Poslovni broj: Us I-2333/2024-12

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Milanu Franiću, te Marijani Vidaković, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja KV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Jelena Šarić Mladin, odvjetnica u Splitu, Domovinskog rata 27b, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, kojeg zastupa službena osoba ZV, radi međunarodne zaštite, 10. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika KLASA: UP/I-216-03/24-06/2482, URBROJ: 511-01-212-24-8 od 10. rujna 2024.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troška ovoga spora.

Obrazloženje

1. Navedenim rješenjem tuženika (dalje: osporeno rješenje), odbačen je tužiteljev zahtjev za međunarodnu zaštitu (točka I. izreke) i određen transfer u Francusku Republiku u roku od 6 mjeseci od odluke Francuske Republike o prihvaćanju odgovornosti ili izvršnosti ove odluke u slučaju pokretanja upravnog spora tužbom.

2. U pravodobnoj tužbi i na ročištu 16. prosinca 2024. koje je održano u prisutnosti uvodno imenovanih zastupnika stranaka i na kojemu je rasprava bila zaključena i ročište za objavu presude zakazano za 15. siječnja 2025., tužitelj je iznio razloge zbog kojih osporeno rješenje smatra nezakonitim. Potom je, podneskom od 14. siječnja 2025., obavijestio ovaj sud da je toga dana tuženiku podnio podnesak kojim je odustao od predmetnoga zahtjeva za međunarodnu zaštitu te je predložio ponovno otvaranje rasprave u ovome sporu. Stoga je ovaj sud, rješenjem donesenim na ročištu zakazanom radi objave presude, ponovno otvorio raspravljanje i zakazao novo ročište za 6. veljače 2025. koje je održano bez prisutnosti uredno pozvanog tuženika a u prisutnosti uvodno imenovane zastupnice tužitelja koja je predložila da se presudom usvoji tužbeni zahtjev, poništi osporeno rješenje i obustavi upravni postupak u kojemu je to rješenje doneseno, iz razloga što je tužitelj odustao od zahtjeva za međunarodnu zaštitu o kojemu je odlučeno tim rješenjem. Tužitelj je, u tužbi i tijekom spora, istaknuo zahtjeve navedene u izreci ove presude.

3. Tuženik, u odgovoru na tužbu i na prvome raspravnom ročištu, u bitnome, navodi, u smislu; da su svi tužbeni i raspravni prigovori tužitelja neosnovani a osporeno rješenje zakonito iz razloga danih njegovim obrazloženjem. Predložio je odbijanje tužbenog zahtjeva. Na navedenu okolnost tužiteljevog odustajanja od zahtjeva za međunarodnu zaštitu, tuženik se nije očitovao ali mu je ovaj sud omogućio da se o tomu pisano i/ili raspravno očituje.

4. Rješenjem donesenim na prvome raspravnom ročištu 16. prosinca 2024., isključena javnost s rasprave, na temelju zakonskih odredaba i razloga navedenih na zapisniku o tomu ročištu. No oba su raspravna ročišta ionako održana jedino u prisutnosti uvodno imenovanih zastupnika stranaka. Prvo, u prisutnosti zastupnika obaju stranaka. Drugo, samo u prisutnosti zastupnice tužitelja jer uredno pozvani tuženik nije pristupio a izostanak je opravdao ne predlažući odgodu toga ročišta.

5. Tako je, dostavljanjem navedenih podnesaka, i održavanjem rasprave, strankama omogućeno izjašnjavanje o zahtjevima i navodima druge stranke te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovoga spora; shodno članku 6. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/24., dalje: ZUS-a).

6. U ovome sporu, kojega je predmet ocjena zakonitosti osporenog rješenja, čitana je sva dokumentacija spisa ovoga spora i spisa u kojemu je tuženik donio osporeno rješenje a koji je dostavio uz odgovor na tužbu. Preostale, po tužitelju predložene, dokaze; za saslušanjem tužitelja i njegova bračnog druga LV; ovaj sud nije izvodio, jer je njihovo izvođenje bilo suvišno za presuđenje kod prethodno navedenih izvedenih dokaza.

7. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Iz osporenog rješenja i spisa koji je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu, proizlazi, a i nesporno je među strankama:

- da je tužitelj, koji je državljanin Ruske Federacije, 9. veljače 2024. podnio predmetni zahtjev za međunarodnu zaštitu;

- da tužitelj posjeduje francusku schengensku vizu br. 526552884 s rokom važenja od 22. travnja 2019. do 21. travnja 2024.;

- da je tužitelj u postupku prije donošenja osporenog rješenja dvaput saslušan na zapisnik (zapisnici tuženika od 9. veljače 2024. i 8. ožujka 2024.) te je suočen s podacima relevantnim za dablinski postupak;

- da je, prije donošenja osporenog rješenja, i to 23. kolovoza 2024., tuženik zaprimio odluku Ministarstva unutarnjih poslova Francuske Republike broj 120846-D4 kojom je Francuska Republika dostavila uvjete transfera i prihvatila odgovornost za razmatranje predmetnoga tužiteljevog zahtjeva za međunarodnu zaštitu, na temelju članka 12. stavka 2. Uredbe (EU) br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013.(dalje: Uredba). Kod prethodno navedenog, a među strankama i nesporenog, činjeničnog stanja; osporenim je rješenjem odbačen predmetni tužiteljev zahtjev za međunarodnu zaštitu i određen transfer u Francusku Republiku u roku od 6 mjeseci od odluke Francuske Republike o prihvaćanju odgovornosti ili izvršnosti ove odluke u slučaju pokretanja upravnog spora tužbom; a sve na temelju:

- odredbe iz članka 12. stavka 2. Uredbe; prema kojoj, kada podnositelj zahtjeva ima važeću vizu, za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu odgovorna je država članica koja je izdala vizu, osim ako je viza izdana u ime druge države članice u skladu s rješenjem o zastupanju kako je određeno u članku 8. Uredbe (EZ) br. 810/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 13. srpnja 2009. o uspostavi Zakonika Zajednice o vizama. U tom slučaju zastupana država članica odgovorna je za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu;

- odredbe iz članka 29. stavka 1. Uredbe, prema kojoj, transfer podnositelja zahtjeva ili druge osobe iz članka 18. stavka 1. točaka (c) ili (d) iz države članice moliteljice u odgovornu državu članicu provodi se u skladu s nacionalnim pravom države članice moliteljice, nakon savjetovanja s predmetnim državama članicama, koliko je to praktički najbrže moguće, a najkasnije u roku šest mjeseci nakon što druga država članica odobri prihvat ili ponovni prihvat predmetne osobe ili nakon konačne odluke o žalbi ili ponovnom pregledu, ako u skladu s člankom 27. stavkom 3. postoji suspenzivni učinak;

- odredbe iz članka 43. stavka 1. točke 5. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti ("Narodne novine" br. 70/15., 127/17., 33/23.; dalje: Zakon), prema kojoj Ministarstvo donosi odluku kojom odbacuje zahtjev ako je utvrđena odgovornost druge države članice Europskoga gospodarskog prostora za razmatranje zahtjeva.

9. S obzirom na prethodno izloženo činjenično stanja ove upravne stvari i pravne odredbe mjerodavne za njeno rješavanje, ovaj sud ocjenjuje da je osporeno rješenje doneseno pravilnom primjenom tih odredaba na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje.

10. To, zbog sljedećih razloga, nije dovedeno u sumnju nastavno navedenim prigovorima koje je tužitelj iznio u ovome sporu.

11. Tužitelj prigovara da je navedena francuska schengenska viza istekla 21. travnja 2024.. To da je 5 mjeseci prije donošenja osporenog rješenja. Stoga da je tuženik pogrešno, osnovom samo te istekle francuske vize, utvrdio odgovornost Francuske Republike na temelju članka 12. stavak 2. Uredbe. Pravilno da je tuženik trebao uzeti u obzir tužiteljevu dozvolu boravka u Republici Hrvatskoj koja je važila od 1. rujna 2022. do 23. kolovoza 2023. te, primjenom mjerodavnih odredaba iz članka 12. stavaka 1. do 4. Uredbe koje daju prednost dokumentu o boravku u odnosu na vizu, utvrditi odgovornost Republike Hrvatske za razmatranje predmetnoga zahtjeva.

11.1. Navedeni tužiteljevi prigovori nisu osnovani jer, prema članku 7. stavku 2. Uredbe, odgovorna država članica u skladu s kriterijima određuje se na temelju položaja koji je postojao kada je podnositelj zahtjeva prvi put podnio svoj zahtjev za međunarodnu zaštitu u državi članici. Nije sporno među strankama da je predmetni zahtjev tužitelj podnio 9. veljače 2024. kada je navedena francuska viza bila važeća budući da je izdana na rok važenja do 21. travnja 2024.

11.2. Zato je, osnovom te francuske vize koja je bila važeća kada je tužitelj podnio predmetni zahtjev, pravilno utvrđena odgovornost Francuske Republike za razmatranje toga zahtjeva. Po osnovi iz članka 12. stavak 2. Uredbe po kojoj se te odgovornosti za taj zahtjev prihvatila Francuska Republika odlukom koju je dostavila tuženiku prije donošenja osporenog rješenja.

11.3. Tako je, time što je tužitelj u trenutku podnošenja predmetnoga zahtjeva imao navedenu tada važeću francusku vizu, ostvaren kriterij iz članka 12. stavak 2. Uredbe. Stoga, osnovom tužiteljeve hrvatske dozvole za boravak koja je istekla prije podnošenja predmetnoga zahtjeva, nije moglo doći do primjene kriterija iz članka 12. stavka 4. Uredbe. Naime, prema članku 7. stavku 1. Uredbe, kriteriji za određivanje odgovorne države članice primjenjuju se redoslijedom kojim su navedeni. Kod tužitelja je nedvojbeno ostvaren po redoslijedu ranije naveden kriterij (onaj iz članka 12. stavka 2. Uredbe) pa to isključuje primjenu po redoslijedu kasnije navedenoga kriterija (onoga iz članka 12. stavka 4. Uredbe).

12. Tužitelj prigovara da je prilikom donošenja osporenog rješenja ispušteno iz vida da njegov bračni drug FV potpada pod definiciju "članovi obitelji" iz članka 2. točke g. Uredbe te se poziva na uvodna utvrđenja Uredbe:

(14) U skladu s Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Poveljom Europske unije o temeljnim pravima, poštovanje obiteljskog života trebalo bi biti primarna briga država članica pri primjeni ove Uredbe.

(15) Zajednička obrada zahtjeva za međunarodnu zaštitu članova jedne obitelji od strane jedne države članice omogućuje da se zahtjevi razmatraju temeljito, da odluke koje se u vezi njih donose budu dosljedne i da članovi jedne obitelji ne budu odvojeni.

(16) Kako bi se osiguralo potpuno poštovanje načela jedinstva obitelji i najboljih interesa djeteta, postojanje odnosa zavisnosti između podnositelja zahtjeva i njegova djeteta, brata ili sestre ili roditelja na temelju trudnoće ili materinstva, zdravstvenog stanja ili visoke starosti podnositelja zahtjeva trebalo bi postati obvezujući kriterij odgovornosti. Kada je podnositelj zahtjeva maloljetnik bez pratnje, prisutnost člana obitelji ili rođaka koji se za njega mogu skrbiti na državnom području druge države članice trebala bi također postati obvezujući kriterij odgovornosti.

(17) Svakoj državi članici trebalo bi dopustiti odstupanje od kriterija odgovornosti, posebno iz humanitarnih razloga i suosjećanja, da se omogući spajanje s članovima obitelji, rođacima ili kojim drugim rodbinskim odnosima te razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koja je podnesena u toj državi članici ili u drugoj državi članici i u slučaju kada to razmatranje nije u području njezine odgovornosti prema obvezujućim kriterijima utvrđenim ovom Uredbom."

Tužitelj da je u postupku prije donošenja osporenog rješenja iznio sve relevantne informacije o boravku njegovog bračnog druga LV u [adresa] osnovom radne dozvole odn. zakonito reguliranog boravka. Tužitelj da je s njom turistički dolazio u Republiku Hrvatsku od 2018. U dogovoru da su kupili stan u [adresa]., u kojemu da žive zajedno. Oboje da su imali reguliran privremeni boravak u Republici Hrvatskoj 2022. i 2023. Potom da je FV dobila dozvolu za boravak i rad u trajanju od 6. prosinca 2023. do 5. prosinca 2024. te je zaposlena kod Kvalitetna gradnja d.o.o. Split i tako ostvaruje primanja. Po navedenoj francuskoj schengenskoj vizi, tužitelj da je boravio samo 7 dana u Francuskoj, turistički, 2019. U Republiku Hrvatsku da je dolazio kontinuirano a od 2022. da boravi neprekidno. Tužitelj da stoga nema nikakve veze sa Francuskom Republikom. U Republici Hrvatskoj da ima bračnog druga s reguliranim boravkom, vlastitu imovinu (stan u [adresa]) te je socijalno i kulturno integriran, ima i vlastita primanja (ostvaruje mirovinu) te ni na koji način ne predstavlja teret Republici Hrvatskoj. Tužiteljeva supruga FV da ima ozbiljnih zdravstvenih problema te je operirana u Republici Hrvatskoj a čeka je i novi operativni zahvat pa da joj je tužiteljeva pomoć nužna u svakodnevnom funkcioniranju. Stoga da je tuženik trebao primijeniti diskrecijsku klauzulu iz članka 17. stavka 1. Uredbe. Osporeno rješenje da rezultira razdvajanjem obitelji: tužitelj bi transferom u Francusku Republiku bio razdvojen od bračnog druga koji živi i radi u Republici Hrvatskoj u kojoj ima zakonito reguliran boravak. Smisao Uredbe da nije takvo postupanje prema tražiteljima međunarodne zaštite. Tuženik da informacije o prisutnosti u Republici Hrvatskoj članova tužiteljeve obitelji nije niti dostavio Francuskoj Republici koja da je s tim morala biti upoznata radi odlučivanja je li odgovorna za razmatranje zahtjeva.

12.1. Izloženi prigovori tužitelja ne mogu dovesti do rješavanja drukčijeg od onoga iz osporenog rješenja zbog sljedećih razloga.

12.1.1. Glede tužiteljevog bračnog druga LV, ne dolazi do primjene kojega od "obiteljskih kriterija" iz članaka 9. do 11. Uredbe. To jer iz samih prethodno izloženih navoda tužitelja proizlazi da ona nije ni tražitelj ni korisnik međunarodne zaštite nego ona boravi i radi u RH na temelju dozvole za rad i boravak izdane joj u primjeni Zakona o strancima.

12.1.2. Prigovor kojim tužitelj upire na primjenu diskrecijske klauzule iz članka 17. st. 1. Uredbe, pravilno je kao neosnovan otklonjen navodima odgovora tuženika na tužbu kojima se ukazuje da primjena diskrecijskih kriterija nije obvezujuća za razliku od primjene hijerarhijskih kriterija primjenom kojih je doneseno osporeno rješenje.

12.1.3. Prigovor da o navedenim okolnostima vezanima za tužiteljevog bračnog druga Francuska Republika nije bila upoznata kod odlučivanja je li odgovorna za razmatranje zahtjeva, pravilno je kao neosnovan otklonjen navodima tuženika na raspravi u ovome sporu. Kako je to tuženik na raspravi i naveo, u obrascu kojim je od Francuske Republike zatraženo preuzimanje odgovornosti za razmatranje predmetnoga zahtjeva (tzv. take charge request, u spisu tuženika) navedeni su podaci za tužiteljevog bračnog druga kao člana obitelji te o njenoj adresi na navedenome stanu u [adresa]. To je i razvidno iz ispunjene točke 24. toga obrasca, koji je tuženik dostavio nadležnim vlastima Francuske Republike, u navedenu svrhu.

12.1.4. Sam tužitelj u tužbi tvrdi da mu je, za razliku od njegove supruge koja je regulirala boravak u Republici Hrvatske, zakonito reguliran boravak u RH prestao tijekom 2023. pa je to uzrok eventualnog razdvajanja tužitelja od njegova bračnog druga. Nadalje, tužitelja je, na zapisnik od 8. ožujka 2024. (zapisnik u spisu tuženika), tuženik izrijekom upoznao s tim da navedena schengenska viza povlači odgovornost Francuske Republike po navedenoj osnovi iz članka 12. stavak 2. Uredbe te da će se od te države zatražiti da kao odgovorna preuzme razmatranje predmetnoga zahtjeva. Na taj je zapisnik tužitelj saslušan u nazočnosti prevoditelja te je taj zapisnik tužitelj potpisao bez da je na nj stavio primjedbu koju mu je omogućeno staviti. Iz navoda samoga tužitelja proizlazi da njegova supruga radi, iz čega bi proizlazilo da kod nje nema niti privremene nesposobnosti za rad, a u medicinskoj dokumentaciji koju je tužitelj dostavio u tužbi nigdje se ne navodi da bi ona bila u stanju potrebite tuđe pomoći i njege u svakodnevnom životu. Stoga tomu suprotne tužiteljeve tvrdnje ovaj sud ne može prihvatiti.

13. Nakon što je osporeno rješenje osporio tužbom, tužitelj je, tijekom ovoga spora, 14. siječnja 2025., tuženiku pisano izjavio odustajanje od predmetnoga zahtjeva za međunarodnu zaštitu

13.1. O tomu je odustajanju podneskom od 14. siječnja 2025. tužitelj obavijestio ovaj sud te je i nakon toga ustrajao na tužbi (nije povukao tužbu). U podnesku od 4. veljače 2025. i na ročištu za raspravu 6. veljače 2025. tužitelj je naveo da ga je o odustajanju od toga zahtjeva tuženik saslušao na zapisnik 31. siječnja 2025. (zapisnik na listu 39-40 spisa ovoga spora) ali da tuženik nije donio rješenje o obustavi postupka, pa je predložio da se, na temelju članka 39. Zakona i članka 46. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj 47/09 i 110/21, dalje: ZUP), presudom u ovome sporu poništi osporeno rješenje i obustavi upravni postupak u kojemu je to rješenje doneseno.

13.2. U vezi ovih navoda i prijedloga tužitelja, navesti je sljedeće.

13.2.1. Prema članku 39. stavku 1. Zakona, postupak odobrenja međunarodne zaštite će se obustaviti ako podnositelj odustane od zahtjeva; a prema članku 46. stavcima 1. i 2. ZUP-a, stranka tijekom postupka može odustati od zahtjeva te će se, ako stranka odustane od zahtjeva, donijeti rješenje o obustavi postupka.

13.2.2. Dakle, odustajanje od zahtjeva je postupovna radnja stranke u upravnom postupku (ne u upravnom sporu) koju se može poduzeti tijekom toga postupka i koja ima za procesnu posljedicu obustavu toga postupka rješenjem.

13.2.3. No donošenjem, odn. dostavom tužitelju, osporenog rješenja, završen je upravni postupak u kojemu je to rješenje doneseno budući da se to rješenje ne može pobijati žalbom u upravnom postupku nego ga se može osporavati u drugom postupku

- u upravnom sporu, tužbom koja odgađa njegovo izvršenje (članak 51. Zakona).

13.2.4. Podnošenjem te tužbu, tužitelj je i pokrenuo ovaj upravni spor (članak 38. stavak 1. ZUS-a), koji je drugi postupak u odnosu na upravni postupak u kojemu je osporeno rješenje doneseno; bez obzira što podnošenje te tužbe odgađa izvršnost odn. izvršenje osporenog rješenja donesenog u tomu upravnom postupku.

13.2.5. Naime, predmet upravnog spora (uopće, pa onda i ovoga) je: ocjena zakonitosti pojedinačne odluke kojom je javnopravno tijelo odlučilo o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari (upravni akt) protiv koje nije dopušteno izjaviti redoviti pravni lijek (članak 3. stavak 1. točka 1. ZUS-a).

13.2.6. Dakle, predmet je ovoga upravnog spora ocjena zakonitosti osporenog rješenja koje je tuženik donio u upravnom postupku koji je prethodio ovome sporu, zakonitost kojega rješenje tužitelj osporava tužbom kojom je pokrenuo ovaj upravni spor.

13.2.7. Budući da je predmet upravnog spora ocjena zakonitosti rješenja donesenog u upravnom postupku koji je prethodio upravnom sporu, upravni sud u upravnom sporu zakonitost toga rješenja ocjenjuje prema stanju upravne stvari u trenutku donošenja toga rješenja.

13.2.8. U konkretnome slučaju, u trenutku donošenja osporenog rješenja te u trenutku dostave toga rješenja tužitelju pa i nakon podnošenja tužbe a sve do 14. siječnja 2025.; tužitelj je nedvojbeno bio ustrajao na predmetnome zahtjevu o kojemu je osporenim rješenjem odlučeno.

13.2.9. Stoga, tužiteljevo odustajanje od toga zahtjeva, tijekom ovoga spora, u kojemu je tužitelj nakon toga odustajanja ustrajao na tužbi (nije povukao tužbu) kojom je ovaj spor pokrenuo; ne može, samo za sebe, u ovome sporu, dovesti do ocjene osporenog rješenja nezakonitim i obustave upravnog postupka u kojemu je to rješenje doneseno. Zato su u tom pravcu izneseni prijedlozi i navodi tužitelja neosnovani.

13.2.10. U ovome sporu bi se to odustajanje moglo uzeti u obzir jedino u slučaju da se osporeno rješenje ocijeni nezakonitim. U tomu bi slučaju vraćanje premeta na ponovni postupak tuženiku bilo bespredmetno kod tužiteljevog odustajanja od zahtjeva o kojemu se u tomu postupku odlučuje. Stoga bi jedino u tomu slučaju ovaj sud mogao presudom poništiti osporeno rješenje kao nezakonito i obustaviti upravni postupak u kojemu je ono doneseno.

13.2.10. No ovaj sud u ovome sporu nije našao da bi osporeno rješenje bilo nezakonito s obzirom da je doneseno u zakonito provedenom postupku i pravilnom primjenom gore izloženog mjerodavnog prava na pravilno i potpuno utvrđeno gore izloženo činjenično stanje, što tužiteljevim prigovorima iz ovoga spora nije dovedeno u sumnju; a sve iz razloga prethodno navedenih u ovoj presudi; pri čemu nije ostvaren koji od razloga ništavosti (članak 128. stavak 1. ZUP-a) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 47. stavak 3. ZUS-a).

14. Zbog navedenog je osporeno rješenje zakonito dok su tužiteljevi prigovori neosnovani pa je, na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a, presuđeno kao pod točkom I. izreke.

15. Time je tužitelj izgubio ovaj spor pa je, na temelju članka 147. stavka 1. ZUS- a, odlučeno kao pod točkom I. izreke.

U Splitu 10. ožujka 2025.

SUDAC

Milan Franić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana dostave, putem ovoga sud, u 4 primjerka, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske; koja žalba ne odgađa izvršenje osporenog rješenja (članak 51. stavak 3. Zakona).

DNA:

- opun. tužitelja uz zapisnik od 10.3.2025.

- tuženiku uz zapisnike od 6.2.2025. i 10.3.2025. te podnesak tužitelj od 4.2.2025.

- u spis