Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: P-570/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sutkinji Željki Jurić, u parničnom predmetu po tužbi tužitelja EE, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku EEŽ, odvjetnici iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], protiv tužene Raiffeisenbank Austria dioničko društvo, OIB: 53056966535, [adresa], zastupane po punomoćniku Goranu Gložiniću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui, Zagreb, Zelinska 4, OIB: [osobni identifikacijski broj], radi utvrđenja ništetnosti i isplate iznosa od 439,30 eura, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave 30. siječnja 2025. u prisutnosti tužitelja i zamjenika punomoćnika stanaka, 10. ožujka 2025.

p r e s u d i o  je

I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 718-50-3185753 od dana 13. prosinca 2005. godine, sklopljenog između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535 kao kreditora i tužitelja EE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koja nosi naziv „NAKNADA“, u dijelu koji glasi: „3.30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, da tužitelju EE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade isplati iznos od 439,30 eura (slovima: četiristo trideset devet eura i trideset centi) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. prosinca 2005. do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je od 16. prosinca 2005. do 31. prosinca 2007. propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje, od 01. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, da tužitelju EE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 388,27 eura (slovima: tristo osamdeset osam eura i dvadeset sedam centi), zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj je 10. listopada 2024. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredbe ugovora o kreditu kojom je obračunata naknada za obradu i odobravanje kredita te radi povrata iznosa koji je platio po osnovi predmetne naknade.

1.2. U tužbi i tijekom postupka tužitelj navodi da je s tuženikom 13. prosinca 2005. sklopio ugovor o kreditu kojim mu je kao korisniku kredita odobren kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 20.907,62 CHF obračunat po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, sa rokom otplate od 84 mjeseca.

1.3. U tužbi se, nadalje, navodi da je odredbom članka 3. Ugovora o kreditu određena naknada u iznosu od 3,30%, koju plaća korisnik kredita od ukupnog iznosa kredita, što je iznosilo 439,30 eura, te je ista naplaćena odnosno ustegnuta od iznosa kredita.

1.4. Ugovor o kreditu bio je standardiziran ugovor koji je kao takav unaprijed sročen i pripremljen od strane tuženika, te se o odredbama nije moglo pregovarati, a tužitelju nije niti predočena odredba članka 3. pod nazivom "naknada", uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je predmetni ugovor već bio unaprijed pripremljen od strane tuženika.

1.5. Tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakav utjecaj na sadržaj navedene odredbe, kao niti na sadržaj ostalih odredbi ugovora o kreditu. Tužitelj također prilikom sklapanja ugovora nije dana mogućnost pregovaranja jer je tuženik navedenu odredbu uvrstio u tipski ugovor. Tužitelj, nadalje, ističe da odredba ugovora o kreditu o naknadi ne sadrži nikakve parametre pomoću kojih bi tužitelj bio u mogućnosti saznati koji se troškovi i koje usluge i u kojim iznosima naplaćuju od strane tuženika kao kreditora.

1.6. Tužitelj se u tužbi poziva na povredu članaka 1021. Zakona o obveznim odnosima smatrajući da ugovorne kamate predstavljaju naknadu koju korisnik kredita plaća na ime korištenja tuđeg novca kreditoru te da tužitelj prema tome nije imao zakonskog niti stvarnog uporišta tužitelju zaračunati naknade, pogotovo ne u tako visokim iznosima. Tužitelj, nadalje, navodi u tužbi da je prema odredbama čl. 81.,84. i 87. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, navedenim postupanjem odnosno postavljanjem nejasnih i nerazumljivih i nepoštenih odredbi tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

1.7. Stoga tužitelj smatra, da je predmetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu ništetna, te predlaže da sud donese presudu kojom bi utvrdio ništetnost odredbe i naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos ustegnut na ime ništetne odredbe sa zateznim kamatama od dana plaćanja, odnosno od 16. prosinca 2005.

2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 13. prosinca 2005. sklopili ugovor o kreditu broj 718-50-3185753 kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos od 20. 907,62 CHF te da je ugovorena redovna kamata od 5,50% godišnja, promjenjiva koja je u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Tuženik, nadalje, navodi da je Ugovor sklopljen u sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima kojim se reguliraju ugovori o kreditu između banke i korisnika kredita. Tuženik ističe da što se tiče ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu da je tužitelju prilikom sklapanja Ugovoru odredba pojašnjena sporna odredba, kao i da je isti svoje razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku prilikom solemnizacije ugovora. Tuženik u odgovoru na tužbu posebno naglašava da je tužitelj slobodnom voljom sklopio ugovor o kreditu kao i da su mu prilikom sklapanja ugovora uručeni opći akti te ističe prigovor zastare.

2.2. Tuženik, osim toga, navodi da nikada nije zaprimio prigovor tužitelja koji se odnosi na ugovorenu odnosno naplaćenu naknadu te da je prije zaključenja predmetnog ugovora tuženik pojasnio svaku odredbu ugovora tužitelju. Tuženik, nadalje, u odgovoru na tužbu navodi, da tužitelj nije ničim dokazao da je predmetna ugovorna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se neka odredba mogla smatrati nepoštenom.

3. Predmet spora je ništetnost ugovorne odredbe kojom je obračunata naknada za obradu i odobravanje kredita te novčana tražbina s osnova onoga što je tužitelj kao potrošač isplatio tuženiku po sklopljenom ugovoru o kreditu na temelju te ugovorne odredbe.

4. Nesporno tijekom postupka je da je tužitelj 13. prosinca 2005. zaključio s tuženikom Ugovor o kreditu te da je tužitelj ispunio u cijelosti obveze iz predmetnog ugovora – odnosno da je otplatio kredit.

5.1. Među strankama je sporno je li odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za obradu i odobravanje kredita nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba, s time da je sporno i je li uopće dopušteno ispitivati njezinu poštenost.

5.2. Sporno je i je li potraživanje tužitelja u zastari te početak tijeka zatezne kamate.

6. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je izveo slijedeće dokaze: izvršen je uvid u potvrdu banke od 20. rujna 2024. (str. 6), ugovor o kreditu (str. 7-10), potvrdu privatnih isprava (str. 11), odgovor na tužbu tuženika od 6. prosinca 2024. (str. 23- 25), podnesak tužitelja od 22. siječnja 2025. (str. 28-29), saslušan je tužitelj (str.32- 34), te pročitana sva ostala dokumentacija koja prileži spisu.

7. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, temeljem odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 91/92., 112/99.,117/03., 84/08.,123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19., dalje u tekstu: ZPP), sud nalazi da tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

8. Na temelju izvedenih dokaza utvrđene su slijedeće činjenice:

- da su stranke, i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, 13. prosinca 2205. zaključili Ugovor o kreditu broj 718-50-3185753 za kupnju motornog vozila,

- da je navedenim ugovorom tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 20.907,62CHF te da se tužitelj obvezao vršiti njegovu otplatu u mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan dospijeća,

- da je tužitelj u cijelosti otplatio navedeni kredit,

- da je odredbom članka 3. Ugovora o kreditu ugovorena naknada u iznosu od 3,30 % koju korisnik plaća od iznosa kredita, a ista je jednokratna te se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita,

- da je tužitelju kao korisniku kredita na ime predmetne naknade 16. prosinca 2005. godine (prilikom isplate kredita) ustegnut iznos od 439,30 eura na ime predmetne naknade,

- da tužitelj nije pregovarao s tuženikom o ugovornim odredbama, pa tako ni o odredbi o naknadi za troškove obrade kredita, već je ugovor, koji je potpisao, bio unaprijed sastavljen (tipski) ugovor.

Odluka o tužbenom zahtjevu

9.1. Tužitelj tvrdi da je odredba članka 3. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba, dok tuženik nalazi da u odnosu na istu nije dopušteno ispitivanje poštenosti, obzirom da se radi o odredbi koja je jasna, razumljiva i lako uočljiva.

9.2. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, razumljive i lako uočljive.

9.3. Sud Europske Unije, u predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020., postavio je određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost.

9.4. U tim je predmetima rečeno da ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Činjenica da je naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak hipotekarnog zajma ne može odrediti da je ona njegova bitna činidba. U svakom slučaju, sud države članice dužan je provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora. Ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

9.5. Prema tomu, ovaj sud je dužan provjeriti jasnoću, uočljivost i razumljivost ugovorne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita te utvrditi da li takva odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama, pri čemu se mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredba, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev -673/2023-2 od 13. veljače 2024.

9.6. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu, odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 81. stavka 2. ZZP/03 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

9.7. Citirane odredbe, prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju moraju se tumačiti u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, koja pitanje pojedinačnog pregovaranja određuje u članku 3. stavku 2. koji glasi: „Uvijek će se smatrati da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu kakvog standardiziranog, unaprijed uobličenog ugovora“.

10.1. Tuženik tijekom postupka nije ni osporio tužiteljevu tvrdnju da se o ugovornoj odredbi kojom se određuje plaćanje nakade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo.

10.2. No, samo zato što je neka odredba unaprijed sastavljena, to ne znači da automatski treba zaključiti kako o toj odredbi strane nisu pojedinačno pregovarale. Da bi se navedena zakonska presumpcija primijenila, nije dovoljno dokazati samo da je tu ugovornu odredbu unaprijed formulirao trgovac nego treba dokazati i da upravo zbog toga što ju je trgovac sastavio unaprijed potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

10.3. Odredbom članka 219. stavka 1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, a ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja (članak 221a. ZPP-a).

10.4. Tužitelj tvrdi da je nije imao mogućnost utjecati na sadržaj unaprijed sastavljenih ugovornih odredaba upravo zbog toga što ih je tuženik sastavio unaprijed. Tuženik ne spori činjenicu da je riječ o unaprijed formuliranoj standardnoj ugovornoj odredbi koja je dio njegovog unaprijed formuliranog standardnog ugovora ni činjenicu da na sadržaj unaprijed sastavljenih odredbi zato što su sastavljene unaprijed tužitelj nije utjecao.

10.5. Radi utvrđivanja je li u konkretnom slučaju tuženik u procesu pojedinačnih pregovora ugovorio naknadu za obradu i odobravanje kredita, koja odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, sud je saslušao tužitelja, dok tuženik nije ni predlagao saslušanje djelatnika koji je pojedinačno pregovarao s tužiteljem. Iz iskaza tužitelja slijedi da nije bio informiran da će biti dužan platiti tu naknadu, iako je ona sadržana u ugovoru, niti je bio obaviješten o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi ulaze i u kojoj visini svaki od njih) te da mu niti prilikom ovjere ugovora o kreditu kod javnog bilježnika nije bila nešto posebno pojašnjena naknada za obradu kredita, naime iz iskaza tužitelja proizlazi da je s pojmom naknade za obradu kredita bio upoznat tek nakon što mu je njegova odvjetnica protumačila značenje iste. Iz njegova iskaza slijedi da je u poslovnicu tuženika upućen od strane auto kuće u kojoj je pronašao automobil koji je namjeravao kupiti, obzirom da su surađivali s tuženikom. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao istinit, obzirom da je isti uvjerljiv i okolnosan, te na temelju njegovog iskaza sud zaključuje da je tužitelj bio u podređenom položaju, gdje mu je ponuđen unaprijed sastavljen ugovor, koji je sadržavao i odredbu o spornoj naknadi za obradu i odobravanje kredita, no tužitelj nije mogao pregovarati o visini te naknade niti uopće o plaćanju iste, odnosno koji troškovi ili pružene usluge se njome podmiruju.

10.6. Iako tuženik nije predložio da se tijekom postupka sasluša djelatnik koji je pregovarao s tužiteljem, isti je tvrdio da je plaćanje naknade za obradu i odobravanje kredita bilo sadržano u općim aktima tuženika kao i da je tužitelj svojim razumijevanje i prihvat te ugovoren odredbe potvrdio javnom bilježniku prilikom solemnizacije ugovora. Predmetno upućuje na to da je tužitelj prije i nakon što je dobio unaprijed sastavljeni ugovor o kreditu bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njezinoj visini, ali ne i o njezinoj krajnjoj svrsi.

10.7. Uzevši u obzir činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije moglo pregovarati, na tuženiku je bio teret dokaza da sporna ugovorna odredba kojom trošak obrade i odobravanja kredita snosi tužitelj kao potrošač odgovara stvarno pruženim uslugama, odnosno troškovima koje je on imao. Tuženik, međutim, u tom smjeru nije predložio nikakve dokaz niti je dokazao opravdanost ugovorenog postotka te naknade u odnosu na odobreni kredit, uslijed čega sud nalazi da je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, što je uzrokovalo znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Sam način ugovaranja takve ugovorne odredbe u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

10.8. Također, kada je riječ o pitanju je li poštivan zahtjev dobre vjere u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13, odnosno je li tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, sud mora utvrditi je li tuženik mogao razumno očekivati da će tužitelj prihvatiti spornu ugovornu odredbu slijedom pojedinačnih pregovora. Obzirom na izostanak pojedinačnih pregovora i činjenicu da se radi o tipskom ugovoru, može se zaključiti da tuženik nije vodio računa o tim zakonitim interesima tužitelja kao potrošača.

10.9. Prema odredbi članka 83. ZZP-a, prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Naime, sud je uzeo u obzir i da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (i ovdje tuženika) pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom, odnosno korištenje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli.

10.10. Također, kada je riječ o navodima tužitelja da tuženik nije imao zakonskog i stvarnog opravdanja tužitelju zaračunavati naknade jer isto nije popisano u članku 2021. ZOO-a, no, ipak valja ukazati da odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO koji kao lex specialis regulira ugovor o kreditu, ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

11. Posljedično, obzirom da je sud zauzeo shvaćanje da je sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu i odobravanje kredita ništetna ugovorna odredba, tužitelju, sukladno odredbi članka 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22, 156/22, 155/23; dalje u tekstu ZOO) pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ugovorne odredbe primio, visina kojeg iznosa među strankama nije bila sporna, sa zakonskim zateznim kamatama koje temeljem čl. 1115. ZOO-a teku od dana plaćanja naknade, ovo stoga što je tuženik nepošten stjecatelj jer je tužitelju kao potrošaču nametnuo predmetnu ugovornu odredbu, bez mogućnosti pregovaranja.

12. Pri tome, sud nije prihvatio od strane tuženika istaknuti prigovor zastare, obzirom da je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela, održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje (broj Su-IV-47/2020) da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ove ugovorne odredbe o ugovorenoj naknadi za obradu kredita ustanovljena tek u ovoj parnici, zaključuje se da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara tužitelje novčane tražbine. Navedeno pravno shvaćanje odnosi se na početak zastarijevanja, no iz njega ne slijedi da se tek od pravomoćnog utvrđenja ništetnosti može podnijeti kondemnatorni zahtjev za isplatu, uslijed čega nisu osnovani navodi tuženika o preuranjenosti tužbe.

Troškovi postupka

13.1. Tužitelj je u pogledu osnove i visine konačno postavljenog tužbenog zahtjeva uspio u cijelosti u postupku, pa mu je tuženik dužan naknaditi sve troškove koji su bili potrebni, a koji su izazvani vođenjem postupka.

13.2. U tužbi, tužitelj je kao vrijednost predmeta spora naveo iznos od 439,30 eura, budući da stranke tijekom postupka nisu osporavale navedenu vrijednost, sud je prihvatio kao mjerodavnu vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi.

13.3. Obzirom na vrijednost predmeta spora (439,30 eura) i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14.,107/15., 37/22. i 126/22., u daljnjem tekstu: Tarifa) tužitelju pripada za sastavljanje tužbe 50 bodova (Tbr.7. t.1. Tarife), za zastupanje na ročištu od 30. siječnja 2025. godine 50 bodova (Tbr.9. t.1. u vezi s Tbr.7. t.1. Tarife), za sastavljanje podnesaka od 22. siječnja 2025. - 50 bodova (Tbr.8. t.1. u vezi s Tbr.7. t.1. Tarife), odnosno ukupno 150 bodova, što pomnoženo s 2,00 eura, koliko iznosi vrijednost boda (Tbr.48. t.3. i Tbr.50. Tarife) daje iznos od 300,00 eura, čemu treba dodati porez na dodanu vrijednost (25%) u iznosu od 75 eura, što onda iznosi 375 eura.

13.4. Tužitelju su priznati troškovi sudskih pristojbi za tužbu i presudu u zatraženom iznosu od 13,27 eura, sukladno Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 74/95, 57/96, 137/02, (26/03), 125/11, 112/12, 157/13).

13.5. Prema tome, tužitelju pripadaju troškovi postupka u ukupnom iznosu od 388,27 eura zajedno sa zateznim kamatama koje na predmetni iznos troška teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, zbog čega je odlučeno kao u točki III izreke ove presude.

14. Slijedom navedenog, presuđeno je kao u izreci ove presude.

U Virovitici 10. ožujka 2025.

Sutkinja:

Željka Jurić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda. O žalbi odlučuje županijski sud. U sporovima male vrijednosti presuda se može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. tog Zakona. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud. U sporovima male vrijednosti žalba protiv presude ne odgađa ovrhu (467.a ZPP-a).

Dostaviti:

1. Za tužitelja: EEŽ, [adresa]

2. Za tuženika: Odvjetničko društvo Mađarić & Lui, Zelinska 4, Zagreb