REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-1032/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branke Ribičić, kao predsjednice vijeća, Branimira Miljevića kao izvjestitelja i člana vijeća i Berislava Devčića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Sonja Kolovrat, odvjetnica u Splitu, protiv tuženika Raiffesienbank Austria d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535, kojega zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kallay & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-5992/2019-52, od 25. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 10. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-5992/2019-52, od 25. listopada 2024.

II. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., odbija se sa zahtjevom za naknadu troškova drugostupanjskog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-5992/2019-52, od 25. listopada 2024., u točki I. izreke, naloženo je tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., da tužiteljici NI isplati iznos od 4.861,16 EUR sa zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini iznos od dospijeća do isplate, sve u roku od 15 dana.

1.1. U točki II. izreke naloženo je tuženiku Raiffesienbank Austria d.d., naknaditi tužiteljici NI troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.825,95 eura sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od presuđenja 25. listopada 2024., pa do isplate, u roku od 15 dana.

2. Protiv presude žalbu je uložio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog odluke o troškovima postupka, sa prijedlogom da se žalba uvaži, a pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu tuženiku cjelokupnog iznosa parničnog troška uključujući i troškove žalbe, ili da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

2.1. Bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku tuženik vidi u tome što su razlozi presude proturječni sami sebi, a uslijed čega je presuda nerazumljiva te se ne može ispitati, posebno zbog toga što je u presudi sud propustio utvrditi ništetnost ugovornih odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli, to je nejasno temeljem čega je sud tužiteljici dodijelio pravo na povrat navodno stečenog bez osnove, odnosno temeljem čega je sud utvrdio da je osnova otpala.

2.2. U sadržaju žalbe glede žalbenih razloga pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, tuženik posebno ukazuje da se nije moglo odlučiti o osnovanosti zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa kredita, a da se prethodno nije utvrdilo u konkretnom slučaju da li su i zašto odredbe ugovora o kreditu nepoštene, a time i ništetne, i pri tome posebno elaborira svoj stav da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi temelji na odluci u kolektivnom sporu, budući nije svaka odredba o valutnoj klauzuli a priori protivna načelu savjesnosti i poštenja, već je to sud dužan utvrditi u svakom pojedinom slučaju.

2.3. U odnosu na status potrošača u žalbi se navodi kako tužiteljici pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem odredaba ZZP-a, ali sud u niti jednom djelu nije obrazložio kako to iz sklopljenog Ugovora o kreditu proizlazi da je tužiteljica potrošač, odnosno iz kojih je to odredbi Ugovora o kreditu vidljivo da je tužiteljica potrošač.

2.4. Dodatno se argumentiraju stavovi izneseni u prvostupanjskom postupku glede zastare potraživanja kao i prigovor da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio o početku tijeka zateznih kamata na pojedine dospjele obroke, uz navođenje da je izostalo obrazloženje zašto se tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO-a.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ovaj drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda te u smislu članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje: ZPP), te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 354. stavak 2. ZPP-a, utvrdio je da sud prvog stupnja donošenjem pobijane presude nije počinio bitne povredu postupka, a materijalno pravo je pravilno primijenjeno.

5.1. U razlozima presude prvostupanjski sud dao je za svoj pravni stav jasno obrazloženje, tako da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla preispitati, niti je u bilo čemu nerazumljiva ili ima proturječja između izreke i razloga presude, niti su razlozi međusobno proturječni i u suprotnosti s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima, tako da nije počinjena ni bitna povreda iz članka 354. st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku.

6. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 4.861,16 eura po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF.

7. Činjenično stanje koje proizlazi iz dokumentacije priložene spisu:

- da je između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora zaključen Ugovor o kreditu broj 918-50-3162395, 29. ožujka 2007., koji je bio namijenjen kupnji motornog vozila., u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 15.823,08 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, uz promjenjivu kamatnu stopu, s rokom otplate u 84 mjeseca, u jednakim mjesečnim anuitetima.

- da je kredit otplaćen.

- da nije izvršena konverzija kredita

8. U drugostupanjskom postupku je sporno da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene odredbe i da li tužiteljici kao potrošaču pripada pravo na isplatu preplaćenog iznosa u visini razlike u obračunatim anuitetima vezano za valutnu klauzulu, od kada teče zatezna kamata, te da li je nastupila zastara potraživanja,.

9. Drugostupanjski sud smatra da je pitanje ništetnosti pojedinih ugovornih stavaka, koje istovremeno ne dovode do ništetnost cijelog ugovora o kreditu budući ugovor može opstati i bez tih odredbi, prethodno pitanje glede osnovanosti zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa kredita temeljem takvih ništetnih (nepoštenih) odredbi. Pri tome sudovi o ništetnosti (nepoštenju) pojedinih odredbi mogu odlučivati temeljem deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva, bilo kao o prethodnom pitanju (kao u konkretnom slučaju), ali svakako o tome trebaju odlučiti i na toj odluci temeljiti odluku o kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva.

10. Iako je točno da se subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4, odnose na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu, (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.), to ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati.

10.1. Naime, presudom donesenom u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4., između ostalog je zaključeno da iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti.

10.2. I Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt 249/14-2, zaključio je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

10.3. U tom smislu drugostupanjski sud naglašava i da je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III-5458/2021., od 30. lipnja 2022., i U-III- 4424/21, zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U takvom slučaju u pojedinačnom potrošačkom sporu, nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču.

10.4. Ustavni sud na kraju je u tom predmetu dao ocjenu da je odbijanjem dokaznog prijedloga za saslušanjem zaposlenice pravne prednice podnositeljice koja je navodno dala odgovarajuće obavijesti potrošaču o parametrima promjene kamatne stope prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno odbijanjem izvođenja dokaza na ovu okolnost obaviještenosti potrošača kao jedinu odlučnu okolnost koja se utvrđuje u pojedinačnom potrošačkom sporu (jer su ostale okolnosti /ne/poštenosti osporenih ugovornih odredaba pravomoćno utvrđene u kolektivnom sporu), povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava u aspektu prava na jednakost oružja.

11. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud ne samo da je imao u vidu zaključke Ustavnog suda iznesene u predmetu broj U-III-5458/21, nego je proveo i dokaz saslušanjem tužiteljice, te pravilno zaključio da tužiteljica kao korisnik kredita nije bila od strane banke informirana o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi na bilo koji drugi način izuzev standardnog ugovora sastavljenog po tuženiku i javno dostupnim informacijama koje su uzete u obzir u tzv. "kolektivnom sporu". Pri tome valja naglasiti da je upravo na tuženiku bio teret dokaza da je u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o parametrima promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu, a koji bi bili specifični u odnosu na one utvrđene u kolektivnom sporu.

11.1. Stoga neosnovano tuženik prigovara u žalbi da prvostupanjski sud nije proveo sve dokaze u pravcu utvrđivanja okolnosti pod kojima su vršeni pregovori oko uvjeta ugovora, jer je upravo tuženik odustao od saslušanja svjedoka ŠI, zaposlenika tuženika.

11.2. Kako je prvostupanjski sud u okviru prethodnog pitanja riješio da su odredbe ugovora o kreditu glede valutne klauzule nepoštene, a time i ništetne, pravilno zaključio da se intervencijski efekt presude iz kolektivnog spora može primijeniti na predmetni ugovor o kreditu, pa u tom dijelu žalba tuženika nije osnovana.

12. Na konkretni spor primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora, jer je predmetni ugovor zaključen 29. ožujka 2007.

12.1. Ključne odredbe Zakona o zaštiti potrošača su:

- Odredba čl.81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st.2. je propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U st.4. navedenog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

- Odredba članka 82.Zakona propisuje da ugovorne odredbe, koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl.81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima, jesu npr. odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenjanje ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

- Odredba članka 87. koja propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

12.2. Isto tako bitne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07- dalje ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme trajanja Ugovora, i to:

-odredba članka 96. ZZP-a, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se, da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, ako je tu odredbu formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

-odredba članka 99. ZZP-a, kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

-odredba članka100. ZZP-a, kojom je propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive.

-odredba članka 101. ZZP-a kojom je propisano da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača.

-odredba članka 102. ZZP/07, kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

13. Prvostupanjski sud izvršio analizu spornih odredbi Ugovora o kreditu i utvrdio je da Ugovor o kreditu ne sadrži jasne kriterije koji bi sadržavali i pojašnjavali informacije o specifičnosti i mogućim rizicima valutne klauzule ugovorene u CHF, prije svega jer je ugovor o kreditu sastavljen je kao tipski ugovor po kojem je unaprijed izrađen model Ugovora.

14. Da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03 ), proizlazi iz činjenice da ugovor o kreditu nije sklopljen u svrhu koja bi bila namijenjena njenom zanimanju ili poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, već je kredit podignut kao kredit za kupnju vozila. Tuženik u postupku nije dostavio nijedan dokaz kojim bi doveo u sumnju istinitost ugovornih odredbi glede statusa tužiteljice kao potrošača, pa kako je iznio samo paušalnu tvrdnju u tom pravcu pravilno je prvostupanjski sud odbio predloženi dokaz da se od Obrtnog registra, svih Trgovačkih sudova u Republici Hrvatskoj te od Ministarstva financija – Porezne uprave pribave određeni podaci u tom smislu.

15. Temeljem analize dokaznog postupka drugostupanjski sud smatra da tuženik u Ugovoru o kreditu, kao kreditor koji je samostalno sastavio ugovor, nije utvrdio egzaktne parametre i način utvrđivanja parametara koji bi sadržavali osnovne informacije o specifičnostima i rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, koji bi bili jasni i razumljivi prosječnom građaninu, odnosno potrošaču, niti je posebno o mogućim rizicima upozorio korisnika kredita.

16. Jednostranim pristupom tuženik je unaprijed sročenim odredbama tužiteljima nametnuo ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, što je u suprotnosti sa odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača budući uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

17. Zaključak prvostupanjskog suda sukladan je i zaključcima Visokog trgovačkog suda sadržanog u presudi poslovni broj Pž-7129/2013-4., a slične odredbe sadržane su u Direktivi 93/13/EEZ, jer je u članku 5. Direktive navedeno da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

18. Visina preplaćenih anuiteta nastalih ugovaranjem valutne klauzule u CHF utvrđena je financijskim vještačenjem sudskog vještaka za financije i računovodstvo Matije Trogrlić iz čijeg nalaza i dopune tog nalaza između ostalog proizlazi da je računajući samo po anuitetima kada je tužiteljica platila više od iznosa koji bi platila da nije bilo promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule, razlika više plaćenog iznosi 5.687,00 eura, od čega 825,84 eura zbog promjene kamatne stope i

4.864,16 eura zbog primjene valutne klauzule,

18.1. Kako je po mišljenju drugostupanjskog suda vještak sastavio nalaz stručno i u okviru upute suda, pravilno je na tom nalazu prvostupanjski sud temeljio svoju odluku.

19. Prema tome, imajuću u vidu i da i drugostupanjski sud smatra da su odredbe Ugovora glede valutne klauzule nepoštene i prema tome ništetne, pravilno je tuženik presuđen na isplatu razlike preplaćenih mjesečnih obroka zbog unesene valutne klauzule, u visini od 4.864,16 eura sukladno odredbi članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05 i 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO).

20. Pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio prigovor tuženika metodologiji izračuna preplaćenih iznosa, na način da se uračunaju i anuiteti plaćeni po tečaju nižem od početno ugovorenog.

20.1. Naime, u postupku nije utvrđeno da tuženik ima prema tužitelju nepodmireno potraživanje, odnosno, da bi bio osnovan prigovor prijeboja u smislu odredbe članka 195, Zakona o obveznim odnosima, jer u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita. Pri tome treba imati u vidu da se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave,

21. Zatezna kamata pravilno je dosuđena sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.

22. Pravno pitanje o kojem ovisi nastupanje zastare pojedinih potraživanja iz predmetnog Ugovora, vezano je uz intervencijski efekt tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., glede mogućnosti prekidanja zastarnog roka u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, odnosno, da li podnošenje takve tužbe predstavlja radnju vjerovnika podnesenu protiv tuženika koja ima učinke prekida zastare glede svake individualne tražbine.

22.1. Drugostupanjski sud smatra identično stavu koji je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj: Rev 2245/17-2, da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a., te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

22.2. Prema tome rok zastare računa se od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 i to od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu, pa kako je tužba je u ovom predmetu podnijeta je prije nego je protekao opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a, za sve presuđene iznose nije nastupila zastara.

23. Nije osnovana žalba tuženika glede odluke o troškovima postupka.

23.1.Troškovi postupka sastoje se od troškova zastupanja tužiteljice po punomoćniku i određeni su primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23- dalje Tarifa), prema vrijednosti spora u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a presuđeni su temeljem odredbe članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a.

23.2. Pregledom radnji u postupku drugostupanjski sud smatra da su pravilno tužiteljici priznati troškovi za zastupanje po punomoćnicima navedenim u razlozima presude, koji uz trošak predujma na ime troškova financijskog vještačenja i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu iznose ukupno 2.825,95 eura.

24. Tuženiku nisu priznati troškovi žalbenog postupka jer nije uspio s žalbom.

25. Zbog svega iznesenog, temeljem članka 368. stavak 1.ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud odlučio je kao u izreci ove presude.

U Požegi 10. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Branka Ribičić