REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-1826/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Paus kao predsjednika vijeća, Dolores Peruško kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Ive Kancijanić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐŽ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupana po punomoćniku Robertu Šoštariću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika: 1. ZAGREBAČKI HOLDING d.o.o. (OIB:85584865987) iz Zagreba, Donje Svetice 48, zastupan po punomoćniku Danku Drakuliću, odvjetniku u Zagrebu i 2. CROATIA OSIGURANJE d.d. (OIB:26187994862) iz Zagreba, Vatroslava Jagića 33, zastupani po ĆŽ, dipl. iur., radi naknade štete, odlučujući o žalbama 1. tuženika i 2. tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pn-5/2022-31 od 15. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se kao neosnovane žalbe 1. tuženika i 2. tuženice te se u pobijanom dijelu (st. I. i III. izreke) potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-5/2022-31 od 15. studenog 2024.

II. Odbijaju se zahtjevi 1. tuženika i 2. tuženice za naknadu troškova žalbenog dijela postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

-u st. I., da se nalaže 1. tuženiku Zagrebački holding d.o.o. i 2. tuženici Croatia osiguranje d.d. da solidarno isplate tužiteljici ĐŽ iznos od 9.997,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 9.570,00 eura u odnosu na 1. tuženika teku od 18. lipnja 2021. do isplate a u odnosu na 2. tuženica od 21. lipnja 2021. do isplate te na iznos od 427,00 eura u odnosu na oba tuženika sa kamatom od 15. studenog 2024. do isplate, sve u roku od 15 dana;

-u st. II., da se odbija dio tužbenog zahtjeva u odnosu na 1. tuženika od 63,00 eura te u odnosu na 2. tuženicu od 5.266,12 eura kao i zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 9.570,00 eura tekućih u odnosu na 2. tuženice od 18. lipnja 2021. do 20. lipnja 2021., zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 427,00 eura koja teče u odnosu na oba tuženika od 18. lipnja 2021. do 14. studenog 2024. kao i zahtjev tužiteljice da joj 1. i 2. tuženici solidarno isplaćuju rentu za tuđu pomoć u iznosu od 76,63 eura počevši od 31. prosinca 2021. pa nadalje;

-u st. III., da se nalaže 1. i 2. tuženicima da solidarno naknade tužiteljici parnični trošak u iznosu od 945,78 eura te 1. tuženik još i daljnji trošak od 737,38 eura sve sa zakonskim zateznim kamatama od 15. studenog 2024. do isplate, i sve u roku od 15 dana.

2. Protiv te presude pravovremene i dopuštene žalbe podnose oba tuženika.

3. Prvotuženik Zagrebački holding d.o.o., Podružnica Zagrebačke ceste (dalje 1. tuženik) podnosi žalbu putem punomoćnika iz svih žalbenih razloga, posebno iz razloga počinjenja apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP). Navodi da sud prvog stupnja pogrešno obrazlaže da između stranaka nije sporna pasivna legitimacija tuženika i odgovornost za nastanak štetnog događaja. Naime, 1. tuženik je istaknuo prigovor promašene legitimacije u odgovoru na tužbu a isto tako sud je u potpunosti zanemario činjenicu da je Zakonom o javnim cestama i to u čl. 111. st. 2. propisano da inspekcijski nadzor nad nerazvrstanim cestama obavljaju komunalni redari sukladno posebnim propisima kojima se uređuje komunalno gospodarstvo. Nije sporno da je 1. tuženik imao obvezu održavanja javnih gradskih površina, međutim, nema obvezu nadzora nad stanjem javnih gradskih površina i nerazvrstanih cesta, već je o tome temeljem navedenih zakonskih propisa dužno brinuti upravno tijelo, a provoditi komunalni redari koji su službenici toga upravnog dijela.

3.1. U konkretnom slučaju odgovornost 1. tuženika bi postojala samo u slučaju da isti nije postupio po nalogu komunalnog redarstva Grada Zagreba koje temeljem zakona jedino i isključivo nadzire prometnice, javne gradske ili prometne površine. Stoga, 1. tuženik je temeljem odredbi Zakona o komunalnom gospodarstvo trgovačko društvo kojemu je Grad Zagreb povjerio građenje i održavanje komunalne infrastrukture ali isključivo temeljem programa održavanja te infrastrukture prema odredbama Odluke o komunalnom redu koji donosi Grad Zagreb. Isto tako sud prvog stupnja u cijelosti zanemaruje okolnost da tužiteljica predmetne zgode nije upotrijebila pažnju prosječnog čovjeka što je u bitnome pridonijelo nastanku štetnog događaja, a time njezinoj suodgovornosti za nastanak štetnog događaja. U postupku je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno čl. 1100. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) jer su dosuđeni novčani iznosi koji su previsoko odmjereni i isti odstupaju od važeće prakse Vrhovnog suda RH.

3.2. Žalbeni je prijedlog da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno podredno "da se ista preinači te odbije tužitelja sa tužbenim zahtjevom u cijelosti".

4. Drugotuženica Croatia osiguranje d.d. (dalje 2. tuženica) podnosi žalbu iz svih žalbenih razloga te ističe da njezina odgovornost postoji ukoliko postoji odgovornost 1. tuženika, a da 1. tuženik odgovara po osnovi presumirane krivnje, odnosno da postoji njegova odgovornost ukoliko ima propusta u njegovoj djelatnosti. Na tu okolnost 2. tuženica je predložila da sud pribavi od 1. tuženika dnevnik rada, radne listove i druge dokumentacije koja se odnosi na radove i ophodnju ceste na mjestu štetnog događaja na dan štetnog događaja i 30 dana prije toga. Kod tog dokaznog prijedloga 2. tuženica je ostala na pripremnom ročištu, a prvostupanjski sud je donio odluku da će se provesti svi dokazni prijedlozi međutim ovaj dokazni prijedlog nije proveo čime je onemogućio 2. tuženicu da zaštiti svoja procesna prava i time je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Ovo dokazno sredstvo je važno jer ukoliko bi iz navedene dokumentacije proizlazilo da je 1. tuženik obilazio cestu preko koje prolazi sporni pješački prijelaz i ukoliko nije zabilježeno stanje kolnika sa oštećenjima, tada nema niti propusta 1. tuženika u djelatnosti. Isto tako saslušan svjedok BŽ je na ročištu za glavnu raspravu održanu dana 20. ožujka 2023. naveo da je tužiteljicu upoznao nedugo nakon štetnog događaja, da su išli u Vukovar prilikom obilježavanja obljetnice pada Vukovara te da su imali zajedničko društvo, nakon toga u kojem su se družili, da bi nakon toga naveo da ju je on na dan štetnog događaja vozio i čekao i da je vidio njezin pad. Ovakav iskaz je u koliziji sam sa sobom. Stoga žaliteljica drži da nema njezine odgovornosti za utuženi štetni događaj međutim kada bi ista i postojala tada da bi postojao i doprinos tužiteljice za utuženi štetni događaj što prvostupanjski sud uopće ne razmatra. Osporava se i visina dosuđene štete.

4.1. Žalbeni je prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači "na način da se tužba odbije u pobijanom dijelu", podredno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovno postupanje.

5. Sa tim je žalbama postupljeno u smislu odredbe čl. 359. ZPP-a ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23).

6. Odgovor na te žalbe nije dostavljen.

7. Žalbe 1. tuženika i 2. tuženice nisu osnovane.

8. Postupajući u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud je ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbama, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede postupka na koje je dužan tako paziti i na pravilnu primjenu materijalnog prava te je ocijenio da u provedenom postupku nisu počinjene bitne povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

8.1. Ne postoji ni bitna povreda na koju upiru žalitelji, ona iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama te nema drugih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Zapisnik sa ročišta od 20. ožujka 2023. je ispravljen u odnosu na iskaz svjedoka BŽ pa tako umjesto "nakon štetnog događaja" treba ispravno stajati "prije štetnog događaja" te je do navedenog došlo očitom omaškom jer je svjedok mogao tužiteljicu čekati kritične zgode samo ako ju je prethodno upoznao. Nadalje, upravo je 1. tuženik trebao dostaviti "dnevnike rada, radne listove i drugu dokumentaciju" na koju upućuje 2. tuženica svojim žalbenim navodima kako je to propisano čl. 219. st. 1. ZPP-a.

8.2. Nisu osnovani ni žalbeni prigovori pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

9. Predmeta spora u ovoj parnici je zahtjev tužiteljice za naknadom imovinske i neimovinske štete zbog posljedica zadobivenih padom u Zagrebu – u ulici Vrbje do kojega je došlo zbog rupe na nogostupu, odnosno oštećenja asfaltne površine na obilježenom pješačkom prijelazu.

10. Prvostupanjski sud je na temelju nespornih činjenica, kao i činjenica koje su utvrđene izvedenim dokazima, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio činjenično stanje koje ovaj sud nalazi pravilno utvrđenim, a iz kojega proizlazi:

-da je tužiteljica ozlijeđena 30. lipnja 2018. u Zagrebu, u ulici Vrbje prilikom prijelaza pješačkog prijelaza u blizini zgrade u kojoj stanuje jer da je "provjeravala nailazak vozila s desne i lijeve strane zbog čega nije primijetila da postoji oštećenje u vidu odlomljenog dijela rubnika pločnika pa se zagazivši na to oštećenje destabilizirala i pala i pri tome zadobila ozljede";

-da je sud zajedno sa strankama proveo uviđaj na licu mjesta 19. prosinca 2022. gdje je tužiteljica pokazala mjesto pada i utvrđeno je da se radi o lokaciji koja je navedena u tužbi i da postoji i nadalje navedeno oštećenje nogostupa uz pješački prijelaz na način da je dio rubnika odlomljen dimenzije 10-15 cm x 5-7 cm (stranica 48 spisa);

-da postoji nadležnost 1. tuženika za održavanje navedene površine jer se radi o javnoj površini u gradu Zagrebu, odnosno o nerazvrstanoj cesti kojom upravlja Grad Zagreb sukladno čl. 7. Odluke o nerazvrstanim cestama ("Službeni glasnik Grada Zagreba" broj 18/13 i 16/14), a da navedene poslove obavlja 1. tuženik sukladno Ugovoru o realizaciji programa održavanja komunalne infrastrukture na području gradskih četvrti Grada Zagreba iz 2018. godine, a 2. tuženica odgovara kao njegov osiguravatelj kod kojega se isti osigurao od odgovornosti iz djelatnosti;

-da ne postoji doprinos tužiteljice jer je 1. tuženik propustio održavati navedeni nogostup na način da isti bude siguran za uporabu, a da se tužiteljici ne može uzeti u doprinos činjenica što se koncentrirala na nailazak vozila prilikom prelaza pješačkog prijelaza pa nije primijetila oštećenje na nogostupu;

-da je tužiteljica u predmetnom štetnom događaju zadobila lom kirurškog vrata lijevog humerusa s dislokacijom te udarac u lijevo koljeno i gležanj, nakon koje ozljede je provedeno odgovarajuće liječenje, operativni zahvat u smislu repozicije i osteosinteze lijeve nadlaktične kosti te fizikalna terapija;

-da je tužiteljica trpjela bolove jakog intenziteta u trajanju od četiri dana, srednje jakog intenziteta u trajanju od 40 dana te manjeg intenziteta daljnjih 80 dana;

-da je tužiteljica pretrpjela tzv. primarni strah prilikom tjelesnog ozljeđivanja koji je bio intenzivan i kratkotrajan, nakon toga tzv. sekundarni strah koji je proistekao iz tjelesnih ozljeda i njihovih posljedica jačeg intenziteta u trajanju od tri dana, srednjeg intenziteta u trajanju od 20 dana te slabijeg intenziteta daljnjih 40 dana;

-da je kod tužiteljica zaostalo naruženje srednjeg stupnja koje se ogleda u velikom pravilnom ožiljku duljine oko 16 cm na lijevom ramenu i nadlaktici uz vidljivu deformaciju ramena i hipotrofiju muskulature ramenog obruča;

-da je kod tužiteljice trajno umanjenje životne aktivnosti od 15% koje se ogleda u čestim bolovima u području lijevog ramena i nadlaktične kosti, ograničenim i bolnim pokretima lijevog ramena u srednjem do teškom stupnju te u smanjenoj gruboj motornoj snazi lijevog ramena (ruke) u srednjem stupnju;

-da je tužiteljici bila potrebna tuđa pomoć i njega dva sata dnevno kroz 40 dana liječenja, nakon čega u razdoblju od daljnjih 60 dana po jedan sat dnevno, a koja se ogledala u pomoći kod održavanja osobne higijene, oblačenja, odlaska kod liječnika i fizikalnu terapiju i sl.

11. Na temelju navedenih i utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je pravilno zaključio da postoji odgovornost oba tuženika za nastalu štetu tužiteljici, zbog čega je prihvaćen zahtjev za naknadom neimovinske štete u cijelosti u odnosu na 1. tuženika, odnosno djelomično u odnosu na 2. tuženicu te djelomično zahtjev u odnosu na oba tuženika za naknadom imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege.

12. Naime, odredbom čl. 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine" broj: 68/18, 110/18, 32/20 i 145/24, dalje ZKG) propisano je da je komunalno gospodarstvo cjelovit sustav obavljanja komunalnih djelatnosti, građenja i održavanja komunalne infrastrukture te održavanja komunalnog reda na području općina, gradova i Grada Zagreba. Komunalne djelatnosti su djelatnosti kojima se osigurava građenje i/ili održavanje komunalne infrastrukture u stanju funkcionalne ispravnosti i komunalne djelatnosti kojima se pojedinačnim korisnicima pružaju usluge nužne za svakodnevni život i rad na području jedinica lokalne samouprave (čl. 21. ZKG). Odredbom čl. 22. ZKG-a određeno je što se sve smatra komunalnim djelatnostima, pa je tako između ostalog navedeno i održavanje nerazvrstanih cesta (t. 1.), a što je u konkretnom slučaju površina na kojoj se dogodio štetni događaj.

13. U konkretnom je slučaju štetni događaj i nastanak štete uzrokovan oštećenjem nogostupa u gradu Zagrebu (ulica Vrbje), koje mjesto štetnog događaja predstavlja nerazvrstanu cestu prema čl. 98. i čl. 100. Zakona o cestama ("Narodne novine" broj: 84/11, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14, 110/19, 144/21, 114/22, 4/23 i 133/23) namijenjenu za kretanje pješaka, a održavanje koje je prema čl. 107. i čl. 109. Zakona o cestama i prema navedenim odredbama ZKG-a u nadležnosti 1. tuženika. Prvotuženik je navedenu površinu bio dužan sanirati, odnosno barem zaštiti, a kako on to nije učinio postoji njegova odgovornost za naknadu štete zbog propusta u održavanju navedene površine.

14. U odnosu na žalbene navode 1. tuženika i 2. tuženice, a koji se odnose na odgovornost za stanje kolnika, odnosno činjenice na koje se upućuje da bi za navedeno bili odgovorni "komunalni redari sukladno posebnim propisima" valja reći da način na koji će organizirati svoju djelatnost 1. tuženik istoga ne može osloboditi od obveze naknade štete. Naime, 1. tuženik odgovara po principu presumirane krivnje jer se njegova odgovornost temelji na odredbi čl. 1084. ZOO-a ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) kojim je propisano da osobe koje obavljaju komunalno i drugu sličnu djelatnost odgovaraju za štetu ako bez opravdanog razloga obustave ili neredovito obavljaju tu djelatnost. Prvotuženik je trebao dokazati da je šteta nastala bez njegove krivnje, a što u postupku nije dokazao niti je to žalbenim navodima dovedeno u sumnju.

14.1. Naime, da se radilo o oštećenom nogostupu, odnosno rubniku vidljivo je po tome što se je na uviđaju koji je bio 19. prosinca 2022. (stranica 48 spisa) utvrdilo stanje koje je bilo i 2018. godine kada je tužiteljica pala. Dakle, tužiteljica je pala zbog oštećenja djela nogostupa 2018. godine, a 2022. godine uviđajem na licu mjesta je utvrđeno da navedeno i nadalje nije sanirano.

15. Pravilno je sud prvog stupnja zaključio da ne postoje razlozi koje tuženika oslobađaju od odgovornosti za predmetnu štetu pa niti u dijelu iste. Naime, u postupku je utvrđeno da je tužiteljica kritične zgode hodala uobičajeno te da je dolaskom na obilježeni pješački prijelaz gledala lijevo i desno da bi mogla preći kolnik. Takvo ponašanje tužiteljice niti na koji način nije protupravno jer se ona ponašala uobičajeno u situaciji u kojoj se nalazila pri tome ne očekujući da će zapeti za dio rubnika nogostupa, odnosno na činjenicu da je taj dio oštećen. Prvotuženik je taj koji bi trebao predvidjeti mogućnost da će zbog takvog oštećenja kolnika (nogostupa) netko pasti i ozlijediti se, a što se u konačnici i dogodilo tužiteljici.

16. Žalbeni navodi koji se odnose na visinu neimovinske štete nisu osnovani. Naime, vještak je u svojem nalazu i mišljenju kao i u njegovoj dopuni detaljno opisao posljedice koje tužiteljica trpi zbog predmetnog štetnog događaja. Isto tako na ročištu od 02. listopada 2024. osvrnuo se i na primjedbe tuženika vezano za zaostalo ograničenju kretnji lijevog ramena navodeći da je mjerenjem utvrđena pokretljivost lijevog ramena i to da unutarnja i vanjska rotacija lijevog ramena iznosi 20-25 stupnjeva dok je normalna rotacija 90 stupnjeva; izmjerena abdukcija lijevog ramena je 60 stupnjeva dok je normalno 90 do 100 stupnjeva te antefleksija lijevog ramena iznosi 90 stupnjeva dok je normalno 150 do 170 stupnjeva. Kod tužiteljice je provedeno dugotrajno liječenje (18 mjeseci), bila je hospitalizirana i podvrgnuta operativnom zahvatu te je provela u više navrata i fizikalnu terapiju. Stoga je pravilno sud prvog stupnja primjenom čl. 1100. ZOO-a i temeljem Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda RH iz oblasti dosude naknade neimovinske štete tužiteljici dosudio neimovinsku štetu u zatraženom iznosu od 9.570,00 eura. Isto tako pravilno je tužiteljici na taj iznos neimovinske štete dosuđena zakonska zatezna kamata od 18., odnosno 21. lipnja 2018. do isplate, temeljem odredbe čl. 1103. ZOO-a.

17. Odlučujući o zahtjevu tužiteljice za naknadu imovinske štete, sud je prema nesporno utvrđenoj cijeni sata od 3,05 eura po jednom satu, za ukupno 140 sati dosudio istoj iznos od 427,00 eura. Troškovi tuđe pomoći i njege predstavljaju imovinsku nenovčanu štetu, na koju tužiteljici pripada pravo na zatezne kamate od presuđenja (čl. 1089. st. 2. ZOO-a) pa je stoga pravilno zatezna kamata za tu štetu dosuđena od 15. studenog 2024. do isplate.

18. Konačno, i odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita kako po osnovu (čl. 154. st. 2. ZPP-a) tako i po visini (čl. 155. ZPP-a te odredbe Odvjetničke tarife).

19. Slijedom iznijetog valjalo je odbiti žalbe tuženika te presuditi kao u izreci ove odluke (po čl. 368. st. 1. ZPP-a). Kako su odbijene žalbe tuženika valjalo je odbiti i njihove zahtjeve za naknadu troškova žalbenog dijela postupka (po čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi sa čl. 166. st. 1. ZPP-a).

U Puli - Pola 10. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Alenka Paus