REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-291/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dolores Peruško kao predsjednica vijeća, Alenka Paus, kao sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Iva Kancijanić kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. ŽL, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. ZL, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], oboje zastupanih po punomoćniku Goranu Jariću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mišević i Jarić j.t.d. iz Osijeka, protiv tuženika Grada Osijeka, OIB: 30050049642, Franje Kuhača 9, Osijek, zastupanog po punomoćniku Dragi Aćimoviću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Hrvoje Krivić, Margareta Krivić, Drago Aćimović i Tihana Ranđelović iz Osijeka, radi utvrđivanja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-P-355/2020-24 od 17. siječnja 2025., na sjednici vijeća 10. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se žalba tuženika te se preinačava presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-P-355/2020-24 od 17. siječnja 2025. i sudi:

„I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„I. Utvrđuje se da su I. tužiteljica ŽL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II. tužitelj ZL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], vlasnici nekretnine upisane u zemljišne knjige Općinskog suda u Osijeku, k. o. [katastarska općina], zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. č. br. [katastarska čestica] voćnjak od 113 m2, pa je tuženik Grad Osijek iz Osijeka, Franje Kuhača 9, OIB: 30050049642, dužan trpjeti da se I. tužiteljica ŽL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i II. tužitelj ZL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], uknjiže kao vlasnici navedene čestice uz istovremeno brisanje prava vlasništva s imena tuženika Grada Osijeka iz Osijeka, Franje Kuhača 9, OIB: 30050049642.

II. Nalaže se tuženiku Grad Osijek, OIB: 30050049642, Franje Kuhača 9, Osijek da I. tužiteljici ŽL, OIB: [osobni identifikacijski broj] i II. tužitelji ZL, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], naknadi trošak postupka u iznosu od 1.607,02 EUR-a (tisućušestosedameura-dvacenta) sa zateznim kamatama koje teku od 17. siječnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana, u roku od 15 dana.“

III. Nalaže se tužiteljima da tuženika isplate trošak parničnog postupka u iznosu 187,50 eura, u roku 15 dana, a u preostalom dijelu u iznosu 26,54 eura odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.“

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

III. Nalaže se tužiteljima isplatiti tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu 234,38 eura u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

„I. Utvrđuje se da su I. tužiteljica ŽL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II. tužitelj ZL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], vlasnici nekretnine upisane u zemljišne knjige Općinskog suda u Osijeku, k. o. [katastarska općina], zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. č. br. [katastarska čestica] voćnjak od 113 m2, pa je tuženik Grad Osijek iz Osijeka, Franje Kuhača 9, OIB: 30050049642, dužan trpjeti da se I. tužiteljica ŽL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i II. tužitelj ZL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], uknjiže kao vlasnici navedene čestice uz istovremeno brisanje prava vlasništva s imena tuženika Grada Osijeka iz Osijeka, Franje Kuhača 9, OIB: 30050049642.

II. Nalaže se tuženiku Grad Osijek, OIB: 30050049642, Franje Kuhača 9, Osijek da I. tužiteljici ŽL, OIB: [osobni identifikacijski broj] i II. tužitelji ZL, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], naknadi trošak postupka u iznosu od 1.607,02 EUR-a (tisućušestosedameura-dvacenta) sa zateznim kamatama koje teku od 17. siječnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana, u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška postupka. “

2. Protiv presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. Smatra da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje kada je našao da su prednici tužitelja EL, SL i sami tužitelji bili pošteni posjednici sporne nekretnine; da su tužitelji mogli znati da njihova nekretnina ne obuhvaća i katastarsku česticu [katastarska čestica] s obzirom na zemljišno knjižno stanje, ali i na površinu iste; da su mogli utvrditi da su u posjedu znatno veće površine od stečene ugovorima o darovanju; da je sud pogrešno utvrdio da bi tužitelji i njihovi prednici bili samostalni, savjesni odnosno pošteni posjednici predmetne nekretnine neprekidno od 1975. te da su tužitelji 1995. stekli pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini dosjelošću budući da isto ne proizlazi iz provedenih dokaza. Predlaže preinačenje presude, podredno, predlaže ukinuti presudu i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Potražuje trošak sastava žalbe i sudskih pristojbi na žalbu.

3. U odgovoru na žalbu tužitelji ističu da su žalbeni navodi neosnovani, da tuženik polazi od pretpostavke da su tužitelji i prednici bili upoznati sa zemljišnoknjižnim stanjem odnosno činjenicom da se radi o dvije zasebne cjeline, te da su pri tome mogli zaključiti da je površina nekretnine koju imaju u posjedu znatno veća od one iz ugovora o darovanju; da tuženik u tom dijelu iznosi pogrešno iznosi činjenično jer je površina kč. [katastarska čestica] 270m2, a ne 70m2.; da je kč. [katastarska čestica] susjedna čestica k. č. br. [katastarska čestica], da stoga opravdava presumpciju da se radio jedinstvenoj nekretnini, da su po prethodnoj katastarskoj izmjeri nekretnine nosile oznaku 7338/172; da se na nekretninu može ući jedino kroz kuću tužitelja na 4518, da je sporna nekretnina vrt/voćnjak iza kuće tužitelja, da su u posjedu iste više od 20 godina, odnosno preko 50 godina, ukazuje na iskaze svjedoka; da tuženik ne daje nikakvu argumentaciju ne prihvaćanju ocjene izvedenih dokaza, da je pravilno primijenjeno materijalno pravo; da je prednik tužitelja EL u posjedu predmetne nekretnine od najkasnije 1975. godine, od kada i teče rok za stjecanje vlasništva dosjelošću. Predlažu odbiti žalbu te potražuju trošak za sastav odgovora na žalbu

4. Žalba tuženika je osnovana.

5. Prvostupanjski je sud usvojio tužbeni zahtjev na utvrđenje da su tužitelji vlasnici nekretnine upisane u zemljišne knjige Općinskog suda u Osijeku, k. o. [katastarska općina], zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. č. br. [katastarska čestica] voćnjak od 113 m2 te da je tuženik dužan trpjeti da se oni uknjiže kao vlasnici navedene čestice uz istovremeno brisanje prava vlasništva s imena tuženika, a primjenom odredbi čl. 28. st. 4. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima u svezi sa odredbom čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96) koja je nastavno ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike hrvatske broj U-I-68/97 od 17. studenog 1999.

6. Svoju odluku obrazlaže utvrđenjima:

- da je u zemljišnim knjigama predmetna sporna nekretnina upisana u zk. ul. broj [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], kč. br. [katastarska čestica] ŽLH, voćnjak površine 113 m2

- da je upisana u vlasništvu tuženika

- da je na predmetnu nekretninu moguće pristupiti jedino s nekretnine tužitelja i to nekretnine upisane u k. o. [katastarska općina] zk. ul. broj [broj ZK uloška], kč. br. [katastarska čestica] u vlasništvu tužitelja

- da su predmetnu nekretninu koristili prednici tužitelja i to KL od 1975., zatim SL od 30. lipnja 1994. te zatim 1. tužiteljica i 2. tužitelj

- da je nekretnina bila u društvenom vlasništvu u vrijeme kada ju je posjedovao EL

- da je na nekretnini sagrađena pomoćna zgrada koje je služila osnovnoj zgradi na nekretnini tužitelja, da je ta zgrada ozakonjena rješenjem o izvedenom stanju od 8. studenog 2016.

- da tužitelje i prednike nitko nije smetao u posjedovanju, uživanju predmetne nekretnine

a iz čega zaključuje da su tužitelj i njihovi prednici bili samostalni, savjesni posjednici predmetne nekretnine neprekidno od 1975., pa su protekom roka od 20 godina stekli pravo vlasništva na istoj dosjelošću primjenom odredbe čl. 28. st. 4. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Sl. list 6/80, 36/90, “Narodne novine” 53/91, 92/94; dalje ZOVO) koji je tada bio na snazi, odnosno u vrijeme stjecanja.

7. Pritom sud prvog stupnja navodi da je čl. 29. ZOVO bio propisano da se vlasništvo na stvari u društvenom vlasništvu ne može steći dosjelošću, da je čl. 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine „ 53/91 stavljen izvan snage čl. 29. ZOVO; da je odredbom čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/1996 koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997.) bilo je propisano da u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8.listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje drugih stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana; da je navedena odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-58/97 od 17. studenog 1999., pa se stoga tužiteljima uračunava i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.

8. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbom određenih navoda, pazeći dodatno i po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba postupka i pravilnu primjenu materijalnog prava, čl. 365. st. 2. ZPP, utvrđenje je ovoga suda da pobijana odluka nije pravilna i zakonita.

8.1. Nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP.

9. Činjenično stanje je pravilno utvrđeno i tuženik neosnovano ukazuje na nepoštenost posjeda tužitelja i prednika jer da su mogli znati da njihova čestica 4518 ne obuhvaća i predmetnu s obzirom na zemljišnoknjižno stanje i površinu iste.

9.1. Naime, iz izvedenih dokaza, a koje je pravilno ocijenio primjenom odredbe čl. 8. ZPP, sud prvog stupnja je izveo pravilan zaključak, da su tužitelji i prednici bili samostalni savjesni posjednici predmetne nekretnine jer upravo takav zaključak slijedi kao pravilan iz svih izvedenih dokaza, iskaza svjedoka iz kojih slijedi da osim što nitko nikada nije osporavao posjed tužitelja i prednika, samo su oni koristili predmetnu nekretninu kao vrt, do kojeg se i može doći samo kroz njihovu kuću, odnosno nekretninu. Stoga, niti upis vlasništva tuženika u zemljišne knjige ne čini posjed tužitelja nesavjesnim.

9.2. Također u svezi površine valja navesti da površina kč. [katastarska čestica] je 270m2, a kč. [katastarska čestica] m2, pa se ne radi o takvoj razlici u površini koja bi mogla oboriti presumpciju savjesnosti posjeda tužitelja. To i zanemarujući da često upisana kvadratura i nije ona sasvim točna.

9.3. Također, sud prvog stupnja je posjed utvrdio samostalnim i poštenim od 1975. jer i iz iskaza tužitelja i svjedoka (ŠL, CL) slijedi da su tužitelji i putem prednika u dugogodišnjem posjedu nekretnine, do koje se dolazi kroz njihovu kuću, dok je iz povijesnog zk izvatka utvrđeno da je kč. [katastarska čestica] bila upisana na FL (pravo korištenja na društvenom vlasništvu), da je nastavno na temelju rješenja o nasljeđivanju od 30. lipnja 1994. upisana kao vlasništvo FL SL, a zatim na temelju Ugovora o darovanju do 31. svibnja 1995. na ŽL i zatim Ugovorom o darovanju od 31. svibnja 1995. s iste na LL, a da je 1975. FL odobren kredit radi adaptacije stambene zgrade, da je otprilike u to vrijeme i sagrađena kućica u dvorištu, a iz čega pravilno zaključuje i po stavu ovoga suda da su putem prednika isti u posjedu nekretnine upravo od tada (što slijedi upravo iz ukupnosti svih izvedenih dokaza, pa i iskaza svjedoka koji su ŠL rođena 1970., a svjedok CL je doselio 1981., a i tužitelji navode u konačnici u odgovoru na žalbu), kao i da su posjed vršili upravo kao vlasnici, ne priznajući dakle nikome višu vlast na predmetnoj stvari. Stoga neosnovano tuženik ustraje da je nejasno kada je prednik tužitelja EL stekao posjed nekretnine, kada je istakao rok za stjecanje vlasništva dosjelošću i koji zakona se primjenjuje.

10. Međutim, na tako pravilno utvrđeno činjenično stanje, nije pravilno primijenjeno materijalno pravo.

11. Odredbom čl. 388. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17; ZVDSP) propisano je da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava od stupanja na snagu toga Zakona prosuđuju prema njegovim odredbama, ako nije drukčije određeno (st. 1.), a stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu toga Zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka (st. 2.). Rokovi koji su za stjecanje i prestanak stvarnih prava određeni zakonom, ako su bili počeli teći prije nego što je on stupio na snagu, nastavljaju teći u skladu s odredbom stavka 2. toga članka, ali ne duže nego što bi trebao isteći rok određen tim zakonom ako bi počeo teći u času njegova stupanja na snagu (st. 3.).

12. Za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, potrebno je bar poštenje posjednika koje poštenje se presumira (tako paragraf 328 Općeg građanskog zakonika; OGZ, koji se primjenjuje na temelju Zakona o načinu primjene pravnih pravila donesenih prije 6. travnja 1941. („Narodne novine“ broj 73/91.), čl. 72. st. 2. i 3. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Sl. list 6/80, 36/90, “Narodne novine” 53/91, 92/94, ZOVO; na snazi od 1. rujna 1980.), čl. 18. st. 3. i 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

13. Glede uračunavanja vremena posjedovanja za vrijeme dok je nekretnina bila u društvenom vlasništvu valja navesti da prema članku 28. stavku 2. i 4. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 6/80., 36/90., „Narodne novine“ broj 53/91., dalje: ZOVO), koji je stupio na snagu 1. rujna 1980., savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar (redovnom) dosjelošću protekom deset godina, a (samo) savjesni posjednik (izvanrednom dosjelošću) protekom dvadeset godina.

14. Prema odredbi čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima na nekretninama u društvenom vlasništvu nije se moglo steći vlasništvo dosjelošću. Ovaj propis je ukinut 08. listopada 1991., pa se od tada na stvarima u društvenom vlasništvu moglo steći pravo vlasništva dosjelošću, odnosno može teći vrijeme dosjedanja.

15. Dana 1. siječnja 1997. stupio je na snagu propis iz čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ 91/96) koji je propisao da u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 08. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.

16. Ta je odredba čl. 388. st 4. ZVDSP ukinuta odlukom Ustavnog suda RH poslovni broj U-I-58/97 od 17. studenog 1999. te je nakon toga izmijenjena novom odredbom suprotnog sadržaja i to Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 114/01.), koji je stupio na snagu 20. prosinca 2001., dakle dodan je st. 4. čl. 388. u danas važećem sadržaju.

17. U odlukama Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Hrvatske po zahtjevu broj 35298/04, Radomilja i dr. protiv Hrvatske po zahtjevu broj 37658/10 zauzeto je shvaćanje koje je i izraženo u odluci Vrhovnog suda RH od 07. svibnja 2019. pod poslovnim brojem Rev-x 974/2017 i nizu drugih odluka, prema kojem proizlazi da se „kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 08. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 08. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP nego na temelju drugih odredaba toga Zakona. Rizik bilo kakve greške koja su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba“.

17.1. Dakle, 1. siječnja 1997. ostvarena je zakonska mogućnost da se posjednicima, čija kvaliteta posjeda im je omogućavala stjecanje prava vlasništva dosjelošću, vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991. uračuna u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću i trajala je do 17. studenog 1999.

18. Stoga, pravilno je sud prvog stupnja u vrijeme posjedovanja tužitelja uračunavao vrijeme dok ne nekretnina bila u društvenom vlasništvu, ali je pogrešno smatrao da su se ispunili uvjeti za stjecanje vlasništva protekom roka od 20 godina.

19. Naime, odredbom čl. 159 ZVDSP propisano je da u stavku 1. dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. U st. 2. da samostalni posjednik čiji je posjed pokretne stvari zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom tri godine, a takav posjednik nekretnine protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja. U st. 3. da samostalni posjednik pokretne stvari kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina, a takav posjednik nekretnine protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja. U st. 4. da samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavaka 2. i 3. ovoga članka.

20. Tu odredbu čl. 159. t. 4. ZVDSP valja primijeniti u konkretnom slučaju, a ne odredbu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima jer je odredba čl. 29. toga zakona koja je zabranjivala mogućnost stjecanja prava vlasništva na nekretninama u društvenom vlasništvu prestala je vrijediti tek 8. listopada 1991., pa se rok za stjecanje dosjelošću osnovom toga zakona tužiteljima mogao računati tek od tada, dakle ne od 1975.

21. Tek je ona u konačnici ukinuta odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP/97 omogućila mogućnost uračunavanja i toga vremena, ali je pritom potrebno da se potrebno vrijeme; dakle ono koje je propisano odredbom čl. 159. st. 4. ZVDSP/97, odnosno 40 godina, navrši u vremenu važenja te odredbe, odnosno do 17. studenog 1999.

22. To konkretno nije slučaj, jer su tužitelji dokazali posjed od 1975. godine.

23. Niti kada bi se vrijeme posjedovanja računalo od 8. listopada 1991. tužitelji ponovno nemaju dovoljan protek vremena u kojem nekretninu posjeduju kao samostalni pošteni posjednici jer do podnošenja tužbe 30. lipnja 2020. nije protekao rok od 40 godina.

24. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 373. t. 3. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci.

25. Primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP valjalo je odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troška, a tuženiku pripada trošak za zastupanje na ročištu 5. prosinca 2022. 75 bodova uz PDV, odnosno 187,50 eura, Tbr. 9/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 138/23) ne i trošak pristojbi jer nema dokaza da su iste plaćene.

26. Kako je žalba osnovana tuženiku je dosuđen trošak za sastav žalbe 93,75 bodova odnosno uz PDV 234,38 eura, Tbr. 10/1 i 46. Tarife, ne i trošak pristojbe jer nema dokaza da je ista plaćena; čl. 166. st. 2. ZPP, a odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog dijela postupka kao neosnovan, čl. 154. st. 1. ZPP.

U Puli, 10. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Dolores Peruško