.st. 1 Direktive 93/13, na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu primjenom nepoštene odredbe. (U tom smislu tužitelj se poziva na Presude Europskog suda: Gutierezz Naranjio i dr.C- 154/15,C-307/15 i C-308/15, potom ŠF C-118/17). Shodno tome, tužitelj se poziva na pravna utvrđenje iz Presude VTS-a kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak utvrđena ništetnom i nepoštenom, zbog čega je tužitelj plaćao veći iznos anuiteta od onoga što bi plaćao da valutne klauzule nije bilo. Dakle, tuženik je temeljem zakonom propisanih posljedica koje uzrokuje ništetnost dužan vratiti tužitelju sve one iznose koje je naplatio temeljem ovih nepoštenih i ništetnih odredbi. Tužitelj stoga traži utvrđenje ništetnim odredbe čl. 7 Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF valuti te potražuje povrat koristi koje je tuženik neosnovano stekao primjenom nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, i to konkretno iznos od 12.104,66 kn odnosno 1.606,56 EUR temeljem neosnovano stečene tečajne razlike u naplaćenim anuitetima sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana uplate svakog preplaćenog iznosa do isplate.
Po provedenom financijskom vještačenju podneskom od 6.11.2024. konačno precizira tužbeni zahtjev te potražuje iznos od 1.606,58 EUR sa zakonskim zateznim kamatama sve na način pobliže opisan u točki II izreke ove presude.
U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako nije sporno da su tužiteljica i tuženik dana 14.06.2006. g. zaključili Ugovor o kreditu broj 628-50-3524931 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 14.391,61 a da je ugovorena redovna kamata 6,50 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Zakon o parničnom postupku propisuje mogućnost stranaka da ugovore mjesnu nadležnost pa je iz čl. 12. Ugovora o kreditu broj 628-50-3524931 ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta Kreditora. Iz zaključka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5.11.2020.g. Su IV – 380/2020 proizlazi da je prorogacijska klauzula o mjesnoj nadležnosti u korist registriranog sjedišta banke ništetna tek uvjetno i to ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja i sjedišta tuženika, mogućnost dolaska na sud, opće imovno stanje potrošača i ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti. Mjesna nadležnost propisana je čl. 46., a u vezi s čl. 48. Zakona o parničnom postupku kojim je propisano da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je opće mjesno nadležan za tuženika. Budući da je registrirano sjedište tuženika u Zagrebu, sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku, mjesno je nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu, no odluku o mjesnoj nadležnosti tuženik prepušta sudu. Tužiteljica neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužiteljicu upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužiteljica neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužiteljicu pri sklapanju Ugovora, te je tužiteljica po vlastitom izboru, a nakon što je upoznata sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrala valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužiteljica samostalno i neovisno mogla birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužiteljice, ugovaranjem valutne klauzule, tužiteljica je također preuzela valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Nisu osnovani navodi tužiteljice da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužiteljica, nakon što je upozorena o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrala valutnu klauzulu CHF razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik se protivi pozivanju tužiteljice na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu. Tužiteljica nije dokazala da je došlo do prijelaza njezine imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje. Tuženik se protivi pozivanju tužiteljice na utvrđenja iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužiteljica ne može smatrati da je osnov njezine tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužiteljica nije bila stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te naložiti tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate
U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, saslušan je tužitelj kao stranka u postupku te je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Dijani Tomljanović-Butković .
Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-A ovaj sud drži tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.
Tužitelj u tužbi tvrdi kako su ništetne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog među strankama i to odredbe koje se odnosi na odredbe o valutnoj klauzuli čl. 7 st. 1 te slijedom takvog utvrđenja tužbenim zahtjevom potražuje i razliku plaćenog iznosa u odnosu na prvobitno ugovoreni iznos kredita koja je nastala zbog primjene valutne klauzule u švicarskim francima i stvarnom plaćenih iznosa anuiteta zbog povećanja tečaja CHF-a naspram HRK.
Nesporno je da su tužitelj i tuženik sklopili dana 14.06.2006. ugovor kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 14.391,61 CHF protuvrijednosti u kunama a kako je to određeno čl. 1 istog ugovora , a koji iznos se tužitelj obvezao vratiti za 84 mjeseca. U čl. 2. ugovora ugovorena je redovna kamatna stopa od 6,50 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke. Nesporno je da je kredit isplaćen po kupovnom tečaju banke kreditora za CHF na dan isplate kredita koji je na dan isplate iznosio 1 CHF= 4,663590 HRK.
Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetnu posl br. P- 1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak u odnosu na valutnu klauzulu je pravomoćno je okončan 14. srpnja 2018.. U presudi Visokog Trgovačkog suda, poslovni broj Pž-6632/17 utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ov dje tuženik u razdoblju od 01.1 .2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN- 79/07 i dr.) Presudom Vrhovnom suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019. potvrđeno je stajalište Visokog trgovačkog suda iz presude poslovni broj Pž-6632/2017.
Predmetni Ugovor o kreditu je solemniziran od strane javnog bilježnika no sukladno odredbi čl. 57. i čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (NN 78/93, 29/94, 16/07, 75/09 ) uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora je ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla. No javni bilježnik nema ovlaštenje u smislu upozoravanja tužitelja kao korisnika kredita na značaj i posljedice ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i isto upozorenje unijeti u javnobilježnički akt. Stoga se ne može govoriti o odgovornosti javnog bilježnika vezano za negativne posljedice koje su proizašle iz predmetnog ovjerenog ugovora o kreditu .
Tužiteljica je iznos dobivenim kreditom utrošila na kupnju novog motocikla, što je razvidno iz iskaza tužiteljica i samog ugovor o kreditu čl. 6, stoga je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03) jer je sklopila predmetni pravni posao u svrhu koja nije namijenjen njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnost.
Sporno je među parničnim strankama je li ugovorna odredba iz čl. 7 konkretnog ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF-u ništetna.
Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužitelj se pozvao na utvrđenja iz navedene presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2019., koja utvrđenja su potvrđena u presudi Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. U navedenoj presudi Vrhovni sud je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog da li su ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g.. Tuženik je dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo.
Tužiteljica je u iskazu navela kako se ne sjeća jesu li joj napravili otplatni plan u valuti EUR i valuti CHF da bi mogla napraviti usporedbu, zna samo da je kredit u CHF-u bio najpovoljniji. Vezano za valutu CHF o njoj joj ništa posebno nije objašnjeno, niti o riziku uzimanja kredita u toj valuti. Pojam valutne klauzule joj je bio jasan. Banka je pripremila ugovor o kreditu, o sadržaju istog nije pregovarala. Kredit je bio po principu uzmi ili ostavi.
Tuženik nije predložio saslušanje bankarskog službenika koji je pregovarao s tužiteljem, a da bi eventualno dokazao da je pojedinačno pregovarao s tužiteljem o bitnim elementima ugovora koji su sada predmet ovog postupka odnosno da je tužitelja informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.
Tuženik je dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Suprotno utvrđenju ovoga suda tuženik nije dokazao, nije predložio provođenje dokaza kojim bi dokazao da je tužitelja kao prosječnog potrošača informirao o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije ga informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF. Samo informiranje da je anuitet podložan promjeni zbog rasta ili pada tečaja valute i da tečaj CHF je u prošlosti bio stabilan nije dovoljna informacija iz koje bi tužiteljica kao prosječan potrošač mogla predvidjeti sve ekonomke posljedice koje će za nju proizaći zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF valuti poglavito kraj činjenice da zbog skorog uvođenja eurozone rast tečaja CHF je izgledan te je CHF valuta utočišta koja je kao takva jedni povoljna za trgovca-banku. Takvo ponašanje tuženika imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a na štetu potrošača što je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.
Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu iz članka čl 7 st. 1 koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a, pa je odlučeno ako u točki 1 izreke ove presude.
Tužitelj koji je isplatio kredit po navedenom Ugovoru i dalje ima pravni interes tražiti da se kao prethodno pitanje utvrdio dio odredbe ugovora o kreditu ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka.
U odnosu na prigovor zastare u pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 14.06.2018.g. za valutnu klauzulu. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači pravo tužitelja nije zastarjelo u odnosu za isplatom preplaćenih iznosa zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, to pravo zastarijeva 15. lipnja 2023.( tužba podnesena 25. svibnja 2023.) pa nema govora o zastari kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva.
Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Dijane Tomljanović-Butković proizlazi kako tečajna razliku između svakog plaćenog anuiteta po prodajnom tečaju kreditora na dan plaćanja i svakog plaćenog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita iznosi 1.606,58 EUR, negativne tečajne razlike iznose 123,84 EUR.
Ovaj sud nalaz vještaka prihvaća u cijelosti kao objektivan te izrađen sukladno pravilima struke, vještak je u potpunosti odgovorila na danu joj zadaću od strane suda te na primjedbe stranaka.
Kako su odredbe valutnoj klauzuli ništetne tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a. Stoga uvažavajući izračun koje je tužitelj dostavio uz tužbu čiju pravilnost tuženik ne osporava, niti osporava visinu tužbenog zahtjeva tuženik je u obvezi vratiti iznose primljene primjenom ništetnih odredbi u iznosu od 1.606,58 EUR s osnove preplate tečaja uz zatezne kamate primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a i to od dana stjecanja obzirom na utvrđeno nesavjesno postupanje tuženika. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točci II. izreke ove presude.
U odnosu na mjesnu nenadležnost ovoga suda ispravno je pozivanje tužitelja na odredbu čl. 19. I Zakona o potrošačkom kreditiranju koja glasi: „(1) U sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.“ Tuženik u odgovoru na tužbu nije niti iznio prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda poziva se na odredbu čl. 46 ZPP-a, a odluku o mjesnoj nadležnosti prepušta sudu, kako za ovaj slučaju nije određena isključiva mjesna nadležnost, stoga sud ne odlučuje o službenoj dužnosti o istoj, već samo na prigovor tuženika odlučuje o prigovoru mjesne nenadležnosti suda, a takvog prigovora nema.
Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 1 i 155 Zakona o parničnom postupku. Stoga je tužiteljici zastupanoj po punomoćniku valjalo je priznati trošak sastava tužbe u visini od 100 bodova (Tbr 7 toč.1), za sastav podneska 26. 10.2023. i 06.11.2024. svaki u visini od 100 bodova (Tbr 8 toč.1), za sastav podneska od 12. 09.2023. u visini od 25 bodova( Tbr 8 toč4) za zastupanje na ročištu 29.03.2024, 10.06.2024 i 30.01.2025. svaki u visini od po 100 bodova ( Tbr 9 toč.1), vrijednosti boda od 2,00 EUR, uz priznanje 25% PDV-a odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika, tužiteljici je valjalo priznati financijskog vještačenja u visini od 300 EUR i trošak sudske pristojbe na tužbu 33,18 EUR, pa trošak sveukupno iznosi 1.895,68 eur. Na ukupno dosuđeni iznos parničnog trošak tužiteljici temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja. Tužiteljici ne pripada trošak za sastav podneska od 2. srpnja 2024. budući istim samo dostavlja dokaz o uplati predujma kao niti trošak za pristup na ročište za objavu odluke jer se ne radi o trošku nužnom za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari kako to propisuje odredba čl. 155 ZPP-a, a pored toga presudu stranke mogu podignuti putem e oglasne ploče. Tužiteljica nije obveznica plaćanja sudske pristojbe na presudu pozivom na odredbu čl. 11 st. 1 toč. 20 Zakona o sudskim pristojbama pa ju niti taj zatraženi trošak ne pripada. Slijedom toga odlučeno je kao u točki III izreke presude.
U Rijeci 10. ožujka 2025.
S U D A C
Katarina Bajčić Ivančević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.
DNA:
-pun tužitelja
-pun. tuženika
