REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž R-217/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Margita Plažanin, odvjetnica u Zagrebu, protiv tužene Opće županijske bolnice Požega, Požega, Požega, Osječka 107, OIB 40589450667, koju zastupa punomoćnik Petar Kanić, odvjetnik u Požegi, uz sudjelovanje umješača na strani tuženice Opće županijske bolnice Pakrac i bolnice hrvatskih veterana, Pakrac, Bolnička ulica 74, OIB 18103492590, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice i žalbi umješača na strani tuženice izjavljenima protiv presude Općinskog suda u Požegi poslovni broj Pr- 103/2020-55 od 25. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. ožujka 2025.,

r i j e š i o  j e

Uvažava se kao osnovana žalba tuženice i umješača na strani tuženice, ukida se presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj Pr-103/2020-55 od 25. listopada 2024. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I Nalaže se tuženoj Općoj županijskoj bolnici Požega, Osječka ul.107,Požega, OIB:40589450667 da tužiteljici VD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 2.186,03EUR /16.470,67 kuna bruto, sa zakonskom zateznom kamatom, izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, tekućim:

- za travanj 2015.godine na iznos od 57,22 eura/ 431,13 kuna od 08.05.2015. - za lipanj 2015.godine na iznos od 205,93 eura/ 1.551,56 kuna od 09.07.2015. - za kolovoz 2015.godine na iznos od 220,55 eura/ 1.661,72 kuna od 07.09.2015.

- za rujan 2015.godine na iznos od 67,05 eura/ 505,16 kuna od 09.10.2015.

- za listopad 2015.godine na iznos od 215,52 eura/ 1.623,85 kuna od 06.11.2015.

- za studeni 2015.godine na iznos od 231,68 eura/ 1.745,62 kuna od 09.12.2015.

- za prosinac 2015.godine na iznos od 18,67 eura/ 140,64 kuna od 12.01.2016.

- za siječanj 2016.godine na iznos od 36,97 eura/ 278,58 kuna od 09.02.2016.

- za travanj 2016.godine na iznos od 143,69 eura/ 1.082,61 kuna od 10.05.2016.

- za svibanj 2016.godine na iznos od 6,80 eura/ 51,22 kuna od 08.06.2016.

- za lipanj 2016.godine na iznos od 6,84 eura/ 51,54 kuna od 08.07.2016.

- za srpanj 2016.godine na iznos od 108,23 eura/ 815,45 kuna od 08.08.2016.

- za kolovoz 2016.godine na iznos od 80,15 eura/ 603,87 kuna od 07.09.2016.

- za listopad 2016.godine na iznos od 63,13 eura/ 475,68 kuna od 08.11.2016.

- za studeni 2016.godine na iznos od 23,88 eura/ 179,93 kuna od 07.12.2016.

- za siječanj 2017.godine na iznos od 35,12 eura/ 264,64 kuna od 07.02.2017.

- za ožujak 2017.godine na iznos od 67,19 eura/ 506,28 kuna od 06.04.2017.

- za travanj 2017.godine na iznos od 128,61 eura/ 969,00 kuna od 08.05.2017.

- za lipanj 2017.godine na iznos od 35,28 eura/ 265,78 kuna od 06.07.2017.

- za srpanj 2017.godine na iznos od 101,63 eura/ 765,70 kuna od 07.08.2017.

- za kolovoz 2017.godine na iznos od 64,99 eura/ 489,66 kuna od 06.09.2017.

- za listopad 2017.godine na iznos od 74,67 eura/ 562,61 kuna od 07.11.2017.

- za prosinac 2017.godine na iznos od 192,24 eura/ 1.448,44 kuna od 08.01.2018.

do isplate i to do 31.07.2015. godine prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015 do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna, u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženoj Općoj županijskoj bolnici Požega, Osječka ul.107,Požega, OIB:40589450667 naknaditi tužiteljici VD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu 2.577,95 EUR, sa zateznim kamatama tekućim od 25. listopada 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena u roku od 15 dana.“

2. Pravovremenim i dopuštenim žalbama navedenu presudu pobijaju tuženica zbog bitne povrede odredba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o troškovima postupka. Ističe da je tužiteljica predmetni parnični postupak pokrenula tužbom kojom traži samo isplatu dodataka u prekovremenom radu na otežane uvjete rada i dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, međutim, da je naknadno, nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja, svoj precizirani tužbeni zahtjev proširila, i na plaćanje svih sati prekovremenog rad pri čemu nije uzela u obzir ranije korištene slobodne plaćen dane temeljem svog prekovremenog rada. Ističe da je na taj način sud presudio nešto o čemu se uopće nije raspravljalo niti je to bilo predmet spora po tužbi. Na taj način sud je počinio bitnu povredu postupka, jer je tuženik dao odgovor na tužbu i sva druga očitovanja sukladno tužbi samo u odnosu na utužene dodatke na sate provedene u prekovremenom radu. O tim okolnostima iskazivala je tužiteljica u svom iskazu, ali to sud nije cijenio niti analizirao, pa presuda u tom dijelu ima manjkavosti, posebno kraj činjenice da tužiteljica nije tužbom tražila plaćanje sati prekovremenog rada, za koje je tužiteljica koristila slobodne dane, uopće nije bio predmet spora. Ukazuje na koji se način organizirao rad, tko je vodio evidencije rada svih zaposlenika, ističe da među strankama nije bilo sporno korištenje slobodnih plaćenih dana, pa stoga tvrdi da odluka prvostupanjskog suda da prihvati ponovno plaćanje sati prekovremenog rada iako je tužiteljica na ime toga rada koristila slobodne dane, pogrešna. Tvrdi da u predmetnom slučaju nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe u smislu članka 186. b ZPP, jer da tužiteljici nije uskratio isprave koje se odnose na plaću. Ukazuje da je vještakinja za računovodstvo i financije obračunala naknadu za sate prekovremenog rada tužiteljici, ali da je istodobno istaknula da ona izvršila taj obračun ali se ogradila od ocjene potrebe dosuđenja toga iznosa tužiteljici jer se radi o pravnom pitanju, pri čemu ističe da vještakinja nije uzela u obzir vrijednost plaćenih slobodnih dana tužiteljice. Ostaje kod prigovora zastare isticanja preinačenog tužbenog zahtjeva, pri čemu ukazuje da se sud očituje u odnosu na taj prigovor u vrijeme podnošenja tužbe ali ne i u odnosu na vrijeme proširenja tužbe. Osporava i odluku o troškovima postupka obzirom na brojne nepotrebne podneske tužiteljice.

Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njenu žalbu uvaži, presudu ukine i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu u fazu pripremnog ročišta jer bi tek na taj način tuženiku bilo omogućeno potpuno raspravljanje pred sudom sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku.

3. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija umješač na strani tuženice zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o troškovima postupka. Ističe da je sud počinio bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, obzirom da razlozi presude nisu obrazloženi a ono što se navodi u razlozima presude je nejasno i proturječno. Ukazuje da je sud osnovanim utvrdio tužbeni zahtjev tužiteljice kojim potražuje dodatak na otežane uvjete rada i dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, a po preinačenom tužbenim zahtjevu isplatu prekovremenih sati rada iako je utvrdio da je tužiteljica koristila slobodne dane u omjeru 1:1, a što proizlazi iz nalaza vještaka, saslušanog svjedoka i tužiteljice. Naime, vještak je utvrdio da je tužiteljica radila s viškom i manjkom sati, za eventualni višak sati koristila slobodne dane koji su se evidentirali kroz redovan rad odnosno u prijepodnevnim satima kada su joj za sve te sate bili isplaćeni dodaci za posebne uvjete rada i odgovornost za život i zdravlje, da je za manjak sati dobila plaćenu punu satnicu, te u siječnju 2018 godine (dolazi na 0 u saldu viška i manjka) iskorištava sav višak sati iz prethodnog perioda; u utuženom razdoblju radila je ukupno 174 sati manjka za koje je primila punu plaću s pripadajućim dodacima; slobodni dani koristili su se u omjeru 1:1. Sve to da je posebno vidljivo iz tzv. šihterice koja se vodila točno, potpuno i transparentno. Tvrdi da je tužiteljica barem 16 mjeseci utuženog razdoblja radila s manjkom sati, ukupno 174 sati, za koje je dobila plaću sa svim pripadajućim dodacima. Stoga smatra da odluka o plaćanju utuženih dodataka nije u skladu s provedenim dokazima, budući da su joj tijekom korištenja slobodnih dana isplaćeni svi dodaci na posebne uvjete rada i odgovornost za život i zdravlje. Čak kada bi se i zanemarila činjenica dogovora i pristanka radnika na način rada koji se odvijao, da iz dostavljenih dokaza i iskaza, proizlazi korištenje slobodnih dana barem u omjeru 1:1, pa da je predmetnom presudom tužiteljica isplaćena u duplom iznosu barem u jednom dijelu. Ukazuje da je sud utvrdio da radnik koji je za odrađeni prekovremeni rad koristio slobodne dane u omjeru 1:1,5 nema pravo i na plaćanje prekovremenog rada, što je u suprotnosti sa utvrđenjem pod točkom 24.1. presude, da je radnik koristio slobodne dane u omjeru 1:1, što da nitko ne osporava, pa zaključuje da ukoliko sud smatra da se rad s manjkom ne treba uzeti u obzir, a iz svih dokaza proizilazi utvrđenim da je tužiteljica koristila slobodne dane u omjeru 1:1., da bi eventualno trebalo odlučiti samo o razlici od 0,5 sati po prekovremenom satu. Tvrdi da je predmetna presuda u suprotnosti s utvrđenim činjeničnim stanjem, jer tužiteljica ne osporava korištenje slobodnih dana u omjeru 1:1, ne osporava točnost vođenja evidencija, te potvrđuje da je sav rad evidentiran. Smatra da su donošenjem predmetne presude sud i vještak postupili suprotno utvrđenjima iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-517/2021-2. Tvrdi da je preinačeni tužbeni zahtjev tužiteljice u zastari. Također, da u predmetnom slučaju nisu postojali opravdani razlozi za podnošenjem stupnjevite tužbe. Tvrdi da je odluka o tijeku zakonskih zateznih kamata na pojedinačno označene iznose nepravilna, jer je suđena od isplate plaće pa nadalje.

Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njegovu žalbu uvaži, presudu preinači sukladno žalbenim navodima. Potražuje trošak sudske pristojbe na žalbu.

4. Sa žalbama tuženice i umješača na strani tuženice postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).

4.1. Odgovori na žalbe nisu dostavljeni.

5. Žalbe tuženice i umješača na strani tuženice su osnovane.

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari, prema konačno postavljenom zahtjevu tužiteljice (usklađenom s nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke), koji je prethodno bio postavljen temeljem odredbe članka 186.b ZPP - obzirom tužiteljica nije raspolagala potrebnom dokumentacijom kojom raspolaže tuženik a koja se odnosi na evidenciju njena rada i platne liste u spornom vremenskom periodu bez kojih nije u mogućnosti određeno postaviti svoj tužbeni zahtjev, je zahtjev iste da joj tuženik isplatiti iznos od 2.186,03 eur / 16.470,67 kn, koji predstavlja razliku plaće za razdoblje od travnja mjeseca 2015. do prosinca mjeseca 2017., koja se odnosi neisplaćene dodatke na posebne uvjete rada i na odgovornost za život i zdravlje ljudi i to na sve efektivno odrađene sate prekovremenog rada, naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, te isplatu samih prekovremenih sati rada. Tužiteljica je svoj zahtjev utemeljila na odredbi članka 94. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/2014. i 127/2017. - dalje: ZR), relevantnim odredbama Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 143/2013., 96/2015., 29/2018. i 92/2019. - dalje: KU/13), Dodatka I. KU/13, Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 141/2012. - dalje: TKU) i njegovim Dodacima.

6.1. Prema sadržaju žalbe tuženice i umješača na njenoj strani nije sporno da je u utuženom razdoblju tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu medicinske sestre, da ostvaruje pravo na isplatu dodatka na plaću za otežane uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi te da joj je tuženica obračunala i isplatila utužene dodatke na osnovnu plaću za redovan rad.

6.2. Sporan je broj obračunatih prekovremenih sati rada u utuženom vremenskom periodu, obzirom na tvrdnje tuženice da je na račun prekovremenih sati rada tužiteljica koristila slobodne dane te da je u pojedinim mjesecima radila manje od mjesečnog fonda sati iako joj je plaća isplaćena za puni fond sati, pa posljedično pripadaju li tužiteljici utuženi dodaci na sve efektivno odrađene sate dakle i one odrađene u prekovremenom radu, da li su u predmetnom slučaju ostvarene pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe prema članku 186.b ZPP-a, kao i da li je nastupila zastara za dio tražbine po osnovi prekovremenog rada te dospijeće utužene tražbine.

6.3. Odlučujući o tim spornim pitanjima i posljedično o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice, sud prvog stupnja nakon ocijene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP) - kako materijalnih (posebno nalaza i mišljenja vještaka financijske struke i njegove dopune) tako i personalnih, utvrdio je u cijelosti osnovan konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice, uz zaključak u osnovnom da je tužiteljica u utuženom vremenskom periodu ostvarila prekovremene sate rada koji joj nisu isplaćeni, a samim tim i pravo na isplatu utuženih dodataka na tako odrađene prekovremene sate rada koji joj nisu isplaćeni, kao i naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, te je tuženici naložio da tužiteljici isplati iznos od ukupno 2.186,03 eur / 16.470,67 kn s zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačno označene iznose kao u točki I. izreke presude, koji iznos se sastoji od ukupnog iznosa od 11.365,22 kn na ime plaće za prekovremene sati rada, ukupnog iznosa od 191,87 kn na ime razlike dodatka za odgovornost za život i zdravlje ljudi, ukupnog iznosa od 1.401.39 kn na ime razlike dodataka za posebne uvjete rada te ukupnog iznosa od 3.512,28 kn na ime razlike naknade za godišnji odmor.

6.4. Naime, sud je ocijenio da tužiteljica osnovano potražuje utužene dodatke za otežane uvjete rada i dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, za koje relevantne odredbe KU/13 i TKU propisuju posebne dodatke na plaću, kako za vrijeme redovnog rada tako i za vrijeme njena prekovremenog rada, jer tužiteljica i za vrijeme prekovremenog rada radi u otežanim uvjetima i odgovorna je za život i zdravlje ljudi, pa joj sporni dodaci pripadaju i za vrijeme njena prekovremenog rada kao zdravstvenog radnika. Također, kako tuženica nije tužiteljici isplatila puni iznos plaće u mjesecima prije korištenja godišnjeg odmora time je tužiteljica uskraćen za dio iznosa naknade za godišnji odmor.

6.5. Sud je visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice utvrdio nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke (koga je konačno prihvatio objektivnim i stručnim i poklonio mu vjeru), pri čemu je otklonio kao neosnovanu tvrdnju tuženika i umješača na njegovoj strani da tužiteljica u utuženom vremenskom nije imala neplaćenih sati prekovremenoga rada jer je za ostvarene prekovremene sate rada koristila slobodne dane. To stoga što je sud zaključio da u konkretnom slučaj na temelju dostavljene dokumentacije i načina vođenja iste od strane tuženice nije bilo moguće nedvojbeno utvrditi da li je i za koje prekovremene sate tužiteljica koristila slobodne dana te da li su oni pravilno obračunati prema ostvarenim satima prekovremenog rada. Sud je o toj činjenici odlučio primjenom pravila o teretu dokazivanja te je konačno prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka u pogledu broja odrađenih prekovremenih sati, cijeneći pritom okolnost da je obveza poslodavca voditi evidenciju prekovremenih sati i slobodnih dana iz koje će biti moguće na jasan, razumljiv i transparentan način utvrditi za koje je prekovremene sate radnik koristio slobodne dane i kada te jesu li obračunati u skladu s odredbom članka 51. stavka 11. KU/13. Pritom, sud je pozivajući se na sadržaj odredbi Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja u sustavu zdravstva te Zaključka br. 142 Zajedničkog povjerenstva za tumačenje navedenog ugovora od 3. ožujka 2015., utvrdio da u sektoru zdravstva nema preraspodjele radnog vremena, a kod tuženice se o preraspodjeli viška / manjka odrađenih sati dogovaralo usmeno, odnosno protivno odredbi članka 47. stavak 2. ZR kojim je propisano da ako preraspodjela nije predviđena Kolektivnim ugovorom, poslodavac je dužan utvrditi plan preraspodijeljenog radnog vremena, što je u predmetnom slučaju izostalo (nema plana preraspodijeljenog radnog vremena s naznakom poslova i broja radnika uključenih u preraspodijeljeno radno vrijeme a niti suglasnost inspektorata za takav plan), iz kog razloga je kao neosnovanu otklonio tvrdnju tuženika i umješača na njegovoj strani da tužiteljica nije imala prekovremenih sati rada jer da je preraspodjelom prekovremenih sati rada s manjkom sati u cijelosti isplaćena za obavljeni rad.

6.6. Nadalje, sud je zaključio da je tužiteljica osnovano ustala tzv. stupnjevitom tužbom prema odredbi članka 186.b ZPP, jer ne posjeduje evidenciju rada iz kojih bi bilo vidljivo da li je tužena navela u obračunu plaće sve odrađene sate rada, a koja evidencija je nužna za provođenje financijskog vještačenja, kao i da tužiteljica nije bila dužna za utuženu razliku plaće čuvati obračunske liste kroz tako dug vremenski period, a konačno da ih je i posjedovala, nije stručna da bi mogla obračunati razliku plaće na ime dodataka jer se ne radi o jednostavnoj matematičkoj operaciji. Tek po obavljenom financijskom vještačenju, tužiteljica će moći određeno postaviti zahtjev za isplatom razlike plaće, pa je sud ocijenio - otklanjajući pritom kao neosnovane prigovore tuženice i umješača, da su u predmetnom slučaju ispunjene pretpostavke iz članka 186.b stavak 3. ZPP.

6.7. Također, sud je utvrdio da je tužiteljica je tužbom od tuženice potraživala razliku plaće za period od travnja 2015. do zaključno prosinca 2017. na ime dodataka za posebne uvjete rada i dodataka za odgovornost za život i zdravlje ljudi, te naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i zbog privremene nesposobnosti za rad, a nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 22. srpnja 2022. (str. 294 spisa) konačno je postavila svoj zahtjev za isplatom iznosa od 2.186,03EUR / 16.470,67 kn bruto, koji pored iznosa zatraženih dodataka u prekovremenom radu i naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, sada obuhvaća i isplatu plaće za prekovremeni rad u cijelom utuženom vremenskom periodu. Stoga je sud zaključio da se radi o preinaci tužbe (jer je tužiteljica umjesto postavljenog tužbenog zahtjeva radi isplate dodataka za prekovremene sate rada, razlike naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora, blagdana i neradnih dana te bolovanja, zatražila i isplatu prekovremenih sati rada što predstavlja promjenu istovjetnosti zahtjeva), koju je dopustio (iako su se tome protivili tuženica i umješač na strani tuženice) ocjenjujući da je to svrsishodno za konačno rješenje radnopravnog odnosa tužiteljice i tuženice kroz utuženo razdoblje (članak 190. stavak 1. u vezi s člankom 191. stavak 1. i 2. ZPP).

6.8. Obzirom su tuženica i umješač istaknuli prigovor zastare i na tako preinačeni tužbeni zahtjev tužiteljice, sud je taj prigovor utvrdio neosnovanim, obzirom je zaključio da potraživanje tužiteljice - ono koje se odnosi na isplatu razlike plaće na osnovi rada a to su kako dodaci koji su vezani za redovni i za prekovremeni rad a što je zahtijevala stupnjevitom tužbom a što je nalazom vještaka utvrđeno da joj nije isplaćeno, zastarijeva u roku iz članka 139. u vezi s člankom 92. stavak 1. ZR (pet godina), pa kako je tužba tužiteljice podnesena 3. svibnja 2020. njeno potraživanje nije zastarjelo.

7. Takva odluka suda prvoga stupnja nije pravilna niti zakonita, jer sud prvoga stupnja nije dao nikakvo odnosno valjano obrazloženje razloga o istaknutom prigovoru zastare potraživanja tužiteljice po preinačenom tužbenom zahtjevu, slijedom čega je predmetna presuda opterećena bitnom povredom postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP jer se u tom dijelu ne može ispitati.

8. Naime, iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da je tužiteljica tužbom utužila dodatke za otežane uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi za sve efektivno odrađene sate u prekovremenom radu te naknadu plaće za godišnji odmor i privremenu nesposobnost za rad, dok iz tužbe ne proizlazi da je svojim tužbenim zahtjevom (niti je na to upirala činjeničnim navodima svoje tužbe) zahtijevala naknadu plaće za prekovremeni rad. Tek nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je postavila zahtjev za isplatu i samih prekovremenih sati rada, podneskom zaprimljenim kod suda prvoga stupnja dana 22. srpnja 2022. Stoga se i po stavu ovoga suda drugoga stupnja, u predmetnom slučaju radi o preinaci tužbe (članak 191. stavak 1. ZPP), ali ne promjenom istovjetnosti zahtjeva kako to navodi prvostupanjski sud, već isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći, koju preinaku je sud očito dopustio (iako u tom pravcu nije donio posebno rješenje), pravilno smatrajući takvu preinaku svrsishodnom za konačno rješenje odnosa između parničnih stranaka. Tuženica i umješač na njegovoj strani su u odnosu na tako preinačeni tužbeni zahtjev istakli prigovor zastare.

8.1. Obzirom je sud dopustio preinaku tužbenog zahtjeva tužiteljice, nije jasno njegovo obrazloženje razloga kojim je otklonio istaknuti prigovor zastare potraživanja na tako preinačeni tužbeni zahtjev, jer da je tužiteljica tek nakon provedenog vještačenja imala saznanja koji joj sve dodaci nisu isplaćeni i u kojem iznosu, pa da rokovi vezani za zastaru potraživanja na ime svih utuženih dodataka imaju teći od trenutka podnošenja tužbe, a obzirom da je tužba tužiteljice podnesena dana 4. svibnja 2020. da potraživanje tužiteljice, ono konačno postavljeno preinačenim tužbenim zahtjevom, nije u zastari. Takvo obrazloženje razloga u pravcu otklanjana neosnovanim prigovora zastare bio bi prihvatljiv u odnosu na potraživanja tužiteljice koja su bila obuhvaćena tužbom, a to su dodaci ostvareni u prekovremenim satima rada i naknada plaće za godišnji odmor, ali ne i sami prekovremeni rad u odnosu na isplatu koga je tužiteljica svoj zahtjev postavila tek podneskom od 22. srpnja 2022.

8.2. Kada je riječ o objektivnoj preinaci tužbe u smislu članka 191. stavka 1. ZPP, od trenutka kad je preinaka izvršena teče nova parnica (u pogledu preinačenog zahtjeva) sa svim procesnopravnim i građanskopravnim učincima. U konkretnom slučaju, preinakom tužbe koja je izvršena, tužiteljica više ne traži samo isplatu dodataka na prekovremeni rad koji su bili obuhvaćeni tužbom, već traži i isplatu neisplaćenih prekovremenih sati rada, o kom istaknutom prigovoru zastare sud prvoga stupnja nije odlučio odnosno nije dao nikakvo obrazloženje razloga, pa je žalbu tuženice i umještača na njenoj strani valjalo prihvatiti kao osnovanu, presudu u cijelosti ukinuti (iz stanja predmeta proizilazi da preinačeni zahtjev tužiteljice po svojoj visini u najvećem dijelu se odnosi na potraživanje s osnova samih sati prekovremenoga rada) i predmet vratiti sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje, sve to primjenom odredbe članka 369. stavak 1. ZPP.

9. U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud otkloniti bitnu povredu postupka na koju mu je ukazano ovom odlukom te će donijeti novu, pravilno izrađenu i obrazloženu presudu sukladno odredbama članka 338. stavka 3. i 4. ZPP. Novom odlukom odlučit će o cjelokupnim troškovima postupka.

U Puli-Pola 10. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić