REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3246/2022-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr.sc. Ljiljana Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice EM, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Miru Marinović, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina&Grošeta d.o.o. Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 24. siječnja 2025. godine u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice Mire Marinovića, odvjetnika i punomoćnice tuženika JM, odvjetničke vježbenice, dana 10. ožujka 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu, broj: 029-50-3070104, od 29. rujna 2005. godine, sklopljenog između EM, iz [adresa] i Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69 u dijelu koji glasi:

„...po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća."

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, platiti tužiteljici EM, iz [adresa], iznos u visini od 817,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007. godine određena Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna, a od 01. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom i to:

- na iznos od 0,17 EUR od dana 27. prosinca 2005. godine do isplate,

- na iznos od 2,60 EUR od dana 29. listopada 2008. godine do isplate,

- na iznos od 5,22 EUR od dana 29.prosinca 2008. godine do isplate,

- na iznos od 7,12 EUR od dana 29. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 7,97 EUR od dana 02. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 5,72 EUR od dana 30. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 6,17 EUR od dana 29. travnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 2,51 EUR od dana 29. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 0,53 EUR od dana 29. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 1,95 EUR od dana 31. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 1,82 EUR od dana 29. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 0,39 EUR od dana 29. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 3,09 EUR od dana 30. studenog 2009. godine do isplate,

- na iznos od 5,25 EUR od dana 29. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 8,33 EUR od dana 29. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 7,62 EUR od dana 01. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 11,80 EUR od dana 29. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 11,01 EUR od dana 29. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 12,55 EUR od dana 31. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 25,93 EUR od dana 29. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 23,17 EUR od dana 29. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 31,59 EUR od dana 30. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 28,68 EUR od dana 29. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 24,00 EUR od dana 29. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 581,81 EUR od dana 08. studenog 2010. godine do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Petrinjska 59, Zagreb, naknaditi tužiteljici EM, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 1.625,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 10. ožujka 2025. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu broj 029-50- 3070104 dana 29. rujna 2005. godine (dalje: Ugovor o kreditu), temeljem kojeg je tužiteljici odobren i isplaćen kredit u visini iznosa od 20.173,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita koji kredit se tužiteljica obvezala vratiti prema otplatnom planu, u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, promjenjiva kamatna stopa, rok otplate 84 mjeseca. Tužiteljica navodi da se o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz CHF nezakonita i ništetna, da se o spornoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom i da je tuženik prilikom ugovaranja kredita ni na koji način nije informirao o valutnoj klauzuli u CHF kao i o rizicima ugovaranja i da u odredbama Ugovora o kreditu nisu navedeni razlozi ni kriterije na temelju kojih bi tužiteljica, kao prosječni potrošač, mogla predvidjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, pa je nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužiteljica ističe da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj:

Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013. godine, presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. godine do 31.12.2008. godine protivne odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navodi da preplata sveukupno iznosi 6.155,65 kuna kada se zbroje preplaćeni iznosi po osnovi ništetnosti valutne klauzule. Tužiteljica predlaže usvojiti tužbeni zahtjev i zahtjeva naknadu troškova parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ne osporava da je s tužiteljicom sklopio Ugovor o kreditu kako to navodi tužiteljica u tužbi, ističe prigovor zastare. Nadalje ističe da tužiteljica tužbu i tužbeni zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14.06.2018. donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, da u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu i da su u navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. Navodi da u postupku kolektivne zaštite sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljičinog Ugovora o kreditu nepoštene. Ističe kako u ovom postupku tužiteljica mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložila nikakve dokaze. Tuženik navodi da sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužiteljica prvotno mora dokazati da joj sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive, a ako isto ne bi dokazala, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost, te ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. Ističe da je sporna odredba tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je sporna odredba bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njezine obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tuženik navodi da su prije zaključenja ugovora tužiteljici, odnosno prije tužiteljičine odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, date sve informacije temeljem kojih je tužiteljica mogla donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika te je solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Navodi kako je tužiteljici dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao i da su tužiteljica i tuženik pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljičin Ugovor o kreditu te je tužiteljica mogla birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili ugovora bez valutne klauzule (kunski kredit). Tuženik navodi da ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužiteljice i da valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužiteljice u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik prigovora visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Nadalje navodi kako je Ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, a da povrede na koje tužiteljica ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja zbog čega se, sukladno čl. 326. ZOO, ništetnost ne može isticati. Tuženik osporava tijek zatezne kamate od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta, ističe kako sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO, jer je tijekom otplate kredita u cijelosti postupao sukladno propisima koje reguliraju njegovo poslovanje i u skladu s regulativom Hrvatske narodne banke. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 (list 7-77 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice, otplatni plan, odluke o promjeni kamatne stope (list 78-86, list 95-101 spisa), Ugovor o kreditu od 29.09.2005.g. (list 87-94 spisa), promotivne uvjete tuženika za kupnju vozila (list 119-115 spisa), odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odluku Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske (list 127-287 spisa), saslušana je tužiteljica kao stranka u postupku.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22 i 155/23, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev osnovanim.

4. U tijeku postupka tužiteljica ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva sadržajno kao u podnesku od 06. rujna 2022. godine (list 116-126 spisa). Tužiteljica u bitnom ističe da su sve tvrdnje tuženika istaknute u odgovoru na tužbu raspravljene pred sudovima Republike Hrvatske te postoje pravomoćne presude kojima su otklonjeni svi prigovori tuženika. Osporava istaknuti prigovor zastare. Tuženik ostaje kod svih navoda iz odgovora na tužbu, protivi se navodima tužiteljice sadržajno kao u podnesku od 20. travnja 2023.g. (list 289-294 spisa). Tuženik osporava osnov tužbenog zahtjeva, ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku zatezne kamate imajući u vidu da tuženik nije nepošten stjecatelj.

5. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica i tuženik kao ugovorne strane sklopile dana 29. rujna 2005. godine Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kredit u visini od 20.173,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, namjena kredita – kupnja vozila, a što je sud utvrdio uvidom u Ugovor o kreditu. Nadalje nije sporno da je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa te da je ugovorena valutna klauzula vezana uz glavnicu u švicarskom franku (CHF) i da se tečaj švicarskog franka u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita mijenjao u tijeku ugovornog odnosa.

6. U odnosu na tvrdnje tuženika da se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje stajališta Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske a kojima se odlučivalo u kolektivnom sporu takve navode sud je ocijenio kao neosnovane. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe i čl. 502.a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Povodom kolektivne tužbe udruge Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača na temelju odredbe čl. 502.a ZPP-a presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Iz Ugovora koji je priložen uz tužbu proizlazi da je tužiteljica sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu tijekom 2006. godine te je taj ugovor obuhvaćen utvrđenjem iz predmetne kolektivne tužbe. Nije sporno da je tužiteljica fizička osoba i potrošač o čijim interesima i pravima se odlučivalo u navedenim sporovima. S obzirom na navedeno, a sukladno odredbi čl. 502.c ovaj sud je vezan utvrđenjima iz navedenih presuda odnosno ovaj sud je vezan utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule.

Odredbom čl. 502.c ZPP-a je propisano da se fizičke osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje, dakle, osim naknade štete je izričito propisana i isplata što po shvaćanju ovog suda predstavlja i ovakvu parnicu radi isplate stečenog bez osnove. Navedeno je, osim s leksičkim tumačenjem propisa, u skladu i s teleološkim tumačenjem propisa jer je upravo svrha kolektivne zaštite prema ZPP-u omogućavanje određenoj interesnoj skupini da ostvaruje svoja prava nakon što određena organizacija koja se bavi kolektivnom zaštitom utvrdi postojanje povrede određenih prava. Povreda prava će u pravilu imati za posljedicu pravo na naknadu štete, ali postoje i druge posljedice povrede određenih prava koje imaju za posljedicu ništetnost pa time i pravo na restituciju i povrat stečenoga bez osnove, a isključivanjem svih ostalih načina ispravljanja povrede osim naknade štete bi ova pravna norma (čl. 502.c ZPP-a) djelovala suprotno svojoj svrsi koja je zaštita i popravljanje svih prava koja su povrijeđena. Slijedom navedenog neosnovani su navodi tuženika da tužiteljica tek treba dokazati ništetnost sporne ugovorne odredbe.

7. Sud je uvidom u Ugovor o kreditu broj 029-50-3070104 od dana 29. rujna 2005. godine utvrdio da su tužiteljica i tuženik ugovorili visinu kredita u iznosu od 20.173,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća (članak 7. Ugovora ), da je ugovorena redovna kamata u visini od 5,50% godišnje, promjenjiva, u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Kreditora, kamata po dospijeću sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora (članak 2. Ugovora), rok otplate kredita 84 mjeseca (članak 4. Ugovora). Ugovorne stranke člankom 7. stavak 1. ugovorile su da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.

8. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ističe prigovor zastare. Sud je ocijenio prigovor zastare neosnovan. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za dio tužbenog zahtjeva koji zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužiteljici pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Kako je tužiteljica podnijela tužbu dana 06. lipnja 2022. godine, a zastara tražbine tužiteljice s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nastupa s danom 14. lipnja 2023. godine to je prigovor zastare ocijenjen kao neosnovan.

9. Nesporno je između stranaka da je u čl. 7. Ugovora navedeno kako korisnik kredita pristaje otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu time da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Nije sporno niti to da je tužiteljica pristala tijekom ugovornog odnosa na primjenu Općih akata sa svim izmjenama i dopunama.

10. Sporno je u ovom predmetu da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu bile razumljive tužiteljici. Ukoliko iste nisu bile razumljive, to bi dovelo do ništetnosti iste odredbe. Sporno je da li u tom slučaju tužiteljici pripada utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takvih odredbi Ugovora.

11. Sud je na okolnost činjeničnih navoda tužbe saslušao tužiteljicu. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je trebala vozilo za osobne potrebe, otišla je u banku jer je htjela uzeti kredit u EUR, ali joj je djelatnica banke rekla da je za nju povoljniji kredit u CHF i nakon što joj je djelatnica banke pokazala otplatni plan vidjela je da je kredit u CHF bio povoljniji za nju. Navodi da je poslušala sugestiju djelatnice i sklopila je ugovor o kreditu u CHF. Tužiteljica iskazuje da joj djelatnica banke nije pojašnjavala niti je upozorila da postoji bilo kakav rizik za sklapanje ugovora s valutnom klauzulom u CHF, ne sjeća se tijeka razgovora s djelatnicom ali je imala povjerenja u banku. time da ju je javni bilježnik samo upozorio na posljedice ovrhe ako ne otplaćuje kredit. Navodi da je pročitala ugovor prije nego što ga je potpisala, liječnica je po struci i nije razumjela sve to stručne pojmove pravne i financijske u ugovoru. Osobno je otplaćivala kredit, nije bila nositelj obrta.

Iskazu saslušane tužiteljice sud je poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

Tuženik na pripremnom ročištu povlači prijedlog za saslušanjem djelatnice banke KM, predlaže saslušanje javnog bilježnika Anice Hukelj, iz Zagreba na okolnost solemnizacije ugovora. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika imajući u vidu da saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu ne može se dokazivati činjenica obaviještenosti potrošača budući javni bilježnik prema postojećem zakonodavnom okviru nije imao ovlasti odnosno dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF ili pak objasniti parametre promijene kamatne stope (odluka Ustavnog suda i odluka Ustavnog suda UIII-4223/2021 od 1. prosinca 2021.).

12. U odnosu na navode tužiteljice kojim ističe ništetnosti odredbe čl. 7. spornog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak otplata mjesečnog anuiteta tuženik osporava navode tužiteljice da ugovaranje valutne klauzule ne proizvodi pravni učinak, ističe kako je u kolektivnom sporu protiv tuženika i drugih banaka u odlukama Visokog trgovačkog suda u Republici Hrvatskoj poslovni broj Pž-6632/17 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18 izraženo stajalište kako banke nisu povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula. Navodi da Vrhovni sud Republike Hrvatske je potvrdio institut valutne klauzule navodeći da je isti općeprihvaćen od svih subjekata društva i u svakodnevnoj je primjeni te je potrošačima takva ugovorna odredba bila jako dobro poznata uključujući i sve pravne posljedice koje ona proizvodi. Sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane.

13. U ovoj pravnoj stvari sud je odlučujući o osnovu tužbe i tužbenog zahtjeva imao u vidu pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obaviješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužiteljici bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da bi ugovorna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu tužiteljici kao potrošaču bila razumljiva i jasna. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik u tijeku postupka ne navodi niti predlaže provođenje dokaza da bi tužiteljica bila u prilici pregovarati o pojedinačnim ugovornim odredbama, na način da su njegovi djelatnici koji su nudili kredite za kupnju vozila mogli određene ugovorne odredbe izmijeniti ili o istima pregovarati s tužiteljicom, tuženik samo ističe da su bile jasne i razumljive odredbe ugovora o kreditu koje su predmet ovog spora, te da su o valutnoj klauzuli u CHF potrošači pa tako i tužiteljici bili upoznati. Slijedom navedenog kako tuženik nije dokazao da bi tužiteljici bili protumačeni rizici vezani uz sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF kako to tvrdi tijekom ovog postupka, te da je tužiteljici bila jasna i razumljiva odredba o valutnoj klauzuli. Iz iskaza tužiteljice nedvojbeno je da tužiteljica nije bila upozorena na rizike sklapanja ugovora o kreditu kojim je glavnica vezana uz valutu švicarski franak te joj je i djelatnica banke predočila da je za nju povoljniji ugovor s valutnom klauzulom u CHF. Slijedom navedenog sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane a kojima osporava osnov tužbenog zahtjeva.

14. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba članka 7. vezana uz valutnu klauzulu u CHF Ugovora o kreditu sklopljenim između Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, tuženika, u ovoj pravnoj stvari, i tužiteljice EM, iz [adresa], te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača. Slijedom navedenog sud je odlučio kao pod točkom I. izreke presude.

Polazeći od toga da je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule vezane uz glavnicu u valuti CHF ništetan, jer je isti nerazumljiv, proizlazi kako tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, a što je sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

15. Tuženik u tijeku postupka čini nespornim visinu tužbenog zahtjeva time da se osporava da bi tuženik bio nesavjestan stjecatelj (čl. 1115 ZOO-a).

Kako tuženik ne osporava visinu tužbenog zahtjeva to je sud usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom II. izreke presude.

Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

16. Tuženik osporava osnovu i tijek zateznih kamata budući da tužiteljica nije dokazala nesavjesnost tuženika. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane budući se takvo stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske primjenjuje samo u slučajevima kada je ugovorna strana bila savjesna. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužiteljica ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, odnosno …banka i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljicom kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljičine uplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužiteljici i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

17. Temeljem čl. 154 st. 2. ZPP-a tužiteljici je priznat trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe od 06.06.2022.g. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: OT-a), sastav podneska od 06.09.2022.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a), sastav podneska od 05.05.2023.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a), pristup na ročište 08.03.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a), sastav podneska od 07.05.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a), pristup na ročište 24.01.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a), pristup na ročište za objavu presude dana 10.03.2025.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. t. 3. OT-a),ukupno 1.300,00 EUR, priznat je trošak PDV-a u iznosu od 325,00 EUR, ukupno 1.625,00 EUR.

Tužiteljici nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 100,00 EUR jer istu nije platila. Nadalje nije priznat tužiteljici trošak sudske pristojbe iz razloga jer je tužiteljica oslobođena plaćanja pristojbe. sukladno čl.6. ZID Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23).

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151.stavak 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 10. ožujka 2025. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužiteljici po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku