Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, T. Masaryka 8

Poslovni broj: P-565/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sutkinji Željki Jurić, u parničnom predmetu po tužbi tužitelja IJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Jacinti Toš Špehar, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnici iz Bjelovara, Brune Bušića 2 A, protiv tužene Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupane po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri, OIB: 22822699415, iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 10. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj 3207517016/06 zaključenog dana 23. listopada 2006. godine, između tužitelja IJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kao kreditora, u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju IJ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 224,56 EUR-a (dvjesto dvadeset četiri eura i pedeset šest centi) sa zateznim kamatama tekućim počev od dana 31. listopada 2006. godine do 31.prosinca 2007.godine po stopi određenoj čIankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008.godine do 31.srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023.godine do 31. prosinca 2023.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 01.01.2024.godine do isplate po stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak od 207,39 EUR-a (dvjesto sedam eura i trideset devet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude pa sve do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 10. listopada 2024. godine sudu podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate. Tužitelj je, kao korisnik kredita, sa Zagrebačkom bankom d.d., kao kreditorom, dana 23. listopada 2006. godine sklopio Ugovor o kreditu broj: 3207517016/06, u kunskoj protuvrijednosti od 24.326,44 CHF po srednjem tečaju banke na dan isplate uz redovnu kamatu od 5,20 % godišnje, promjenjivu sukladno odlukama tuženika, s rokom otplate od 84 mjeseci (7 godina) te je isti koristio za kupnju motornog vozila.

1.1. U članku 2. Ugovora o kreditu tuženik je naveo da je korisnik kredita obvezan platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Predmetna naknada tužitelju je naplaćena u iznosu od 1.691,99 kuna/ 224,56 eura, prilikom isplate kredita.

1.2. Tužitelj smatra da je predmetna ugovorna odredba ništetna iz nekoliko razloga. Prije svega, tužitelj ukazuje na to da je predmetni Ugovor o kreditu standardni, tipizirani ugovor na čiji sadržaj nije imao nikakav utjecaj niti mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe. Tužitelj navodi da se o spornoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo, te da je ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača (Zakon o zaštiti potrošača, ''NN'' 96/03, čl.81., 84. i 87.). Navodi kako iz sporne odredbe Ugovora o kreditu nije jasno od čega se sastoji tzv. ulazna naknada koja mu je naplaćena prije isplate samog kredita, odnosno da ista nije jasna niti razumljiva. Poziva se na članak 1021. Zakona o obveznim odnosima kojim je propisano da se Ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Smatra kako kamate predstavljaju naknadu na ime korištenja tuđeg novca pa da tuženik nije imao zakonskog uporišta tužitelju zaračunati i ovu vrstu naknade pogotovo u tako visokom iznosu. Smatra kako obradom kredita tuženiku nije nastao nikakav trošak koji bi opravdao naplatu naknade za obradu kredita, stoga za uvrštenje ove odredbe tuženik nije imao nikakav opravdan razlog.

1.3. Tužitelj predlaže utvrđenje sporne odredbe ništetnom, povrat, odnosno isplatu iznosa plaćenog na ime takve odredbe te potražuje troškove ovog parničnog postupka, sve uz pripadajuću zakonsku kamatu.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu zaprimljenom kod ovog Suda 11. prosinca 2024. godine osporava nepoštenost, odnosno ništetnost sporne odredbe Ugovora o kreditu, no ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.

2.1. Tuženik prvenstveno ističe kako tužitelj nije dokazao svoj status potrošača, odnosno u koju je svrhu koristio kredit te da je teret dokaza pri tome upravo na tužitelju (Zakon o zaštiti potrošača, ''NN'' 19/2022, čl.4.).

2.2. Navodi da je sporna odredba iz Ugovora o kreditu lako uočljiva, jasna i razumljiva te da slijedom toga ne podliježe ocjeni nepoštenosti (ZZP čl.56. i Direktiva Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čl. 4. st. 2. i čl. 5.) Navodi kako je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, odnosno da je tužitelj mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Tuženik ističe kako je upoznao i stavio tužitelju na raspolaganje i Odluku o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a unutar koje je jasno i razumljivo bilo propisano da naknada za obradu kredita iznosi 1,50 % od iznosa traženog kredita (toč. B3.1.10.1.a. Odluke) te da su dodatne informacije bile dostupne i na letcima tuženika koji su bili dostupni u poslovnici tuženika, kao i to da su službenici Banke tužitelja jasno upoznali s obvezom na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Tuženik ukazuje na odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (LJ protiv CIB Bank Zrt.).

2.3. Tužitelj ističe i prigovor zastare tužiteljevog potraživanja. Navodi da ako bi sud smatrao spornu odredbu ništetnom da bi se imao primijeniti zastarni rok od 5 godina od plaćanja sporne naknade, koji je davno prošao.

2.4. Zbog svih navedenih razloga tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Tužitelj u podnesku od 22. siječnja 2025. godine tvrdi kako navode tuženika iz odgovora na tužbu smatra neosnovanim.

3.1. U odnosu na navode tuženika da tužitelj nema svojstvo potrošača, tužitelj navodi kako iz samog Ugovora o kreditu broj 3207517016/06 od 23. listopada 2006. godine proizlazi da je ugovor zaključen u svrhu kupnje motornog vozila. Također navodi kako je on nesporno fizička osoba koja se ne bavi nikakvom registriranom djelatnošću.

3.2. Tuženik se u odgovoru na tužbu nije se očitovao o tome o kakvoj se točno i za što naknadi radi niti u čemu se ista sastoji već je iznio stav da sadržaj naknade nije odlučan što je neprihvatljivo. Smatra kako je evidentno neutemeljena tvrdnja tuženika da sporna ugovorna odredba nije ništetna, da je jasna i razumljiva. Naime, osim što tužitelj uopće nije bio upoznat sa sadržajem i značenjem odredbe iz čl. 2. Ugovora, tužitelju nije niti prezentirana, a niti uručena Odluka tuženika o Tarifi naknada za usluge, niti mu je pojašnjena navedena odredba u bilo kojem smislu. Također nije niti vidljivo koliko ta naknada uopće iznosi. Poziva se na čl. 3. Direktive 93/13/EEZ, koji propisuje da su nepoštene one odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje uzrokuju značajnu neravnotežu na štetu potrošača. Također, prema čl. 49. i 55. ZZP-a te čl. 81. i 87. ZZP-a/03, ugovorna odredba koja nije predmet pregovora, a uzrokuje neravnotežu prava i obveza, smatra se nepoštenom i ništetnom. Budući da se radilo o tipskom ugovoru sastavljenom od strane tuženika, a tužitelj nije imao mogućnost mijenjati uvjete, odredbu o naplati naknade za odobrenje kredita smatra ništetnom.

3.3. Glede tuženikovog prigovora zastare potraživanja, tužitelj ističe kako zastara počinje teći tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, pozivajući se pri tome na pravno shvaćanje izraženo na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine, Posl.br.: Su-IV-33- 2022-2. Slijedom iznijetog tužitelj predlaže da sud nakon provođenja glavne rasprave prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti te da tuženika obveže na naknadu parničnog troška tužitelju.

4. Predmet poslovni broj: P-912/2024 delegiran je u rad ovom Sudu dana 31. listopada 2024., budući da je rješenjem predsjednika neposredno višeg suda tj. Županijskog suda u Bjelovaru, broj: 31 Su-485/2024-2 od 25. listopada 2024., odlučeno da se predmet u ovoj pravnoj stvari ustupi Općinskom sudu u Virovitici koji će kao stvarno i mjesno nadležan sud provesti postupak, a sve radi postizanja ravnomjerne opterećenosti sudova na području nadležnosti Županijskog suda u Bjelovaru.

5. Tijekom postupka izvedeni su slijedeći dokazi: uvid u Potvrdu banke od 25.rujna 2024. (str. 4), Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj:

3207517016/06 (str. 6-10), Odgovor na tužbu tuženika od 11.prosinca 2024., s prilozima (str. 12-65), Podnesak tužitelja od 22.siječnja 2025. (str.68-70), iskaz tužitelja na ročištu dana 30. siječnja 2025. (str.73-74), te uvid u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

6. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

7. Uvidom presliku u Ugovor o kreditu broj 3207517016/06 od 23. listopada 2006 godine zaključenog između tužitelja IJ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačka banka d.d. , OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kao kreditora, utvrđeno je da se tužitelju odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti od 24.326,44 CHF po srednjem tečaju banke na dan isplate uz redovnu kamatu od 5,20% godišnja, s rokom otplate od 84 mjeseci te da je isti koristio za kupnju motornog vozila. U članku 2. Ugovora o kreditu (st.3) tuženik je naveo da je korisnik kredita obvezan platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Uvidom u Potvrdu banke od 25.rujna 2024. (str. 4) utvrđeno je da je predmetna naknada tužitelju naplaćena u iznosu od 1.691,99 kuna/ 224,56 eura, prilikom isplate kredita.

8. Između stranaka je sporno da li je odredba ugovora o kreditu, kojom je ugovorena tzv. ulazna naknada – jednokratna naknada za obradu kredita, nepoštena, da li je uopće dopušteno ispitivati njezinu poštenost, postoji li pravni interes za podnošenje tužbe radi utvrđenja ništetnosti, odnosno potrošački status tužitelja te je li nastupila zastara tužiteljeva potraživanja.

9. Iz dokumentacije koja prileži spisu i iz iskaza tužitelja, na raspravi 30. siječnja 2025., koji je sud prihvatio, utvrđeno je da se radi o jednostranoj odluci banke koja je spomenutu odredbu unijela u ugovor, te nametnula korisniku kredita (tužitelju) obvezu plaćanja spomenute naknade, bez pojedinačnog pregovaranja i bez objašnjenja o kakvoj se naknadi radi.

10. Utvrđeno je da se tužitelj nije mogao suprotstaviti takvoj ugovornoj odredbi, a osim toga, od strane djelatnika banke nije bio obaviješten što točno znači odredba čl.2. Ugovora o kreditu, u dijelu kojem je ugovorena sporna naknada za obradu kredita, što ta odredba sadržava i koji se troškovi s njome podmiruju, niti koja je svrha naknade. Nije mu prezentirana niti uručena Odluka tuženika o Tarifi naknada za usluge. U samom ugovoru o kreditu također ne stoji objašnjenje na što se točno sporna naknada odnosi i kakve konkretno troškove banka ima, koje bi potrošač bio dužan posebno plaćati prilikom sklapanja ugovora o kreditu, a nije niti vidljivo koliko ta naknada uopće iznosi. Slijedom navedenog, odredba članka 56. Zakona o zaštiti potrošača, na koju se tužitelj poziva u odgovoru na tužbu, nije primjenjiva, budući da isključenje ocjene nepoštenosti ugovornih odredbi o predmetu ugovora i primjerenosti cijene vrijedi isključivo ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, što u konkretnom slučaju nije ispunjeno.

11. Tuženik nije pružio dokaz o opravdanosti sporne odredbe, a tužitelj nije mogao sklopiti predmetni ugovor o kreditu ukoliko ne bi pristao na unaprijed formuliranu odredbu o ulaznoj naknadi koja je, kako proizlazi, ugovorena po principu "uzmi ili ostavi", pa tužitelj - potrošač nije mogao utjecati na postojanje te odredbe, niti je na bilo koji način mogao pregovarati oko sadržaja odredbi.

12. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj je sud utvrdio da se radi se o jednostranoj odluci banke koja je, bez pregovaranja s drugom stranom, nametnula potrošaču navedenu odredbu o naknadi za obradu kredita. Takva je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača (Zakona o zaštiti potrošača ''NN'' 96/03, čl. 81.).

13. Prema čl. 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22, 156/23) potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, dok je ugovor o kreditu ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka. Kako predmet spora proizlazi upravo iz ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama, a budući da je Sud iz tužbe, iz samog Ugovora o kreditu kao i iz iskaza tužitelja utvrdio da je kredit koristio za kupnju osobnog automobila, isti se, sukladno prethodno navedenoj zakonskoj odredbi smatra potrošačem te su stoga na njega primjenjive zakonske odredbe koje se odnose na potrošače.

14. Slijedom svega navedenog, ugovorna odredba iz članka 2. Ugovora o kreditu, u dijelu kojem je tuženik naveo da je Korisnik kredita obvezan platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, nepoštena je, prouzročila je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništava (ZZP, NN 96/03, čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 87.).

15. Stoga je odlučeno kao u točki I. u izreci presude.

16. Odredba članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) propisuje kako je, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora; stoga, kako je tuženik temeljem sporne ništetne odredbe od tužitelja primio 1.691,99 kuna/ 224,56 eura, sukladno citiranoj odredbi ZOO-a, tuženik je tužitelju navedeni iznos dužan vratiti. Tužitelju pripadaju i zatražene zatezne kamate na taj iznos i to od 31. listopada 2006. godine (datum isplate sporne naknade za obradu kredita tuženiku od strane tužitelja), koje zatezne kamate su tužitelju dosuđene temeljem odredbe članka 29. stavka 1. odnosno, kada je visina istih u pitanju, stavka 2. Zakona o obveznim odnosima. U smislu članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, kamate teku od dana kada je primljen iznos sporne naknade, budući je riječ o iznosu koji je tuženik primio na temelju ništetne ugovorne odredbe i koji je dužan vratiti; dakle, ovdje se ocjenjuje sukladno odredbama o opsegu vraćanja pri stjecanju bez osnove. Tuženika se smatra nepoštenim stjecateljem, budući je on, kao financijska institucija, koja se u svom poslovanju bavi zaključenjem ugovora ove vrste, te je u pogledu stručnosti i kompetentnosti dominantan u odnosu na potrošača. S obzirom na stručne službe koje djeluju unutar tuženika, tuženik je znao ili morao znati za rizike ugovaranja ovakvog kredita u kojem je glavnica vezana uz valutu CHF, te tužitelja nije upozorio na sve rizike takvog ugovaranja kredita, uz to nije opravdao ugovaranje sporne naknade pa se ista slijedom toga može smatrati neopravdanim financijskim teretom koji je služio samo za ostvarivanje dodatnog profita tuženika. Prema tome, tuženik nije bio savjestan, pa kako se radi o stjecanju bez osnove propisanom odredbom čl. 1111. ZOO. Tuženika se dakle, sukladno članku 1115. Zakona o obveznim odnosima smatra nepoštenim stjecateljem, zbog čega je dosuđene zatezne kamate dužan platiti računajući od dana (nepoštenog) stjecanja.

17. U odnosu na istaknuti prigovor zastare utuženog potraživanja, sud isti ocjenjuje u cijelosti neosnovanim. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici svog građanskog odjela 30. siječnja 2020. zauzeo je pravno shvaćanje kako zastara restitucijskog zahtjeva temeljem instituta ništetnosti, općenito ne počinje teći prije pravomoćnog utvrđenja ništetnosti, odnosno zauzeo je pravno shvaćanje koje glasi: " Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." S obzirom na činjenicu da tužitelj predmetnim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi za obradu kredita, zastara u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu iznosa kojeg mu je tuženik zaračunao na temelju te naknade, po pravnom shvaćanju ovog suda, još uopće nije počela teći, jer počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke.

18. Stoga je odlučeno kao u točki II. u izreci presude.

19. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a, prema kojoj je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

20. S obzirom na to da je tužitelj u pogledu osnove i visine tužbenog zahtjev uspio u cijelosti u parnici (100%), sud utvrđuje da je tužena dužna tužitelju temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP- a u cijelosti nadoknaditi parnične troškove.

21. Tužitelj je u tužbi kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos od 224,56 EUR-a, a kako tuženica u odgovoru na tužbu nije osporila visinu tužbenog zahtjeva – isti se uzima kao mjerodavan.

22. S obzirom na vrijednost predmeta spora (224,56 EUR-a) i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23. u daljnjem tekstu: Tarifa), tuženiku pripada za sastavljanje tužbe - 25 bodova (Tbr.7. t.1. Tarife), za sastavljanje podnesaka od 22.siječnja 2025. - 25 bodova (Tbr.8. t.1. u vezi s Tbr.7. t.1. Tarife), za zastupanje na ročištu 30. siječnja 2025. – 25 bodova (Tbr.9. t.1. u vezi s Tbr.7. t.1. Tarife). Navedeno ukupno nosi 75 bodova pomnoženo s 2 EUR-a, koliko iznosi vrijednost boda (Tbr.48. t.3. i Tbr.50. Tarife), iznosi 150 EUR-a., a kada se tome pribroji iznos koji mu pripada na ime poreza na dodanu vrijednost od 25% ( 37,5 EUR-a), pripada mu iznos od 187,50 EUR-a.

22.1. Tužitelju pripada i pravo na trošak za plaćanje sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 EUR-a i trošak pristojbe na presudu u iznosu od 13,25 EUR-a (Uredba o tarifi sudskih pristojbi NN 37/2023) što uz gore navedeni iznos čini ukupno 207,39 EUR-a na ime troškova parničnog postupka.

23. Iz navedenih razloga, odlučeno je kao u točki III. u izreci presude.

U Virovitici 10. ožujka 2025.

Sutkinja:

Željka Jurić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

U sporovima male vrijednosti presuda se može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. tog Zakona. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud. U sporovima male vrijednosti žalba protiv presude ne odgađa ovrhu (467.a ZPP-a).

Dostaviti:

1. Punomoćnik tužitelja – odvjetnica Jacinta Toš Špehar, Brune Bušića 2 A, [adresa] Bjelovar

2. Punomoćnik tuženice – Kruni Kneževiću, Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & partneri, Lopašićeva 6, 10 000 Zagreb