Poslovni broj: P-1174/2024-12

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu tog suda Mirni Santini, u pravnoj stvari tužitelja DP iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Aniti Vrkić, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb,Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić i Lui iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 20. veljače 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužiteljice i punomoćnice tuženika, a koja presuda je objavljena 10.ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 628-50-3555292 sklopljenog 05. srpnja 2006.g. između RAIFFEISENBANK AUSTRIA D.D. te D DP kao Korisnika kredita i davatelja osiguranja i ŠP kao Sudužnika sadržane u članku 3. Ugovora pod naslovom NAKNADA kojom je navedeno da naknada iznosi 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, te se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati:

Iznos od 448,15 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 13. srpnja 2006.g. pa do isplate; po stopi od 15 % godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g.; od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena; od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 954,64 eura zajedno sa zateznim kamatama od 10. ožujka 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana dok se za više zatraženi parnični trošak zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je 05. srpnja 2006. g. sklopio sa tuženikom Ugovor o kreditu br. 628-50-3555292; visina odobrenog kredita da je iznosila 22.097,05 CHF a radi se o potrošačkom kreditu za kupnju vozila s rokom otplate od 7 godina. Tuženik da je u tom ugovoru u čl. 3. pod naslovom : " Naknada " ugovorio kako se iznos od 3,30 % naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi u odnosu na koju ugovornu odredbu je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom posl .br. Rev- 673/2023 od 13. veljače 2024. g. potvrdio ništavost. DNepoštena i ništava da je odredba ugovora o kreditu u dijelu u kojem je navedeno da se korisnik obvezuje prije korištenja ili istovremeno sa korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30 % od iznosa kredita. To stoga što se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Slijedom navedenog predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev sadržaja naznačenog kao u izreci .

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti i osnov i visinu. Ističe prigovor zastare. Odredba čl. 3. ugovora o kreditu da je jasna, uočljiva i razumljiva pa tužitelj neutemeljeno ističe da bi se radilo o nepoštenoj i nedopuštenoj odredbi. Nikada da nije zaprimio prigovor od tužitelja u pogledu ugovorene i naplaćene naknade. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spis te saslušao tužitelja. Tuženik je dostavio sudu iznos naplaćene naknade i datum plaćanja slijedom čega nije bilo potrebe provoditi dokaz financijskim vještačenjem tim više što je tuženik na ročištu 02. prosinca 2024. g. naveo da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Tužitelj potražuje ovom tužbom traži utvrđenje ništavosti odredbe čl .3. istog ugovora o plaćanju naknade za korištenje kredita. Potražuje iznos plaćene ulazne naknade kod obrade kredita s kamatama i troškovima postupka.

6. Pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je tuženik uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju.

7. Nesporno je da su tužitelj i tuženik sklopili dana 05.07.2006. ugovor kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici novčani iznos od 22.097,05 CHF protuvrijednosti u kunama a kako je to određeno čl. 1. istog ugovora. U članku 3. ugovoreno je da se od iznosa kredita naplaćuje jednokratna naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita.

8. Nesporno je da je prilikom isplate kredita dana 12.07.2006. g. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 448,15 eura (3.376,57 HRK )

9. Sporno je među parničnim strankama da li je odredba čl. 3 ugovora o jednokratnoj naknadi za korištenje kredita nitšava. Sporno je i da li je nastupila zastara . Sud nije vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva koji je naznačen u tužbi ali je dužan sam iznaći pravnu osnovu tužbenog zahtjeva u okviru činjenične osnove tužbe kojom je vezan. ( čl 186. ZPP-a ).

10.Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. g. izražen je stav da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U odnosu na prigovor zastare za isplatom naknade za korištenje sud nalazi da ovaj dio zahtjeva nije u zastari. Tužitelj je platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva 12.07.2006, tužba je podnesena 25.07.2024. ;ništavost ove odredbe 3. ustanovljena je ovom presudom pa je onda jasno da nije istekao petogodišnji zastarni rok predviđen odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima

11.Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03) jer je sklopio predmetni pravni posao kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti što se konačno vidi iz sadržaja samog ugovora o kreditu. Tužitelj je podigao predmetni kredit radi kupnje vozila kojeg koristi u privatne svrhe. Tuženik je taj koji je u obvezi dokazati da tužitelj eventualno koristi sredstva kredita u svrhe koje bi mu osporavale svojstvo potrošača.

12. U odnosu na ništavost odredbe o jednokratnoj naknadi za korištenje sud nalazi da su i dijelovi ove odredbe čl. 3. ništetni.

13.Odredba čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 i dr. ) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovor propisuje kako ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je tekst ugovora o kreditu bio pripremljen te ga je on samo morao potpisati. Što se tiče odredbe čl .3. o naknadi za korištenje kredita nitko mu nije spomenuo tu naknadu niti za što se koristi niti o čemu se radi a nije dobio ni specifikaciju te naknade.

14. Analizirajući podatke iz spisa slijedi da stranke ugovora nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi iz čl. 3. o jednokratnoj naknadi za korištenje a ta ugovorna odredba tj. dio iste je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa je zbog toga i ništava u smislu odredbe čl .87. st. 1. ZZP/03. Ovo stoga što je tuženik sam sebi ostavio slobodu određivanja visine ove naknade bez pojedinačnog pregovaranja o tome sa korisnicima kredita tj. ovdje sa tužiteljem što je on konačno i potvrdio u svom iskazu. Tuženik dakle, nije dokazao da se o odredbi čl .3. ugovora pojedinačno pregovaralo s obzirom na to da se radilo o standardnoj, tipskoj ugovornoj odredbi te u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu od 3,30 % te koje je točno troškove banka imala a da bi se radilo upravo o iznosu od 3,30 % od odobrenog kredita. Tuženik je po navedenoj ugovornoj odredbi ovlašten sam donijeti odluku o visini naknade za obradu kredita . Tuženik je onda svojevoljno i jednostrano utvrdio trošak obrade kredita bez pojašnjenja koji su to objektivni nastali troškovi koje je imao a da su vezani za obračun naknade troška kredita .Prije sklapanja ugovora je morao informirati tužitelja o okolnostima koje utječu na pravo na obračun spomenute naknade i navesti prije obrade kredita specifikaciju tih troškova. I Sud Europske unije je u presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskim ugovorima na početku kredita ugovarati naknade ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i neproporcionalni.

15. Pri tome, valja još dodati da tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača. Iz okolnosti predmetnog spisa proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, slijedom čega se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

16. Stoga, imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

17. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

18. Stoga je tuženik u obvezi isplatiti iznos od 448,15 eura koliko je prilikom isplate kredita naplatio iz odobrenih kreditnih sredstava tužitelja.

19. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 1.Zakona o parničnom postupku. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe i podneska od 10.10.2024. u visini od po 100 bodova, zastupanje po punomoćniku iz redova odvjetnika na ročištu 20.02.2025. g. u visini od 100 bodova a na ročištu 02.12.2024. u visini od 50 bodova ( Tbr.9/2 jer se na ovom ročištu nije raspravljalo o glavnoj stvari u smislu da su se izvodili dokazi ) što sa PDV-om iznosi 875,00 eura. Tome treba pridodati trošak sudske pristojbe na tužbu od 26,55 eura i na presudu od 53,09 eura pa je ukupni trošak tužitelja 954,64 eura.

20. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja trebalo je odbiti. Ovo stoga što mu nisu priznati trošak sastava podneska od 28.07.2024. g. i 23.09.2024. g. kao nepotrebni za raspravljanje a radi se o neobrazloženim podnescima. Nije mu priznat ni trošak pristupa na ročište 02.12.2024. u visini od 100 bodova već od 50 iz već iznesenih razloga. Kao niti pristup objavi presude jer se radi o trošku koji nje potreban za vođenje parnice.

U Rijeci,10. ožujka 2025.

S U D A C

Mirna Santini

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.

D N A :

1. Tužitelju po punomoćniku uz rješenje o plaćanju pristojbe na presudu 53,09 eura

2. Tuženiku po pun.

Nakon pravomoćnosti: pozvati tuženika na uplatu pristojbe na odgovor na tužbu 26,55 eura

U Rijeci ,10.03.2025.