Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj Pn-228/2022-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

M E Đ U P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sutkinji Ani Župić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆU iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Alen Ivković, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika HP – Hrvatska pošta d.d. Zagreb, Jurišićeva 13, OIB: 87311810356, kojeg zastupa punomoćnica ĆUR, u radnom odnosu kod tuženika, radi isplate, dana 10. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je tuženik odgovoran za štetu umanjenjem tužiteljeve imovine za vrijednost koja predstavlja razliku između iznosa duga tužitelja prema Primorskoj štedionici d.d. i tržišne vrijednosti nekretnine upisane u knjizi položenih ugovora u [broj poduloška] k. o. [katastarska općina], a koja je šteta tužitelju nastala propustom tuženika da tužitelju uruči pošiljku javnog bilježnika poštanskog broja AR199/51101 i AR10016/51101.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 4.605,00 eura u roku 15 dana, dok se odbija zahtjev tužitelja radi naknade parničnog troška za sastav podneska od 12. prosinca 2022. u iznosu od 1.535,00 eura, kao neosnovan.

III. Odbacuje se zahtjev tužitelja za naknadom parničnih troškova nastalih do zaključenja glavne rasprave koja je prethodila presudi poslovnog broja P-1794/2013- 78 od 30. studenoga 2017.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s Primorskom štedionicom d.d. Rijeka imao zaključen Sporazum radi osiguranja novčane tražbine čime da je bila osigurana tražbina Primorske štedionice d.d. Rijeka prema tužitelju. Predmet osiguranja je bio tužiteljev stan u [adresa], u prizemlju zgrade na adresi [adresa], upisan u knjizi PU, u [broj poduloška] k. o. [katastarska općina], ukupne površine 57,35 m2. Po ispunjenju pretpostavki iz Sporazuma, fiducijarni vlasnik - Primorska štedionica d.d. Rijeka je od javnog bilježnika Velibora Panjkovića iz Rijeke, zatražio postupanje sukladno odredbama čl. 277. Ovršnog zakona (Nar. nov. br. 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08, dalje OZ-a), odnosno zatražio da se fiducijarnom dužniku uputi poziv za očitovanje, kojeg je spomenuti javni bilježnik i uputio tužitelju preporučenom pošiljkom s povratnicom. Sukladno tome da je djelatnik tuženika postupajući po odredbama čl. 71. st. 1. Pravilnika o općim uvjetima za obavljanje poštanskih usluga (Nar. nov. br. 37/95) bio dužan preporučenu pošiljku upućenu od javnog bilježnika, adresiranu na ime tužitelja, na njegovu adresu prebivališta, uručiti osobno tužitelju te primitak iste potkrijepiti potpisom tužitelja na povratnici i dostavnoj knjizi. Međutim, poziv za očitovanje javnog bilježnika, tužitelj da nikada nije primio jer na povratnici od 28. lipnja 1999. godine, koja je vraćena javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću, nema tužiteljevog potpisa, već da je ista potpisana od strane druge, tužitelju nepoznate osobe. Nadalje, u tužbi se navodi da je javnobilježničkom potvrdom od 21. srpnja 1999. godine, posl.br. OU-1383/99, utvrđeno da je fiducijarni dužnik odnosno tužitelj, primio predmetni poziv za očitovanje dana 28. lipnja 1999. godine, kada je počeo teći zakonski rok za njegovo očitovanje, pa obzirom da se tužitelj do isteka zakonskog roka nije očitovao, nastupila je zakonska presumpcija da je Primorska štedionica d.d. Rijeka, postala punopravni zemljišnoknjižni vlasnik nekretnine osiguranja u vrijednosti od 614.394,91 kn. Tužitelj smatra da je propustom tuženikovog djelatnika da preporučenu pošiljku adresiranu na tužitelja uruči osobno tužitelju, odnosno propustom da utvrdi identitet osobe kojoj je istu uručio čime je tužitelju nanesena šteta, odnosno da je krivnjom tuženikovog djelatnika propustio rok za očitovanje, uslijed čega je nastupila zakonska presumpcija prema kojoj je Primorska štedionica d.d. Rijeka postala punopravni vlasnik tužiteljevog stana čime da je izgubio nekretninu u označenoj vrijednosti, pa je pozivom na odredbe čl. 170. do 172. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, dalje ZOO-a) predložio donošenje presude kojom bi se naložilo tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos od 614.394,91 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 21. srpnja 1999. pa do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbeni zahtjev ističući da je njihov zaposlenik dostavljač izvršio dostavu predmetnih preporučenih pošiljki osobno primatelju – tužitelju prema odredbama Zakona o pošti (Nar. nov. br. 53/94) i Pravilnika o općim uvjetima za obavljanje poštanskih usluga (Nar. nov. br. 37/95). Osim toga tuženik je istaknuo prigovor zastare tužiteljeve tražbine, pozivom na odredbe čl. 40. st. 1. toč. 3. Zakona o pošti, jer da tužitelj u jednogodišnjem zastarnom roku nije ostvario svoje potraživanje prema tuženiku čak niti kada je tvrdio da sporne pošiljke nije vidio ni preuzeo. Tuženik, nadalje, smatra da se tužitelj svojom krivnjom i to neizvršavanjem ugovorne obveze, doveo u situaciju da Primorska štedionica d.d. Rijeka postane fiducijarni vlasnik nekretnine koja je služila kao osiguranje njegove tražbine spram tužitelja.

3. Presudom od 10. veljače 2009. ovaj je sud u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

4. Dana 05. listopada 2010. Županijski sud u Koprivnici je pod poslovnim brojem Gž-1929/2009 donio rješenje kojim je ukinuo ovosudnu presudu poslovnog broja P- 1113/02-69 od 10. veljače 2009. i predmet vratio na ponovni postupak prvostupanjskom sudu. U obrazloženju svoje odluke drugostupanjski sud navodi da po njegovom mišljenju postoji odgovornost tuženika te da je u ponovljenom postupku potrebno utvrditi njezinu visinu.

5. U ponovljenom postupku sud je donio presudu poslovnog broja P-3278/2010 kojom je naloženo tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos od 380.572,26 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. srpnja 1999. pa do isplate. Naloženo je tuženiku da tužitelju isplati i trošak parničnog postupka u iznosu od 75.775,50 kn. U toč. 2. odbijen je tužbeni zahtjev do iznosa od zatraženih 614.394,91 kn kao i s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog trošak i sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate za razdoblje od 01. srpnja 2002. do isplate po stopi od 18% godišnje.

6. Odlučujući o žalbama izjavljenim protiv citirane presude Županijski sud u Varaždinu-Stalna služba u Koprivnici je ukinuo predmetnu presudu i vratio premet na ponovno suđenje, uz obrazloženje da je sud pravilno utvrdio odgovornost tuženika za naknadu štete ali da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje vezano za samu visinu štete. Stoga je u uputi navedeno da bi valjalo utvrditi činjenično stanje vezano za visinu naknade štete.

7. Potom je ovaj prvostupanjski sud 18. rujna 2014. donio međupresudu kojom je utvrdio se da je tuženik odgovoran za naknadu štete gubitka prava vlasništva tužitelja, na nekretnini označenoj kao k. č. [katastarska čestica] upisana u knjizi PU poduložak 2130k.o. Rijeka, i z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] što u naravi čini poslovni prostor Caffe bar Bolero u Rijeci te je određeno da će se do pravomoćnosti međupresude zastati s raspravljanjem o iznosu tužbenog zahtjeva.

8. Međupresuda je postala pravomoćna 4. studenoga 2015. (prema presudi Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici poslovnog broja Gž x-10/15- 2 od 4. studenoga 2015.) te je sud u daljnjem tijeku postupka donio presudu poslovnog broja P-1794/2013-78 od 30. studenoga 2017. kojom je naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 286.296,82 kn sa zateznim kamatama tekućim od 21. srpnja 1999. do isplate, dok je u preostalom dijelu do zatraženog iznosa od 614.394,91 kuna tužbeni zahtjev tužitelja odbijen. Iz obrazloženja presude proizlazi da je sud utvrdio da je tužitelj pretrpio štetu u visini koja predstavlja razliku između iznosa za koji je navedena nekretnina mogla biti unovčena (koju je sud utvrdio u iznosu od 379.000,00 kuna) i duga tužitelja prema Primorskoj štedionici d.d. (kojeg je sud utvrdio u iznosu od 92.703,18 kuna) pa je slijedom toga utvrđeno da visina nastale štete iznosi 286.296,82 kuna. Presuda poslovnog broja P-1794/2013-78 od 30. studenoga 2017. postala je pravomoćna 30. siječnja 2018.

9. Potom je po reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici poslovnog broja Gž x-10/15-2 od 4. studenoga 2015. (kojom je potvrđena međupresuda u ovoj pravnoj stvari) Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem Rev-X 129/2016-2 od 9. veljače 2021. ukinuo navedenu drugostupanjsku i prvostupanjsku odluku te je predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje uz uputu da je u ponovnom postupku potrebno ocijeniti postoji li uzročna veza između protupravne radnje i štete, odnosno ocijeniti koja su to prava koja su preostala tužitelju nakon što nije ispunio tužiteljevu osiguranu tražbinu te koji je pravno odlučujući uzrok gubitka nekretnine.

10. Slijedom navedenog, u ovoj fazi postupka valjalo je donijeti odluku o odgovornosti tuženika za štetu koja je tužitelju nastala uslijed propusta tuženika da tužitelju dostavi pismeno o postupku unovčenja nekretnine koju je svom vjerovniku Primorskoj štedionici d.d. prenio u vlasništvo radi osiguranja tražbine.

11. Sud je radi odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva proveo dokaze uvidom u Potvrdu javnog bilježnika Velibora Panjkovića broj OU-1383/99 od 21. srpnja 1999. (list 7-9 spisa), izvatke iz dostavne knjige tuženika za preporučene pošiljke s povratnicom broj R-10016 od 28. lipnja 1999. i R-199 od 3. kolovoza 1999. (list 28-29 spisa), Sporazum o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini koja je upisana u zemljišne knjige (list 54-10 spisa), opomene Primorske štedionice d.d. tužitelju (list 61-65 spisa), dopis o otkazu kredita od 14. travnja 1999. (list 66 spisa), Ugovor o kupoprodaji nekretnine između Primorske štedionice d.d. i IU (list 67 -69 spisa), presliku spisa javnog bilježnika Velibora Panjkovića broj OU-1383/99 (list 74-96 spisa), provedeno je grafološko vještačenje po vještaku Zvonimiru Ćoriću (list 109-113, 129-130 spisa) te po Centru za kriminalistička vještačenja Ivan Vučetić (list 143-146 spisa), saslušan je tužitelj (list 50-52, 217-219, 519 spisa) te svjedoci ŠU (list 43-44 spisa), AU (list 98- 99 i 519 spisa) i PU (list 98 spisa), dok druge dokaze nije provodio jer je na temelju ovako provedenog dokaznog postupka činjenično stanje utvrđeno u mjeri dovoljnoj za presuđenje.

12. Na temelju isprava navedenih u prethodnom odlomku obrazloženja ove presude utvrđeno je:

- da je ugovorom između tužitelja kao korisnika kredita te Primorske štedionice d.d. Rijeka kao kreditora broj 5-00202-8 dana 27. travnja 1998. godine sklopljen Ugovor o kratkoročnom kreditu uz valutnu klauzulu za iznos od 50.000 DEM u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju na dan sklapanja Ugovora, što je tada iznosilo 178.495,00 kn s rokom vraćanja od dvije godine do 1. svibnja 2000. godine po promjenjivoj kamatnoj stopi od 2% mjesečno u mjesečnim anuitetima od 2.714,45 DEM u kunskoj protuvrijednosti te zateznim kamatama po stopi od 2,8% mjesečno,

- da je prema odredbi čl. 6. tog Ugovora predviđeno da kreditor ima pravo otkazati kredit i pozvati korisnika da u roku od 8 dana po otkazu kredita otplati preostali iznos, ukoliko tijekom korištenja kredita nastupi neki od elemenata kreditne nesposobnosti korisnika, ukoliko korisnik nije redovito plaćao kamate i ukoliko kreditor ocijeni nužnost naplate zbog zaštite svoje imovine naslućenim poslovnim poremećajima korisnika,

- da je istog dana 27. travnja 1998. godine između istih stranaka navedenih u Ugovoru o kreditu sklopljen Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini koja je upisana u zemljišne knjige na tužitelja, te da su u tom Sporazumu Primorska štedionica d.d. kao predlagatelj osiguranja i ĆU kao protivnik osiguranja sklopili sporazum koji je ovjeren i solemniziran po javnom biljeniku JU iz [adresa] **.**.1998., koji je akt sklopljen kao javnobilježnički akt s ovršnom snagom prema kojem je vraćanje duga po prije spomenutom kreditnom ugovoru osigurano za vjerovnika upisom fiducijarnog vlasništva na nekretnini tužitelja – stanu u [adresa], upisanog u knjizi položenih ugovora u [broj poduloška] k. o. [katastarska općina], a sve kako je to pobliže navedeno u tom Sporazumu,

- da je kreditor Primorska štedionica d.d. tužitelju slao opomene radi neredovitog podmirivanja obveza po Ugovoru o kreditu te mu je u konačnici zbog neplaćanja anuiteta za siječanj, veljaču i travanj 1999. 14. travnja 1999. godine otkazao kredit i pozvao korisnika kredita, ovdje tužitelja, da u roku od 8 dana plati ukupni preostali dio duga pod prijetnjom prisilne ovrhe radi predaje u posjed nekretnine koja je predmet prije citiranog Sporazuma radi osiguranja tražbine,

- u dokumentaciji, opomenama i dopisu kreditora Primorske štedionice d.d. kako je navedeno u utvrđenjima prvostupanjskog suda da se po osnovu redovne kamate duguje 846,62 kn, trošak opomene od 50,00 kn i po osnovi glavnice 38.731,71 DEM,

- da tužitelj nije platio ostatak duga te je Primorska štedionica d.d. podnijela prijedlog javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću da postupi po odredbi čl. 277. Ovršnog zakona, odnosno da zatraži od protivnika osiguranja (preko javnoga bilježnika), da ga u roku od petnaest dana obavijesti, također preko javnoga bilježnika, zahtijeva li da se stvar na kojoj je vlasništvo preneseno proda ili da se preneseno pravo unovči putem javnoga bilježnika,

- da je javni bilježnik dana 24. lipnja 1999. uputio poziv korisniku radi izjašnjenja zahtijeva li da se stvar na kojoj je vlasništvo preneseno proda ili da se preneseno pravo unovči putem javnoga bilježnika, s upozorenjem na posljedice za slučaj da će , u slučaju da se korisnik ne izjasni u ostavljenom roku, ili ako nekretnina ne bude prodana u roku od tri mjeseca, kreditor smatrati punopravnim vlasnikom,

- da je javni bilježnik primio povratnicu Hrvatske pošte u kojoj je navedeno da je poziv na izjašnjenje uručen korisniku 28. lipnja 1999, uz potpis primatelja,

- da je potom, po proteku roka za izjašnjenje, javni bilježnik uputio korisniku još jedan dopis, naslovljen kao „potvrda“, u kojemu je iznio redoslijed postupanja javnog bilježnika po odredbi čl. 277. OZ., uz navod da će se, u slučaju da nekretnina ne bude prodana, Štedionica upisati kao punopravni zemljišnoknjižni vlasnik, čime će se po zakonu smatrati da je osigurana tražbina u cijelosti izmirena,

- da je javni bilježnik primio povratnicu prema kojoj je korisnik primio dopis dana 30. kolovoza 1999.,

- da je Štedionica postala punopravni vlasnik nekretnine, te je prodala nekretninu kupcu OU po cijeni od 200.000,00 kuna, a to je iznos koje je odgovarao visini neizmirenog potraživanja Štedionice prema korisniku.

13. Nadalje, na temelju provedenog grafološkog vještačenja utvrđeno je da povratnice Hrvatske pošte od 28. lipnja 1999. i 30. kolovoza 1999. te dostavnu knjigu tuženika nisu potpisali ni tužitelj niti njegova supruga AU ni sin PU. Naime, tako proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Zvonimira Ćorića od 17. ožujka 2006., kao i iz nalaza i mišljenja izrađenog po ustanovi Centar za kriminalistička vještačenja " TU". Dakle, iz oba grafološka vještačenja proizlazi da sporne povratnice nisu potpisane po tužitelju i njegovim ukućanima, ali da je obje povratnice kao i potpise u dostavnim knjigama potpisala ista osoba. S obzirom na istovjetnost zaključaka u oba nalaza i mišljenja, koja nisu dovedena u sumnju drugim izvedenim dokazima, sud je navedene nalaze i mišljenja prihvatio te na temelju tih dokaza nedvojbeno utvrdio da tužitelj svojim potpisom nije potvrdio primitak spornih pošiljaka, niti su to učinili članovi njegove obitelji (supruga i najstariji sin PU).

14. Osim toga, i iz iskaza tužitelja te svjedoka AU i PU, proizlazi da nitko od njih nije zaprimio pismeno, a tu činjenicu potvrđuje i iskaz zaposlenika tuženika DU, koji je u sporno vrijeme redovno obavljao poslove dostave pismena na adresu tužitelja, i koji je iskazao da se ne sjeća kome je u konkretnom slučaju uručio predmetna pismena, ali mu je poznato kako se tužitelj potpisuje i zna da potpis na spornim dostavnicama i u dostavnoj knjizi nije tužiteljev.

15. Svi ovi dokazi, koji su u cijelosti međusobno sukladni i koje je sud stoga prihvatio, govore u prilog činjenici da tužitelj nije zaprimio dopis javnog bilježnika radi izjašnjenja zahtijeva li da se stvar na kojoj je vlasništvo preneseno proda ili da se preneseno pravo unovči putem javnoga bilježnika, niti dopis javnog bilježnika o redoslijedu postupanja po odredbi čl. 277. Ovršnog zakona.

16. Iz iskaza tužitelja, ali i sadržaja opomena te dopisa o otkazu kredita poslanih tužitelju po kreditoru, utvrđeno je da je on znao za posljedice neispunjenja ugovornih obveza po Ugovoru o kreditu (da nekretnina može prijeći u punopravno vlasništvo vjerovnika) jer je sam priznao da mu je krajem mjeseca siječnja 1999. došla obavijest radi plaćanja kredita u cijelosti budući da dva mjeseca nije platio ratu kredita i tu je obavijest primio poštom preporučeno, pri čemu je u članku 8. Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine prijenosom prava vlasništva jasno navedeno da će u slučaju zakašnjenja tužitelja u ispunjenju obveza kreditor postupiti u skladu s člankom 277. Ovršnog zakona.

17. Međutim, s obzirom na to da prema pravilima Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96., dalje OZ-a) važećeg u vrijeme sklapanja Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini, sama činjenica dospijeća osigurane tražbine nije imala utjecaja na unovčenje predmetna osiguranja i stjecanje punopravnog vlasništva vjerovnika, tužitelj na temelju obavijesti o otkazu kredita nije imao niti mogao imati saznanja o tome hoće li i kada vjerovnik pokrenuti postupak unovčenja nekretnine prema članku 277. OZ-a, niti se prije dostave obavijesti javnog bilježnika u smislu članka 277. stavak 1. OZ-a mogao poslužiti propisanim pravnim sredstvima, pri čemu vjerovnik bez provođenja tog postupka ne bi mogao steći punopravno vlasništvo predmeta osiguranja.

18. Naime, postupak prodaje radi namirenja ili stjecanja punopravnog vlasništva predmeta osiguranja prema članku 277. OZ-a je strogo formalan postupak, propisan kogentnim zakonskim odredbama. Da bi ostvario punopravno vlasništvo nekretnine prenesene u vlasništvo radi osiguranja, vjerovnik je ovlašten zatražiti od protivnika osiguranja nakon dospijeća osigurane tražbine, preko javnoga bilježnika, da ga u roku od petnaest dana obavijesti, preko javnog bilježnika, zahtijeva li da se preneseni predmet osiguranja proda javnog bilježnika, uz upozorenje o pravnim posljedicama neočitovanja. U obavijesti kojom zahtijeva prodaju putem javnog bilježnika u smislu čl. 277. OZ-a, dužnik je dužan odrediti najnižu cijenu po kojoj se stvar može prodati, imenovati javnog bilježnika koji će obaviti prodaju te priložiti njegovu izjavu da je voljan obaviti prodaju i da će od iznosa dobivenog prodajom prethodno namiriti tražbinu predlagatelja osiguranja s kamatama i troškovima te porez na promet. Prisilno je pravilo da najniža cijena koju protivnik osiguranja može odrediti ne smije biti niža od osigurane tražbine, uvećane za kamate i troškove vjerovnika koji će predvidivo dospjeti, odnosno nastati do isteka roka do kojeg javni bilježnik mora prodati predmet osiguranja, te predvidivi porez i druga javna davanja (čl. 277. st. 3. OZ-a).

19. S obzirom na predmet ovog spora vrlo je važno ovdje istaknuti da se upravo na ovaj način dužnik štiti od mogućih ugovornih odredbi koje bi predviđale i prodaju po cijeni nižoj od vrijednosti osigurane tražbine, s obzirom na to da je smisao prodaje predmeta fiducija prema čl. 277. OZ-a potpuni prestanak obveze dužnika spram vjerovnika ili a) unovčenjem predmeta osiguranja najmanje po cijeni koja odgovara osiguranoj tražbini i drugim navedenim davanjima te namirenjem cjelokupne tražbine i posljedično prestankom dužnikove obveze ispunjenjem ili b) prestankom obveze dužnika zamjenom ispunjenja odnosno stjecanjem punopravnog vlasništva fiducijara na predmetu osiguranja. S druge strane, pravilo prema kojem dužnik može odrediti i višu prodajnu cijenu predmeta osiguranje je nedvojbeno predviđeno za situacije kad tržišna vrijednost predmet osiguranja premašuje vrijednost osigurane tražbine, jer smisao osiguranja tražbina ne može biti ostvarenje koristi za vjerovnika, već namirenje njegove tražbine. Dakle, životno je i logično da će dužnik predložiti višu prodajnu cijenu predmeta osiguranja u slučaju kad ta stvar na tržištu vrijedi više od osigurane tražbine jer je to bez imalo sumnje u njegovom ekonomskom interesu. S druge strane, po redovnom tijeku stvari za očekivati je da bi se predmet osiguranja prodao po tržišnoj cijeni jer je upravo tržišna cijena referenca koja ukazuje na to koliko je apstraktni kupac određenog tržišta spreman platiti predmetni proizvod.

20. Slijedom navedenog, u okolnostima koje su nastupile po otkazu Ugovora o kreditu i u situaciji kad se vjerovnik poslužio ovlaštenjima iz članka 277. OZ-a (a koje pravo je imao sve dok mu njegova tražbina nije bila podmirena, što tužitelj nesporno nije učinio), neminovno je da bi tužitelj izgubio pravo vlasništva nekretnine prenesene u vlasništvo kreditora radi osiguranja tražbine, na što je, uostalom, i pristao sklapanjem Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine prijenosom prava vlasništva. To stoga što je posljedica provođenja postupka prema članku 277. OZ-a ili prodaja predmeta osiguranja trećoj osobi ili stjecanje punopravnog vlasništva u korist vjerovnika, pa u oba slučaja dužnik gubi pravo vlasništva nekretnine. Pritom, osim izmirenja tražbine, tužitelj nije imao na raspolaganju kakva sredstva (niti zakonska ni ugovorena) kojima bi osujetio pravo kreditora da postupi u skladu s člankom 277. OZ-a.

21. Međutim, kao što je rečeno, propuštanjem dostave obavijesti javnog bilježnika tužitelj je onemogućen u korištenju prava da odredi višu cijenu prodaje nekretnine i time postigne da se nekretnina proda po toj višoj - tržišnoj cijeni, čime bi po osigurao da mu pripadne novčani iznos kojeg bi činila razlika između prodajne cijene predmeta osiguranja i potraživanja vjerovnika. Da bi tužitelj na taj način postupio da je zaprimio predmetnu obavijest proizlazi iz njegovog iskaza u kojem je u bitnom naveo da bi u tom slučaju angažirao odvjetnika i da ne bi dopustio prodaju nekretnine za iznos niži od njezine vrijednosti, što je sudu u potpunosti prihvatljiva i logična izjava.

22. Za neuručenje pošiljke koja je sadržavala obavijest o otpočinjanju postupanja po članku 277. OZ-a odgovoran je tuženik, čiji je radnik postupio protivno članku 31. tada važećeg Zakona o pošti ("Narodne novine" br. 53/94.) time što poštansku pošiljku nije uručio primatelju, već je neistinito evidentirao da je dostava uredno izvršena. Upravo je to protupravna radnja koja je dovela do nastavka postupka po članku 277. OZ-a te posljedica koje su u konkretnom slučaju nastupile, a do kojih ne bi došlo da je tužitelju obavijest uredno uručena i da je on mogao odrediti prodajnu cijenu nekretnine u skladu s njezinom tržišnom vrijednosti. Odgovornost tuženika temelji se na odredbi članka 170. stavak 1. ZOO Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99., dalje u tekstu: ZOO) koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05.), kojom je propisano da za štetu koju radnik u radu ili u vezi s radom uzrokuje trećoj osobi odgovara poduzeće u kojem je radnik radio u trenutku uzrokovanja štete, osim ako dokaže da je radnik u danim okolnostima postupao onako kako je trebalo.

23. Time što je vjerovnik stekao punopravno vlasništvo nekretnine za iznos duga tužitelja, tužitelj je pretrpio štetu jer se njegova imovina umanjila za iznos koji predstavlja razliku između iznosa njegovog duga i tržišne vrijednosti nekretnine u smislu članka 155. stavak 1. ZOO-a.

24. Prema odredbi članka 154. ZOO tko drugome prouzroči štetu dužan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

25. Izvanugovorna odgovornost za štetu zbog protupravne radnje nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete, te da postoji uzročna veza između štetne radnje i štete kao posljedice. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari dokazao sve navedene pretpostavke za štetu i to da mu je protupravnom radnjom zaposlenika tuženika, za koju je odgovoran tuženik, nastala materijalna šteta u vidu umanjenja imovine i to za iznos koji predstavlja razliku između iznosa njegovog duga prema Primorskoj štedionici d.d. i tržišne vrijednosti nekretnine upisane u knjizi PU, u [broj poduloška] k. o. [katastarska općina]. Pritom je upravo opisana štetna radnja odlučujući uzrok ove štete jer upravo zbog te radnje nije uopće proveden postupak prodaje predmetne nekretnine. S obzirom na to da njezina vrijednost premašuje vrijednost osigurane tražbine, da te štetne radnje nije bilo, tužitelj bi predložio prodaju nekretnine i odredio najnižu prodaju cijenu, čime bi mu po redovitom tijeku stvari, pripala razlika između ostvarene kupoprodajne cijene i duga koji je imao prema kreditoru.

26. Tužitelj, dakle, nije zbog protupravne radnje tuženika izgubilo vlasništvo nekretnine, jer bi se to neminovno dogodilo i da tužitelj pravodobno i potpuno obaviješten o započinjanju postupanja po članku 177. OZ-a, no, kako je već rečeno, time što nije obaviješten nastala mu je materijalna šteta opisana u prethodnom odlomku obrazloženja ove međupresude.

27. Ovdje je važno istaknuti i sljedeće. Tužitelj je prvotno svoj tužbeni zahtjev temeljio na činjeničnoj osnovi koja isključivo upućuje na štetu koja se odnosi na gubitak vlasništva nekretnine, koja šteta, kako je navedeno, nije u uzročnoj vezi s protupravnom radnjom tuženika (već je posljedica odredaba Sporazuma o osiguranju tražbine ugovorenih za slučaj otkaza kredita) i za koju tuženik stoga ne odgovara. Međutim, na ročištu održanom 4. studenoga 2013. tužitelj je, pozivom na rješenje Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-2744/20152 od 26. veljače 2013., istaknuo i činjenice koje upućuju na pretrpljenu materijalnu štetu koja čini razliku između tržišne vrijednosti nekretnine i duga tužitelja prema Primorskoj štedionici d.d. te je u tom pravcu istaknu i dokazne prijedloge koje je sud prihvatio odlučujući o visini štete, pri čemu se tuženik upustio u raspravljanje i o takvoj preinačenoj tužbi bez da se prije toga preinaci usprotivio, pa je takva preinaka dopuštena u smislu članka 190. stavak 1. i 4. ZPP-a te je sud donio odluku o tako preinačenoj tužbi.

28. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Odredbom članka 40. stavak 1. točka 3. Zakona o pošti ("Narodne novine" broj 53/94.) propisano je da potraživanja HPT-a prema korisnicima usluga i potraživanja korisnika usluga prema HPT-u zastarijevaju po osnovi drugih potraživanja koja nisu navedena u točkama 1. i 2. za jednu godinu. Prema mišljenju ovog suda gornja odredba ne odnosi se na predmetni slučaj jer je odredbom Zakona o pošti uređen odnos između davatelja i korisnika poštanskih usluga. Prema mišljenju suda, tužitelj ne zahtijeva naknadu štete od tuženika zbog toga da bi mu bila oštećena pošiljka ili njen sadržaj, odnosno tužitelj u ovom slučaju nije niti korisnik poštanske usluge jer mu ta pošiljka nije uručena. Kako je grafološkim vještačenjem potvrđeno da tužitelj niti njegovi ukućani nisu potpisali primitak preporučene pošiljke, stoga se tužitelj u tom smislu ne može smatrati korisnik usluge Hrvatske pošte. Analizirajući članak 34. Zakona o pošti u poglavlju naknade štete, razvidno je da se na konkretnu pravnu stvar ne odnosi niti jedna navedena i taksativno nabrojena šteta. U istom članku spominje se da je HPT dužan pošiljatelju ili drugoj ovlaštenoj osobi isplatiti naknadu u slijedećim slučajevima: za gubitak, potpuno oštećenje ili umanjenje sadržaja preporučene pošiljke i pošiljke s potvrđenim uručenjem u protuvrijednosti domaće valute od 60 DEM, za gubitak, potpuno oštećenje ili umanjenje sadržaja paketa ili vrijednosnog pisma, za gubitak ili pogrešnu isplatu poštanske ili brzojavne uputnice, za prekoračenje roka za prijenos i uručenje preporučene pošiljke, pošiljke s potvrđenim uručenjem, za prekoračenje roka za prijenos i uručenje EMS pošiljke. Kako u ovom slučaju tužitelj nije korisnik poštanske usluge jer predmetne pošiljke nije nikada dobio te se u tom slučaju ne mogu primjenjivati odredbe Zakona o pošti na koje se poziva tuženik, već se primjenjuju odredbe ZOO-a. Kako iz tužbenog zahtjeva proizlazi, u ovoj pravnoj stvari se ne radi o zahtjevu za naknadu izravne štete na samoj pošiljci, već se radi o zahtjevu za naknadu štete koja se temelji na odredbama članka170. i 171. ZOO-a važećeg u vrijeme spornih dostava, a na koju se primjenjuje trogodišnji zastarni rok iz članka 376. ZOO-a. Tužitelj je za štetu saznao 30. kolovoza 1999. (povratnica priložena listu 17 javnobilježničkog spisa), kad je zaprimio Potvrdu javnog bilježnika Velibora Panjkovića broj OU-1383/99 od 21. srpnja 1999. o tome da je nekretnina prenesena kreditoru u punopravno vlasništvo, a za štetnika je mogao saznati svakako kasnije (djelatnici tuženika raspoređeni na radnom mjestu terenskih kontrolora dostave preuzeli su dana 02. studenog 2000. pisane izjave tužitelja, njegove supruge i sina, a kojim izjavama su potvrdili da nisu vidjeli niti preuzeli poštanske pošiljke pod brojem AR199/51101 i AR10016/51101). Predmetna tužba podnesena je 08. travnja 2002., prije isteka zastarnog roka računajući od saznanja tužitelja za štetu, pa nije nastupila zastara potraživanja tužitelja.

29. Slijedom svega navedenog, utvrđeno je da je tuženik odgovoran za štetu umanjenjem tužiteljeve imovine za vrijednost koja predstavlja razliku između iznosa duga tužitelja prema Primorskoj štedionici d.d. i tržišne vrijednosti nekretnine upisane u knjizi položenih ugovora u [broj poduloška] k. o. [katastarska općina], a koja je šteta tužitelju nastala propustom tuženika da tužitelju uruči pošiljku javnog bilježnika poštanskog broja AR199/51101 i AR10016/51101 te je o toj odgovornosti odlučeno ovom međupresudom, pozivom na članak 330. stavak 1. ZPP-a.

30. Odluka o trošku temelji se na članku 154. stavak 1. u svezi članka 155. i 165. ZPP-a, pri čemu je sud donio odluku samo o troškovima koji su nastali u svezi donošenja ove međupresude povodom odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-x 129/2016-2 od 9. veljače 2021., jer je o svim ostalim troškovima (za radnje i troškove učinjene do zaključenja glavne rasprave o visini štete odlučeno pravomoćnom presudom poslovnog broja P-1794/2013-78 od 30. studenoga 2017.) pa je u tom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troška valjalo odbaciti, pozivom na članak 333. stavak 2. ZPP-a.

31. Tužitelju, koji je u sporu uspio, tuženik je dužan naknaditi troškove zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika prema vrijednosti predmeta spora od 81.544,22 eura i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23. dalje: Tarifa) i to:

- za zastupanje na ročištu održanom 8. lipnja 2021. 1.228,00 eura (Tbr. 9. t. 1. Tarife)

- za zastupanje na ročištu održanom 29. studenoga 2022. 1.228,00 eura (Tbr. 9. t. 1. Tarife)

- za zastupanje na ročištu održanom 24. veljače 2025. 1.228,00 eura (Tbr. 9. t. 1. Tarife)

što ukupno iznosi 3.684,00 eura, a uvećano za PDV sveukupno 4.605,00 eura. Tužitelju ne pripada naknada troškova za sastav podneska od 12. prosinca 2022. jer je u tom podnesku ponovio navode iznijete na ročištu održanom 29. studenoga 2022. pa se ne radi o troškovima potrebnim za vođenje postupka.

32. Stoga je odlučeno kao u izreci.

U Opatiji 10. ožujka 2025.

Sutkinja:

Ana Župić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove međupresude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi sukladno odredbi članku 106.a stavak 5. ZPP- a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku