REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj PR-1225/2023-46

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Moniki Ferić, u pravnoj stvari tužitelja GP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Andreju Bolfeku, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Henkel Croatia trgovina i usluge d.o.o. iz Zagreba, Budmanijeva 1, OIB: 09730191730, zastupanog po punomoćnici Dori Horvat, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 21. siječnja 2025, u prisutnosti punomoćnika stranaka, 10. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I./ Nalaže se tuženiku Henkel Croatia trgovina i usluge d.o.o. iz Zagreba, Budmanijeva 1, OIB: 09730191730 da isplati tužitelju ĐP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] neisplaćene dnevnice u iznosu od 10.017,92 eura sa zakonskim zateznim kamatama na:

iznos od 304.60 eura tekućom od 7.11.2018.

iznos od 282.04 eura tekućom od 7.10.2018.

iznos od 101.53 eura tekućom od 7.03.2018.

iznos od 225.63 eura tekućom od 7.02.2018.

iznos od 169.22 eura tekućom od 7.01.2018.

iznos od 315.88 eura tekućom od 7.12.2017.

iznos od 259.47 eura tekućom od 7.11.2017.

iznos od 236.91 eura tekućom od 7.10.2017.

iznos od 225.63 eura tekućom od 7.09.2017.

iznos od 169.22 eura tekućom od 7.08.2017.

iznos od 259.47 eura tekućom od 7.07.2017.

iznos od 146.66 eura tekućom od 7.06.2017.

iznos od 270.75 eura tekućom od 7.05.2017.

iznos od 327.16 eura tekućom od 7.04.2017.

iznos od 236.91 eura tekućom od 7.03.2017.

iznos od 180.50 eura tekućom od 7.02.2017.

iznos od 135.38 eura tekućom od 7.01.2017.

iznos od 157.94 eura tekućom od 7.12.2016.

iznos od 214.35 eura tekućom od 7.11.206.

iznos od 157.94 eura tekućom od 7.10.2016.

iznos od 259.47 eura tekućom od 7.09.2016.

iznos od 157.94 eura tekućom od 7.08.2016.

iznos od 214.35 eura tekućom od 7.07.2016.

iznos od 180.50 eura tekućom od 7.06.2016.

iznos od 78.97 eura tekućom od 7.05.2016.

iznos od 214.35 eura tekućom od 7.04.2016.

iznos od 225.63 eura tekućom od 7.03.2016.

iznos od 112.81 eura tekućom od 7.02.2016.

iznos od 157.94 eura tekućom od 7.01.2016.

iznos od 248.19 eura tekućom od 7.12.2015.

iznos od 282.04 eura tekućom od 7.11.2015.

iznos od 270.75 eura tekućom od 7.10.2015.

iznos od 203.07 eura tekućom od 7.09.2015.

iznos od 248.19 eura tekućom od 7.08.2015.

iznos od 259.47 eura tekućom od 7.07.2015.

iznos od 248.19 eura tekućom od 7.06.2015.

iznos od 225.63 eura tekućom od 7.05.2015.

iznos od 191.78 eura tekućom od 7.04.2015.

iznos od 191.78 eura tekućom od 7.03.2015.

iznos od 101.53 eura tekućom od 7.02.2015.

iznos od 248.19 eura tekućom od 7.01.2015.

iznos od 315.88 eura tekućom od 7.12.2014.

iznos od 349.72 eura tekućom od 7.11.2014.

iznos od 372.29 eura tekućom od 7.10.2014.

iznos od 282.04 eura tekućom od 7.09.2014.

do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena za razdoblje od dospijeća do 31. srpnja 2015., zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II./ Nalaže se tuženiku Henkel Croatia trgovina i usluge d.o.o. iz Zagreba, Budmanijeva 1, OIB: 09730191730 da isplati tužitelju ĐP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznos od 1.812,50,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 10. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

III./ Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je tuženikom sklopio Ugovor o radu i Anekse Ugovora o radu i tužitelj je bio u radnom odnosu kod tuženika do 2018. Tuženik je odbijao tužitelju plaćati dnevnice na koje je imao pravo prema čl. 4.1. Pravilnika o radu. Ovakvim postupanjem povrijeđena su prava tužitelja u višegodišnjem razdoblju u ukupnom iznosu neisplaćenih dnevnica od 220.000,00 kn. Podaci su povjerljivi u propisanoj evidenciji njegova rada kod tuženika. Slijedom navedenog, tužbenim zahtjevom preciziranim u podnesku od 28.3.2024. zahtijeva neisplaćene dnevnice u iznosu od 10.017,92 eura uz naknadu parničnog troška, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodi je tužba u cijelosti neosnovana. U odnosu na osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, tuženik navodi da tužitelj paušalno navodi da tužitelju nisu isplaćene dnevnice u višegodišnjem razdoblju u ukupnom iznosu od 220.000,00 kn. Pritom, tužitelj uopće nije naveo o kojim se službenim putovanjima radi, niti je učinio vjerojatnim da bi bile ispunjene pretpostavke za obračun dnevnica. Naime, sukladno čl. 60 Pravilnika o radu, radnik bi imao pravo na dnevnicu: - ako se radilo o službenom putovanju u zemlji ili inozemstvu, - ako je radnik upućen od strane poslodavca, - ako se ne radi o redovitom radu na terenu, - ako ima pravo na dnevnicu prema primjenjivim propisima, pri čemu tužitelj nije dokazao niti jednu od navedenih pretpostavki. Nadalje, tužitelj ničim ne potkrepljuje niti visinu tužbenog zahtjeva, pri čemu čak ne navodi niti razdoblje u kojem su dnevnice navodno nastajale. Opreza radi, tuženik navodi kako je visina dnevnice također ograničena visinom porezno dopuštenih rashoda, te vremenom provedenim na službenom putovanju, sukladno predmetnom Pravilniku o radu. Navodi da je teret dokazivanja sukladno čl. 135 Zakona o radu u slučaju radnog spora iz radnog odnosa na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor tj. na tužitelju. Također, životno je nelogično da bi se iz financijskih podataka tuženika moglo zaključivati o neisplaćenim dnevnicama, s obzirom da bi tuženik trebao imati podatke samo o dnevnicama koje su uredno prijavljene, odobrene te isplaćene, a te dnevnice očito nisu predmet ovog postupka. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev, te obvezati tužitelja na naknadu troškova postupka sa zateznom kamatom.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u presliku Aneksa ugovora o radu od 31.3.2013. (list 2 spisa), Ugovor o radu od 18.5.2012. (list 3-6 spisa), Pravilnik o radu tuženika (list 7-22 spisa), Opis poslova za radno mjesto Prodajnog predstavnika (list 41 spisa), Salon konzultanta (list 42 spisa), obračune dnevnica s putnim nalozima (žuti registrator), potvrde o isplati dnevnica (crni registrator), preslike diploma (list 61-63 i 97-99 spisa), Ovjereni prijevod diploma s engleskog jezika (list 103-114 spisa), saslušan je svjedok ZP i tužitelj (list 55-57 spisa) i svjedoci GPF i TP (list 122-123 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. (list 66-86 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03 i 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 23/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22 - dalje ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. Na ročištu 21.1.2025. punomoćnici stranaka su suglasno izjavili da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, odustali su od drugih dokaznih prijedloga, te su predložili da sud zaključi glavnu raspravu pa sukladno prijedlozima stranaka u postupku nisu izvođeni daljnji dokazi te je sud zaključio glavnu raspravu.

6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu neisplaćenih dnevnica za službena putovanja za razdoblje od 1. kolovoza 2014. do 28. veljače 2018. i od 1. kolovoza 2018. do 31. listopada 2018.

7. Iz Ugovora o radu kojeg su stranke sklopile 1.6.2012., dalje: ugovor o radu, proizlazi:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na neodređeno vrijeme na radnom mjestu salon konzultant u poslovnoj jedinici-Schwarzkopf Profesional, time što je ugovoreno da sadržaj radnih obveza navedenog radnog mjesta utvrđuje samostalno poslodavac, te poslodavac može izmijeniti sadržaj radnih obveza navedenog radnog mjesta i nakon sklapanja ovog ugovora s punim učinkom obvezivanja radnika, te je radnik dužan obaviti i svaki drugi radni zadatak koji mu poslodavac povjeri, te poslodavac može radnika rasporediti i na druga radna mjesta/obavljanje drugih poslova i radnih zadataka u skladu sa potrebama poslodavca (čl. 6. ugovora o radu),

- da je mjesto rada tužitelja Zagreb - teren sjeverne i istočne Hrvatske (čl. 5. ugovora o radu),

- da će se prema mjestu rada utvrđivati prava i obveze radnika te svi eventualni dodaci na plaću s osnove terenskog rada ili službenog puta (čl. 5. ugovora o radu),

- da za vrijeme službenog putovanja po nalogu poslodavca radniku pripada dnevnica u iznosu prema propisima, kao i pravo na naknadu troškova prijevoza za prijevozno sredstvo koje odredi poslodavac (čl. 12. ugovora o radu),

- da se poslodavac obvezuje isplatiti plaću radniku utvrđenu prema odredbama čl. 12. i 13. ugovora jednom mjesečno najkasnije do 7-og u mjesecu za rad izvršen u prethodnom mjesecu, sukladno čl. 92. Pravilnika o radu (čl. 15. ugovora o radu).

8. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Zrinku Ručeviću iz "Ručević vještačenja" d.o.o. (list 66-86 spisa) te je vještak u svom nalazu i mišljenju naveo da je na temelju pregledane dokumentacije, te utvrđenjima i izračunima iz nalaza, mišljenja kako u utuženom razdoblju od 1. kolovoza 2014. do 28. veljače 2018., te od 1. kolovoza 2018. do 31. listopada 2018. (izuzev kolovoza 2018.) visina neisplaćenih dnevnica iznosi ukupno 75.480,00 kn, ako sud utvrdi da tužitelj ima pravo na isplatu dnevnica, a pojedini mjesečni iznosi i datumi dospijeća istih dani su u Tabeli 2 nalaza.

9. Sud je prihvatio matematički izračun iz nalaza i mišljenja vještaka, budući je isti sačinjen stručno i obrazloženo u skladu s pravilima struke i temeljem postojeće dokumentacije, te niti stranke nisu imale primjedbi na isti, a niti daljnjih dokaznih prijedloga u tom smjeru.

10. Međutim, u ovom predmetu je sporno pravno pitanje (o kojem odlučuje isključivo sud) da li tužitelj ima pravo na isplatu neisplaćenih dnevnica za službeni put tijekom utuženog razdoblja.

11. Tužitelj je u svom iskazu izjavio da je radio kod tuženika kao prodajni predstavnik, te je obilazio male kupce tj. frizerske salone i specijalizirane trgovine za frizerske salone, te se je bavio prodajom i prezentacijom proizvoda. Dobivao je na mail mjesečni putni nalog u kojem je pisalo za koje se razdoblje odnosi, za koje je područje zadužen i koje vozilo će koristiti, te je uz to bio prilog kojeg je popunjavao i u koji su se upisivali dnevni podaci u koji je upisivao početak i završetak rada, te mjesta koja je obilazio, te je to vodio na dnevnoj bazi, te je to na kraju mjeseca predavao neposredno nadređenom koji je to ovjeravao i slao na isplatu. Također, dobivali su mjesečne ciljeve u kojima je bilo navedeno koliku prodaju moraju ostvariti, koliko kilometara mogu prijeći i koliko dnevnica mogu ostvariti, odnosno to su bili mjesečni troškovi koje su morali uzeti u obzir. U početku je dobivao dvije dnevnice mjesečno, a kasnije 4. Smatrali su da imaju pravo na dnevnicu samo za službeni put kada je uključeno noćenje, a kasnije je saznao da po pravilniku ima pravo na dnevnicu kada prijeđe određeni broj kilometara van mjesta prebivališta ili sjedišta tuženika. U kolovozu 2018. je u mjesečni putni nalog upisao sve dnevnice koje je imao, te mu nisu sve priznate. Ne zna koji je bio kriterij za odobravanje dnevnica. Priznate su mu dnevnice kada je noćio, ali također i kada je išao npr. u Osijek petkom i kada nije prenoćio, već se isti dan vraćao. Osijek je bio udaljen 200 km za što je dobivao dnevnicu, a npr. Varaždin i Čakovec su udaljeni oko 100 km, pa se je smatralo da se od tamo može vratiti, pa nije dobivao dnevnicu. Radili su od jutra pa do negdje 5-6 sati. Oglas za posao je bio za prodajnog predstavnika, te su mu rekli da će to i raditi. Na pitanja zbog čega mu u ugovoru o radu piše da će raditi na mjestu salon konzultant, a ne prodajni predstavnik odgovara da se je ta pozicija tako nazivala, te je on potpisao ugovor o radu. Područje njegovog rada je bila sjeverna i istočna Hrvatska, a kasnije istočni Zagreb i Karlovac. Navodi da je bio terenski radnik, osim kada je radio u sjedištu tuženika, a to je bilo kada je dolazio na sastanke, seminare i edukacije. U ovom predmetu traži dnevnice za putovanja koja su bila van redovnog radnog vremena i za ona putovanja duža od 30 km od mjesta njegovog prebivališta ili sjedišta tuženika. Podnosio je i potpisivao obračune za službena putovanja. Tuženik je odbio njegov obračun za kolovoz ili rujan 2018., te i prije toga nekoliko puta. Troškove vezano za vozilo koje je koristio je plaćao tuženik.

12. Svjedok ZP je izjavio da radi kod tuženika kao country menager, te je bio nadređen tužitelju, time da je između njih bila još jedna linija koja je upravljala prodajom. Tužitelju su isplaćene sve dnevnice sukladno nalozima. Tužitelj je bio salon konzultant, te je njegov posao bio terenski, da obilazi frizerske salone i njima prezentira njihove brendove, te je njegovo područje bilo sjeverna i istočna Hrvatska, odnosno po povratku s roditeljskog dopusta obilazio je područje istočni Zagreb i Karlovac. Tužiteljev svakodnevni posao je bio terenski, da obilazi kupce, te se za to nisu izdavali nalozi, već su se isti izdavali za službeni put npr. u Srbiju gdje je tužitelj odlazio ili kada je odlazio na službeni put gdje je bilo uključeno noćenje, npr. za odlazak u Osijek koji je malo dislociran. Putne naloge je popunjavao tužitelj, te ih je predavao u obračun temeljem čega su mu isplaćivane dnevnice, a koje su mu isplaćene u cijelosti. Radno mjesto salon konzultant se razlikuje od radnog mjesta prodajni predstavnik, jer se radi o drugom tržištu, pa je tako salon konzultant obilazio frizerske salone, te je ostvarivao maksimalni promet 3.000,00 kn prosječno po kupcu, a prodajni predstavnik je obilazio trgovine i velike lance, te je njegov posao puno zahtjevniji, te je ostvarivao promet od oko 100.000,00 kn mjesečno i više po trgovini. Tužitelj je koristio službeni automobil tuženika za što mu je tuženik pokrio sve troškove. I on je tužitelju izdavao naloge za službeni put npr. u Osijek. Tužiteljev posao je bio terenski, te je dobivao dnevnicu kada je išao na službeni put. Tuženik je izdavao nalog za službeni put i to za svaki pojedini službeni put. Naloge je potpisivao neposredno nadređeni tužitelju, a računovodstvo je sastavljalo dokument na mjesečnoj bazi radi lakšeg obračuna, te su u mjesečne podatke uključeni i troškovi automobila. Kod tuženika nisu izdavani mjesečni nalozi za službena putovanja, već se samo radi o formi izdavanja u računovodstvu.

13. Svjedok TP je izjavio da radi kod tuženika kao sels field manager, a tužitelj je radio kod tuženika kao salon konzultant - prodajni predstavnik, te su oni to kod tuženika tako klasificirali. Smatra da su tužitelju sve dnevnice isplaćene. Radnik je imao pravo na dnevnicu za službeno putovanje ako je morao prenoćiti, a ako nije prenoćio, onda mu dnevnica nije isplaćivana. Tužitelj mu je jednom mjesečno predavao listu sa dnevnicama, te je on to pregledavao i dalje prosljeđivao računovodstvu. Tužitelj je u listu upisivao svoje dolaske i odlaske, te dnevnice i druge putne troškove, a sve prema ranijem dogovoru, te se ne sjeća da mu je neke dnevnice ili troškove prekrižio. Navodi da on ne vidi nikakvu razliku odnosno specifičnost između radnog mjesta salon konzultant i prodajni zastupnik. Tužitelj je imao usmeni dogovor sa tuženikom da mu se isplaćuju dnevnice za službeni put kada prenoći, a to nije on dogovarao, nego njegov nadređeni. Smatra da je radno mjesto salon konzultant i prodajni zastupnik isto, jer oboje obilaze teren. Poznato mu je da u pravilniku o radu piše da je puna dnevnica ako put traje više od 12 sati, a nije mu poznato da bi bilo određeno da je dnevnica vezana za određeno radno mjesto.

Tužitelj je bio u njegovom timu.

14. Svjedok GPF je izjavila da je u spornom razdoblju bila voditelj računovodstva, a tužitelj je radio u odjelu kao terenski radnik, ali ne zna točno na kojem radnom mjestu, te je njen odjel bio zadužen za kontrolu isplate putnih troškova. Tužitelj je svaki mjesec predavao obračun putnih troškova koji uključuju dnevnice te ostale račune npr. za cestarinu i sl., te je putne troškove najprije odobravao njegov nadređenim, a zatim su isti pregledavani u računovodstvu, te je zatim išla isplata. U putne troškove su ulazili i dnevnice, te drugi troškovi noćenja, cestarine, pranje auta i sl., te se sve to pisalo u mjesečnim obračunima. Radnik je prije odlaska na službeni put izvadio putni nalog kojeg je potpisivao njegov nadređeni, te mu je nakon službenog puta odnosno nakon mjesečnog obračuna isplaćivana dnevnica. Prema pravilniku o radu tuženika, radnik je imao pravo na punu dnevnicu ako je bio na službenom putu više od 12 sati, te pola dnevnice ako je bio na službenom putu od 8-12 sati. Ako je tuženik osigurao prehranu npr. za odlazak na neku konferenciju, tada je radnik imao pravo na 20% dnevnice. Nadređeni je prekrižio dnevnice za koje je smatrao da radnik na iste nema pravo, te oni u to nisu ulazili, već je to radnik trebao rješavati sa nadređenima. Za računovodstvo je bilo bitno da dnevnicu potpiše nadređeni, te oni nisu imali informaciju o tome da li neki radnik ima ili nema pravo na dnevnicu obzirom na njegovo radno mjesto ili obzirom na njegov dogovor s tuženikom. Navodi da je pročitala pravilnik o radu tuženika u kojem piše da terenski radnici nemaju pravo na dnevnicu, te piše nešto u vezi prodajnih zastupnika, ali ne zna točno. Prema Zakonu o porezu na dohodak, ako radnik ide na službeni put na udaljenost veću od 30 km od mjesta rada, odnosno od mjesta stanovanja, tada se to smatra službenim putovanjem te se izdaje putni nalog.

15. Sud je cijenio iskaze saslušanih svjedoka i tužitelja dovodeći ih u vezi sa materijalnim dokazima u spisu te je iste prihvatio u dijelu u kojem su jasni i logični te su međusobno suglasni i suglasni su s materijalnim dokazima u spisu.

16. Tako je sud utvrdio da je tužitelj sukladno ugovoru o radu bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu salon konzultant u poslovnoj jedinici-Schwarzkopf Profesional, ali kako je u čl. 6. ugovora o radu ugovoreno da tuženik može izmijeniti obveze tužitelja i da tuženik tužitelju može odrediti obavljanje drugih poslova, a iz iskaza tužitelja proizlazi da je obavljao poslove prodajnog predstavnika, za koje poslove je i bio oglas za posao, te je obilazio male kupce tj. frizerske salone i specijalizirane trgovine za frizerske salone te se je bavio prodajom i prezentacijom proizvoda, a iz iskaza svjedoka TP proizlazi da je tužitelj bio salon konzultant - prodajni predstavnik, te su oni to kod tuženika tako klasificirali i zapravo između njih nije postojala razlika, to je ovaj sud zaključio da je tužitelj u stvarnosti po potrebi obavljao i poslove salon konzultanta i poslove prodajnog zastupnika, te je ove poslove obavljao na području sjeverne i istočne Hrvatske, kako je to navedeno i u čl. 5. ugovora o radu, a što proizlazi i iz naloga o službenom putovanju, te je u čl. 5. ugovora o radu ugovoreno da tužitelj ima pravo na dodatak na plaću s osnove terenskog rada ili službenog puta, a u čl. 12. govora o radu je ugovoreno da za vrijeme službenog putovanja po nalogu poslodavca radniku pripada dnevnica u iznosu prema propisima,

17. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da je od tuženika dobivao mjesečni putni nalog u kojem je pisalo za koje se razdoblje odnosi, za koje je područje zadužen i koje vozilo će koristiti, te je uz to bio prilog kojeg je popunjavao i u koji su se upisivali dnevni podaci, te je upisivao početak i završetak rada, te mjesta koja je obilazio, te je to vodio na dnevnoj bazi, te je to na kraju mjeseca predavao neposredno nadređenom koji je to ovjeravao i slao na isplatu, a što proizlazi i iz priloženih naloga za službeno putovanje i sve ostale popratne dokumentacije (u žutom i crnom registratoru u spisu). Također, iz iskaza tužitelja proizlazi da je dobivao i mjesečne ciljeve u kojima je bilo navedeno koliku prodaju mora ostvariti, koliko kilometara može prijeći i koliko dnevnica može ostvariti, odnosno to su bili mjesečni troškovi koje su morali uzeti u obzir.

18. Sud je izvršio uvid u dokumentaciju koju je tuženik dostavio vezano za dnevnice tužitelja tj. u žuti i crni registrator, te je istu prihvatio kao mjerodavnu i vjerodostojnu. Sud nije prihvatio navode tuženika da trajanje pojedinih službenih putovanja nije točno prikazano u navedenoj dokumentaciji, budući se radi o službenoj dokumentaciji tuženika pa ovaj sud smatra da su svi podaci u istoj istiniti, te iz provedenih dokaza ne proizlazi suprotno, a također je utvrđeno da je nadređeni tužitelju pregledavao izvješća sa službenog puta tužitelja i u istima nije ništa križao što znači da je smatrao da su ista točna i istinita.

19. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da on ne zna koji je bio kriterij za odobravanje dnevnica jer su mu priznate dnevnice kada je noćio, ali također i kada je išao npr. u Osijek petkom i kada nije prenoćio, već se isti dan vraćao, a Osijek je bio udaljen 200 km za što je dobivao dnevnicu, a npr. Varaždin i Čakovec su udaljeni oko 100 km i za to nije dobivao dnevnicu. Također, iz iskaza svjedoka ZP i KP proizlazi da su tužitelju izdavani putni nalozi za službeni put npr. u Srbiju ili kada je odlazio na službeni put gdje je bilo uključeno noćenje npr. za Osijek.

20. Dakle, nije sporno da je tuženik tužitelju isplaćivao dnevnice za pojedina službena putovanja (koja nisu predmet ovog spora), međutim, sud nije prihvatio iskaze saslušanih svjedoka u dijelu da su tužitelju isplaćene sve dnevnice sukladno nalozima, budući je to u suprotnosti sa dokumentacijom u spisu koju je tuženik dostavio, kao i sa nalazom i mišljenjem financijskog vještaka koji je u tablici točno naveo po danima: gdje je tužitelj išao na put, koliko dugo je izbivao s puta, kolika je udaljenost u km, koliko je tužitelju plaćeno na ime dnevnice i koliko mu nije plaćeno na ime pojedinih dnevnica. Također, sud nije prihvatio iskaz svjedoka KP u dijelu da je tužitelj imao usmeni dogovor sa tuženikom da mu se isplaćuju dnevnice za službeni put kada prenoći, budući to ne proizlazi niti iz jednog izvedenog dokaza, te je i sam svjedok izjavio da on to nije dogovarao.

21. Tuženik smatra da tužitelj nema pravo na isplatu utuženih dnevnica jer da za to nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 60. Pravilnika o radu tuženika, dok saslušani svjedoci smatraju da je tužiteljev posao bio terenski da obilazi kupce i da terenski radnici nemaju pravo na dnevnicu.

22. Kako se radi o pravnom pitanju da li tužitelj ima pravo na utužene dnevnice, to je sud izvršio uvid u relevantne propise koji uređuju ovo sporno pitanje.

23. Sud je izvršio uvid u Pravilnik o radu tuženika kojim je propisano:

- prema čl. 60. - kada je radnik po nalogu poslodavca upućen na službeno putovanje u zemlji ili inozemstvu, ima pravo na dnevnicu, naknadu troškova prijevoza na službenom putu i naknadu troškova noćenja u visini pravno dopuštenih rashoda prema primjenjivim poreznim propisima, te se troškovi dnevnica za službeni put u zemlji i inozemstvu utvrđuju u skladu sa važećim propisima, a službenim putovanjem se ne smatra rad na terenu,

- prema čl. 61. - radniku se priznaje cijela dnevnica za svaka 24 sata provedena na službenom putu i za ostatak vremena duži od 12 sati, te se radniku priznaje jedna cijela dnevnica i u slučaju kada službeno putovanje traje manje od 24 sata, ali duže od 12 sati, a ako službeno putovanje traje duže od 8 sati, ali ne duže od 12 sati, radniku se priznaje pola dnevnice, te se također radniku priznaje pola dnevnice za ostatak vremena duži od 8 sati, ali ne duži od 12 sati, u slučaju kada službeno putovanje traje duže od 24 sata,

- prema čl. 62. - pravo na dnevnicu prodajni zastupnici ostvaruju u slučaju da je radnik napustio mjesto stanovanja ili mjesto sjedišta poslodavca izvan 30 km.

24. Nadalje, sud je izvršio uvid u Pravilnik o porezu na dohodak, dalje:

Pravilnik („Narodne novine“ broj 10/17) kojim je propisano slijedeće:

- prema čl. 7. st. 7. Pravilnika, dnevnica se može isplaćivati za službena putovanja ili za rad na terenu, u tuzemstvu ili inozemstvu,

- prema čl. 7. st. 8. Pravilnika, službenim putovanjem u tuzemstvu, smatra se putovanje do 30 dana neprekidno, radi obavljanja u nalogu za službeno putovanje određenih poslova njegova radnog mjesta, a u svezi s djelatnosti poslodavca,

- prema čl. 7. st. 9. radom na terenu u tuzemstvu smatra se boravak radnika izvan mjesta svojega prebivališta ili uobičajenog boravišta radi poslova koje obavlja izvan sjedišta poslodavca ili sjedišta izdvojene poslovne jedinice poslodavca i kada poslodavac obavlja takvu vrstu djelatnosti koja je po svojoj prirodi vezana za rad na terenu (mjesto rada se razlikuje od mjesta sjedišta poslodavca ili njegove poslovne jedinice i mjesta prebivališta ili uobičajenog boravišta radnika, pri čemu je mjesto rada udaljeno od tih mjesta najmanje 30 kilometara). Radom na terenu smatra se i sudjelovanje radnika u razvojno-istraživačkim transferima znanja čiji je cilj osmišljavanje i unaprjeđivanje proizvoda i poslovnih rješenja vezanih uz djelatnost poslodavca, kao i verifikacija, integracija i implementacija poslovnih rješenja koji su proizvod poslodavca, te ako su ti poslovi u opisu radnog mjesta radnika,

- prema st. 10. Pravilnika, dnevnice za službena putovanja u zemlji i inozemstvu jesu naknade za pokriće izdataka prehrane, pića i prijevoza u mjestu u koje je radnik upućen na službeno putovanje i to iz mjesta u kojemu je mjesto rada ili iz mjesta prebivališta/uobičajenog boravišta radnika koji se upućuje na službeno putovanje u drugo mjesto (osim u mjesto u kojemu ima prebivalište ili uobičajeno boravište), a udaljenosti najmanje 30 kilometara,

- prema st. 11. Pravilnika, dnevnice za rad na terenu u zemlji i inozemstvu jesu naknade na ime pokrića troškova prehrane i drugih troškova radnika na terenu u zemlji, osim troškova smještaja koji se podmiruju na teret poslodavca i ne smatraju se dohotkom radnika. Dnevnica za rad na terenu se može isplatiti i u slučaju kada ne postoji potreba za noćenjem radnika na terenu ako su zadovoljeni ostali uvjeti propisani ovim Pravilnikom,

- prema čl. 7. st. 2. Pravilnika, dnevnice za službeno putovanje u tuzemstvu koje traje više od 12 sati dnevno i dnevnica za rad na terenu u tuzemstvu iznosi do 170,00 kuna, a dnevnice za službeno putovanje u tuzemstvu koje traje više od 8 sati, a manje od 12 sati dnevno iznosi do 85,00 kn.

25. Prema čl. 12. ugovora o radu (sklopljenog između stranaka) za vrijeme službenog putovanja po nalogu poslodavca radniku pripada dnevnica u iznosu prema propisima, kao i pravo na naknadu troškova prijevoza za prijevozno sredstvo koje odredi poslodavac.

26. Iz naloga za službeni put sud je utvrdio da je tuženik tužitelja upućivao na službena putovanja u tuzemstvu na području sjeverne i istočne Hrvatske, radi obavljanja u nalogu za službeno putovanje određenih poslova njegova radnog mjesta, a u svezi s djelatnosti poslodavca, a nalog za službeni put tj. putni nalog kojeg je tuženik izdavao tužitelju mjesečno (za određeni mjesec) je vjerodostojna knjigovodstvena isprava, te je tužitelj sastavljao izvješća sa službenog puta za pojedini mjesec, a koja vjerodostojno dokazuju troškove nastale na službenom putu zajedno sa svim prilozima uz putni nalog (npr. računi za cestarine, računi za parkiranje, putne karate, računi za smještaj i drugo). Međutim, tuženik je tužitelju za neka službena putovanja isplatio dnevnicu, a za neka službena putovanja mu nije isplatio dnevnicu, iako je za ista izdao putni nalog.

27. Ovaj sud je utvrdi da tužitelj ima pravo na isplatu svih dnevnica za službena putovanja za koja službena putovanja mu je tuženik izdao putni nalog, a ako je službeno putovanje trajalo više od 12 do 170,00 kuna, te ako je službeno putovanje trajalo više od 8 sati, a manje od 12 sati dnevno do 85,00 kn, te ako je udaljenosti najmanje 30 kilometara, sve sukladno citiranim odredbama Pravilnika o radu, Zakona o porezu na dohodak i ugovoru o radu.

28. Neosnovano tuženik smatra da nije bilo osnove za isplatu dnevnica tužitelju jer da tužitelj obavlja terenski rad. Naime, kako je tuženik tužitelju izdavao naloge za službena putovanja, to je onda i sam tuženik smatrao da tužitelja upućuje na službeni put, a ne na rad na terenu, a sukladno čl. 60. Pravilnika o raduj, službenim putovanjem se ne smatra rad na terenu, to je slijedom navedenog tužitelj bio upućivan na službeni put temeljem naloga za službeni put za koji mu tuženik nije isplatio sve dnevnice, iako su za to bili ispunjeni uvjeti sukladno citiranim propisima.

29. Nadalje, valja reći da iz dokumentacije tuženika proizlazi da je tuženik tužitelju isplaćivao dnevnicu za službeni put npr. u Osijek, dok mu nije isplaćivao dnevnicu za službeni put u [adresa] i sl. Međutim, za takvo postupanje nije bilo nikakve osnove niti u ugovoru o radu, niti u Pravilniku o radu, niti u Zakonu o porezu na dohodak, a niti u drugim propisima. Također, nigdje nije bilo propisano da bi se radniku isplaćivala dnevnica za službeni put samo u slučaju ako je prenoćio na putu, kako je to tuženik činio (kako su to izjavili saslušani svjedoci). Isto tako, tuženik se neosnovano opravdava da tužitelju nije isplatio određene dnevnice jer da je tužitelj obavljao terenski rad za što se ne isplaćuju dnevnice. Naime,, ako je tuženik smatrao da tužitelj obavlja terenski rad na terenu sjeverna i istočna Hrvatska (kako je to navedeno u ugovoru o radu), onda nije logično zbog čega je tuženik tužitelju isplaćivao dnevnicu npr. za Osijek koji spada u teren istočne Hrvatske, a nije mu isplaćivao dnevnice npr. za [adresa] i sl. koji spadaju u teren sjeverna Hrvatska, odnosno nije logično da ako tužitelj obavlja poslove na terenu sjeverna i istočne Hrvatske, da onda tuženik rad u sjevernoj Hrvatskoj tretira kao rad na terenu, a rad u istočnoj Hrvatskoj kao službeni put, iako sve ta putovanja traju više od 12 sati odnosno udaljenost je veća od 30 km te je za sve izdan putni nalog.

30. Slijedom svega navedenog, ovaj sud smatra da je tužitelj odlazio na službena putovanja sukladno tuženikovim nalozima za službeni put, ali mu tuženik nije isplaćivao sve dnevnice za službena putovanja, iako su za to bili ispunjeni uvjeti sukladno citiranim propisima, već je tuženik proizvoljno i bez ikakve osnove, odlučivao o tome u kojem će slučaju tužitelju isplaćivati dnevnicu, a kada mu istu neće isplatiti.

31. Dakle, tuženik je bio dužan tužitelju isplatiti sve dnevnice za službena putovanja koja je tužitelj obavio sukladno nalogu za službeni put kada su za to bili ispunjeni uvjeti (vremensko trajanje puta i udaljenost), a sve kako je to vještak naveo u tablici koja je sastavni dio nalaza i mišljenja pa je stoga tuženik dužan tužitelju isplatiti dnevnice temeljem čl. 12. ugovora o radu u ukupnom iznosu od 75.480,00 kn, što iznosi 10.017,92 eura (po fiksnom tečaju konverzije 7,53450), sukladno odredaba Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (*Narodne novine* broj 57/22 i 88/22) odnosno pojedinačne mjesečne iznose, kako je to navedeno u izreci presude.

32. Na dosuđene mjesečne iznose dnevnica tužitelju su dosuđene zatezne kamate tekuće od 7-og u narednom mjesecu do isplate, temeljem čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., dalje: ZOO) i čl. 15. ugovora o radu kojim je propisano da je tuženik obvezan isplatiti plaću radniku utvrđenu prema odredbama čl. 12. i 13. ugovor, a koje propisuju i dnevnice za službeni put, jednom mjesečno najkasnije do 7-og u mjesecu za rad izvršen u prethodnom mjesecu, sukladno čl. 92. Pravilnika o radu.

33. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. st. 1 ZPP-a, te su troškovi odmjereni prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23), a prema vrijednosti postavljenog tužbenog zahtjeva. Tako je tužitelju priznat trošak zastupanja po punomoćniku i to za sastav tužbe po Tbr. 7/1 - 100 bodova, podnesak od 9.2.2021. po Tbr. 8/1 - 100 bodova, podnesak od 28.3.2024. po Tbr. 8/4 - 25 bodova, te ročište 1.10.2019., 21.1.2020., 26.2.2020., 12.4.2022. i 21.1.2025. po Tbr. 9/1 - po 100 bodova za svako, što uz vrijednost boda od 2,00 eura iznosi ukupno 1.450,00 eura,, a uvećano za trošak PDV-a iznosi 1.812,50,00 eura. Tuženiku nije priznat trošak podneska od 29.5.2019., 1.10.2019., 11.10.2019., 25.11.2019., 26.11.2019., 13.1.2020., 17.1.2020., 12.3.2020., 10.3.2021., 13.4.2022., 17.9.2022., 29.9.2022., 27.10.2022. jer isti nisu bili nužni za vođenje parnice sukladno čl. 155. ZPP-a odnosno pojedine troškove podnesaka je tužitelj sam skrivio sukladno čl. 156. st. 1. ZPP-a. Naime, tužitelj je tijekom postupka više puta uređivao tužbeni zahtjev te je tužitelju priznat jedan podnesak kojim konačno uređuje tužbeni zahtjev dok ostali nisu bili potrebni. Tužitelju nije priznat trošak podneska kojima predlaže odgodu ročišta, kao i troškovi koje je tužitelj prouzročio propuštanjem ročišta i radnjama poduzetim u vezi prijedloga za povrat u prijašnje stanje jer je iste sam skrivio. Također, tužitelju nije priznat trošak podneska kojim dostavlja punomoć budući je istu bio dužan dostaviti na ročište na koje je pristupio bez punomoći, kao ni trošak podneska kojima iznosi ponovljene navode koje je mogao iznijeti na ročištu. Isto tako, tužitelju nije priznat trošak ročišta 26.11.2019. jer na isto niti nije pristupio. Tužitelju nije priznat trošak računa ovjerenog prijevoda, budući isti nije bio potreban sukladno čl. 155. ZPP-a. Odluka o kamatama na parnični trošak temelji se na čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i čl. 151 st. 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 10. ožujka 2025.

Sudac:

Monika Ferić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda pisanim putem u pet primjeraka u roku 15 dana.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika

3. Spis