REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-272/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Biljane Bojanić, kao predsjednice vijeća, Nataše Babić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Kristine Pavičić-Sirotić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice IM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Matija Škrinjarić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika LM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1060/2020-77 od 30. travnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 10. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se uvažava žalba tužiteljice te se u točki III. izreke djelomično preinačava presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1060/2020-77 od 30. travnja 2024., tako da se nalaže tuženiku platiti tužiteljici daljnji iznos od 24.124,16 euro sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. lipnja 2012. do 31. srpnja 2015., po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, sve u skladu sa člankom 29. stavkom 3. Zakona o obveznim odnosima, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodišta uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

II. U preostalom dijelu žalba tužiteljice, kao i žalba tuženika u cijelosti, odbijaju se kao neosnovane, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1060/2020-77 od 30. travnja 2024.

III. Preinačava se u točka II. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1060/2020-77 od 30. travnja 2024., tako da se nalaže tuženiku da tužiteljici plati parnični trošak u iznosu od 51.410,40 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 30. travnja 2024. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici trošak žalbe u iznosu od 1.444,86 eura, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I Nalaže se tuženiku LM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužiteljici IM, iz [adresa], 7. [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 107.612,21 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. lipnja 2012. godine do 31. srpnja 2015.g., po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, sve u skladu sa člankom 29. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, od 01. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodišta uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 43.942,47 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 30. travnja 2024. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III U preostalom dijelu u iznosu od 33.854,47 eura, tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.“

2. Pravovremenim i dopuštenim žalbama navedenu presudu pobijaju obje parnične stranke.

2.1. Tužiteljica pobija točku II. i III. izreke prvostupanjske presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, te odluke o troškovima postupka. Ističe da je tužbeni zahtjev za isplatom postavljen u iznosu od 141.466,68 eura sukladno provedenom vještačenju sudskog vještaka Žarka Željka, koji je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio. Tužiteljica je konačno uredila tužbeni zahtjev prema financijskom vještačenju sudskog vještaka Zrinka Ručevića od dana 16. veljače 2023., u dijelu koji se odnosi na vrijednost pokretnina koje su uložene u objekt prema cijenama u vrijeme ulaganja, te je tužbeni zahtjev u tom dijelu, koji se odnosi na pokretnine, a prema dostavljenom vještačenju, u kojem se prilikom izračuna vrijednosti pokretnina uzimaju u obzir svi računi (predračuni i potvrde), potraživao vrijednost pokretnina u ukupnom iznosu od 68.100,70 eura. Naime, sudski vještak je ispravno utvrdio da ukupna vrijednost ulaganja pok. prednika tužiteljice u pokretnine iznosi upravo 68.100,70 eura i to na temelju sve dostupne relevantne dokumentacije koja se nalazi u spisu, a iz koje se jasno i nedvosmisleno može utvrditi vrijednost uloženih sredstava, pa bilo to računi, predračuni ili potvrde o plaćanju i to stoga što je u provedenom postupku kao nesporno utvrđeno da je isključivo pok. prednik tužiteljice vršio financijska ulaganja, kako u izgradnju, tako i u opremanje predmetne nekretnine. Iz računa broj FA-294 od dana 5. prosinca 1996. jasno je vidljivo da je iznos od 73.313,00 kuna plaćen u cijelosti upravo po predračunu br. VP-229/96. Također se ukazuje da je račun od dana 23. lipnja 1996. na iznos od 50.728,00 DEM, koji je izdalo društvo Stolar-Sever d.o.o. plaćen po tužitelju. Iz navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi potpuno neosnovano odbio tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji se odnosi na iznose koji nisu potkrijepljeni računima, jer se radi o potvrdama o uplati i predračunima iz kojih proizlazi da su isti plaćeni. Prvostupanjski sud potpuno je neosnovano i bez dodatnog obrazloženja u pobijanoj presudi uzeo u obzir „drugu“ inačicu vještačenja te je prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva uzeo u obzir samo pravovaljane račune iako je iz spisa predmeta jasno da je prvostupanjski sud trebao uzeti u obzir sve račune i sve potvrde o izvršenom plaćanju od strane pok. prednika tužiteljice. Prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo i pogrešno izračunao omjer uspjeha stranaka u ovom parničnom predmetu ispravno se pozivajući se na odredbu članka 154. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, jer je trebalo glede parničnih troškova utvrditi da je tužiteljica u sporu uspjela (osnov i visina tužbenog zahtjeva) sa 76 % tužbenog zahtjeva, a ne, kako je to prvostupanjski sud pobijanom presudom pogrešno utvrdio u iznosu od 52%. Predlaže se preinačiti presudu u točki II. i III. na način da se tužbeni zahtjev tužiteljice usvoji u cijelosti, podredno ukinuti prvostupanjsku presudu u odnosu na točku II. i III. presude i vratiti predmet na ponovni postupak, uz obvezu tuženika da naknadi prouzročeni parnični trošak tužiteljici, kao i trošak sastava žalbe.

2.2. Tuženik pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da su bitno povrijeđena njegova vlasnička i posjedovna prava u vezi nekretnina u Zagrebu, Sv. Duh 77 i 77/1. Navedenu stambenu zgradu adaptirao je na vlastiti trošak (tadašnjih cca 20 000 DEM-a) a sa sada pok. SM dogovorio je posao u već adaptiranom prostoru, koje je trebao samo opremiti za obavljanje ugostiteljstva. Usmeno je dogovoreno da će sada pok. SM financirati adaptaciju prostora u iznosu od 39.000 DEM-a i opremu za ugostiteljstvo, s početkom rada obrta s 1. studenoga 1991. Za izvođenje adaptacije, na prijedlog sada pok. SM, angažirao je I i HM, vlasnike poduzeća „Migra“ iz Zagreba. Dana 5.8.1991. predao je sada pok. SM pismeno ovlaštenje kojim ga ovlašćujem na nadzor adaptacije prema dogovoru s poduzećem „Migra“. međutim da je kuća bila na pola srušena. „Punktacije" koje je sastavio tužitelj, ne odgovaraju stvarnom činjeničnom stanju, jer nikada nije postignut dogovor između stranaka u vezi konačnog obračuna na 398.000. DM. Također se netočno navodi da su troškovi ulaganja i opremanja objekta bili veći od vrijednosti zemljišta i stare kuće, pa da je rekao da će se odreći vlasništva objekta u njihovu korist ili isplatiti uloženi iznos. Konačni obračun tkz. punktacije pok. CM od 1997. odbio je prihvatiti jer je protivan dogovoru iz 1991. Ističe zastaru potraživanja. Nadalje, između stranaka nikada nije sklopljen ugovor o ortakluku usmeni ili pismeni, već je to proizvoljna pravna kvalifikacija poslovnog dogovora stranaka. U obrazloženju presude nema niti jedne riječi a niti valjanog dokumenta koji traži revidirani financijski izvještaj o poslovanju ugostiteljskog objekta „Kruna“ od 12.2.1997. do 6.2012. Revidirani financijski izvještaji morali su po sili zakona biti osnovni temelj presude, da se u cijelosti vidi financijski tijek poslovanja kroz navedenih 15 godina. Nadalje, za ovaj predmet je bio nadležan Trgovački sud u Zagrebu, kao specijalizirani sud, a ne sud opće nadležnosti jer se radi o poslovnom odnosu. Predlaže se preinačenje prvostupanjske presude na način da se u cijelosti donese presuda u njegovu korist uz naknadu svih troškova na teret tužiteljice.

3. Sa žalbama stranaka postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).

4. Tuženik u svom odgovoru na žalbu osporava sve žalbene navode tužiteljice i predlaže da se njena žalba odbije kao neosnovana.

5. Žalba tužiteljice je djelomično osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

6. Suprotno žalbenim navodima oba žalitelja, prvostupanjski sud u donošenju presude nije počinio niti jednu bitnu povredu parničnog postupka, na koju ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavka 2. ZPP-a, koji žalbeni razlog ističu obje parnične stranke, bez navođenja konkretno u čemu bi se očitovale bitne povrede postupka.

7. Prvostupanjski sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice na isplatu iznosa od 107.612,21 eura, a koji pripada tužiteljici nakon prestanka ortačke zajednice pok. supruga tužiteljice i tuženika. Pokojni suprug tužiteljice je u ortačku zajednicu unio novčana sredstva za rušenje stare kuće i za izgradnju novog objekta za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, kao i inventar i pokretnine za tu djelatnost, a tuženik je unio zemljište na kojem je objekt izgrađen, koja zemlja mu je zajedno s objektom ostala u vlasništvu.

8. Činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno, pa je tako utvrđeno:

- da su u kolovozu 1991. pok. CM (pravni prednik tužiteljice) i tuženik postigli dogovor o ulasku u zajednički posao na način da će tuženik uložiti nekretninu čiji je vlasnik, dok će pok. CM uložiti novčana sredstva kojima će financirati adaptaciju i opremanje ugostiteljskog lokala,

- da je postignut dogovor da se nakon adaptacije tuženikove nekretnine u istoj obavlja ugostiteljska djelatnost, te da se dobit od te djelatnosti dijeli među strankama po pola,

- da je pok. prednik tužiteljice financirao radove adaptacije i opremanja objekta u kojem je obitelj tužiteljice obavljala ugostiteljsku djelatnost do lipnja 2012.,

- da je tužiteljica isplaćivala tuženiku određene mjesečne iznose kao dio ostvarene dobiti od ugostiteljske djelatnosti,

- da je taj odnos trebao trajati prema sporazumu stranaka 13 godina i 3 mjeseca, počevši od 3. svibnja 1997.,

- da je tuženik trebao tužiteljici isplaćivati kroz navedeno razdoblje od 13 godina i 3 mjeseca, protuvrijednost od 2.500,00 DEM mjesečno, na ime povrata ulaganja u njegovu nekretninu,

- da tuženik navedeni iznos od 2.500,00 DEM nije plaćao tužiteljici, niti je tužiteljica (ni njen pravni prednik) to od njega tražili,

- da tužiteljica, ni njen prednik, nisu plaćali tuženiku zakupninu za ugostiteljski objekt, a poslovanje istog je vodila tužiteljica,

- da je od rušenja starog objekta i izgradnje novog objekta proteklo više od 20 godina, pa da su i objekt i oprema kroz to vrijeme amortizirani za 1/3 vrijednosti,

- da je 12. lipnja 2012. došlo do prestanka ortačke zajednice,

- da je vještak dipl.ing. građevine Žarko Željko procijenio vrijednost radova na predmetnoj nekretnini u iznosu od 73.365,98 eura i vrijednost inventara 34.246.23 eura ili 68.100,70 eura, prema cijenama u vrijeme ulaganja i bez odbitka amortizacije, kako je izračunato od strane financijskog vještaka Zrinka Ručevića.

9. Na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo, pravna pravila bivšeg Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ-a), jer je ugovor o ortakluku sklopljen prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 3/1994.), kojim su regulirani ortački odnosi, pa se primjenjuju pravna pravila OGZ-a, i to temeljem čl. 1. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. Tuženik je u ortakluk unio svoju nekretninu - zemljište i staru kuću, koju je trebalo srušiti jer nije ispunjavala tražene uvjete, dok je tužitelj svojim sredstvima izgradio novu zgradu namijenjenu obavljanju ugostiteljske djelatnosti kroz razdoblje od 13 godina i 3 mjeseca, a nakon odbitka troškova, tužitelj je predavao tuženiku polovinu prihoda ostvarenog ugostiteljskom djelatnošću. Dana 12. lipnja 2012. je došlo do prestanka ortačke zajednice, te su ostvareni uvjeti iz paragrafa 1025. bivšeg OGZ-a, za ukinuće ortakluka. Prilikom ukinuća ortakluka, sva imovina koja je ušla u ortačku zajednicu i koja je time postala zajednička imovina ortaka, dijeli se u smislu paragrafa 1215. bivšeg OGZ-a, koja odredba upućuje na paragraf 825. do 840. bivšeg OGZ-a, koje se odnose na diobu zajedničke imovine. Kako je svaki dionik zajedničke imovine potpuni vlasnik svojeg dijela (paragraf 829. bivšeg OGZ-a), to se nakon ukinuća ortačke zajednice, imovina (pokretnine, novčana sredstva) koju je svaki od sada već bivših ortaka unio u taj pravni posao, vraća njemu kao vlasniku. U konkretnom slučaju, pok. prednik tužiteljice je u ortačku zajednicu unio novčana sredstva za rušenje stare kuće i za izgradnju novog objekta za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, kao i inventar i pokretnine za tu djelatnost, a tuženik je unio zemljište na kojem je objekt izgrađen, koje mu je, zajedno s objektom, ostalo u vlasništvu.

10. Tužiteljica u žalbi protiv odbijajućeg dijela tužbenog zahtjeva ističe da joj neosnovano nije priznat trošak ulaganja u pokretnine do iznosa do 68.100,70 eura, kako proizlazi iz nalaza financijskog vještaka. Navedeno je osnovano jer je vještak dao dvije varijante nalaza, prvostupanjski sud je prihvatio onu temeljenu na pravovaljanim računima, uzimaju samo pravovaljane račune na ukupno 34.246,23 eura, a ne varijantu na koju žaliteljica ukazuje, po kojoj bi vrijednost pokretnina iznosila 68.100,70 eura, jer se ta procjena po nalazu financijskog vještaka temeljila i na predračunima i potvrdama, pa to potraživanje nije dokazano.

11. Po tužiteljici trebalo joj je priznati ukupno ulaganje u pokretnine do 68.100,70 eura, dakle i za račune iz rednog broja 2 i 18 nalaza financijskog vještaka. Taj žalbeni navod je djelomično osnovan kod činjenice da je kompletnu adaptaciju i opremanje lokala financirao pok. suprug tužiteljice CM. Račun iz rednog broja 2 iz nalaza vještaka (list 19 spisa) od 23. lipnja 1996. na iznos od 50.728 DEM (24.124,16 euro) glasi na ime pok. supruga tužiteljice, u računu stoji da je 100% plaćen avansom, a odnosi se na izradu, ostakljenje i postavu stolarije na objektu, pa kod činjenice da je sve radove na adaptaciji plaćao pok. suprug tužiteljice, osnovano žaliteljica navodi da joj je trebalo priznati trošak predmetnog računa, koji je plaćen i koji glasi na ime CM.

12. U vezi stavke 18. nalaza vještaka, predračuna na listu 68 spisa na iznos od 73.313,00 DEM (9.730,31 euro) Konture nova d.o.o. osnovano navedeni iznos nije priznat tužiteljici, jer se ne radi o računu, već predračunu, a nema dokaza da je isti prihvaćen i plaćen po predniku tužiteljice. Naime, predračuni se mogu dobiti i u postupku pribave najpovoljnije ponude i nisu dokaz da je baš taj predračun rezultirao računom koji je plaćen po pok. CM.

13. Žalbeni navodi tuženika nisu osnovani, te neosnovano tuženik ističe da je upravo on predmetnu zgradu adaptirao, što ne odgovara činjenicama utvrđenim u postupku. Pitanje zajedničkog poslovanja i dijeljenja dobiti nije predmet ovog postupka. Također tuženik neosnovano i nepravovremeno ističe da je nadležan trgovački sud, jer se ne radi o sporu iz članka 34.b. ZPP-a i taj prigovor se može podnijeti samo do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari (članak 17. stavak 2. ZPP-a). Također neosnovano tuženik ustraje na prigovoru zastare jer je 12. lipnja 2012. došlo do prestanka ortačke zajednice, a tužba u ovom predmetu podnesena je 17. srpnja 2012., dakle unutar zastarnog roka od pet godina iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima. Drugi žalbeni navodi, vezani za poslovanje ugostiteljskog objekta „Kruna“ od 12.2.1997. do 6.2012. nisu predmet ovog postupka i nisu relevantni.

14. Iz navedenog razloga, djelomično je preinačena prvostupanjska presuda tako da je tužiteljici dosuđen daljnji iznos od 24.124,16 eura, jer iz utvrđenih činjenica proizlazi da je taj trošak za stolariju plaćen po pok. predniku tužiteljice, pa je iz navedenog razloga prvostupanjska presuda dijelom potvrđena po članku 368. stavku 1. ZPP-a, a dijelom preinačena po članku 373.a stavku 1. točki 2. ZPP-a.

15. Kako je djelomično preinačena odluka o glavnoj stvari, preinačena je i odluka o troškovima postupka, te je o trošku odlučeno po članku 154. stavku 2. ZPP-a prema uspjehu tužiteljice u sporu, koji nakon preinačenja presude iznosi 93%.Tužiteljici je pravilno u prvostupanjskoj presudi za sve radnje u postupku utvrđen trošak od 55.280,00 eura, pa s obzirom na uspjeh u sporu od 93%, tužiteljici pripada trošak prvostupanjskog postupka od 51.410,40 eura.

16. Tužiteljica je uspjela sa žalbom za iznos od 24.124,16 eura, pa joj pripada trošak za sastav žalbe po tarifnom broju 10. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023. - dalje: Odvjetnička tarifa), i to 312,50 bodova, što prema vrijednosti boda od 2,00 eura (tarifni broj 54. Odvjetničke tarife) iznosi 625,00 eura uvećano za PDV, odnosno ukupno 781,25 eura. Tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na žalbu, s obzirom na uspjeh sa istom, u iznosu od 663,61 euro. Tako trošak žalbenog postupka iznosi 1.444,86 eura.

U Puli-Pola 10. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Biljana Bojanić