Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava Fašizma 7

Poslovni broj: P- 177/2023-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, po sucu Dariji Knez Grbčić u pravnoj stvari tužiteljice BG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Lani Roje, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupani po Odvjetničkom društvu Mađarić i Lui iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne rasprave 28. lipnja 2024. i izvršene objave 10. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj: 628-50- 3875300 sklopljenog dana 12.01.2007. godine između tužiteljice BG iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita (ujedno i kao davatelja osiguranja) i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, OIB: 53056966535 kao kreditora solemniziranog (potvrđenog) dana 15.01.2007. godine po Javnom bilježniku Mariji Grozdanić – Dekleva iz Rijeke pod posl. brojem: OU-67/2007 kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak (CHF) te kojom je ugovorena otplata (povrat) kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz valutu švicarski franak (CHF) u dijelu koji glasi : „NAČIN OTPLATE Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.“

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69 OIB: 53056966535 da tužiteljici BG iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati novčani iznos u visini od 1.548,89 EUR (tisućupetstočetrdesetiosameura i osamdesetidevetcenti) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se od dana 01. siječnja 2008. godine do dana 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne kamatne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 01. kolovoza 2015. godine pa do dana 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od dana 01.01.2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine na iznose kako slijedi:

na iznos od 1,95 EUR/ od 31.3.2008 g. do isplate

na iznos od 12,82 EUR/ od 31.10.2008 g. do isplate

na iznos od 1,41 EUR/ od 30.11.2008 g. do isplate

na iznos od 15,91 EUR/ od 31.12.2008 g. do isplate

na iznos od 18,14 EUR/ od 31.1.2009 g. do isplate

na iznos od 19,14 EUR/ od 28.2.2009 g. do isplate

na iznos od 16,60 EUR/ od 31.3.2009 g. do isplate

na iznos od 17,14 EUR/ od 30.4.2009 g. do isplate

na iznos od 12,84 EUR/ od 31.5.2009 g. do isplate

na iznos od 9,67 EUR/ od 30.6.2009 g. do isplate

na iznos od 10,51 EUR/ od 31.7.2009 g. do isplate

na iznos od 12,18 EUR/ od 31.8.2009 g. do isplate

na iznos od 12,04 EUR/ od 30.9.2009 g. do isplate

na iznos od 10,35 EUR/ od 31.10.2009 g. do isplate

na iznos od 13,52 EUR/ od 30.11.2009 g. do isplate

na iznos od 16,06 EUR/ od 31.12.2009 g. do isplate

na iznos od 19,67 EUR/ od 31.1.2010 g. do isplate

na iznos od 18,84 EUR/ od 28.2.2010 g. do isplate

na iznos od 23,75 EUR/ od 31.3.2010 g. do isplate

na iznos od 22,82 EUR/ od 30.4.2010 g. do isplate

na iznos od 24,63 EUR/ od 31.5.2010 g. do isplate

na iznos od 40,33 EUR/ od 30.6.2010 g. do isplate

na iznos od 37,10 EUR/ od 31.7.2010 g. do isplate

na iznos od 46,97 EUR/ od 31.8.2010 g. do isplate

na iznos od 43,56 EUR/ od 30.9.2010 g. do isplate

na iznos od 38,07 EUR/ od 31.10.2010 g. do isplate

na iznos od 49,65 EUR/ od 30.11.2010 g. do isplate

na iznos od 64,37 EUR/ od 31.12.2010 g. do isplate

na iznos od 53,95 EUR/ od 31.1.2011 g. do isplate

na iznos od 57,60 EUR/ od 28.2.2011 g. do isplate

na iznos od 52,95 EUR/ od 31.3.2011 g. do isplate

na iznos od 53,79 EUR/ od 30.4.2011 g. do isplate

na iznos od 73,53 EUR/ od 31.5.2011 g. do isplate

na iznos od 75,45 EUR/ od 30.6.2011 g. do isplate

na iznos od 91,95 EUR/ od 31.7.2011 g. do isplate

na iznos od 83,47 EUR/ od 31.8.2011 g. do isplate

na iznos od 74,20 EUR/ od 30.9.2011 g. do isplate

na iznos od 73,20 EUR/ od 31.10.2011 g. do isplate

na iznos od 72,49 EUR/ od 30.11.2011 g. do isplate

na iznos od 76,91 EUR/ od 31.12.2011 g. do isplate

na iznos od 79,36 EUR/ od 31.1.2012 g. do isplate

sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

III. Tuženik je dužan naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 1.026,55 EUR (tisućudeadesetišesteura i pedesetipetcenti) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. ožujka 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana

i

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Rijeci kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja i isplate. U povijesnom dijelu tužbe navela je da je sa tuženikom zaključila Ugovor o kreditu broj 628-50-3875300 12. siječnja 2007. na iznos od 17.980,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Istakla je da je tuženik u navedeni ugovor uglavio odredbu kojom se povrat obveza iz kredita vezuje uz valutu CHF u kojoj je navedeno da se mjesečni anuiteti plaćaju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora u 60 mjesečnih anuiteta.

2. Navela je da joj je tuženik prethodno zaključenju ugovora predočio unaprijed ispunjen standardizirani ugovor o čijem sadržaju se nije pregovaralo, a posebno ne o ugovorenoj zaštitnoj klauzuli o vraćanju kredita u valuti CHF u protuvrijednosti u kunama. Navela je da prije sklapanja ugovora o kreditu nije bila upoznata o povećanom riziku promjene vrijednosti valute CHF u odnosu na kune, a koje saznanje je bilo neophodno za donošenje valjane odluke o sklapanju ugovora o kreditu.

3. Navedena odredba članka 7. Ugovora, istakla je da joj kao potrošaču nije mogla biti razumljiva, pri čemu je posebno napomenula da je ista uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu iste kao potrošača jer dovodi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a niti provjeriti pravilnost promjene jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Kod zaštitne klauzule za valutu CHF je kompletan rizik promjene tečaja prevaljen na potrošača, u konkretnom slučaju na istu koja nije mogla objektivno cijeniti mogućnost aprecijacije tečaja iste valute za razliku od tuženika.

4. Pravni osnov svog zahtjeva temeljila je na odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je detaljno elaboriran u sudskim presudama u sporu radi zaštite kolektivnih prava potrošača. Pri tome se pozvala na pravomoćnu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13, kao i na presudu istoga suda donesenu u kolektivnome sporu (Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.) kojom je odbijena žalba i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 14. srpnja 2013. Pozivajući se na Zakon o zaštiti potrošača, smatrala je da je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezna za naslovni sud u ovosudnom postupku kojeg je pokrenula kao potrošač. Posebno je istaknula da joj je prilikom ugovaranja bio poznat jedino iznos kredita, rok otplate i ugovorena kamatna stopa.

5. Navela je da se radilo o tzv. potrošačkom kreditu koji joj je odobren za kupnju novog motornog vozila koji je imala namjeru koristiti za osobne potrebe, kao i potrebe svoje obitelji. Sukladno Otplatnom planu ugovorena je visina mjesečnog anuiteta od 340,95 CHF. Kredit je prijevremeno otplatila te je isti zatvoren u siječnju 2012.

6. Kako se o odredbi o valutnoj klauzuli u CHF nije pojedinačno pregovaralo, smatrala je da se sukladno odredbi članka 81 Zakona o zaštiti potrošača radi o nepoštenoj odredbi, a time skladno odredbi članka 84. citiranog zakona ništetnoj odredbi.

7. Cijenila je da je svoju obvezu ne samo ispunila u cijelosti, već i da je tuženiku zbog promjene tečaja valute CHF preplatila s navedene osnove ukupan iznos u visini od 1.548,89 Eura.

8. Stoga je predložila da sud po provedenom postupku usvoji tužbeni zahtjev, utvrdi ništetnim dio ranije citirane ugovorne odredbe ( članak 7. ), kao i da obveže tuženika na isplatu zatraženog iznosa u visini od 1.538,89 Eura uvećanog za sporedna davanja tekuća na svaki pojedinačni iznos potraživanja od dospijeća pa do isplate, uz naknadu prouzročenog troška, također uvećanog za sporedna davanja.

9. Obrazložila je visinu zatraženog iznosa kao razliku nastalu između stvarno isplaćenih iznosa tuženiku s obzirom na promjenu valute CHF tijekom trajanja ugovornog odnosa od iznosa obveze koju je bila pozvana podmiriti skladno Otplatnom planu u navedenom razdoblju. Svoje pravo na restituciju temeljila je na odredbi članka 323. ZOO-a, pri čemu je napomenula da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati kao da nikada nije postojala te nema pravni učinak na istu kao potrošača s posljedicom uspostavom prava na povrat koristi koju je trgovac- banka neopravdano stekao na njezinu štetu primjenom te nepoštene odredbe. Takav slijed smatrala je da se temelji i na odredbi članka 6. stavak 1. Direktive 93/13.

10. U odgovoru na tužbu, kao i u svojim očitovanjima tijekom postupka, tuženik je osporio osnovanost osnova, pri čemu posebno činjenične navode tužbe i pravna tumačenja stranke. Nije sporio visinu postavljenog zahtjeva.

11. Ne sporeći zaključenje predmetnog ugovora o kreditu između stranaka, naveo je da je zaključeni pravni posao odraz slobodne volje ugovornih strana te da je tužiteljica svjesno i slobodno raspolagala svojim pravima i preuzela obveze zaključivši predmetni ugovor. Cijenio je da su se ugovorne strane suglasile i svjesno ugovorile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, zbog čega je smatrao odstupanje od preuzetih obveza da bi valjalo cijeniti kao odstupanje od načela pacta sunt servanda.

12. Suprotno stavu tužiteljice, cijenio je da u konkretnom slučaju nije moguće primijeniti pravomoćnu odluku donjetu u kolektivnom sudskom postupku koja doista obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu, a to iz razloga jer se takva primjena odnosi na zahtjeve za naknadom štete, a ne zahtjeve koji se temelje na stjecanju bez osnove. U postupku nije utvrđena povreda u konkretnom slučaju. Posebno cijeneći da je navedena rješidba donesena na apstraktnoj razini pa se ne može primijeniti na konkretan slučaj.

13. Suprotno tužiteljici, cijenio je da je ista prilikom zaključenja ugovora bila informirana o sadržaju ugovora, a posebno o valutnoj klauzuli. Napomenuo je da je u ugovoru izričito navedeno da je stranka informirana o svim posljedicama i eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Posebno je istaknuo da je valutna klauzula regulirana odredbama ZOO-a, slijedom čega se ne može cijeniti da je prilikom zaključenja ugovora postupao netransparentno ili protuzakonito.

14. Slijedom navedenog, osporio je da bi bilo koja odredba ugovora bila ništetna, kao i da bi nešto stekao bez osnove uplatom novčanih iznosa od strane tužiteljice odnosno da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a što da bi dovelo do neravnoteže između strankama.

15. Također, istakao je prigovor zastare, kao i prigovor mjesne nadležnosti. Cijenio je da se radi o zahtjevu za isplatom povremenih mjesečnih iznosa od čijeg dospijeća do utuženja je protekao dulji vremenski period po zakonu određen za pravo na ostvarivanje isplate takve vrste potraživanja. Smatrao je da se u konkretnom slučaju primjenjuje trogodišnji zastarni rok, a koji je protekao prije utuženja. U odnosu na prigovor nenadležnosti suda, pozvao se na načelo opće mjesne nadležnosti ( član. 46. ZPP-a ), prema kojem bi nadležan bio sud mjesta sjedišta tuženika.

16. Ukoliko bi sud cijenio neosnovanim prigovor nenadležnosti, smatrao je zahtjev tužiteljice u cijelosti neosnovanim, kao i u zastari, zbog čega je predložio odbijanje istoga uz naknadu prouzročenog parničnog troška uvećanog za sporedna davanja tekuća od presuđenja pa do isplate.

17. Iznijete navode odgovora na tužbu, kao i prigovore, tužiteljica je u cijelosti otklonila kao neosnovane.

18. Smatrala je da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije jasna, lako razumljiva i lako uočljiva zbog čega je dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost, kako to proizlazi iz odredbe članka 84. ZZP-a.

19. Istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti otklonila je u cijelosti. Smatrala je relevantnim za ocjenu istoga da su stranke ugovor zaključile u Rijeci u poslovnici tuženika, zbog čega je cijenila da bi u konkretnom slučaju bio nadležan Općinski sud u Rijeci. Posebno je napomenula da su stranke člankom 12. ugovora ugovorile nadležnost suda u slučaju spora, koja ugovorna odreda je također nepoštena jer se o istoj nije pregovaralo, a što ima za posljedicu njezinu ništetnost. U odnosu na činjenične navode, istakla je da je skrbnik punoljetne kćeri sa invaliditetom ( 100% oštećenje) o kojoj se kontinuirano brine te nije u mogućnosti napuštati mjesto življenja radi odlaska u Zagreb radi vođenja postupka.

20. U odnosu na prigovor zastare pozvala se na zauzeti pravni stav VSRH od 30 siječnja 2020. prema kojem u ovakvoj pravnoj situaciji zastarni rok za restitucijski zahtjev počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili ustanovljena na drugi način ništetnost ugovora. Slijedom navedenog stava, zastara za ovakav vid restitucijskog zahtjeva nastupa 14. lipnja 2023. Kako je tužba podnesena 8. veljače 2023. zahtjev nije obuhvaćen zastarom.

21. Radi utvrđivanja činjeničnog stanja, sud je proveo dokaz uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu i to uvidom u Ugovor o kreditu, uvidom u otplatni plan za predmetni ugovor ,kao i uvidom u relevantne uplate učinjene s osnove ugovora. Također, proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke, kao i saslušanjem svjedoka HG.

22. Iako je sud bio pozvan tijekom postupka provoditi dokaze na okolnost utvrđivanja je li se u konkretnom slučaju prije zaključenja Ugovora između stranaka pregovaralo, posebno glede ugovorene valutne klauzule, tijekom postupka je na navedene okolnosti iznijela dokazne prijedloge isključivo tužiteljica, a koje prijedloge je sud cijenio i provodio dokaze. Tuženik je ostao sasvim pasivan unatoč osporavanju zahtjeva te je isključio predlagao provođenje dokaza uvidom u priloženu dokumentaciju.

23. Kako sud tijekom postupka utvrđuje stranačku istinu, a ne materijalnu istinu te ne provodi dokaze po službenoj dužnosti, tijekom postupka osim saslušanja tužiteljice nije proveden niti jedan drugi personalni dokaz usmjeren na utvrđenje samog pregovaranja između stranaka.

24. Sud je cijenio dokumentaciju koju je tužiteljica dostavila na ročištu za glavnu raspravu, unatoč nespornoj činjenici da ista nije dostavljena u za to predviđenom stadiju postupka, odnosno do zaključenja prethodnog postupka. Pri tome je cijenio mogućnost predviđenu odredbom članka 299. stavak 2. ZPP-a, prema kojoj je stranka pozvana dostaviti određeni dokaz, ako to nije bila objektivno u mogućnosti učiniti do zaključenja prethodnog postupka.

25. Tužiteljica je tijekom pripremnog ročišta, kao i u podnesku kojim se očitovala na odgovor na tužbu, istakla teško oboljenje djeteta koje joj ne omogućuje putovanje izvan mjesta življenja. Istakla je da je zatražila o tome potrebnu dokumentaciju koju bi predočila kao dokaz prilikom osporavanja prigovora nenadležnosti suda.

26. Iz priložene dokumentacije razvidno je da je ista datirana sa 10. travnjem 2024. ( list 122 spisa ) što vodi zaključku da stranka nije bila u mogućnosti dostaviti ju prethodno zaključenju prethodnog postupka. Sud cijeni da se radi o dokumentaciji koju je nadležno tijelo moralo dostaviti zainteresiranim stranama po donošenju. Pripremno ročište održano je vremenski neposredno nakon donošenja Nalaza i mišljenja, što vodi zaključku da takav sadržaj stranka nije bila u mogućnosti ranije dostaviti.

27. S obzirom da između stranaka nije bila sporna visina postavljenog zahtjeva, sud nije provodio dokaze na okolnost iste.

28. Ocjenom svih provedenih dokaza, kako svakog pojedinačno, tako i svih ukupno, sud je ocijenio postavljen tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovanim.

29. Predmetnim tužbenim zahtjevom tužiteljica potražuje utvrđenje ništetnom dio ugovornu odredbe ( članak 7. ) kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, kao i povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatila tuženiku temeljem ugovorene obveze na plaćanje anuiteta sa valutnom klauzulom u CHF u odnosu na tečaj CHF u trenutku realizacije kredita.

30. Stranke ne spore da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod poslovnim brojem P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

31. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Presudom Vrhovnog suda RH pod poslovnim brojem Rev-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008. a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a.

32. Također, nije sporno niti da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev- 2221/18 od 03. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i ovdje tuženik, u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju do 6. kolovoza 2007. da od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača.

33. Iz ranije citiranih sudskih odluka u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa, između ostalog utvrđeno je da je i pravni prednik tuženika, kao i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

34. Sporna je primjena navedenih pravomoćnih odluka sudskih instanci na konkretan slučaj s obzirom da tuženik cijeni da se zaključak iz sudske odluke donesene u kolektivnom sporu ne može primijeniti u ovosudnom postupku s obzirom da su navedene odluke donesene na apstraktnoj bazi, te da se odnose na postupke pokrenute radi naknade štete, a ne stjecanja bez osnove s koje osnove je tužiteljica postavila zahtjev u postupku.

35. Također je sporno, ukoliko bi sud i cijenio primjenjivim zaključke ranije navedenih sudskih odluka donesenih u kolektivnom sporu potrošača, je li tužiteljica de facto dokazala individualni interes koji bi joj osobno bio povrijeđen s obzirom da se navedene odluke izravno ne mogu primijeniti na konkretan slučaj.

36. Između stranaka sporno je i pitanje je li zahtjev tužiteljice s osnove isplate obuhvaćen zastarom kao što to smatra tuženik, odnosno je li tužiteljica bila pozvana pokretati spor protiv tuženika pred ovim sudom unatoč načelu opće mjesne nadležnosti propisan procesnim zakonom prema kojem bi nadležan za postupanje bio sud mjesta sjedišta tuženika.

37. Prigovor mjesne nenadležnosti, ovaj sud nije cijenio osnovanim.

38. Iako je zakonodavac propisao opću mjesnu nenadležnost suda prema kojoj bi nadležan za vođenje postupka protiv tuženika bio sud mjesta sjedišta tuženika, u konkretnom slučaju Općinski građanski sud u Zagrebu, ovaj sud cijeni da bi za ocjenu nadležnosti suda valjalo cijeniti odredbe ZZP-a.

39. U konkretnom slučaju stranke su zaključile potrošački ugovor prema kojem je banka kao pružatelj financijskih usluga pružila svoje usluge tužiteljici kao korisniku istih, ujedno potrošaču. Potrošač je kao pojedinac slabija strana takvog odnosa zbog čega valja cijeniti postoje li posebne okolnosti koje bi opravdavale pokretanje postupka protiv tuženika pred sudom prebivališta potrošača. Tužiteljica ima prijavljeno prebivalište na području nadležnosti ovoga suda, koju činjenicu tuženik ne spori.

40. Iz iskaza tužiteljice, kao i svjedoka HG, koje je sud cijenio životnim, objektivnim i stoga istinitim, proizlazi da je tužiteljica majka osobe sa invaliditetom kod koje je utvrđeno 100% oštećenje. Ista se kontinuirano brine o potrebama svoje kćeri koja nije u mogućnosti boraviti u stanu bez adekvatne pomoći. Iz priložene liječničke dokumentacije utvrđeno je da se radi o osobi oboljeloj iz spektra autizma te mentalne retardacije koja nije u mogućnosti verbalizirati.

41. Mišljenje je suda da tužiteljica u takvoj životnoj situaciji nije u mogućnosti se duži vremenski tijek odvajati od kćeri, kako bi odlazila u Zagreb radi pristupanja ročištima na sudu radi davanja iskaza ili angažiranja kvalificiranog punomoćnika. Osim izvjesnog financijskog troška kojeg bi tužiteljica bila primorala trpjeti ista bi bila prisiljena ostaviti kćer na brizi trećoj osobi, što nije adekvatno rješenje za istu kao teško oboljelu osobu. Sud cijeni da je prisutnost tužiteljice u svakodnevnici teško oboljele kćeri primarno, zbog čega smatra da je ista cijeneći njezin status potrošača pozvana pokretati postupak protiv tuženika pred ovim sudom.

42. Tuženik se prilikom pozivanja na mjesnu nenadležnost suda isključivo pozvao na opću mjesnu nadležnost predviđenu odredbama ZPP-a (članak 46.) bez da je navedeni prigovor elaborirao i kroz ugovorne odredbe u kojima je ugovorena nadležnost suda.

43. Kako je sud tijekom postupka vezan činjeničnim supstratom, ali i pravnim osnovom istaknutog prigovora, isti je ocijenjen s osnove navoda iznijetog od strane tuženika, odnosno s osnove opće mjesne nadležnosti suda za vođenje postupka.

44. Podredno se ističe da ukoliko bi se prigovor sagledavao s osnove članka 12. Ugovora gdje su stranke ugovorile nadležnost suda u slučaju spora, valja istaći da iz iskaza tužiteljice nije utvrđeno da bi o tome prethodno zaključenju ugovora ugovorne strane pregovarale, slijedom čega je ispravan stav tužiteljice da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi s obzirom da je ugovaranjem iste u potpunosti cijenjen interes banke, dok je tužiteljica kao potrošač dovedena u znatno slabiji položaj kao ugovorna strana čime je nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka i to na štetu tužiteljice kao potrošača.

45. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

46. Suprotno stavu tuženika, ovaj sud cijeni da u konkretnom slučaju valja primijeniti stavove i zaključke pravomoćne odluke donesene u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, a što će naknadno u ovosudnom obrazloženju biti i obrazloženo.

47. Tužiteljica s pravom ističe da sud nije vezan pravnom osnovom, već činjeničnim supstratom kojeg je ista u tužbi konkretno iznijela, a upravo se odnosi na potraživanje zaštite slabije ugovorne strane (potrošača) prilikom ispunjenja preuzetih obveza iz ugovora o kreditu koje bi bile pravno nevaljane. Tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe te da joj tuženik isplati imovinu koju je stekao bez osnove s obzirom da joj je takvim stjecanjem pričinjena šteta. Upravo na toj činjeničnoj osnovi u ranije navedenoj odluci donesenoj u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa je donesena pravomoćna odluka.

48. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. Odredbom ZZP-a, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

49. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i tuženika, proizlazi da je odredba koja se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. U odredbi je naznačeno da se iznos glavnice i obveza na isplatu kredita vezuje za tečaj CHF. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je ugovorna odredba na koje se poziva tužiteljica, a odnosi se na valutnu klauzulu, bila razumljiva tužiteljici kao potrošaču, posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedenog ZZP-a.

50. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe na koje se poziva tužiteljica, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača nerazumljiva.

51. Po stavu suda nedvojbeno se radi o dokumentu koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu, ili koje se bave bankarskim poslovanjem, slijedom čega sud zaključuje da odredba o valutnoj klauzuli u CHF, uključujući i razloge koji utječu na promjenu obveze tužiteljice tijekom trajanja kreditnog razdoblja, tužiteljici kao prosječnom potrošaču nije mogla biti razumljiva.

52. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava. Obzirom na iznijeto, po stavu ovog suda unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede valutne klauzule u valuti CHF može se ocijeniti suprotno navedenim načelima obveznog prava jer se time od samog početka tog ugovornog odnosa, tužiteljicu kao korisnika kredita i potrošača dovodi u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca. Kriterij temeljem kojih će se obveza isplate tužiteljice mijenjati tijekom trajanja ugovornog odnosa nije bio niti određen, niti odrediv.

53. Po stavu ovoga suda banke kao financijske institucije su dužne nuditi svoje financijske proizvode svakom pojedinom potrošaču pri tome pomažući mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi se njihovim uslugama, a da pri tome ne nastaje šteta istome.

54. Stoga je stav ovoga suda da je tuženik prilikom zaključenja konkretnog ugovora bio pozvan tužiteljicu kao potrošača detaljno upoznati o smislu i sadržaju odredbi o valutnoj klauzuli u valuti CHF i skrenuti joj pozornost o mogućoj izvjesnoj promjeni za vrijeme trajanja ugovornog odnosa koja bi za nju mogla biti vrlo otegotna zbog promjene tečaja. Podredno se ističe da je valuta CHF u kritično vrijeme bila vrlo osjetljiva glede promjene tečaja, kao i da HNB nije u odnosu na istu postupala kao kod valute euro, što je imalo za posljedicu veliku tečajnu razliku u navedenom razdoblju. Takav slijed tužiteljici nije predočen, a ista ga s obzirom na prosječno financijsko znanje građana RH nije mogla niti raspoznati.

55. Iz stranačkog iskaza tužiteljice, koji je sud u cijelosti prihvatio istinitim, utvrđeno je da je ugovor stranka zaključila radi ostvarenja kreditnih sredstava potrebnih za kupnju vozila u privatne svrhe. Pri tome joj je prezentirana od strane banke upravo ugovorena vrsta kreditiranja u CHF valuti s isticanjem povoljnosti takvog načina kreditiranja tada na tržištu. Tužiteljica od strane djelatnika banke nije bila upoznata sa kriterijima eventualne promjene njezine obveze koja bi s vremenom zbog različitosti tečaja mogla nastati. Prezentiran joj je ispisani obrazac ugovora radi potpisa, bez da je ista u sastavljanju sadržaja ugovora mogla sudjelovati.

56. Posebno je za napomenuti da valja cijeniti da je predmetni ugovor o kreditu tuženik unaprijed sastavio kao financijska institucija, predočio ga tužiteljici kao potrošaču koja pri tome nije mogla utjecati na sam sadržaj ugovora te je odredbom ugovora istoj nametnuta obveza koju ona nije mogla u tom trenutku sagledati kao jednu cjelinu, a što je de facto posljedično utjecalo na promjenu samih anuiteta. Stoga valja zaključiti da je predmetna ugovorna odredba na koju ukazuje tužiteljica (čl. 7. ) sasvim sigurno uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice kao ugovorne strane u odnosu na tuženika kao druge ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznoga prava, odnosno ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima.

57. Valja istaknuti da naprijed citirana Presuda VTS pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene protiv banke kako je to propisano i odredbama ZZP. Sasvim je irelevantno je li se zahtjev postavlja s osnove naknade štete, odnosne stjecanja bez osnove, s obzirom da je isti postavljen s osnova ništetnih odredaba ugovora na koje ističe odluka u kolektivnom sporu.

58. Tužiteljica ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka. Kako ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe djeluje ex tunc, odnosno od samog sklapanja ugovora, to je nepoštena odredba od samog početka ništetna tj. od kada je ugovorena slijedom čega je tužiteljica imao pravo zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je banka ništetne odredbe koristila, odnosno razdoblju koje je obuhvaćeno tužbom.

59. U konkretnom slučaju, po stavu ovoga suda došlo je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača koja je znatna s obzirom na neizvjesnost iznosa glavnice kredita kojeg je tužiteljica kao potrošač imala kao obvezu vratiti banci, a što je imalo za posljedicu promjenjive i neizvjesne bitne elemente ugovora.

60. Slijedom navedenog, kako predmetna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice kao korisnice kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to je ista ništetna.

61. Tuženik ispravno navodi da zakonom nije zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu. Međutim, po mišljenju suda u konkretnom slučaju postupanje banke kao ugovorne strane bez dovoljnog upoznavanja tužiteljice kao potrošača o svim mogućim rizicima, ne može se cijeniti kao dopušteno. Valja cijeniti da tečaj CHF u vrijeme pregovaranja i zaključenja ugovora nije bio fiksan te je tužiteljici bio poznat isključivo u vrijeme samoga ugovaranja kako je to navedeno u otplatnom planu koji mu je uz ugovor i uručen.

62. U tom smjeru iznijeti je i stav suda u presudi VTS poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. Također, potrebno je istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

63. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku I. izreke presude.

64. Radi utvrđivanja je li tužiteljica prilikom ispunjenja svoje ugovorne obveze preplatila određeni iznos tuženiku, valjalo je utvrditi postojanje eventualne razlike između početnog anuiteta (po tečaju u trenutku realizacije ugovora koji je tužiteljici jedino bio poznat) i kasnijih povećanja tečaja. Tužiteljica je iznijela numerički nastalu razliku koju tuženik nije osporio ističući već u odgovoru na tužbu da je visina zahtjeva nesporna.

65. Stoga je sud cijenio dokazanim da je tužiteljica tijekom ugovornog razdoblja sa navedene osnove preplatila iznos u visini od 1.548,89 Eura.

66. Valja istaknuti da u smislu odredbe čl. 296. st. 1. i 3. i čl. 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

67. Tužiteljici je plaćanjem prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom utuženog razdoblja nastala šteta, a banka je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužna vratiti tužiteljici.

68. Slijedom navedenog, tuženik je u obvezi isplatiti tužiteljici s ranije navedene osnove ukupan novčani iznos u visini od 1.548,89 Eura sa pripadajućim sporednim davanjima tekućim na svaki pojedinačni iznos koji je tužiteljica preplatila unutar ukupnog iznosa od dospijeća pa do isplate.

69. Tijek dospijeća između stranaka nije bio sporan te ga sud nije posebno obrazlagao.

70. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku 2. izreke presude.

71. Tuženik se tijekom postupka pozvao na prigovor zastare, kojeg je ovaj sud u cijelosti smatrao neosnovanim.

72. Tužiteljica je istakla zahtjev za utvrđenjem ništetnosti određenih dijelova ugovora, odnosno zatražila je isplatu novčanog iznosa.

73. Prema odredbama ZOO-a pravo na ništetnosti se ne gasi, odnosno ne zastarijeva, dok kod zahtjeva za isplatom novčanog iznosa valja cijeniti da takav zahtjev predstavlja povrat onoga što je dano na temelju ništetne ugovorne odredbe i stoga ga valja promatrati zajedno sa zahtjevom za utvrđenje. Ostvarivanje prava na restituciju ne podliježe zastari jer bi se time umanjio sam značaj instituta ništetnosti koji nije vremenski ograničen.

74. U tom smjeru je i stav VS RH iznijet na sjednici u siječnju 2020. gdje je u pitanju zastare u ovakvoj vrsti sporova navedeno da kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U tom smjeru je pravilan iznijeti stav tužiteljice.

75. Kako je tužiteljica uspjela u sporu u cijelosti istoj je temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a dosuđen parnični trošak prema troškovniku iznijetom na održanom ročištu za glavnu raspravu 28. lipnja 2024., a koji trošak se sastoji od sastava tužbe, sastava podneska od 17. travnja 2024., zastupanja punomoćnika na održanim ročištima 29. travnja 2024. i 28. lipnja 2024., sve prema Tbr. 7/1, 8/1 i 9/1 Tarife, iznos PDV-a u visini od 25 % te uplaćenih sudskih pristojbi na tužbu u visini od 26,55 EUR, odnosno ukupan novčani iznos u visini od 1.026,55 EUR.

76. Na dosuđeni iznos tužiteljici su dosuđena i sporedna davanja u vidu zakonskih zateznih kamata tekuća od presuđenja pa do isplate.

77. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku III. izreke presude.

U Rijeci, 10. ožujka 2025.

Sudac

Darija Knez Grbčić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tuženika