REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-518/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branke Ribičić, kao predsjednice vijeća, Branimira Miljevića kao izvjestitelja i člana vijeća i Berislava Devčića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Danijelu Juriću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupane po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, rješavajući žalbu tuženice protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj: P-1392/2022-19, od 24. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 10. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice Privredne banka Zagreb d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj: P-1392/2022-19, od 24. travnja 2024.

II. Tuženica Privredne banka Zagreb d.d., odbija se sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj: P-1392/2022-19, od 24. travnja 2024., u točki I. izreke, naloženo je tuženici Privredna banka Zagreb d.d., da tužiteljici AN isplati iznos od 1.490,41 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dospjelosti pojedinog iznosa do isplate, sve u roku od 15 dana.

1.2. U točki II. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.400,00 eura, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv ove presude tuženica je uložila žalbu, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog odluke o troškovima postupka, sa prijedlogom da se žalba uvaži, a pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu tuženici cjelokupnog iznosa parničnog troška uključujući i troškove žalbe, ili podredno da se ukine prvostupanjska presuda i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

2.1. Bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku tuženica vidi u tome što presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može preispitati, jer je nerazumljiva, proturječi sama sebi i razlozima presude, odnosno razlozi presude su nejasni i proturječni, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava ili zapisnika.

2.2. U sadržaju žalbe posebno se elaborira stav da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nisu nepoštene, jer Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu, o čemu postoji opsežna sudska praksa kao i praksa Ustavnog suda, i ističe kako sud niti u jednom dijelu presude ne obrazlaže na koji je način navedeno utvrdio, niti se referira na argumentaciju tuženika koja se odnosi na pitanje valutne klauzule kao zakonom dopuštene i uobičajeno korištene klauzule u ugovorima o kreditu i sličnim pravnim poslovima.

2.3. Tuženica ponavlja i dodatno argumentira i prigovor zastare koji je iznijela u prvostupanjskom postupku, smatrajući da ništetnost ima učinak ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora, pa da stoga obveza vraćanja danog na temelju ništetne odredbe dospijeva u trenutku postojanja ništetnosti, pa je zastarni rok od pet godina počeo teći za svaku od isplata od dana kada je izvršena.

2.4. Glede troškova postupka tuženica ističe da pobija i odluku o troškovima postupka u cijelosti, jer je tužbeni zahtjev neosnovan.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ovaj drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda te u smislu članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje: ZPP), te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 354. stavak 2. ZPP-a, nije našao da je sud prvog stupnja donošenjem pobijane presude počinio bitnu povredu postupka iz članka 354. st. 2. točka 11. ZPP-a, niti je materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

6. U razlozima presude prvostupanjski sud dao je za svoj pravni stav jasno obrazloženje, tako da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla preispitati, niti je u bilo čemu nerazumljiva ili ima proturječja između izreke i razloga presude, tako da nije počinjena bitna povreda iz članka 354. st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku.

7. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa kredita s osnova ugovorene valute u CHF u iznosu od 1.490,41 eura, sve sa zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta pa do isplate.

8. Činjenično stanje koje proizlazi iz dokumentacije priložene spisu i nije sporno među strankama je:

- da su tuženica Privredna banka Zagreb d.d., kao kreditor i tužiteljica AN kao korisnik kredita, zaključili 9. veljače 2006. Ugovor o kreditu broj 9011009314 na iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 15.813,85 CHF, radi kupnje vozila.

- da su stranke ugovorile primjenu valutne klauzule kredita u CHF na način da se anuiteti i kamata plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća.

- da se tužiteljica obvezala ugovoreni iznos vratiti u 84 jednakih mjesečnih anuiteta

- da je kredit odobren i realiziran radi kupnje vozila.

- da stranke nisu zaključile sporazum o konverziji.

9. U drugostupanjskom postupku je sporno da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene odredbe i da li tužiteljici pripada pravo na isplatu preplaćenog iznosa u visini razlike u obračunatim anuitetima vezano za valutnu klauzulu, te da li je nastupila zastara potraživanja.

10. Prvostupanjski sud u razlozima presude vezano uz utvrđivanje činjeničnog stanja, naveo je da je ništetnost valutne klauzule za ugovore vezane za valutu CHF, utvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH u kolektivnoj parnici za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, poslovni broj: Pž-6632/2017 i potvrđena od strane Vrhovnog suda u odluci Rev-2221/2018, a dodatno je saslušao tužiteljicu na okolnosti zaključenja ugovora o kreditu.

11. Drugostupanjski sud smatra da je pitanje ništetnosti pojedinih ugovornih stavaka, koje istovremeno ne dovode do ništetnost cijelog ugovora o kreditu budući ugovor može opstati i bez tih odredbi, prethodno pitanje glede osnovanosti zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa kredita temeljem takvih ništetnih (nepoštenih) odredbi. Pri tome sudovi o ništetnosti (nepoštenju) pojedinih odredbi mogu odlučivati temeljem deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva, bilo kao o prethodnom pitanju, kao u ovom slučaju, ali svakako o tome trebaju odlučiti i na toj odluci temeljiti odluku o kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva.

11.1. Iako je točno da se subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4, odnose na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu, (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.), to ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati.

11.2. Naime, presudom donesenom u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4., između ostalog je zaključeno da iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti.

11.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt 249/14-2, zaključio je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

11.4. U tom smislu drugostupanjski sud naglašava i da je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III-5458/2021., od 30. lipnja 2022., i U-III- 4424/21, zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U takvom slučaju u pojedinačnom potrošačkom sporu, nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču.

12. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud ne samo da je imao u vidu intervencijski efekt presuda u kolektivnom sporu, nego je izveo dokaz saslušanjem tužiteljice i pravilno je zaključio da tužiteljica kao korisnik kredita nije bio od strane banke informirana o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi na bilo koji drugi način izuzev standardnog ugovora sastavljenog po tuženiku i javno dostupnim informacijama koje su uzete u obzir u tzv. "kolektivnom sporu". Pri tome valja naglasiti da je upravo na tuženici bio teret dokaza da je u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora dala odgovarajuće obavijesti tužitelju kao potrošaču o parametrima promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu, a koji bi bili specifični u odnosu na one utvrđene u kolektivnom sporu, a tuženica je tijekom postupka odustala od dokaznog prijedloga da se sasluša osobni bankar i javni bilježnik, a stranke su suglasno otklonile potrebu usmenog iznošenja nalaza od strane sudskog vještaka.

13. Na konkretni spor primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora, jer je predmetni ugovor zaključen 9. veljače 2006.

Ključne odredbe Zakona o zaštiti potrošača su:

- Odredba čl.81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st.2. je propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U st.4. navedenog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

- Odredba članka 82.Zakona propisuje da ugovorne odredbe, koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl.81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima, jesu npr. odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenjanje ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

- Odredba članka 87. koja propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

13.1. Isto tako bitne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07- dalj ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme trajanja Ugovora, i to:

-odredba članka 96. ZZP-a, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se, da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, ako je tu odredbu formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

-odredba članka 99. ZZP-a, kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

-odredba članka100. ZZP-a, kojom je propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive.

-odredba članka 101. ZZP-a kojom je propisano da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača.

-odredba članka 102. ZZP/07, kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

14. Prvostupanjski sud izvršio analizu spornih odredbi Ugovora o kreditu i utvrdio je da Ugovor o kreditu ne sadrži jasne kriterije koji bi sadržavali i pojašnjavali informacije o specifičnosti i mogućim rizicima valutne klauzule ugovorene u CHF.

15. Ugovor o kreditu sastavljen je kao tipski ugovor po kojem je unaprijed izrađen model Ugovora.

16. Da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03 ), proizlazi iz činjenice da ugovor o kreditu nije sklopljen u svrhu koja bi bila namijenjena njenom zanimanju ili poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, već je kredit podignut kao kredit za kupnju vozila.

17. Temeljem analize dokaznog postupka drugostupanjski sud smatra da tuženica u Ugovoru o kreditu, kao kreditor koji je samostalno sastavio ugovor, nije utvrdila egzaktne parametre i način utvrđivanja parametara koji bi sadržavali osnovne informacije o specifičnostima i rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, koji bi bili jasni i razumljivi prosječnom građaninu, odnosno potrošaču, niti je posebno o mogućim rizicima upozorila korisnika kredita.

17.1. Jednostranim pristupom tuženica je unaprijed sročenim odredbama tužitelju nametnula ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, što je u suprotnosti sa odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača budući uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

18. Zaključak prvostupanjskog suda sukladan je i zaključcima Visokog trgovačkog suda sadržanog u presudi poslovni broj Pž-7129/2013-4., a slične odredbe sadržane su u Direktivi 93/13/EEZ, jer je u članku 5. Direktive navedeno da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

19. Visina preplaćenih anuiteta nastalih ugovaranjem valutne klauzule u CHF utvrđena je sukladno nalazu knjigovodstveno-financijskog vještaka i odnosi se isključivo na preplatu iznosa zbog primjene valutne klauzule u CHF.

19.1. Iz financijsko-knjigovodstvenog vještačenja provedenog po stalnom sudskom vještaku financijske struke Tomislavu Prpiću proizlazi između ostalog da, je pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica na ime tečajnih razlika više uplatila 1.490,41 eura / 11.229,82 kuna.

19.2. Kako je nalaz vještaka sačinjen po pravilima struke i kako je vještak prema mišljenju drugostupanjskog suda argumentirano odgovorio na primjedbe tuženice na nalaz i mišljenje, drugostupanjski sud smatra da je pravilno na takvom nalazu vještaka prvostupanjski sud temeljio svoju odluku.

20. Imajuću u vidu i da i drugostupanjski sud smatra da su odredbe Ugovora glede valutne klauzule nepoštene i prema tome ništetne, pravilno je tuženica presuđena na isplatu razlike preplaćenih mjesečnih zbog unesene valutne klauzule, sukladno odredbi članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05 i 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO).

21. Zatezna kamata pravilno je dosuđena sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.

22. Pravno pitanje o kojem ovisi nastupanje zastare pojedinih potraživanja iz predmetnog Ugovora, vezano je uz intervencijski efekt tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., glede mogućnosti prekidanja zastarnog roka u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, odnosno, da li podnošenje takve tužbe predstavlja radnju vjerovnika podnesenu protiv tuženika koja ima učinke prekida zastare glede svake individualne tražbine.

23. Drugostupanjski sud smatra identično stavu koji je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj: Rev 2245/17-2, da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a., te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

23.1. Prema tome kako je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 4. travnja 2012., a drugostupanjska presuda u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu postala pravomoćna 14. lipnja 2018., tužba je u ovom predmetu podnijeta je prije nego je protekao opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a, za sve utužene iznose zbog ništetne odredbe ugovora glede valutne klauzule.

24. Nije osnovana žalba ni glede odluke o troškovima postupka.

24.1.Troškovi postupka sastoje se od troškova zastupanja tužiteljice po punomoćniku i određeni su primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22. – dalje OT), prema vrijednosti spora, a presuđeni su temeljem odredbe članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a.

24.2. Prvostupanjski sud pravilno je priznao tužiteljici troškove postupka i to: za sastav tužbe 100 bodova/200,00 € (Tbr.7.1.), pristup ročištu 05.04.2023. 100 bodova/200,00 € (Tbr.9.1.), pristup ročištu 20.03.2024. 100 bodova/200,00 € (Tbr.9.1.), sastav podneska od 06.02.2024. 100 bodova/200,00 € (Tbr.8.1.), trošak PDV-a 200,00 € (Tbr.46.), trošak vještačenja 400,00 € ili ukupno 1.400,00 eura

24.3. Tuženici nisu priznati troškovi postupka budući nije uspjela u žalbenom postupku.

25. Zbog svega iznesenog, temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud odlučio je kao u izreci ove presude.

U Požegi 10. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Branka Ribičić