Poslovni broj: UsI-4733/24-5

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Jasminke Janković kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: ŽO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po skrbnici ŽOS iz [adresa], a ona po opunomoćeniku Luki Gulanu, odvjetniku iz Zagreba, Ilica 191 E, protiv tuženika: Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, Zagreb, Ulica grada Vukovara 78, OIB: 53969486500, radi poništavanja rješenja, 10. ožujka 2025. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike KLASA: UP/II-551-05/24-01/11, URBROJ: 524-11-01/6-24-2 od 08. listopada 2024. godine i rješenja Hrvatskog zavoda za socijalni rad, Područnog ureda Trešnjevka, KLASA: UP/I-551-05/24-01/49, URBROJ: 139-121-04/11-24-5 od 26. srpnja 2024. godine, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška.

Obrazloženje

Tužitelj tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 08. listopada 2024. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostupanjskog rješenja od 26. srpnja 2024. godine. Ujedno osporava i to prvostupanjsko rješenje, kojim mu je priznato pravo na socijalnu uslugu smještaja u Centru za rehabilitaciju Zagreb - pet radnih dana u tjednu, počevši od 01. kolovoza 2024. godine - što će sâm plaćati od svojih mirovinskih primanja i iz svoje ušteđevine.

Tužitelj u tužbi ističe nekoliko prigovora, koji će detaljnije biti analizirani u nastavku ove presude.

Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu, kojoj se nije odazvao uredno pozvan tuženik. U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Tužitelj je osoba djelomično lišena poslovne sposobnosti, između ostalog i za upravljanje imovinom. Tužiteljeva skrbnica je njegova sestra, s kojom dijeli suvlasništvo stana u kojem s njom boravi vikendom i praznicima, dok je pet radnih dana u tjednu smješten u Centru za rehabilitaciju Zagreb, na način da mu je osporavanim rješenjima priznato takvo pravo na socijalnu uslugu smještaja, što će međutim sâm plaćati od svojih mirovinskih primanja (tužitelj je korisnik obiteljske mirovine od 614,06 € mjesečno) i iz svoje ušteđevine (od 12.460,00 € i od 40.000,00 €).

Tuženik je u osporavanom drugostupanjskom rješenju od 08. listopada 2024. godine (ispravljenom 10. prosinca 2024. godine) utvrdio konkretnu cijenu za priznatu socijalnu uslugu smještaja tužitelju od 675,16 € mjesečno te je naveo da cijenu te usluge određuje nadležni ministar.

Na temelju čl. 44. st. 3. i čl. 124. Zakona o socijalnoj skrbi (NN 18/22, 46/22, 119/22, 71/23 i 156/23 - ZSS) o priznavanju prava na naknadu za osobne potrebe, odnosno o iznosu sudjelovanja korisnika u cijeni plaćanja usluge odlučuje se rješenjem o priznavanju prava na uslugu smještaja.

Na temelju čl. 44. st. 1. ZSS-a pravo na naknadu za osobne potrebe se priznaje odrasloj osobi kojoj se priznaje pravo na uslugu smještaja, ako vlastitim prihodom ne može osigurati zadovoljavanje osobnih potreba na smještaju. Na temelju čl. 119. st. 1 ZSS-a pružatelj socijalne usluge čiji je osnivač Republika Hrvatska socijalnu uslugu pruža u mreži socijalnih usluga po cijeni koja se utvrđuje odlukom o utvrđivanju cijena socijalnih usluga koju donosi ministar i javno se objavljuje na mrežnim stranicama nadležnog ministarstva.

Tužitelj u tužbi navodi da je cijena usluge smještaja drastično povećana i da kao takva nije navedena u izreci osporavanog prvostupanjskog rješenja. Također navodi da je odluka o utvrđivanju cijene, na koju se poziva tuženik, ukinuta 20. lipnja 2024. godine.

Dakle, tužitelj prvenstveno osporava cijenu socijalne usluge smještaja koja mu se naplaćuje u visini od 675,16 € mjesečno, za priznato pravo smještaja pet radnih dana u tjednu.

Međutim, Centar za rehabilitaciju Zagreb je u e-dopisu od 05. srpnja 2024. godine (koji je priložen spisu upravnog tijela) potvrdio spomenutu cijenu od 675,16 € mjesečno koja se naplaćuje za uslugu smještaja tužitelju pa se stoga radi o stvarnoj cijeni. Pritom pitanje utvrđivanja pravilnosti visine navedene cijene nije predmet ove pravne stvari, a u odnosu na tužiteljevu tvrdnju o tome da je ta cijena drastično povećana sud napominje da viša stvarna cijena koja se naplaćuje za priznatu socijalnu uslugu smještaja tužitelju načelno pruža veće mogućnosti za dokazivanje nemogućnosti samostalnog podmirivanja te cijene, a time i za mogućnost priznavanja prava na naknadu za osobne potrebe.

Propust prvostupanjskog tijela da utvrdi i u izreci svog rješenja navede cijenu smještaja nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost tog rješenja, a tuženik je u obrazloženju svog drugostupanjskog rješenja naveo utvrđenu cijenu smještaja od 675,16 € mjesečno.

S druge strane, tužitelj nesporno prima obiteljsku mirovinu od 614,06 € mjesečno, što dakle gotovo u cijelosti pokriva ranije spomenutu cijenu smještaja. No, tužitelj osim toga raspolaže ušteđevinom od 12.460,00 € i od 40.000,00 €, što znači da osim obiteljske mirovine raspolaže i dovoljnim novčanim sredstvima kojima može osigurati plaćanje razlike cijene priznate socijalne usluge smještaja pet radnih dana u tjednu.

Štoviše, s obzirom na to da visina tužiteljeve obiteljske mirovine gotovo dostiže cijenu usluge smještaja, tužitelj bi za plaćanje te usluge samo u minimalnom dijelu trebao koristiti svoje štedne uloge koji sveukupno iznose 52.460,00 €. Sud u tom pogledu prvenstveno upućuje na primjenu načela supsidijarnosti u korištenju javnih usluga u sustavu socijalne skrbi. Tako je u čl. 4. ZSS-a propisano da se naknade u sustavu socijalne skrbi mogu ostvariti samo ako osoba ne može osigurati uzdržavanje svojim radom, pravima koje proizlaze iz rada i osiguranja, primitkom od mirovine, iz drugih izvora, od osoba koje su je dužne uzdržavati ili na drugi način.

Tužitelj u konkretnom slučaju svoje uzdržavanje može osigurati iz drugih izvora, odnosno na drugi način - s obzirom na to da raspolaže značajnom svotom ušteđevine koju bi tek minimalno trebao koristiti za nadoplatu troškova priznatog prava na socijalnu uslugu smještaja, nakon iskorištavanja svojih redovnih mjesečnih mirovinskih primanja.

Na temelju čl. 120 st. 1. ZSS-a odrasla osoba koja socijalnu uslugu koristi na temelju rješenja dužna je sudjelovati u plaćanju cijene usluge u skladu s posebnim pravilnikom.

Radi se o Pravilniku o sudjelovanju i načinu plaćanja korisnika i drugih obveznika uzdržavanja u troškovima skrbi izvan vlastite obitelji (NN 112/98, 5/02, 57/11, 33/12, 157/13 i 18/22 - Pravilnik).

Međutim, navedeni Pravilnik je propis nižeg ranga od ZSS-a, a ZSS ujedno predstavlja i noviji propis u odnosu na Pravilnik.

U čl. 121. st. 1. ZSS-a je propisano da je korisnik socijalne usluge dužan sudjelovati u plaćanju cijene te usluge svojim prihodima i imovinom koja ne služi njemu ili članovima njegovog kućanstva za podmirenje osnovnih životnih potreba. Prema tome, korisnik je dužan participirati u plaćanju socijalne usluge smještaja ne samo svojim prihodima, već i svojom imovinom, a tužiteljevu imovinu (osim redovnih mjesečnih primanja mirovine i suvlasništva stana) predstavlja i ušteđevina od ukupno 52.460,00 €.

Pritom neosnovano tužitelj u tužbi navodi da nisu utvrđivani njegovi troškovi za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba - konkretno troškovi hrane, režija, odjeće, obuće i medicinskih troškova.

Naime, tužitelj za prehranu i režije ne treba izdvajati značajna novčana sredstva, jer samo manji dio vremena provodi sa sestrom (skrbnicom) u vlastitom stanu - s obzirom na to da mu je pravo na socijalnu uslugu smještaja priznato za pet radnih dana u tjednu. Ostale troškove tužitelj nije dokazao; oni svakako postoje, ali po ocjeni ovog suda ti drugi troškovi za sada ne mogu dovesti u pitanje tužiteljevu ušteđevinu od ukupno 52.460,00 €, posebno imajući u vidu da mu redovna mirovinska primanja gotovo u potpunosti pokrivaju trošak smještaja.

Tužitelj ne može s uspjehom ukazivati na to da mu ušteđevina služi za osiguranje nepredviđenih troškova. Kao što i sâm navodi, radi se o troškovima koji se ne mogu predvidjeti i koji se ne mogu planirati, pa u tom smislu treba voditi računa o prioritetu već spomenutog načela supsidijarnosti iz čl. 4. ZSS-a, s obzirom na to da tužitelj koristi javnu uslugu. Stoga troškove te usluge ne trebaju snositi porezni obveznici, u situaciji u kojoj tužitelj kao korisnik usluge osim mirovine na raspolaganju ima i ušteđevinu od 52.460,00 €.

U odnosu na tužiteljev navod o tome da za nekoliko godina ne bi više imao svoja sredstva iz ušteđevine, sud još jednom napominje da bi s obzirom na njegova redovna mirovinska primanja svoju ušteđevinu od 52.460,00 € relativno sporo iscrpljivao, nadoplaćujući iz te ušteđevine samo ostatak troška smještaja, ne velike preostale troškove hrane i režija (koji se odnose samo na vikend boravke u vlastitom stanu kod svoje sestre i skrbnice), kao i povremene troškove odjeće, obuće te medicinske troškove.

Nadalje, u slučaju da u budućnosti i dođe do iscrpljivanja sredstava tužiteljeve ušteđevine, na temelju čl. 138. st. 2. ZSS-a postoji mogućnost obavještavanja o tome nadležnog zavoda za socijalni rad, koji u tom slučaju na temelju promijenjenih okolnosti donosi novo rješenje o priznavanju prava na socijalnu uslugu smještaja, odnosno o priznavanju prava na naknadu za osobne potrebe.

Prema tome, upravna tijela su pravilno i zakonito na temelju čl. 44. st. 3. i čl. 124. ZSS-a rješenjima odlučila o tome da tužitelj uz priznavanje prava na socijalnu uslugu smještaja nema pravo i na priznavanje prava na naknadu za osobne potrebe te je pravilno i zakonito tim rješenjima određeno da će tužitelj priznatu socijalnu uslugu smještaja u cijelosti plaćati sâm iz svojih mirovinskih primanja i iz svoje ušteđevine.

Stoga je tužbeni zahtjev za poništavanje osporavanih rješenja kao neosnovan odbijen, na temelju čl. 116. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS).

Sud je na raspravnom ročištu odbio prijedlog za saslušanje tužiteljeve sestre i skrbnice, jer je ocijenio da se odluka može donijeti na temelju dostupne materijalne dokumentacije, odnosno na temelju nespornih činjenica o visini cijene smještaja te o visini tužiteljevih mirovinskih primanja i visini njegove ušteđevine.

Tužitelj je izgubio ovaj upravni spor pa je na temelju čl. 147. st. 1. ZUS-a odbijen i njegov zahtjev za naknadu troška.

U Zagrebu, 10. ožujka 2025. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

Dna:

1. odvj. Luka Gulan

2. Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, Zagreb, Ulica grada Vukovara 78