Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž-374/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zadru, po sucu Eugenu Škunci, u pravnoj stvari tužitelja PBZ CARD d.o.o. Zagreb, Radnička cesta 44, OIB: 28495895537, koga zastupa predsjednik uprave MJ, a njega punomoćnici, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Antonio Zujić & Ines Slutej u Zagrebu, Ljudevita Gaja 22, protiv tuženika UJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik GJ iz [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Povrv-304/2023-9 od 28. veljače 2024., 10. ožujka 2025.,

r i j e š i o  j e

Uvažava se žalba tuženika UJ i preinačuje rješenje Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Povrv-304/2023-9 od 28. veljače 2024., tako da se rješava:

Odbija se tužiteljev prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Uvodno označenim prvostupanjskim rješenjem riješeno je:

"I. Općinski sud u Osijeku oglašava se mjesno nenadležnim za daljnje postupanje u ovoj pravnoj stvari.

II. Nakon pravomoćnosti ovoga rješenja predmet će se ustupiti mjesno nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu.".

2. Protiv navedenog rješenja žalbu je izjavio tuženik, pobijajući ga zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi ističe da pobijano rješenje nema razloga o odlučnim činjenicama, a koje činjenice su iznesene u podnesku tuženika od 5. veljače 2024., sud se o tim činjenicama niti jednom riječju nije očitovao niti je uzeo u obzir istaknute dokaze, nego je više tipski donio pobijanu odluku uz obrazloženje da je tuženik potpisao pristupnice i samim time prihvatio i sve odredbe Općih uvjeta poslovanja tužitelja, pa tako i o prorogaciji suda u Zagrebu, što naprosto nije točno. Opći uvjeti poslovanja tj. ugovora sukladno čl. 295. Zakona o obveznim odnosima se moraju objaviti na uobičajen način, čega u ovom slučaju nije bilo, a sukladno st. 5. tog članka isti uvjeti obvezuju ugovornu stranu samo ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora tj. potpisivanja pristupne kartice. Isto tuženiku nije bilo poznato, a on je u svom podnesku ponudio čitav niz dokaza koje prvostupanjski sud nije proveo, između ostaloga i saslušanje tuženika te svjedoka i osnovnog dužnika, koja je i imao ugovor sa tužiteljem. Dalje ističe kako je bio dodatni korisnik kartice u ime i za račun vlasnika računa i kartice, a to je bila njegova poslodavac obrt [obrt], i to samo radi praktičnosti kako bi mogao plaćati benzin za kombi koji je vozio za poslodavca, a budući da je bilo par slučajeva kada su mu na benzinskim crpkama prodavači znali prigovoriti da kartica s kojom plaća benzin nije na njegovo ime, samo zbog toga se napravila nova kartica, a ne i da tuženik bude dužnik po toj kartici. Poslovanje tužitelja na ovakav način ima i prijevarne elemente što sve prvostupanjski sud nažalost nije prepoznao i uvidio, već mu je samo tipsko potpisivanje pristupnog kartona bilo dovoljno da donese odluku. Nije dovoljno samo navesti da je tuženik potpisao karticu, već je isti morao biti upućen i na interne akte tužitelja, a teret dokaza je na tužitelju koji potražuje tražbinu od tuženika i mora dokazati da mu je tuženik dužnik, pa tako i da je pristao na mjesnu nadležnost suda u Zagrebu. Dalje navodi kako se poziva i na Zakon o potrošačkom kreditiranju, Zakon o zaštiti potrošača te sve Direktive Europske komisije. Sud prvog stupnja nije proveo saslušanje tuženika i svjedoka NJ, nije od strane tužitelja pribavio očitovanje u smjeru gdje je potpisana sporna kartica, tužitelj nije dostavio niti jednu ispravu iz koje bi proizlazilo da je tuženika uputio u postojanje Općih uvjeta poslovanja i dostavio mu ih, pa se radi o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, a pobijana odluka suda se ne može jasno ispitati, čime je počinjena i bitna povreda postuka. Nadalje, poziva se i na Zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenog 2020. da je prorogacijska klauzula u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo te je ista ništetna ako je suprotna savjesnosti i poštenja te uzrokuje znatnu neravnotežu upravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tuženika (potrošača) i sjedišta tužitelja ( banke), mogućnost dolaska na sud i slično. U konkretnom slučaju nisu postojali apsolutno nikakvi pregovori niti razgovori između tužitelja i tuženika radi ugovaranja mjesne nadležnosti suda u slučaju sudskog spora te postoje i svi drugi elementi neravnoteže između stranaka jer je tuženik radnik sa plaćom i ima dvoje djece, pa je tako i nepošteno da bude nadležan sud u Zagrebu, a ne u Osijeku. Predlaže pobijano rješenje preinačiti na način da se odredi da je Općinski sud u Osijeku mjesno nadležan sud u daljnjem postupanju, ili, ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak.

U odgovoru na žalbu tužitelj navodi da je žalba tuženika neosnovana. Ističe kako je u pravnoj teoriji i praksi zauzeto stajalište da pri utvrđivanju procesnih pretpostavki, a jedna od kojih je i mjesna nadležnost, nije u pravilu potrebno da se sud uvjerava u postojanje činjenica na jednako nesumnjiv i izvjestan način kao kad utvrđuje činjenice odlučne za osnovanost tužbenog zahtjeva. Prilikom donošenja pobijanog procesnog rješenja prvostupanjski je sud, obzirom na stanje spisa i priložene dokaze, imao ovlasti do razine vjerojatnosti utvrditi postojanje razloga temeljem kojih se oglasio mjesno nenadležnim. Iz isprava predanih u spis jasno proizlazi, što ni sam tuženik ne spori, da je predmetna pristupnica potpisana od strane tuženika, a iz sadržaja iste jasno proizlazi da se njezinim potpisivanjem ulazi u ugovorni odnos koji je reguliran Općom uvjetima poslovanja PBZ Card d.o.o. Sama činjenica da je punoljetna i poslovno sposobna osoba potpisala određenu ispravu povlači za sobom predmnijevu da je znala što potpisuje, a onaj koji tvrdi suprotno dužan je to i dokazati, pa su netočni navodi tuženika da bi teret dokaza o adekvatnoj informiranosti o postojanju i obvezujućem učinku Općih uvjeta poslovanja bio na tužitelju. U odnosu na zaključak sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na kojeg se tuženik poziva, ističe da se ništetnost odredbi o prorogaciji mjesne nadležnosti procjenjuje obzirom na okolnosti svakog pojedinog slučaja i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora. Teret dokaza pritom je na onoj parničnoj strani koja se poziva na spomenutu neravnotežu, a to je u ovom slučaju tuženik, ali on nije iznio činjenice koje bi ukazivale na znatnu neravnotežu koju bi u pravima i obvezama tužitelja i tuženika unijela predmetna klauzula o prorogaciji mjesne nadležnosti, niti je predložio dokaze koji bi ukazivali na postojanje istih činjenica. Stoga je prvostupanjski sud donio zakonito rješenje kojim se oglasio mjesno nenadležnim, pa je žalba tuženika u cijelosti neosnovana te ju predlaže odbiti.

4. Žalba je osnovana.

5. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22. - u daljnjem tekstu: ZPP) na koju se poziva žalitelj, jer pobijano rješenje nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, valjano je obrazloženo te su u njemu navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama.

5.1. Također, nisu počinjene niti druge bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud temeljem čl. 365. st. 2. u vezi čl. 381. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

6. Iz spisa predmeta proizlazi da je tuženik podnio prigovor protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Anamarije Kokić iz Osijeka poslovni broj Ovrv-10837/2023, UPP/OS-Ovrv-676/2023 od 21. rujna 2023., povodom kojeg je Općinski sud u Osijeku rješenjem poslovni broj Povrv-304/2023-2 od 18. listopada 2023. stavio izvan snage rješenje o ovrsi u dijelu u kojem je određena ovrha, ukinuo provedene ovršne radnje i odlučio da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

7. Tužitelj je u podnesku od 27. prosinca 2023. istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, pozivajući se na Opće uvjete poslovanja PBZ Carda (u daljnjem tekstu: Opći uvjeti) kojima je ugovorena mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu.

8. Pobijanim rješenjem prvostupanjski se sud pozivom na odredbu čl. 70. ZPP oglasio mjesno nenadležnim za postupanje u ovom predmetu te odredio da će se po pravomoćnosti tog rješenja predmet ustupiti stvarno i mjesno nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, iz razloga što je Općim uvjetima tužitelja u slučaju spora između stranaka ugovorena mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu.

9. Međutim, po ocjeni ovog suda, sud prvog stupnja pogrešno je primijenio materijalno pravo kada se po prigovoru tužitelja oglasio mjesno nenadležnim te odlučio da je za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu.

10. Odredbom čl. 70. st. 1. ZPP normirano je ovlaštenje stranaka da se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda. Taj sporazum važi samo ako je sastavljen u pisanom obliku i ako se tiče spora ili više sporova koji svi proistječu iz određenog pravnog odnosa (st. 3.), a ispravu o sporazumu tužitelj mora priložiti uz tužbu (st. 5.).

11. Predmet spora u konkretnom slučaju je isplata po osnovi American Express kartice izdane od strane tužitelja, u kojem odnosu tuženik ima status potrošača, a tužitelj status trgovca, te u tom kontekstu dolazi do primjene mjerodavno potrošačko pravo, slijedom čega je o prigovoru tužitelja valjalo odlučiti uz primjenu Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. i 14/19. - u daljnjem tekstu: ZZP) u kojem je, između ostalih, implementirana i Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora (u daljnjem tekstu: Direktiva), posljedično čemu je hrvatsko zakonodavstvo usklađeno sa pravnom stečevinom Europske unije u području zaštite potrošača.

12. Odredbom čl. 49. st. 1. i 2. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 51. ZZP je propisano da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimati u obzir priroda proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, dok je čl. 55. ZZP propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

13. Prema čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.). Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2.).

14. Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C- 240/98 do C-244/98 - Océano Grupo Editorial SA protiv Rocio Murciano Quintero te Salvat Editores SA protiv PJ Prades i dr. zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. U konkretnom slučaju, točno je da je potpisivanjem pristupnice tuženik prihvatio Opće uvjete tužitelja. Člankom 12. Općih uvjeta određeno je da će sva sporna pitanja proizašla iz primjene za Okvirnog ugovora Poslovni subjekt, Korisnik kartice i PBZ Card pokušati riješiti mirnim putem, a u slučaju nepostizanja mirnog rješenja, ugovara se nadležnost suda u Zagrebu, međutim, po ocjeni ovog suda, nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70 .st. 1. – 4. ZZP.

15.1. Naime, iz same pristupnice koju je tuženik potpisao kao ostali korisnik za kojeg se traži izdavanje America Express kartice za obrtnike, nedvojbeno slijedi da se radi o tipskom ugovoru, sklopljenom na unaprijed formuliranom obrascu, pa se posljedično tome temeljem zakonske presumpcije ima smatrati da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke u postupku nisu pregovarale, što uključuje i odredbe Općih uvjeta o mjesnoj nadležnosti, te tuženik nije imao nikakve mogućnosti utjecati na sadržaj odredbe o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu za postupanje u ovoj pravnoj stvari, a dvojbeno je i da li je u trenutku zaključenja ugovora tj. potpisivanja pristupnice tuženik uopće znao i mogao znati kako glasi članak 12. Općih uvjeta. Slijedom navedenog, takva je odredba po shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, za tuženika, kao potrošača, nepoštena.

15.2. Osim toga, cijeneći okolnosti konkretnog slučaja i sadržaj navedenih odredbi, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena sa ciljem da se smanje troškovi postupka za tužitelja, za razliku od tuženika koji na takvu ugovornu odredbu nije mogao utjecati, a obzirom da se radi o odredbi koja utječe na udaljenost mjesta prebivališta tuženika do mjesta ugovorene nadležnosti suda u Zagrebu. Time je u znatnijoj mjeri narušena procesno pravna ravnoteža položaja ugovornih strana, pa posljedično tome valja zaključiti da u konkretnom slučaju između stranaka u postupku nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. ZPP, a kako to smatra prvostupanjski sud.

16. Slijedom iznesenog, trebalo je temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP uvažiti žalbu tuženika i pobijano rješenje preinačiti tj. odlučiti kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

Zadar, 10. ožujka 2025.

Sudac

Eugen Škunca