Poslovni broj: Us I-4705/24-6
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Avenija Dubrovnik 6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Jasminke Janković kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: VČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćenici Sonji Dušić - Poljak, odvjetnici iz Koprivnice, F. Galovića 7, protiv tuženika: Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, radi poništavanja rješenja, 10. ožujka 2025. godine
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II-140-10/24-01/03380260408, URBROJ: 341-99-05/3-24-4140 od 07. listopada 2024. godine i rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Koprivnici, KLASA: UP/I-140- 02/24-01/03380260408, URBROJ: 341-08-05/3-24-9896 od 19. lipnja 2024. godine, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška.
Obrazloženje
Tužitelj tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 07. listopada 2024. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostupanjskog rješenja od 19. lipnja 2024. godine. Tim prvostupanjskim rješenjem je tužitelju počevši od 01. siječnja 2024. godine priznato pravo na braniteljsku mirovinu u visini najniže mirovine, uz obustave isplate te mirovine za vrijeme zaposlenja tužitelja.
Tužitelj u tužbi navodi da je obrazloženje osporavanog drugostupanjskog rješenja nejasno. Poziva se na odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22 - ZMO) o najnižoj mirovini i smatra da se u konkretnom slučaju može primijeniti odredba čl. 52. st. 1. Zakona o hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji (NN 121/17, 98/19, 84/21, 156/23 - ZHB). Ističe da je kao hrvatski branitelj diskriminiran.
Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu, kojoj se nije odazvala uredno pozvana opunomoćenica tužitelja; tužitelj se suglasio s održavanjem rasprave bez njezine prisutnosti. U dokaznom je postupku sud pročitao dokumentaciju u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.
Tužbeni zahtjev je neosnovan.
Tužitelj je 03. lipnja 2024. godine podnio zahtjev za priznavanje prava na „starosnu“ braniteljsku mirovinu.
Nesporno je da tužitelj pravo na priznavanje mirovine nije mogao ostvariti na temelju ZMO-a kao općeg propisa, jer mu je mirovinski staž utvrđen u trajanju manjem od dvije godine.
Iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja od 19. lipnja 2024. godine je vidljivo da je tužitelju priznato pravo na najnižu braniteljsku mirovinu, na temelju čl. 49. st. 3. i 4. ZMO-a, s obzirom na to da ima priznato sudjelovanje u obrani suvereniteta Republike Hrvatske u trajanju duljem od 100 dana u borbenom sektoru. U čl. 49. st. 3. ZHB-a je naime propisano da hrvatskom branitelju koji je navršio propisanu životnu dob, a ne ispunjava uvjete za starosnu mirovinu ni prema ZHB-u ni prema ZMO-u te nije stekao uvjete za neku drugu mirovinu u sustavu obveznog mirovinskog osiguranja generacijske solidarnosti i nije korisnik obiteljske mirovine prema ZMO-u, pripada pravo na mirovinu u visini najniže braniteljske mirovine, uz uvjet da mu je priznato sudjelovanje u obrani suvereniteta Republike Hrvatske u trajanju duljem od 100 dana u borbenom sektoru (čl. 49. st. 4. ZHB-a).
Dakle, tužitelju je pravo na mirovinu moglo biti priznato te je i priznato isključivo po ZHB-u kao posebnom propisu.
Tužitelju je navedeno pravo na mirovinu priznato počevši od 01. siječnja 2024. godine, ali je određena obustava isplate mirovine u razdoblju od 24. travnja 2024. godine do 31. svibnja 2024. godine - kada se tužitelj bio zaposlio na puno radno vrijeme) - te od 03. lipnja 2024. godine nadalje - zbog zaposlenja na nepuno radno vrijeme.
Tužitelj u suštini smatra da mu se isplata priznate mirovine ne može obustavljati u slučaju zaposlenja do polovice punog radnog vremena.
Takav stav se ne može prihvatiti.
Sud prvenstveno napominje da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe ZMO-a o najnižoj mirovini i o isplati te mirovine i u slučaju zaposlenja do polovice punog radnog vremena. Naime, u čl. 90. st. 1. ZMO-a je propisano da se odredbe tog propisa o određivanju najniže mirovine mogu primijeniti jedino u odnosu prema osiguraniku koji mirovinu ostvaruje samo prema tom propisu. Međutim, već je rečeno da tužitelj mirovinu uopće ne ostvaruje na temelju ZMO-a, već na temelju ZHB- a kao posebnog propisa.
S druge strane, u čl. 52. st. 1., 2. i 3. ZHB-a je propisano da korisnici najnižih braniteljskih mirovina, i to: starosne mirovine, starosne mirovine za dugogodišnjeg osiguranika, prijevremene starosne mirovine, obiteljske mirovine ili invalidske mirovine
- imaju pravo na najnižu mirovinu i u slučaju zaposlenja do polovice punog radnog vremena.
Međutim, tužitelj nije korisnik ni jedne od tih braniteljskih mirovina; on nesporno nije zadovoljavao uvjet radnog staža za mogućnost priznavanja prava na jednu od starosnih mirovina, a također nesporno nije korisnik invalidske niti obiteljske mirovine. Tužitelj je - kao što je već rečeno - korisnik najniže (opće) braniteljske mirovine iz čl. 49. st. 3. ZHB-a, priznate isključivo na temelju statusa hrvatskog branitelja, životne dobi i više od 100 dana borbenog sektora. Na tu mirovinu se dakle ne odnose odredbe čl. 52. st. 1., 2. i 3. ZHB-a o ostvarivanju prava na isplatu mirovine i u slučaju zaposlenja do polovice punog radnog vremena.
U tom smislu neosnovano tužitelj ukazuje na vlastitu diskriminaciju, jer su donesene odluke upravnih tijela u cijelosti zasnovane na zakonu. Upravo suprotno, tužitelj je pravo na mirovinu ostvario po povlaštenim (braniteljskim) kriterijima, jer inače po navršenom mirovinskom stažu ne bi mogao ostvariti pravo na traženu starosnu mirovinu.
Zbog svega navedenog je tužbeni zahtjev za poništavanje tuženikovog drugostupanjskog rješenja od 07. listopada 2024. godine kao neosnovan odbijen, na temelju čl. 116. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS).
Tužitelj je izgubio ovaj upravni spor pa je na temelju čl. 79. st. 4. ZUS-a odbijen i njegov zahtjev za naknadu troška.
U Zagrebu, 10. ožujka 2025. godine.
Sudac:
Bojan Bugarin
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.
Dna:
1. odvj. Sonja Dušić - Poljak
2. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba
