Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: P-849/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužiteljice ŠOU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Arturu Fišbahu, odvjetniku u Osijeku, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o., Zagreb, Domagojeva 18, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 4. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tužene u zamjeni ŠO, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Ostović & Rakušić d.o.o. u Osijeku, po objavi 10. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim dijelovi odredbe Ugovora o kreditu broj: 9012333275 od 13. ožujka 2007. zaključenoga između tužiteljice ŠOU, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d. OIB: 02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta br. 50, ovjerovljen po javnom bilježniku Zdenki Pavelić-Musa 13. ožujka 2007. broj ovjere Ov-5.432/07, u kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, te isti ne proizvodi nikakve pravne učinke.

II. Nalaže se tuženoj Privrednoj banki Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta br. 50, isplatiti tužiteljici ŠOU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 3.436,87 EUR (slovima: tri tisuće četiristo trideset šest eura osamdeset sedam centi) sa zateznim kamatama koje teku na iznose kako slijedi :

- 16,46 EUR od 1.4.2009.

- 17,06 EUR od 1.5.2009.

- 13,30 EUR od 1.6.2009.

- 10,08 EUR od 1.7.2009.

- 10,80 EUR od 1.8.2009.

- 12,66 EUR od 1.9.2009.

- 12,45 EUR od 1.10.2009.

- 10,68 EUR od 1.11.2009.

- 13,99 EUR od 1.12.2009.

- 16,40 EUR od 1.1.2010.

- 20,28 EUR od 1.2.2010.

- 19,27 EUR od 1.3.2010.

- 24,28 EUR od 1.4.2010.

- 23,18 EUR od 1.5.2010.

- 25,47 EUR od 1.6.2010.

- 40,63 EUR od 1.7.2010.

- 37,39 EUR od 1.8.2010.

- 46,13 EUR od 1.9.2010.

- 43,32 EUR od 1.10.2010.

- 37,37 EUR od 1.11.2010.

- 48,88 EUR od 1.12.2010.

- 63,21 EUR od 1.1.2011.

- 53,33 EUR od 1.2.2011.

- 56,92 EUR od 1.3.2011.

- 52,10 EUR od 1.4.2011.

- 52,82 EUR od 1.5.2011.

- 71,98 EUR od 1.6.2011.

- 73,26 EUR od 1.7.2011.

- 89,79 EUR od 1.8.2011.

- 81,78 EUR od 1.9.2011.

- 72,94 EUR od 1.10.2011.

- 71,84 EUR od 1.11.2011.

- 71,06 EUR od 1.12.2011.

- 74,94 EUR od 1.1.2012.

- 79,02 EUR od 1.2.2012.

- 79,33 EUR od 1.3.2012.

- 76,59 EUR od 1.4.2012.

- 77,95 EUR od 1.5.2012.

- 79,23 EUR od 1.6.2012.

- 77,20 EUR od 1.7.2012.

- 77,88 EUR od 1.8.2012.

- 76,73 EUR od 1.9.2012.

- 73,83 EUR od 1.10.2012.

- 76,90 EUR od 1.11.2012.

- 78,59 EUR od 1.12.2012.

- 78,00 EUR od 1.1.2013.

- 71,42 EUR od 1.2.2013.

- 77,03 EUR od 1.3.2013.

- 77,30 EUR od 1.4.2013.

- 74,94 EUR od 1.5.2013.

- 68,67 EUR od 1.6.2013.

- 68,50 EUR od 1.7.2013.

- 69,85 EUR od 1.8.2013.

- 72,39 EUR od 1.9.2013.

- 76,27 EUR od 1.10.2013.

- 74,27 EUR od 1.11.2013.

- 75,42 EUR od 1.12.2013.

- 76,73 EUR od 1.1.2014.

- 77,97 EUR od 1.2.2014.

- 79,71 EUR od 1.3.2014.

- 79,08 EUR od 26.3.2014.

pa do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se tužiteljica s dijelom zahtjeva koji glasi:

„Nalaže se tuženoj Privrednoj banki Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, isplatiti tužiteljici ŠOU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 63,13 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. svibnja 2007. pa do isplate.“

IV. Nalaže se tuženoj Privrednoj banki Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, naknaditi tužiteljici ŠOU, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], prouzročeni trošak u iznosu 1.390,45 eura (slovima: tisuću tristo devedeset eura četrdeset pet centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. ožujka 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki IV. izreke.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 13. lipnja 2023. navodi da je s tuženom 13. ožujka 2007. zaključila Ugovor o kreditu broj: 9012333275, da se na temelju odredbe članka 1. Ugovora o kreditu, tužena obvezala tužiteljici staviti na raspolaganje iznos u kunama, koji odgovara protuvrijednosti od 22.732,89, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tužene važeće na dan korištenja kredita. Sukladno članku 7. Ugovora o kreditu rok otplate je 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tužene važeće na dan plaćanja. Za trajanja otplate kredita redovna kamatna stopa je s početnih 5,10% godišnje više puta mijenjana na štetu tužiteljice. Rastao je i tečaj švicarskog franka, stoga su se tijekom otplate kredita anuiteti povećavali. Tužiteljica smatra da su odredbe Ugovora o kreditu nepoštene i nezakonite, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule. Sukladno odredbi članka 269. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok u konkretnom slučaju činidba u pogledu valutne klauzule nije bila niti određena niti odrediva. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi neodređena je i nejasna, bez relevantnih parametara mjerljivosti, a svaka izmjena jednostranom Odlukom banke smatra se sastavnim dijelom ugovora. Navedeno je dovelo do toga da u konkretnom ugovornom odnosu jedina koja postavlja uvjete jest tužena, bez da tužiteljica ima ikakav relevantan utjecaj. Dakle, u ovom ugovornom odnosu drastično je narušena stranačka ravnopravnost, te je povrijeđeno načelo jednake vrijednosti činidaba i to na štetu tužiteljice. Dakle, predmetnim ugovorom o kreditu ugovorena je primjena valutne klauzule s obzirom da je iznos kredita vezan za tečaj CHF. Pri tome tužiteljici nikada nije pojašnjen rizik ugovaranja kredita u valuti CHF, nisu joj prezentirana kretanja tečaja CHF u prethodnom višegodišnjem razdoblju, niti je bila upoznata s rizikom očekivanog rasta švicarskog franka. Tužena je propustila upozoriti tužiteljicu na povećani rizik koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tužiteljica kao prosječni potrošač nije mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje proizlaze iz predmetnog ugovora. Da su tužiteljici rastumačeni svi parametri koji mogu utjecati na porast tečaja franka, uz realnu procjenu rizika podizanja kredita u CHF, tužiteljica nikada ne bi pristala na takve uvjete ugovora. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je u točki I. presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno kako su tužene banke u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koji su sadržavali ugovorne odredbe s dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopu ugovorene kamate o kojima ovisi visina obveze potrošača, a dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je neizvjestan iznos glavnice kredita koji se veže za švicarski franak i kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, švicarskim francima. Drugostupanjski sud je utvrdio pravilnim stav prvostupanjskog suda da su banke korištenjem predmetnih odredbi povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, s kojima nisu o ovim ugovornim odredbama pojedinačno pregovarale u vrijeme zaključenja ugovora, niti ih u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke o vezanju glavnice i ugovornih kamata za tečaj švicarskog franka. Revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeto je shvaćanje kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima, te je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva za ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli za CHF nastavila teći u srpnju 2018. godine. Navedenom odlukom je nadalje obrazloženo kako utvrđenje da je pojedina ugovorna odredba nepoštena i ništetna djeluje unatrag (ex tunc) od trenutka sklapanje ugovora, te se ima smatrati kao da ta nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena. Navedeno je kako sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije ni bilo, što dovodi do subjektivnog prava potrošača na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno od toga kada je utvrđeno da je ugovorna odredba bila nepoštena. Tužiteljica je prije podnošenja ove tužbe izradila okvirni financijski izračun na temelju kojeg postavlja visinu tužbenog zahtjeva u visini od 3.500,00 eura na ime preplate nastale zbog promjene tečaja CHF. Kako tužiteljica kao laik ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavila točno preciziran tužbeni zahtjev s navođenjem svakog pojedinačnog iznosa razlike preplaćene kamate i tečajne razlike u pojedinom anuitetu na koji potražuje zateznu kamatu, iznos tužbenog zahtjeva je postavljen okvirno. Temeljem odredbi članka 322., 323., 324. Zakona o obveznim odnosima u svezi s člankom 1111. i članka 1115. istog zakona, te člankom 502.c Zakona o parničnom postupku i člankom 138.a Zakona o zaštiti potrošača tužiteljica predlaže sudu nakon provedenoga postupka donijeti presudu:

„I. Utvrđuju se ništetnima dijelovi odredbi Ugovora o kreditu broj: 9012333275 od 13. ožujka 2007. zaključenoga između tužiteljice ŠOU OIB: [osobni identifikacijski broj] [adresa] i tužene Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, ovjeren po javnom bilježniku Zdenki Pavelić- Musa 13. ožujka 2007. broj ovjere Ov-5.432/07 u kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, te iste ne proizvode nikakav pravni učinak.

II. Nalaže se tuženoj isplatiti tužiteljici iznos od 3.500,00 eura zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa sve do isplate, sve u roku 15 dana, a svaki pojedinačni iznos na koji se obračunava zatezna kamata tužiteljica će dodatno specificirati nakon provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja.

III. Nalaže se tuženoj isplatiti tužiteljici prouzročeni parnični trošak postupka sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku 15 dana.“

1.1. Na ročištu 5. studenoga 2024. tužiteljica je uredila točku II. tužbenog zahtjeva na način da na utuženi iznos od 3.500,00 eura potražuje zakonsku zateznu kamatu počev od 1. svibnja 2007. pa do isplate.

1.2. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužiteljica je u podnesku od 3. veljače 2025. konačno postavila tužbeni zahtjev tako da pod točkom II. tužbenog zahtjeva potražuje iznos od 3.436,87 eur. Ujedno je iznijela da je prilikom postavljanja visine tužbenog zahtjeva u točki II. uzela u obzir i negativne tečajne razlike, prema izračunu vještaka.

2. U odgovoru na tužbu tužena ističe kako osporava osnov i visinu utuženog potraživanja. Ističe kako je tužiteljica cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirala na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe članka 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući postupanje tužene (koje tužiteljica neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo.

Nadalje, tužena ističe kako iz odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete! Budući se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužiteljice na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-6632/17 pravno je irelevantna u smislu odredbi članka 138.a i 502.c ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja. Da bi tužiteljica polagala pravo na isplatu preplaćenih iznosa s pozivom na ništetnost ugovorne odredbe i kolektivnu zaštitu pruženu navedenim sudskim odlukama, valjalo bi prethodno sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti. Drugim riječima, valjalo bi takvu odredbu deklarirati kao ništetnu s obrazloženjem da je činjenično stanje isto ili barem slično kao u postupku kolektivne zaštite potrošača, slijedom čega bi tužiteljica imala osnovu i pravnu pretpostavku zatražiti isplatu. Nadalje, u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke 80% ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kojom se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Formula je jednostavna: kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depoziti (štednja). Budući je 80% svih depozita u valuti, očito je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. To je naprosto hrvatska stvarnost uz koju su vezana odgovarajuća zakonska rješenja te prateća poslovna i dugogodišnja sudska praksa koji valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuju i prihvaćaju.

Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu! Sadržaj ugovora te postupanje tužene u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. U ugovoru o kreditu, ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. U ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužiteljica nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužiteljice. Sukladno odredbi članka 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe članka 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF i EUR, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe članka 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Smisao zakonske odredbe članka 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom članka 21. ZOO. Ako je temeljem članka 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, tužena navodi presudu Vs-Rev 1990/91 i odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17. lipnja 2009. Nadalje, nesporno je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Ni Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule. Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti.

Tužena ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan. U ovome pravcu, ustanovljena je i praksa Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, u presudi VSRH Rev 895/2003, od 9. veljače 2005. Tužiteljica je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojila niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražila bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužiteljica se svjesno odlučila za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući je sama ocijenila kako joj, sukladno njezinim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužiteljice može se razumno zaključiti da su joj bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Ako tužiteljica smatra da ju je tužena trebao „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužiteljica sama donijela odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisala, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja. Naime, u takvom bi slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. Takvo što zacijelo se ne bi moglo podvesti pod „fer“ poslovni odnos jer ne smije se zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran te se mora voditi računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa. Banka ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužiteljica nesporno i učinila. Nadalje, iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tužene prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Presuda Županijskog suda u Puli Gž- 2658/12 jasno ističe kako niti valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu nisu ništetni, neodređeni niti neodredivi, te da nisu narušena načela obveznih odnosa, odnosno da je solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj, kao korisnik kredita, upoznat sa svim ugovornim klauzulama. Iz odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da je tužiteljica upoznata s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja ugovorenih valuta, te da ju je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.

U odnosu na zahtjev za isplatom, jedino nedvojbeno proizlazi iz navoda tužiteljice jest da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje. Tužiteljica svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude presude VTS Pž-6632/17, te pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Tužena osporava i visinu utuženog potraživanja, protivi se i provođenju dokaza financijskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja razlike između početno ugovorenog tečaja i svih kasnijih izmjena. Naime, ukoliko tužiteljica tvrdi da bi odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena, a s druge strane je nesporno da je odredba kojom se ugovara valutna klauzula dopuštena i u skladu sa zakonom, te je ista uobičajena u kreditnim odnosima između banaka i klijenata, tada je upravo na tužiteljici da dokaže koja je to promjena tečaja, odnosno iznos obračunat po osnovi tečaja ugovorenog spornim ugovorom o kreditu nepošteno i protuzakonito naplaćen i na čemu isti temelji svoj tužbeni zahtjev jer niti pravna osnova.

Tužena ističe i prigovor zastare te predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženoj.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao Ugovor o kreditu broj: 9012333275 od 13. ožujka 2007. (stranica 7-11 spisa), plan otplate (stranica 13-14 spisa), pregled uplata po kreditu (stranica 15-17 spisa), nalaz i mišljenje sudskog vještaka Dubravke Herceg iz Osijeka od 9. siječnja 2025. (stranica 41-67 spisa), iskaz tužiteljice (stranica 84-85 spisa), te izvršio uvid u drugu spisu priležeću dokumentaciju.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka kao i zahtjev tužiteljice za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, po Ugovoru o kreditu broj: 9012333275 od 13. ožujka 2007. sklopljenom s tuženom.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 13. ožujka 2007. tužiteljica kao korisnica kredita i tužena kao kreditor zaključile Ugovor o kreditu broj: 9012333275 kojim je tužena stavila tužiteljici na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 22.732,89 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita,

- da je kredit odobren za kupnju vozila,

- da je ugovoren rok otplate kredita 84 mjeseca,

- da će se kredit u iznosu 22.732,89 CHF i kamata otplaćivati u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora (članak 6.),

- da prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu, odnosno da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počev od dana dospijeća prvog anuiteta,

- da je tužiteljica cjelokupni kredit otplatila,

- da se mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu.

6. Nadalje je nesporno:

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno i ista glasi: da je ovdje tužena u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka odnosno ima li tužiteljica pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, te je s tim u vezi sporna i visina tužbenog zahtjeva. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

8. Neosnovan je prigovor tužene da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, ne obvezuje stranke u ovom postupku.

8.1. Naime, u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8.2. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu ZZP/07)

– koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8.3. Također je i odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22. i 155/23. – dalje u tekstu: ZPP), propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

8.4. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

8.5. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

8.6. Tužiteljica je potrošač u smislu odredbe članka 3. ZZP/03, kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu, proizlazi da ga je sklopila tužiteljica kao fizička osoba, da je namjena kredita kupnja vozila, što je iskazala i tužiteljica, navevši pri tom i da je kredit utrošen za kupovinu novog vozila koji je služio za osobne potrebe tužiteljici i njezinoj obitelji, kao i da u vrijeme podizanja kredita nije bila vlasnica niti obrta niti tvrtke niti je vozilo unijeto u imovinu niti obrta niti tvrtke. Tužena pak tijekom postupka nije dokazala da je ugovor sklopljen u okviru tužiteljičine poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti. Dakle, tužiteljica je potrošač u smislu citirane odredbe članka 3. ZZP-a/03, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru, pa se u konkretnom slučaju radi o sporu koji je obuhvaćen kolektivnom zaštitom.

8.7. U odnosu na prigovor tužene da odredba o valutnoj klauzuli sadržana u Ugovoru o kreditu ne može biti ništetna, jer da je valutna klauzula dio hrvatskog pravnog poretka, normirana člankom 22. i 26. Zakona o obveznim odnosima, ovaj sud ukazuje da odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu nisu utvrđene ništetnim jer da valutna klauzula ne bi bila dopuštena, već su utvrđene ništetnim iz razloga što ugovorne stranke nisu o istoj pojedinačno pregovarale. Nastavno na iznijeto, za presuđenje u ovoj pravnoj stvari nisu odlučni navodi tužene iznijeti u odgovoru na tužbu i tijekom postupka, a kojima pojašnjava opravdanost ugovorene valutne klauzule.

9. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III- 4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tužena ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

9.1. Na okolnosti pojedinačnog pregovaranja saslušana je tužiteljica koja je iskazala da je 2007. godine podigla kredit za kupovinu novog auta, došla je u PBZ budući je tamo već imala od ranije kredit za kupovinu kuće. Digla je kredit u iznosu 22.700,00 CHF. U banci joj nisu rekli da može doći do promjene tečaja CHF, upravo suprotno, tvrdili su da se radi o stabilnoj valuti, najsigurnijoj. Također nisu rekli koji elementi utječu na promjenu tečaja CHF. Ugovor o kreditu sačinio je osobni bankar, nije mogla utjecati na elemente ugovora o kreditu, nije mogla pregovarati o uvjetima. Pročitala je ugovor o kreditu i najbitnije joj je bilo koliko će joj iznositi rata, odnosno da li će ju moći otplatiti ili ne. Ne sjeća se koliko joj je točno iznosila početna rata kredita ali zna da je ista pred kraj otplate bila i više nego dupla u odnosu na početni iznos. Da je znala da će doći do takvog velikog povećanja rate kredita, ne bi ga podigla jer ga ne bi mogla plaćati. Nakon što je tečaj počeo "divljati" obratila se banci, ali su joj rekli da je to to i da je kredit potpisala i da ga mora otplatiti. Kredit je otplatila u roku otplate. Sama je otplaćivala kredit i to na način da joj je od plaće skidano svaki mjesec. Prilikom potpisivanja ugovora nije rekla da joj je nešto nejasno, jer ono što joj je bilo bitno, a to je iznos rate kredita, joj je bilo jasno, time da nije znala da može doći do tolike promjene tečaja. Kod javnog bilježnika također nije iznijela da joj je nešto nejasno u vezi predmetnog ugovora niti je tražila pojašnjenje. Iako je pročitala ugovor i potpisala ga, banka ju nije upoznala sa svim rizicima sklapanja predmetnog ugovora, tim više jer su joj rekli da je CHF najstabilnija, najsigurnija valuta, pa nije imala razloga sumnjati u to što su joj rekli. Pročitala je i odredbe u dijelu gdje se spominju i opći uvjeti, ali nije baš to razumjela niti joj je to bilo jasno, bazirala se isključivo na ono što su joj rekli u banci. Ne zna što generalno utječe na promjenu tečaja CHF, odnosno na promjenu rate kredita. Nikada se nije srela promjenama tečaja, npr. kod promjena deviza u mjenjačnicama, štednje i slično. Ne zna što je valutna klauzula. Nije nikada provjeravala vrijednost kune u odnosu na stranu valutu. Nije se kod tuženika odnosno drugih kreditnih institucija raspitivala o kreditima u drugim valutama. U ugovoru stoji da može doći do promjene tečaja ali ona je mislila da se tu radi o nekoj maloj promjeni a ne da može doći do promjene tečaja kako je došlo a time i do promjene visine rate. Ugovor je potpisala iz razloga što je isti sadržavao njoj najbitniju odredbu a to je da joj je rata takova da je može otplaćivati, ostalo nije razumjela previše, nije ekonomske struke. Kad je došla kod javnog bilježnika isti joj nije pročitao ugovor niti joj je išta pojasnio.

9.2. Prema stavu ovoga suda, tužena, na kojoj leži teret dokaza o obaviještenosti tužiteljice odnosno da je prilikom pregovaranja s tužiteljicom o sklapanju Ugovora o kreditu tužiteljicu informirala o rizicima tečaja švicarskog franka, tu okolnost nije ničim dokazala. Cijeneći iskaz tužiteljice ovaj sud utvrđuje da ista nije mogla utjecati na elemente ugovora o kreditu, da nije mogla pregovarati o uvjetima, kao i da joj nije pojašnjeno da može doći do promjene tečaja CHF, već da su ju u banci uvjeravali da je to najsigurnija, stabilna valuta. Također tužiteljici nije pojašnjeno da može doći do porasta tečaja CHF u odnos na kunu u omjeru u kojem je tijekom otplate kredita došlo, jer da jest, tada predmetni kredit ne bi sklopila jer ne bi mogla otplaćivati ratu kredita. Stoga ovaj sud utvrđuje da tužena prilikom sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu tužiteljicu nije obavijestila o rizicima fluktuacije tečaja, niti o elementima koji utječu na promjenu tečaja CHF u odnosu na kunu.

10. Nije osnovan niti navod tužene kako sud ne može utvrditi ništetnom odredbu ugovora koji je u cijelosti izvršen. Naime, okolnost da je predmetni ugovor o kreditu ispunjen otplatom ugovorenog iznosa nije od utjecaja na postojanje pravnog interesa tužiteljice za isticanje ništetnosti jer se prema odredbi članka 328. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. - dalje: ZOO) važećoj u vrijeme njegova sklapanja, pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Smisao odredbe je efikasna pravna zaštita savjesne ugovorne strane koja je u izvršavanju ništetnog ugovora kao pravnog posla protivnog odredbama pravnog poretka ili morala, drugoj ugovornoj strani nešto dala. Zaštita se u takvom slučaju ostvaruje kondemnatornim zahtjevom koji ima za cilj uspostavu pravne i činjenične situacije za stranu koja je izvršila obvezu kao da ništavog ugovora (ili pojedine njegove odredbe) nije bilo, u ovom slučaju isplatom novčanog iznosa.

11. Obzirom na iznijeto, ovaj sud je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu od 13. ožujka 2007. u kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, usvojio i odlučio kao u točki I. izreke presude.

12. Na okolnost utvrđenja visine zahtjeva provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku Dubravki Herceg iz Osijeka, a zadatak vještaka je bio utvrditi razliku iznosa između iznosa koji je tužiteljica tuženoj uplatila obzirom na promjenjivi tečaj Švicarskog franka i iznosa koji bi tužiteljica tuženoj uplatila u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (prema prvom otplatnom planu), izraženo u eurima, po mjesecima i ukupno. Također, vještaku je naloženo da u nalazu i mišljenju u obzir uzme i anuitete plaćene po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita.

12.1. Iz nalaza vještaka od 9. siječnja 2025. proizlazi:

- da ukupna pretplata obveze po kreditu zbog povećanja tečaja za CHF na način da se izračuna razlika između tečaja važećeg na dan isplate kredita i svakog naknadnog povećanja tečaja na dan uplate rate kredita, u razdoblju od sklapanja ugovora pa do otplate kredita iznosi 3.513,16 EUR-a. (stupac broj 11. i 15. tablice br. 2.),

- da ukupna Negativna tečajna razlika iznosi -76,29 EUR-a, kad je tužiteljica plaćala anuitet po nižem tečaju za CHF od tečaja CHF po kojem je isplaćen kredit. ( stupac br. 10. i 14. tablice br. 2),

- da ukupna Tečajna razlika po predmetnom kreditu izračunata na način da je u izračun uzet srednji tečaj CHF-a PBZ-a banke (stupac 7. tablice br. 2.) na datum uplate rate kredita svakog mjeseca (stupac 3. tablice br. 2.) i umanjen za plaćeni anuitet po početnom tečaju PBZ banke na dan korištenja kredita iznosi 3.436,87 EUR (stupac br. 9. i 13. tablice br. 2.),

-da kad se u izračun uzmu u obzir i anuiteti plaćeni po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita, tj. izvrši prijeboj negativnih tečajnih razlika sa pretplatom tečajne razlike, onda pretplata zbog povećanja Švicarskog franka iznosi 3.436,87

EUR-a. (stupac 7. tablice br. 3.)

12.2. Tužiteljica je u podnesku od 3. veljače 2025. konačno postavila tužbeni zahtjev time da u točci II. na ime preplate kredita po osnovi tečajne razlike, pri čemu je u uzela u obzir i negativne tečajne razlike, potražuje iznos od 3.436,87 eur.

12.3. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je nalaz i mišljenje izradio sukladno zadatku suda, time da stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun sudskog vještaka, a prigovor tužene da je vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovoren fiksni tečaj, svodi se na prigovore pravne ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje. Naime, vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud.

13. Nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju VSRH sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

13.1. Presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći 14. lipnja 2018., a nastupa 14. lipnja 2023. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 13. lipnja 2023., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO-a za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule. Obzirom na iznijeto nije osnovan prigovor zastare tužene.

14. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu, pa je osnovano potraživanje kamate tužiteljice počev od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta pa do isplate.

15. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

16. Tužiteljica je u tužbi, odnosno na ročištu 5. studenoga 2024. a u smislu odredbe članka 186.b stavak 5. ZPP-a, postavila vrijednost kondemnatornog zahtjeva u visini 3.500,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. svibnja 2007. pa do isplate. Nakon provedenog financijskog-knjigovodstvenog vještačenja, podneskom od 3. veljače 2025. uredila je kondemnatorni dio zahtjeva potražujući po osnovi istog iznos od 3.436,87 eur. Takvo smanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja povlačenje tužbe za iznos od 63,13 eura, kojem povlačenju se tužena usprotivila. Stoga je ovaj sud odbio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 63,13 eura, jer je provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem utvrđeno da tužiteljica ima pravo na isplatu iznosa od 3.436,87 eur.

17. Odluka suda o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 5. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, te su tužiteljici priznati i dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku- odvjetniku, i to za:

- sastav tužbe u iznosu 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife)

- zastupanje na ročištu 5. studenoga 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 5. veljače 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 4. ožujka 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu za objavu 10. ožujka 2025. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife),

ukupno 900,00 eura, što uvećano za pripadajući iznos PDV-a daje iznos od 1.125,00 eura. Tužiteljici je dosuđen i trošak predujma za vještačenje u iznosu 265,45 eura. Dakle, tužitelju je dosuđen ukupan trošak u iznosu 1.390,45 eura na koji joj je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od 10. ožujka 2025. pa do isplate.

17.1. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 11. studenoga 2024., budući isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka, istim je obavijestila sud da je platila predujam za sudskog vještaka. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 3. veljače 2025., budući je isti predala na spis dva dana prije održavanja ročišta zakazanog za 5. veljače 2025., za koje ročište joj je priznat trošak pristupa, pa je na istom mogla predati i predmetni podnesak. Nije joj priznat niti trošak izvješća stranki po presudi, jer niti taj trošak nije bio potreban za vođenje ovoga postupka.

18. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u izreci.

U Osijeku 10. ožujka 2025.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Artur Fišbah, odvjetnik u Osijeku

2. Odvjetničko društvo Leko i partneri d.o.o., Zagreb, Domagojeva 18