REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-1844/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji tog suda Vanesi Brizić Bahun, kao sucu pojedincu, na prijedlog višeg sudskog savjetnika-specijalista Maria Samardžića, u pravnoj stvari tužitelja HU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Ivanu Poličiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB:87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, radi isplate, nakon održane javne, glavne rasprave, zaključene 30. siječnja 2025. u nazočnosti tužitelja, tužiteljevog punomoćnika te odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 10. ožujka 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 194,17 eura sa zateznim kamatama tekućima od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na iznose kako slijedi: 2,72 € od 01.04.2008.

2,65 € od 02.05.2008.

2,62 € od 02.06.2008.

2,65 € od 02.07.2008.

2,60 € od 06.08.2008.

2,61 € od 05.09.2008.

2,65 € od 01.10.2008

2,87 € od 06.11.2008.

2,71 € od 09.12.2008.

4,39 € od 07.01.2009.

4,43 € od 04.02.2009.

4,46 € od 05.03.2009.

4,41 € od 08.04.2009.

4,40 € od 08.05.2009.

4,34 € od 06.06.2009.

4,26 € od 06.07.2009

4,29 € od 08.08.2009.

4,33 € od 07.09.2009.

5,53 € od 09.10.2009.

5,51 € od 10.11.2009.

5,60 € od 08.12.2009.

5,68 € od 07.01.2010.

5,74 € od 08.02.2010.

5,73 € od 09.03.2010

5,87 € od 06.04.2010.

5,83 € od 06.05.2010.

5,91 € od 07.06.2010.

6,27 € od 06.07.2010

6,18 € od 10.08.2010.

6,50 € od 08.09.2010.

6,34 € od 11.10.2010.

6,20 € od 05.11.2010.

6,61 € od 08.12.2010.

6,83 € od 10.01.2011.

6,62 € od 07.02.2011.

6,65 € od 08.03.2011.

6,56 € od 07.04.2011

6,66 € od 09.05.2011.

6,98 € od 08.06.2011

0,98 € od 06.07.2011., sve do isplate u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.162,74 eura sa zateznim kamatama tekućima od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na iznose kako slijedi: 1,30 € od 1.8.2007.

2,09 € od 1.9.2007.

1,29 € od 4.12.2007.

1,46 € od 7.1.2008.

4,28 € od 6.2.2008.

6,90 € od 4.3.2008.

9,39 € od 1.4.2008.

4,20 € od 2.5.2008.

2,46 € od 2.6.2008.

4,81 € od 2.7.2008.

1,07 € od 6.8.2008.

1,62 € od 5.9.2008.

4,66 € od 1.10.2008.

19,05 € od 6.11.2008.

8,28 € od 9.12.2008.

21,93 € od 7.1.2009.

23,60 € od 4.2.2009.

24,83 € od 5.3.2009.

22,63 € od 8.4.2009.

22,15 € od 8.5.2009.

19,57 € od 6.6.2009.

16,25 € od 6.7.2009.

17,39 € od 8.8.2009.

19,08 € od 7.9.2009.

17,28 € od 9.10.2009.

16,88 € od 10.11.2009.

19,89 € od 8.12.2009.

22,57 € od 7.1.2010.

24,63 € od 8.2.2010.

24,13 € od 9.3.2010.

29,14 € od 6.4.2010.

27,61 € od 6.5.2010.

30,23 € od 7.6.2010.

42,79 € od 6.7.2010.

39,72 € od 10.8.2010.

50,44 € od 8.9.2010.

45,00 € od 11.10.2010.

40,12 € od 5.11.2010.

54,12 € od 8.12.2010.

61,68 € od 10.1.2011.

54,77 € od 7.2.2011.

55,61 € od 8.3.2011.

52,57 € od 7.4.2011.

56,06 € od 9.5.2011.

67,07 € od 8.6.2011.

70,14 € od 6.7.2011., sve do isplate u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 800,00 eura sa zateznim kamatama tekućima od 10. ožujka 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj u tužbi navodi da je tuženik pravni slijednik Volksbank d.d. i Sberbank d.d. Tužitelj je dana 28.06.2007. sklopio s prednikom tuženika Ugovor o kreditu broj: 209197, kojim mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 12.175,16 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan isplate. (čl. 1. Ugovora o kreditu). Navedenim Ugovorom, stranke su člankom 2. st. 1. ugovorile da će Korisnik kredita-tužitelj platiti banci-tuženiku redovnu kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatama i naknadama tuženika, a koja na dan sklapanja iznosi 5,50 % godišnje. Člankom 2. st. 1. Ugovora o kreditu propisano je da je tuženik ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci tuženika. Tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ovlaštena tijela su podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke. Presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13.06.2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/12 od 04.07.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj nije pojedinačno pregovarala, a koja je ništetna. S obzirom na to kako je navedenom presudom Visokog trgovačkog suda pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača korisnika kredita na način da je ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu obvezu, dio odredbe iz čl. 2. Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika smatra se ništetnom. Predmetnim Ugovorom, stranke su člankom 8. ugovorile tužiteljevu obvezu povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), i to na način da Korisnik kredita - tužitelj otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize tuženika, važećem na dan dospijeća. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je

vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. S obzirom na to kako je navedenim presudama pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača korisnika kredita na način da je ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu obvezu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica u švicarskim francima, i dio odredbe iz čl. 8. Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika smatra se ništetnom. Temeljem odredbi čl. 2. i 8. Ugovora o kreditu, a koje su ništetne iz razloga kako je navedeno, tuženik je tijekom godina u nekoliko navrata mijenjao kamatnu stopu, a samim time i visinu tužiteljeve obveze s osnove plaćanja mjesečnih anuiteta, kao i što je otplata kredita vršena uz primjenu valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, koja valuta je u razdoblju otplate kredita enormno rasla spram vrijednosti kune. Tužitelj ističe kako učinak ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi pretpostavlja njegovo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita za cijelo vrijeme primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 5,50%. Tužitelj, također, ističe kako učinak ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli pretpostavlja njegovo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule, odnosno otplata prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita. Slijedom navedenog, tužitelj je plaćao tuženiku iznose anuiteta koji su se uslijed promjena kamatne stope nezakonito povećavali u valuti CHF u odnosu na anuitete utvrđene početnim otplatnim planom, te je ujedno uslijed primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli plaćao povećane kunske protuvrijednosti anuiteta u odnosu na kunsku protuvrijednost prema ugovorenom tečaju za CHF važećem na dan isplate kredita, čime je tuženik predmetne povećane iznose stekao bez osnove. Tuženik, kao visoko specijalizirana novčarska ustanova, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasira potrošačima u vidu raznih novčarskih „proizvoda“, bio je dužan nudeći svoje proizvode maksimalno odgovorno pristupiti tužitelju (i svakom drugom klijentu, potrošaču) i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njegovim uslugama, ali ne na štetu tužitelja. Znanje i iskustvo banke u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima tužitelja kao prosječnog potrošača je toliko superiorno da je to nemjerljivo. Upravo zato je u konkretnom Ugovoru o kreditu tuženik bio dužan tužitelja ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što on nije na valjani način učinio kod sklapanja konkretnog ugovora, već se zadovoljio nedorečenom i nerazumljivom formulacijom o promjenljivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva tužitelju, kao prosječnom potrošaču, ostala potpuno nerazumljiva i neodrediva. Nakon podizanja kredita sa kamatnom stopom od 5,50 % godišnje i početnog otplatnog plana, tužitelj je tuženiku jednostrano mijenjao kamatnu stopu na nepošten način, kako je prethodno opisano. U daljnjem tijeku postupka predlaže se, po potrebi, od tuženika pribaviti sve Odluke o promjeni kamatnih stopa po predmetnom kreditu, od dana zaključenja ugovora do konačne otplate kredita. Gore navedeni stav iznio je i Trgovački sud u Zagrebu, u pravomoćnom dijelu presude Posl. broj P-1401/12, koja je potvrđena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 i Vrhovnog suda RH u presudi Revt- 249/14. Ako je tuženik u trenutku plasmana kredita računao da je poštena cijena za novac koji plasira putem kredita tužitelju ona iz početnog otplatnog plana, onda se nametnuto povećanje cijene novca nikako ne može smatrati poštenim i ravnopravnim, niti je tužitelj mogao znati, temeljem ugovornih odredbi, da bi moglo doći do tako drastičnog povećanja. Takva su pravna shvaćanja do sada već iznijeli Vrhovni sud RH, Ustavni sud RH, te Visoki trgovački sud RH, Trgovački sud u Zagrebu, u donesenim pravomoćnim presudama, i to Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, Posl. broj P- 1401/12 (koja je potvrđena presudama Visokog Trgovačkog suda, Posl. broj Pž- 7129/13 i Pž-6632/17), presudom Vrhovnog suda, Posl. broj Revt-249/14 (kojom je odlučeno da se odbijaju sve revizije uložene na presudu VTS- a Pž-7129/13), te presudama Ustavnog suda Republike Hrvatske, Posl. broj U-III-

2521/215, UIII2536/215, U-III-2547/215, U-III-2565/215, U-III-2603/215, U-III- 2604/215, U-III-2605/215, kojima je djelomično usvojena tužba tužitelja (udruge Potrošač), uložena protiv presude Vrhovnog suda, Posl. broj Revt-249/14, te je predmet vraćen na ponovni postupak pred Visoki trgovački sud koji je potom donio presudu Pž-6632/17. Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za Naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Prema odredbama Zakona o obveznim odnosima – dalje ZOO (čl. 1065. ZOO/91 i čl. 1021. ZOO/05) bitni sastojci ugovora o kreditu su obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.

Eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa čine dio ugovornih odredbi bez kojih ugovor može opstati. Odredbama Zakona o zaštiti potrošača – dalje ZZP ( čl. 81.-88. ZZP/2003 odnosno čl. 96.-102. ZZP/2007 i čl. 49.-55. ZZP/2014) uređeno je pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima na način da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, s tim da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Također je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Čl. 296. ZOO uređuje da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Čl. 269. st. 2. i 272. Zakona o obveznim odnosima propisuju da činidba mora biti određena ili odrediva, a ako nije takva to povlači ništetnost iste. Tužitelj smatra da kamatna stopa i tečaj valute nisu bili određeni niti odredivi po parametrima koji bi tužitelju bili poznati temeljem spornog Ugovora o kreditu, čime sporne ugovorne odredbe predstavljaju nerazumljive, neodređene i neodredive ugovorne odredbe koje su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Čl. 322. ZOO-a propisuje da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Djelomična ništetnost neke odredbe ugovora uređena je čl. 324. ZOO tako da je propisano da to ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, sukladno čl. 327. i čl. 328. ZOO. Posljedice ništetnosti propisane su u čl. 323. ZOO na način da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili

prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Temeljem čl. 502c. Zakona o parničnom postupku fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje i presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati te tužbom potražuje isplatu iznosa od 194,17 eura i 1.162,74 eura sa zateznim kamatama tekućima na svaki pojedini iznos od dana stjecanja do isplate uz nadoknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare i navodi da je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo tek 26.05.2023. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2006., za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011. Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen pred više od deset godina, određeni dio potraživanja iz tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Zaključno, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja tužitelja. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednja, drugi krediti, ulaganja i slično, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je on stekao radeći u svojoj struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a. Takav stav zauzeo je i Županijski sud u Puli, u presudi Gž-311/2018 od 3. rujna 2018. odnosno utvrđivao je da li u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni utvrđenjima iz Parnice Potrošač. Drugostupanjski sud praktično u cijeloj presudi problematizira činjenicu da je tužitelju bilo jasno što je ugovarao te da se ne može tretirati kao prosječni potrošač obzirom da je ekonomske naobrazbe. Takvom praksom sud je dao do znanja da u svakom pojedinačnom sporu ima mjesta utvrđivanju primjenjivosti načela zaštite apstraktnog (prosječnog) potrošača na konkretnog potrošača. Nesporno je da su tužitelj i pravni prednik tuženika 2007. sklopili Ugovor o kreditu, na razdoblje od 84 mjeseca. Nesporno je i da je temeljem odredbe članka 2.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 5,50 % godišnje, člankom 4. da je ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 8. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan dospijeća. Sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva (a nije!), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presuda Visokog trgovačkog suda RH i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presuda Visokog trgovačkog suda donesenima u kolektivnoj parnici, već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. S obzirom na navedeno, tuženik opravdano tvrdi kako je tužba nepodobna za raspravljanje i ispitivanje, budući da ista ne sadrži određen tužbeni zahtjev te u kojoj se cjelokupna argumentacija temelji na, odnosno svi navodi dokazuju isključivo neprimjenjivim utvrđenjima iz Parnice Potrošač. Od ključne je važnosti razlikovati (i) pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici; od (ii) pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke ili pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja se, u konkretnom slučaju Parnice Potrošač, ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja. Također, a u osvrtu na navode tužitelja o vezanosti suda utvrđenjima iz Parnice Potrošač, čime se traži primjenjivanje odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007-56/2013) i članka 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991-70/2019), tuženik smatra neophodnim istaknuti apsolutnu neosnovanost takvih tužiteljevih navoda kojima praktično poziva sud na nedopuštenu retroaktivnu primjenu propisa koji nije bio na snazi u vrijeme nastanka ugovornog odnosa koji je predmetom rubriciranog postupka. Naime, odredbe navedenih članaka stupile su na snagu znatno kasnije od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Tim više, čak i kada bi (tada nevažeće) odredbe spomenutih članaka mogle biti primjenjive u ovom postupku (a ne mogu!) pozivanje na iste bilo bi moguće isključivo u odnosu na pravna, a ne i na činjenična utvrđenja. Slijedom navedenog, neosnovano je i neobrazloženo pozivanje tužitelja na utvrđenja iz Parnice Potrošač kao jedini temelj njegovog postavljenog tužbenog zahtjeva. Tužbeni zahtjev je postavljen na isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu kojima je ugovorena vezanost glavnice uz valutu CHF. Osnovanost zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač, a pored toga svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti. Tako tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav temelji isključivo na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač, zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. Naime, u kolektivnom sporu u pitanju je pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima. Osim toga, nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope, a ne samo njen rast, što je evidentno i razumljivo značenje pojma promjenjiva kamatna stopa. Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a. Za početak, pogrešno je stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Kao što je već ranije istaknuto, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 4. ugovorena je valutna klauzula, a člankom 8. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. VTS je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 99. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 96. ZZP-a nije dopuštena.

Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008., na koje se tužitelj poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u Parnice Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010., i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovora o kreditu nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik na kraju osobito naglašava ono što je već nekoliko puta naveo kroz ovaj odgovor na tužbu, a to je da tužitelj – na kojem je teret dokazivanja osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva – nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom sukladno ZOO-u pa drži da je tužbu potrebno odbiti kao neosnovanu bez raspravljanja o visini tužbenog zahtjeva. Tužitelj mora ponuditi obrazloženja zašto bi utužene odredbe bile ništetne, a u protivnom se tužba mora odbiti. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik ističe da, iako osporava osnovu tužbenog zahtjeva i iako nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva, samu visinu tužbenog zahtjeva tuženik ne osporava. Slijedom navedenog, iz razloga procesne ekonomičnosti i efikasnosti, u predmetnom postupku je nesvrsishodno izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem koje predlaže tužitelj. Razlog zbog kojeg tuženik nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva je sljedeći. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja. Upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta. Bez obzira na navedeno, tuženik ne prigovara visini istaknutog tužbenog zahtjeva i, posljedično, smatra da nema mjesta provođenju financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Tuženik predlaže naslovnom sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu (list 10-16 spisa), plan otplate (list 18-19 spisa), otplatnu tablicu (list 20-21 spisa), prometnu karticu (list 22- 27 spisa), obavijest o otplaćenom kreditu (list 28 spisa) te saslušao tužiteljicu.

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje:ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Između stranaka nije sporna visina tužbenog zahtjeva te stoga nije izveden dokaz financijskim vještačenjem.

6. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao relevantno proizlazi slijedeće:

-između tužitelja, kao korisnika kredita i prednika tuženice Volksbank d.d., kao kreditora zaključen je 28. lipnja 2007. ugovor o kreditu za kupnju vozila u iznosu CHF 12.175,16 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan isplate, uz kamatnu stopu od 5,50 %, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora i valutnu klauzulu te otplatu od 48 mjeseci,

-u financijskoj dokumentaciji navedeni su anuiteti, stopa i datumi dospijeća/plaćanja istih.

7. U odnosu na prigovore tuženika valja istaknuti da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, ovdje tužitelj, osobno pokrene radi naknade štete/isplate s ciljem otklona povrede koja je uzrokovana postupanjem tuženice (u tom se pravcu upućuje i na odluku Vrhovnog suda Rev-3142/2018), pa kako iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, to jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF.

8. Dakle, kako je sud vezan za utvrđenja iz gore navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, to su ništetne odredbe ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i prednika tuženika 28. lipnja 2007. u istom dijelu, sve temeljem Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine br. 96/03), čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine br. 14/14, 110/15, 14/19), čl.138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine br. 79/07, 125/07, 70/09, 89/09, 78/12, 56/13), uz daljnju primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) u vezi s čl. 3-4., 269., čl.272. i 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) te čl.502.a i c ZPP- a.

9. Obzirom da je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja iz gore navedene parnice, to se ukazalo nepotrebnim izvođenje dokaza saslušanjem tužitelja na okolnost utvrđivanja ništetnosti konkretnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi.

10. Međutim, u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke su ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Tuženik na tu okolnost nije predložio saslušanje svog djelatnika koji je sudjelovao u postupku obrade i sklapanja kredita.

11. Iz iskaza tužiteljice, prihvaćenog kao neposredno iskren, životan i uvjerljiv, u bitnom proizlazi da joj je u lipnju 2007. trebao automobil. Čula je od prijatelja da je najpovoljniji auto Par i kupila rabljeni automobil koji je koštao 50.000,00 kn. Kamatna stopa je bila 5,5% ali je kasnije narasla na 6% pa 7%. Rata kredita je skočila sa 1.260,00 kn na 1.900,00 i nešto kn. Otplatila je kredit 2011. godine jer je bio na 4 godine. Nije bilo druge varijante samo CHF. Nije mogla pregovarati o stavkama Ugovora. Automobil je koristila u privatne svrhe. Ona je otplaćivala kredit.

12. Nadalje, s obzirom da svojstvo tužitelja, kao potrošača, jasno proizlazi iz njegova iskaza i sadržaja ugovora o kreditu i tužitelj je, kao korisnik kredita, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao kreditora, to je upravo na tuženiku bio teret dokaza da tužitelj eventualno ne bi bio prosječni potrošač (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020.), što tuženik nije uspio dokazati.

13. Slijedom navedenog, imajući u vidu iskaz tužiteljice i dokumentaciju u koju je izvršen uvid, za zaključiti je da se u predmetnom individualnom sporu ima primijeniti pravno utvrđenje iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, a time su ništetne i odredbe predmetnog ugovora o kreditu zaključenog 28. lipnja 2007. u istom dijelu, sve temeljem propisa iz točke 8. obrazloženja presude.

14. U odnosu na prigovor zastare ističe se da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022.). Obzirom na pravomoćnost odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastarni je rok počeo teći 14. lipnja 2018. (u odnosu na tuženika presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. broj:Pž- 6632/17), pa kako je tužitelj podnio tužbu 31. svibnja 2023. to se prigovor zastare ukazuje neosnovanim u smislu čl. 225. ZOO-a.

15. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako iz tužbe proizlazi (visina tužbenog zahtjeva nije sporna) da preplata zbog promjene kamatne stope iznosi 194,17 eura, dok razlika više plaćenog između tečaja za valutu CHF kod otplate i početnog tečaja, uzevši u obzir rast, iznosi ukupno 1.162,74 eura, pri čemu su pojedini iznosi i datumi plaćanja / dospijeća pobliže navedeni u izračunu na listu 20.-27. spisa, to je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao u izreci temeljem čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a.

16. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a isti troškovi odmjereni su sukladno vrijednosti predmeta spora, postavljenom zahtjevu za nadoknadu troškova postupka i Tbr. 52. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje:OT).

17. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebne za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT), sastava obrazloženog podneska od 29. kolovoza 2024. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 09. rujna 2024. i 30. siječnja 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju po 100 bodova, dakle ukupno 400 bodova, pa s obzirom na vrijednost boda od 2 eura, ukupno iznosi 800,00 eura.

18. Zatezne kamate na trošak određene su sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. ZOO-a.

19. Slijedom navedenog je odlučeno kao u izreci presude.

U Zagrebu 10. ožujka 2025.

Sutkinja

Vanesa Brizić Bahun

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude odnosno od dana dostave prijepisa ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (Čl. 335. Zakona o parničnom postupku). Žalba se podnosi pisano u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke putem ovog suda,a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Oglasna ploča suda 8 dana