Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž R-863/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, po sutkinji pojedincu mr. sc. Iris Gović Penić, u pravnoj stvari tužitelja CI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Rački i kolege iz Zagreba, protiv tužene REPUBLIKE HRVATSKE, OIB: 52634238587, Ministarstvo unutarnjih poslova, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Sisku, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pr-250/2020-19 od 28. travnja 2023., dana 10. ožujka 2025.,
p r e su d i o j e
I Preinačava se presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pr-250/2020- 19 od 28. travnja 2023. i sudi:
1. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu naknade štete u iznosu od 928,80 eur / 6.993,88 kn, sa zateznim kamatama kako slijedi:
na iznos od 259,99 eur/1.957,72 kn tekućim od 1. siječnja 2016.,
na iznos od 127,85 eur/962,72 kn tekućim od 1. siječnja 2017.,
na iznos od 201,82 eur/1.519,72 kn tekućim od 1. siječnja 2018.,
na iznos od 339,14 eur/2.553,72 kn tekućim od 1. siječnja 2019.
2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka u iznosu od 1.617,53 eura zateznom kamatom od 28. travnja 2023. do isplate.
3. Nalaže se tužitelju u roku 15 dana naknaditi tuženoj prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.152,83 eura sa zateznom kamatom tekućom od 10. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena.
Obrazloženje
1.Izreka prvostupanjske presude glasi:
"I. Nalaže se tuženici REPUBLICI HRVATSKOJ - Ministarstvo unutarnjih poslova da tužitelju CI na ime naknade štete isplati iznos od 928,80 eur / 6.993,88 kn, sa zateznim kamatama
na iznos od 259,99 eur/1.957,72 kn tekućim od 1. siječnja 2016.,
na iznos od 127,85 eur/962,72 kn tekućim od 1. siječnja 2017.,
na iznos od 201,82 eur/1.519,72 kn tekućim od 1. siječnja 2018.,
na iznos od 339,14 eur/2.553,72 kn tekućim od 1. siječnja 2019. pa sve do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženici REPUBLICI HRVATSKOJ - Ministarstvo unutarnjih poslova naknaditi tužitelju CI troškove parničnog postupka u iznosu od 1.617,53 eur / 12.187,28 kn sa zateznom kamatom od 28. travnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."
2. Presudu pobija tužena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te traži naknadu troška sastava žalbe. Posebno ističe povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19– dalje: ZPP).
3. Tužitelj u odgovoru na žalbu predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu.
4. Žalba je osnovana.
5. Drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava.
U ovom postupku radi se o sporu male vrijednosti, stoga se presuda prvostupanjskog suda temeljem čl. 467. st. 1. ZPP ne može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, niti zbog bitnih povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP. Slijedom navedenog ovaj sud nije razmatrao žalbene navode tužene koji se odnose na činjenično stanje koje je utvrdio prvostupanjski sud, a na koje tužena u žalbi ukazuje. Ispitujući pobijanu presudu, jednako kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, nije uočeno da bi pred sudom prvog stupnja bile počinjene druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 365. st. 2. ZPP. i u vezi s čl. 467. ZPP.
6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete.
6.1. U tužbi tužitelj navodi da je zaposlenik MUP RH, PU [adresa], Služba pravnih, financijskih i tehničkih poslova, Odjel za tehniku, raspoređen na radnom mjestu policijski tehničar za računalnu i EOP tehniku. Odredba članka 17. stavak 1. Zakona o zaštiti na radu propisuje da je poslodavac obvezan organizirati i provoditi zaštitu na radu, vodeći pri tome računa o prevenciji rizika te obavještavanju, osposobljavanju, organizaciji i sredstvima. Stavkom 2. navedenog članka propisano je da je poslodavac obvezan provoditi prevenciju u svim radnim postupcima, u organizaciji rada i upravljanju radnim postupcima, pri čemu mora osigurati radnicima najveću moguću razine zaštite na radu. Stavkom 6. navedenog članka propisano je da troškove provođenja zaštite na radu snosi poslodavac, odnosno njezino provođenje ne smije teretiti radnika. Iz dopisa MUP-a RH, PU [adresa], broj: [broj] od 19. lipnja 2020., vidljiv je opis poslova radnog mjesta tužitelja, a koji poslovi nedvojbeno zahtijevaju upotrebu radne odjeće i obuće. Iz tabelarnog prikaza minimalnih godišnjih i trogodišnjih potreba radne odjeće i obuće za radno mjesto domar-pomoćni djelatnik na tekućem održavanju (a koje bi se odnosilo i na vozača), vidljivo je da je za to radno mjesto godišnje tužena kao poslodavac morala osigurati dva komada radnog odijela plavog, dva komada radne kute plave, jedan kombinezon, jedan par radnih cipela niskih, dvoje radne rukavice, a svake treće godine jednu zimsku jaknu, jedan prsluk bez rukava i jedne radne cipele visoke. Tužena kao poslodavac tužitelja nije osigurala tužitelju sukladno odredbama Zakona o zaštiti na radu, uzimajući u obzir godišnje potrebe za radno mjesto policijski tehničar za računalnu i EOP tehniku, svu radnu odjeću, obuću i drugu opremu koja mu pripada za 2015., 2016., 2017. i 2018. Navedenim postupanjem, tužitelju je nanesena šteta u vidu neosiguravanja adekvatne radne odjeće, obuće i druge opreme od strane tužene kao poslodavca.
Tužitelj se sukladno odredbi čl. 186.a ZPP-a obratio Općinskom državnom odvjetništvu u Sisku sa zahtjevima za mirno rješenje spora 6. prosinca 2019. i 7. srpnja 2020. po kojim zahtjevima je 26. veljače 2020. te 29. srpnja 2020. zaprimio odgovore Općinskog državnog odvjetništva u Sisku pos. broj: NDO-122/2019-5 od 21. veljače 2020. i N-DO-74/2020-4 od 24. srpnja 2020. Iz odgovora Općinskog državnog odvjetništva u Sisku proizlazi da zahtjevi tužitelja nisu osnovani. Budući da tužitelj smatra da ima pravo na radnu opremu, odnosno da ima pravo na utvrđeni iznos na ime naknade štete za radnu opremu, tužitelj stoga podnosi predmetnu tužbu.
7. Između stranaka nije sporno da je tužitelj tijekom 2015., 2016., 2017. i 2018. bio službenik Ministarstva unutarnjih poslova RH, PU [adresa], Služba pravnih, financijskih i tehničkih poslova, Odjela za tehniku, zaposlen na radnom mjestu policijskog tehničara za računalnu i EOP tehniku.
8. Sud prvog stupnja je temeljem provedenog dokaznog postupka utvrdio da je tužitelj u utuženom periodu, osim poslova koji nesporno ulaze u opis poslova radnog mjesta policijskog tehničara za računalnu i EOP tehniku i uredskih poslova, redovito obavljao i rad u svim ustrojstvenim jedinicama kao i graničnim prijelazima PU [adresa], dakle, rad na terenu, da je obavljanje tih poslova obuhvaćalo održavanje uređaja (repetitora, nadzornih kamera, baznih stanica) što je uključivalo i rad na visini te u konačnici da su se navedeni poslovi obavljali u neprikladnim uvjetima odnosno u nečistoći i prašini te je zaključak suda da je tužitelj tijekom utuženog perioda redovito obavljao i poslove koji zahtijevaju potrebu za korištenjem radne odnosno zaštitne odjeće i obuće.
Kako je prema odredbama čl. 17. st. 1. 2. i 5. Zakona o zaštiti na radu (Narodne novine broj: 71/14, 118/14, 153/14, 94/18 i 96/18, dalje: ZZR) poslodavac obvezan organizirati i provoditi zaštitu na radu, vodeći pri tome računa o prevenciji rizika te obavještavanju, osposobljavanju, organizaciji i sredstvima, zatim, poslodavac je obvezan provoditi prevenciju u svim radnim postupcima, u organizaciji rada i upravljanju radnim postupcima, pri čemu mora osigurati radnicima najveću moguću razinu zaštite na radu te je u svrhu unapređivanja sigurnosti i zaštite zdravlja radnika poslodavac obvezan poboljšavati razinu zaštite na radu i usklađivati radne postupke s promjenama i napretkom u području tehnike, zdravstvene zaštite, ergonomije i drugih znanstvenih i stručnih područja, te ih je obvezan organizirati tako da smanji izloženost radnika opasnostima, štetnostima i naporima propisanima u pravilniku iz članka 18. stavka 6. ovoga Zakona, a osobito izloženost jednoličnom radu, radu s nametnutim ritmom, radu po učinku u određenom vremenu (normirani rad), radi sprječavanja ozljeda na radu, profesionalnih bolesti i bolesti u vezi s radom, sud prvog stupnja je tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim.
Pri tome je sud prvog stupnja imao u vidu da je odredbom čl. 17. st. 6. ZZR-a propisano da troškove provođenja zaštite na radu snosi poslodavac, odnosno njezino provođenje ne smije teretiti radnika, pa je primjenjujući i odredbu čl. 111. st. 1. i 2. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/14, 127/17, 98/19 i 151/22, dalje: ZR) tuženoj naložio na tužitelju naknadi štetu.
9. Sud prvog stupnja pogrešno je primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužitelja prihvatio.
9.1. Naime, za prihvaćanje tužbenog zahtjeva ne postoji pravna osnova. Da bi tužitelju pripalo pravo na naknadu štete zbog povrede njegovog prava, konkretno pravo je moralo postojati.
U konkretnom slučaju nije prihvatljivo tumačenje suda prvog stupnja da s obzirom da je tužitelj radio jedan dio radnog vremena svog radnog mjesta u uvjetima vezanim za prašinu, nečistoću i slično da je tužbeni zahtjev osnovan.
Da bi tužitelj kao državni službenik koji radi na točno određenom radnom mjestu imao pravo na radnu odjeću i obuću to je trebalo biti propisano nekim od pravnih izvora. Kako takvog izvora nema, pogrešno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužitelja prihvatio.
10. Osim toga, da bi osnovanost predmetnog potraživanja mogla proizlaziti iz odredbi ZZR-a, tužitelj je morao dokazati nastalu štetu na način da da dokaže da je kupio predmetni komplet radne odjeće i obuće odnosno da je zaista imao trošak.
11. Slijedom navedenoga, primjenom čl. 373. t. 3. ZPP-a, prvostupanjska je presuda preinačena i tužbeni zahtjev tužitelja je odbijen kao neosnovan.
12. S obzirom na izmijenjeni uspjeh u sporu, valjalo je preinačiti i odluku o parničnom trošku.
Budući da je tužena u cijelosti uspjela u parnici, to joj je valjalo i dosuditi parnični trošak na temelju odredbe čl. 166. st. 2. u vezi sa čl. 154. st. 1. ZPP te važeće Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12 i 103/14, dalje OT/12).
12.1. Tuženoj je priznat trošak sastava odgovora zahtjev za mirno rješenje spora 132,54 eura, trošak sastava odgovora na tužbu – 99,54 eura, trošak pristupa na 3 ročišta po 99,54 eura za svako ročište, trošak pristupa na jedno ročište 149,31 eura, trošak pristupa na ročište za objavu presude – 74,66 eura, trošak sastava 4 podneska po 99,54 eura za svaki podnesak.
12.3. Primjenom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i dr.) u svezi s čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/12 i dr.) tuženoj pripada i pravo na zatezne kamate na trošak postupka.
13. Kako je tužena uspjela sa žalbom, to su joj primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a dosuđeni i troškovi žalbenog postupka, i to trošak sastava žalbe u iznosu od 186,64 eura.
U Zagrebu 10. ožujka 2025.
Sutkinja:
Mr.sc. Iris Gović Penić
