REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-567/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branke Ribičić, kao predsjednice vijeća, Branimira Miljevića kao izvjestitelja i člana vijeća i Berislava Devčića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnicama, odvjetnicama iz Odvjetničkog ureda Vučinić iz Rijeke, protiv tuženice Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šavorić & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženice protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: P-370/2023-23, od 24. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 10. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice Addiko Bank d.d., te se potvrđuju presuda i rješenje Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: P-370/2023-23, od 24. svibnja 2024.

II. Tuženica Addiko Bank d.d., odbija se sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: P-370/2023-23, od 24. svibnja 2024., u točki I. izreke utvrđeno je da su ništave odredbe čl. 2. i čl. 3. Ugovora o kreditu koji je 3. kolovoza 2005. godine, pod brojem 306-698/2005, sklopljenog između tužiteljice EŠ, kao korisnice kredita, te tuženice Addiko Bank d.d., kao kreditora, kojima su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu švicarski franak.

1.1. U točki II. izreke, naloženo je tuženiku Addiko Bank d.d., da tužiteljici EŠ isplati iznos od 6.840,68 eura sa zakonskim zateznim kamatama od dospjelosti pojedinog iznosa do isplate, u roku od 15 dana.

1.2. U točki III. izreke naloženo je tuženici Addiko Bank d.d da tužiteljici EŠ nadoknadi troškove postupka, u iznosu od 1.332,00 eura sa zateznim kamatama od 24. svibnja 2024. do isplate, u roku od 15 dana.

1.3. U točki IV. izreke odbijen je zahtjev tuženice Addiko Bank d.d za nadoknadu troškova postupka, u zatraženom iznosu od 1.000,00 eura.

2. U točki I. rješenja sadržanog u presudi utvrđeno je da je, u podnesku koji je tužiteljica EŠ sudu dostavila 26. veljače 2024., tužba preinačena.

2.1. U točki II. rješenja utvrđeno je da je do preinake iz t. I. ovog rješenja došlo nakon što je na pripremnom ročištu od 02. listopada 2023. zaključen prethodni postupak, s tim da je tužiteljica EŠ tužbu preinačila do zaključenja glavne rasprave jer je, bez svoje krivnje, nije mogla preinačiti do zaključenja prethodnog postupka pa je takva preinaka tužbe moguća.

2.2. U točki III. rješenja dopuštena je preinaka tužbe, opisana u t. I. i II. ovog rješenja, jer sud smatra da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

2.3. U točki IV. rješenja naloženo je tužiteljici EŠ da, za pristup na glavnu raspravu, održanu 16. travnja 2024., stalnom sudskom vještaku Darku Haniku isplati nagradu u iznosu od 58,39 eura u roku od 8 dana.

3. Protiv presude i rješenja žalbu je uložila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog odluke o troškovima postupka, sa prijedlogom da se žalba uvaži, a pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu tuženici cjelokupnog iznosa parničnog troška uključujući i troškove žalbe, ili podredno da se ukine prvostupanjska presuda i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3.1. Bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku tuženica vidi u tome što postoji proturječnost izreke i razloga presude, što o pojedinim odlučnim činjenicama nema razloga, te postoji proturječnost između onoga što se u obrazloženju pobijane presude navodi o sadržaju zapisnika o iskazima svjedoka i tužiteljice danim u postupku i samog zapisnika u kojem su sadržane te izjave.

3.2. U sadržaju žalbe tuženica se isključivo reflektira na sadržaj presude, dok nije iznesla nikakve razloge na žalbu na rješenje, osim što je u naslovu žale navela da se žali i na rješenje. Tuženica dodatno elaborira svoj stav da prvostupanjski sud nije vezan za utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu „Potrošač“ zato što je Ugovor o kreditu sklopljen 30. kolovoza 2005., prije nego što je na snagu stupio Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. godine, a retroaktivna primjena propisa je zabranjena. Osim toga smatra da se tužiteljica može pozivati na pravna utvrđenja, ali ne i na činjenice iz tog spora, jer ukoliko se ne utvrde činjenice u pojedinom individualnom postupku sud ne može niti utvrditi radi li se uopće o slučaju koji je istovjetan parnici „Potrošač“.

3.3. U žalbi se prigovara i nalazu i mišljenju financijsko-knjigovodstvenog vještaka Darka Hanike smatrajući kako je nalaz i mišljenje pogrešno sačinjen kao da je ugovoren fiksni tečaj CHF-a, a zanemaren je i prigovore tuženika o negativnim tečajnim razlikama, a što je u konačnici rezultiralo pogrešnim utvrđenjem visine tražbine tužitelja.

3.4. Vezano uz primjenu valutne klauzule, tuženica se poziva na odredbe Zakona o obveznim odnosima kojima je izričito dozvoljavao ugovaranje valutne klauzule i naglašava kako ugovaranje valutne klauzule u bankarskoj praksi sasvim uobičajeno. Isto tako glede utvrđivanja nepoštenja odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula, prvostupanjski sud propustio je provesti test transparentnosti i tzv. test poštenosti tih odredbi, iako je tuženica u odgovoru na tužbu detaljno obrazložila da su odredbe o valutnoj klauzuli jasne, lako razumljive i lako uočljive.

3.5. Pogrešnom se smatra i odluka o tijeku zateznih kamata jer se tuženica poziva na odredbu članka 1115. Zakona o obveznim odnosima koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, a kako tuženica nije bila nepoštena kamate su trebale biti određene od dana podnošenja zahtjeva.

3.6. Tuženica ponavlja i dodatno argumentira i prigovor zastare koji je iznijela u prvostupanjskom postupku, smatrajući da ništetnost ima učinak od trenutka sklapanja ugovora, pa se stoga na obvezu vraćanja danog na temelju ništetne odredbe sukladno članku 226. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) primjenjuje zastarni rok od tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.

3.7. Glede troškova postupka tuženica ističe da je nepravilna odluka prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva pa je neosnovana i odluka o troškovima postupka, a prvostupanjski nije dao dostatno obrazloženje u vezano za iznose pojedinih radnji zastupanja koje je priznao tužitelju kao trošak parničnog postupka te je pogrešno primijenio odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova odvjetnika, slijedom čega odluka o trošku parničnog postupka nije donesena u skladu s pozitivnim propisima Republike Hrvatske.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ovaj drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu i rješenje u smislu žalbenih navoda te u smislu članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje: ZPP), te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 354. stavak 2. ZPP-a, nije našao da je sud prvog stupnja donošenjem pobijane presude počinio bitnu povredu postupka iz članka 354. st. 2. točka 11. ZPP- a, niti je materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

6.1. U razlozima presude prvostupanjski sud dao je za svoj pravni stav jasno obrazloženje, tako da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla preispitati, niti je u bilo čemu nerazumljiva ili ima proturječja između izreke i razloga presude, tako da nije počinjena bitna povreda iz članka 354. st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku.

6.2. Kako glede rješenja sadržanog u presudi tuženica nije iznijela nikakve razloge, rješenje je ispitano sukladno odredbi članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku kojom prilikom pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 354. stavak 2. ZPP-a, sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka ili da bi materijalno pravo bilo pogrešno primijenjeno.

7. Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnim odredbi čl. 2. i čl. 3. Ugovora o kreditu broj 306-698/2005, kojima su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu švicarski franak, te isplata preplaćenog iznosa od 6.840,68 eura.

8. Činjenično stanje koje proizlazi iz dokumentacije priložene spisu i nije sporno među strankama je:

- da su tužiteljica EŠ i tuženica Addiko Bank d.d., kao kreditor, 3. kolovoza 2005., sklopile Ugovoru o kreditu broj 306-698/2005., na temelju kojega je tuženica tužiteljici stavila na raspolaganje protuvrijednost iznosa od 54.500,00 CHF, koji joj se tužiteljica obvezala vratiti u periodu od 10 godina.

- da su člankom 2. i 3. Ugovora, stranke ugovorile primjenu valutne klauzule kredita u CHF na način da se anuiteti i kamata plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća.

- da je kredit odobren i realiziran kao stambeni kredit za obnovu kuće.

- da je kredit otplaćen i da stranke nisu zaključile sporazum o konverziji.

9. U drugostupanjskom postupku je sporno da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene odredbe i da li tužiteljici pripada pravo na isplatu preplaćenog iznosa u visini razlike u obračunatim anuitetima vezano za valutnu klauzulu, te da li je nastupila zastara potraživanja.

9.1. U postupku je sporno i da li se na ovaj spor može primijeniti intervencijski efekt presude Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u pogledu ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe prema kojoj je glavnica kredita vezana uz tečaj švicarskog franka.

10. Prvostupanjski sud u razlozima presude vezano uz utvrđivanje činjeničnog stanja, naveo je da je ništetnost valutne klauzule za ugovore vezane za valutu CHF, utvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH u kolektivnoj parnici za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, poslovni broj: Pž-6632/2017 i potvrđena od strane Vrhovnog suda u odluci Rev-2221/2018, a dodatno se poziva i na stav izražen u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019., te je saslušao tužiteljicu i svjedokinju ĐŠ.

10.1. Opravdano nisu provođeni dokazi provođenjem dopunskog financijskog vještačenja na okolnosti da se u obzir uzme početno ugovorena kamatna stopa jer je predmet tužbenog zahtjeva bila je isključivo valutna klauzula, kao i dokaz saslušanjem u svojstvu svjedoka javnog bilježnika Velibora Panjkovića iz Rijeke, budući taj svjedok nije učestvovao u sastavljanju predmetnog ugovora.

11. Drugostupanjski sud smatra da je pitanje ništetnosti pojedinih ugovornih stavaka, koje istovremeno ne dovode do ništetnost cijelog ugovora o kreditu budući ugovor može opstati i bez tih odredbi, prethodno pitanje glede osnovanosti zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa kredita temeljem takvih ništetnih (nepoštenih) odredbi. Pri tome sudovi o ništetnosti (nepoštenju) pojedinih odredbi mogu odlučivati temeljem deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva, bilo kao o prethodnom pitanju, ali svakako o tome trebaju odlučiti i na toj odluci temeljiti odluku o kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva.

11.1. Iako je točno da se subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4, odnose na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu, (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.), to ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati.

11.2. Naime, presudom donesenom u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4., između ostalog je zaključeno da iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti.

11.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt 249/14-2, zaključio je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

11.4. U tom smislu drugostupanjski sud naglašava i da je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III-5458/2021., od 30. lipnja 2022., i U-III- 4424/21, zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U takvom slučaju u pojedinačnom potrošačkom sporu, nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču.

12. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud ne samo da je imao u vidu intervencijski efekt presuda u kolektivnom sporu, nego je izveo predložene dokaze i pravilno zaključio da tužiteljica kao korisnik kredita nije bila od strane banke informirana o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi na bilo koji drugi način izuzev standardnog ugovora sastavljenog po tuženiku i javno dostupnim informacijama koje su uzete u obzir u tzv. "kolektivnom sporu". Pri tome valja naglasiti da je upravo na tuženici bio teret dokaza da je u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora dala odgovarajuće obavijesti tužiteljici kao potrošaču o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu, a koji bi bili specifični u odnosu na one utvrđene u kolektivnom sporu.

12.1. Saslušanjem svjedoka ĐŠ i tužiteljice u svrhu dokazivanja, potvrđeni su navodi tužiteljice da banka nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču o parametrima promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka.

12.2. Da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03 ), proizlazi iz činjenice da ugovor o kreditu nije sklopljen u svrhu koja bi bila namijenjena njenom zanimanju ili poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a što proizlazi iz sadržaja Ugovora i iskaza tužiteljice da je kredit podigla i utrošila za obnovu kuće.

13. Na konkretni spor primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora, jer je predmetni ugovor zaključen 3. kolovoza 2005.

13.1. Ključne odredbe Zakona o zaštiti potrošača su:

- Odredba čl.81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st.2. je propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U st.4. navedenog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

- Odredba članka 82.Zakona propisuje da ugovorne odredbe, koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl.81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima, jesu npr. odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenjanje ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

- Odredba članka 87. koja propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

13.2. Isto tako bitne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07- dalj ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme trajanja Ugovora, i to:

-odredba članka 96. ZZP-a, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se, da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, ako je tu odredbu formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

-odredba članka 99. ZZP-a, kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

-odredba članka100. ZZP-a, kojom je propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive.

-odredba članka 101. ZZP-a kojom je propisano da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača.

-odredba članka 102. ZZP/07, kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

14. Prvostupanjski sud izvršio analizu spornih odredbi Ugovora o kreditu i utvrdio je da Ugovor o kreditu ne sadrži jasne kriterije koji bi sadržavali i pojašnjavali informacije o specifičnosti i mogućim rizicima valutne klauzule ugovorene u CHF, što u cijelosti prihvaća i drugostupanjski sud.

15. Ugovor o kreditu sastavljen je kao tipski ugovor po kojem je unaprijed izrađen model Ugovora.

16. Temeljem analize dokaznog postupka drugostupanjski sud smatra da tuženica u Ugovoru o kreditu, kao kreditor koji je samostalno sastavio ugovor, nije utvrdila egzaktne parametre i način utvrđivanja parametara koji bi sadržavali osnovne informacije o specifičnostima i rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, koji bi bili jasni i razumljivi prosječnom građaninu, odnosno potrošaču, niti je posebno o mogućim rizicima upozorila korisnika kredita.

16.1. Jednostranim pristupom tuženica je unaprijed sročenim odredbama tužiteljici nametnula ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, što je u suprotnosti sa odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača budući uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

17. Zaključak prvostupanjskog suda sukladan je i zaključcima Visokog trgovačkog suda sadržanog u presudi poslovni broj Pž-7129/2013-4., a slične odredbe sadržane su u Direktivi 93/13/EEZ, jer je u članku 5. Direktive navedeno da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

18. Visina preplaćenih anuiteta nastalih ugovaranjem valutne klauzule u CHF utvrđena je sukladno nalazu knjigovodstveno-financijskog vještaka i odnosi se isključivo na preplatu iznosa zbog primjene valutne klauzule u CHF.

18.1. Iz financijsko-knjigovodstvenog vještačenja provedenog po stalnom sudskom vještaku Darku Haniku proizlazi između ostalog da je pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica na ime tečajnih razlika, više uplatila iznos od 6.840,68 eura.

18.2. Budući je prema mišljenju drugostupanjskog suda nalaz vještaka sačinjen po pravilima struke i kako je vještak argumentirano odgovorio na primjedbe tuženice na nalaz i mišljenje, pravilno je na takvom nalazu vještaka prvostupanjski sud temeljio svoju odluku.

18.3. Pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio prigovor tuženice metodologiji izračuna preplaćenih iznosa, na način da se uračunaju i anuiteti plaćeni po tečaju nižem od početno ugovorenog.

18.4. Plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početno ugovorenog tužiteljica nije ništa primila niti stekla bez osnove, jer je čitavu uplatu primila tuženica pa ne postoji obveza za tužiteljice za vraćanjem nečega što nije primila, a nedvojbeno nije utvrđeno ni da tuženica ima prema tužitelju nepodmireno potraživanje, odnosno, da bi bio osnovan prigovor prijeboja u smislu odredbe članka 195, Zakona o obveznim odnosima, jer je osnovni uvjet za prijeboj postojanje protutražbine tuženika, koje u konkretnom slučaju nema.

18.5. Naime, u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.

19. Imajuću u vidu i da i drugostupanjski sud smatra da su odredbe Ugovora glede valutne klauzule nepoštene i prema tome ništetne, pravilno je tuženica presuđena na isplatu razlike preplaćenih mjesečnih zbog unesene valutne klauzule, sukladno odredbi članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05 i 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO).

20. Zatezna kamata pravilno je dosuđena sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.

21. Pravno pitanje o kojem ovisi nastupanje zastare pojedinih potraživanja iz predmetnog Ugovora, vezano je uz intervencijski efekt tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., glede mogućnosti prekidanja zastarnog roka u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, odnosno, da li podnošenje takve tužbe predstavlja radnju vjerovnika podnesenu protiv tuženika koja ima učinke prekida zastare glede svake individualne tražbine.

22. Drugostupanjski sud smatra identično stavu koji je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj: Rev 2245/17-2, da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a., te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

22.1. Prema tome kako je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 4. travnja 2012., a drugostupanjska presuda u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu postala pravomoćna 14. lipnja 2018., tužba je u ovom predmetu podnijeta je prije nego je protekao opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a, za sve utužene iznose zbog ništetne odredbe ugovora glede valutne klauzule.

23. Nije osnovana žalba ni glede odluke o troškovima postupka.

23.1.Troškovi postupka sastoje se od troškova zastupanja tužiteljice po punomoćniku i određeni su primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23.– dalje OT), prema vrijednosti spora, a presuđeni su temeljem odredbe članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a.

23.2. Prvostupanjski sud pravilno je priznao tužiteljici troškove postupka i to: za sastavljanje tužbe, u iznosu od 200,00 eura, sukladno Tbr. 7. st. 1 Tarife, za sastavljanje dva obrazložena podneska, od 30. kolovoza 2023. godine i od 26. veljače 2024. godine, u iznosima od po 200,00 eura, sukladno Tbr. 8. st. 1. Tarife/23, te za zastupanje na dva ročišta na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, odnosno izvodili su se dokazi, koja su održana 02. listopada 2023. godine i 16. travnja 2024. godine te za koje je priznata nagrada u iznosima od po 200,00 eura, sukladno Tbr. 9. st. 1. Tarife/23. Pravilno je dosuđen i trošak financijskog vještačenja, u iznosu od 332,00 eura.

23.3. Neosnovano tuženica u žalbi prigovara načinu obračuna cjelokupnih troškova postupka prema vrijednosti boda od 15,00 kn, iako je navedena vrijednost boda na snagu stupila tek 5.11.2022.

23.4. Naime, u konkretnom slučaju primjenjuje se odredba članka 48. Tarife u kojem je propisano u stavku 1. da odvjetnik primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku naplate odvjetničke nagrade, te odredba stavka 3. istog članka koja propisuje da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

23.5. Tuženica Addiko Bank d.d., odbijena je sa zahtjevom za naknadu troškova postupka jer je u cijelosti izgubila spor, a žalba joj je odbijena kao neosnovana.

24. Zbog svega iznesenog, temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud odlučio je kao u izreci ove presude.

U Požegi 10. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Branka Ribičić